Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava fašizma 7

Poslovni broj P-399/2021-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Mireli Popović Brletić, u pravnoj stvari tužiteljice CŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Borić i Toš iz Zagreba, protiv tuženog Erste&Steiermärkische bank d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3a, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 14. lipnja 2024. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ĆŠ, odvjetničke vježbenice u Rijeci i zamjenika punomoćnika tuženika RŠ, odvjetničkog vježbenika u Zagrebu, 27. siječnja 2026.

presudio je

I. Nalaže se tuženom Erste&Steiermärkische bank d. d., Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB 23057039320, tužiteljici CŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplatiti 6.108,44 eura (šest tisuća sto osam eura četrdeset četiri euro centa) zajedno sa zateznim kamatama, a koje teku na pojedinačne iznose kako slijedi:

- 0,38 eura od 7.12.2005.

- 1,37 eura od 6.11.2008.

- 5,77 eura od 8.1.2009.

- 12,63 eura od 7.2.2009.

- 12,98 eura od 5.3.2009.

- 6,60 eura od 10.4.2009.

- 7,99 eura od 8.5.2009.

- 5,72 eura od 4.6.2009.

- 4,11 eura od 8.7.2009.

- 3,62 eura od 5.8.2009.

- 5,29 eura od 8.9.2009.

- 2,66 eura od 8.10.2009.

- 3,78 eura od 6.11.2009.

- 5,61 eura od 5.12.2009.

- 9,29 eura od 8.1.2010.

- 12,97 eura od 4.2.2010.

- 13,87 eura od 4.3.2010.

- 19,44 eura od 7.4.2010.

- 19,19 eura od 5.5.2010.

- 22,69 eura od 5.6.2010.

- 35,28 eura od 8.7.2010.

- 28,88 eura od 7.8.2010.

- 43,65 eura od 7.9.2010.

- 39,28 eura od 6.10.2010.

- 33,20 eura od 5.11.2010.

- 47,82 eura od 8.12.2010.

- 57,14 eura od 8.1.2011.

- 51,63 eura od 5.2.2011.

- 9,27 eura od 9.2.2011.

- 52,57 eura od 5.3.2011.

- 8,91 eura od 9.3.2011.

- 48,34 eura od 7.4.2011.

- 8,27 eura od 9.4.2011.

- 52,91 eura od 6.5.2011.

- 68,59 eura od 7.6.2011.

- 14,64 eura od 9.6.2011.

- 62,94 eura od 6.7.2011.

- 15,13 eura od 9.7.2011.

- 88,60 eura od 5.8.2011.

- 19,79 eura od 9.8.2011.

- 89,63 eura od 6.9.2011.

- 15,59 eura od 9.9.2011.

- 535,97 eura od 14.9.2011.

- 4.504,45 eura od 15.9.2011.

pa do isplate, po stopi po stopi od 15 % godišnje za razdoblje do 31. prosinca 2007., po stopi od 14 % godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12 % godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., po stopi od 8,14% godišnje za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015., po stopi od 8,05% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016., po stopi od 7,88% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016., po stopi od 7,68% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017., po stopi od 7,41% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017., po stopi od 7,09% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018., po stopi od 6,82% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018., po stopi od 6,54% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019., po stopi od 6,30% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019., po stopi od 6,11% za razdoblje od 01. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020., po stopi od 5,89% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020., po stopi od 5,75% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021., po stopi od 5,61% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021., po stopi od 5,49% godišnje za razdoblje od 01. siječnja 2022. do 30. lipnja 2022., po stopi od 5,31% godišnje za razdoblje od 01. srpnja 2022. do 31. prosinca 2022., po stopi od 5,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 30. lipnja 2023., po stopi od 7% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2023. do 31. prosinca 2023., po stopi od 7,50% godišnje za razdoblje od 1. siječnja 2024. do 30. lipnja 2024., po stopi od 7,25% godišnje za razdoblje od 1. srpnja 2024. do 31. prosinca 2024., po stopi od 6,15% za razdoblje od 1. siječnja 2025. do 30. lipnja 2025., te po stopi od 5,15% od 1. srpnja 2025. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika spram tužiteljice te se odbija zahtjev tuženika kojim je tražio da se utvrdi postojanje njegove tražbina prema tužiteljici u visini od 456,42 eura zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

- 0,32 eura od 2.1.2006. pa do isplate

- 2,37 eura od 2.2.2006. pa do isplate

- 4,72 eura od 2.3.2006. pa do isplate

- 7,94 eura od 2.4.2006. pa do isplate

- 6,02 eura od 2.5.2006. pa do isplate

- 7,51 eura od 2.6.2006. pa do isplate

- 8,37 eura od 2.7.2006. pa do isplate

- 7,83 eura od 2.8.2006. pa do isplate

- 6,59 eura od 2.9.2006. pa do isplate

- 6,74 eura od 2.10.2006. pa do isplate

- 7,12 eura od 2.11.2006. pa do isplate

- 7,74 eura od 2.12.2006. pa do isplate

- 11,63 eura od 2.1.2007. pa do isplate

- 11,76 eura od 2.2.2007. pa do isplate

- 11,31 eura od 2.3.2007. pa do isplate

- 11,55 eura od 2.4.2007. pa do isplate

- 19,27 eura od 2.5.2007. pa do isplate

- 21,14 eura od 2.6.2007. pa do isplate

- 22,43 eura od 2.7.2007. pa do isplate

- 21,38 eura od 2.8.2007. pa do isplate

- 19,64 eura od 2.9.2007. pa do isplate

- 22,80 eura od 2.10.2007. pa do isplate

- 21,77 eura od 2.11.2007. pa do isplate

- 19,67 eura od 2.12.2007. pa do isplate

- 17,89 eura od 2.1.2008. pa do isplate

- 17,50 eura od 2.2.2008. pa do isplate

- 8,96 eura od 2.3.2008. pa do isplate

- 7,62 eura od 2.4.2008. pa do isplate

- 18,92 eura od 2.5.2008. pa do isplate

- 18,56 eura od 2.6.2008. pa do isplate

- 15,48 eura od 2.7.2008. pa do isplate

- 20,73 eura od 2.8.2008. pa do isplate

- 19,58 eura od 2.9.2008. pa do isplate

- 15,23 eura od 2.10.2008. pa do isplate

- 8,35 eura od 2.11.2008. pa do isplate

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj člankom 29. stavkom 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.7.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III. Nalaže se tuženom Erste&Steiermärkische bank d. d., Jadranski Trg 3/a, 51000 Rijeka, OIB 23057039320, tužiteljici CŠ, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], podmiriti troškove ovog postupka od 1.760,57 eura (tisuću sedamsto šezdeset eura pedeset sedam euro centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 27. siječnja 2026. do isplate po stopi od 5,15% od 1. srpnja 2025. do isplate, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, s tim da je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od petnaest dana.

IV. Odbija se preostali dio zahtjeva za naknadu troškova postupka tužiteljice preko 1.760,57 eura pa do 1.926,82 eura.

V. Odbija se zahtjev za naknadu troška tuženika od 1.750,00 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 16. ožujka 2021. podnijela tužbu u kojoj navodi da je s tuženikom sklopila ugovor o kreditu 9. studenog 2005. Radilo se o kreditu kojim je tuženik, kao kreditor, njoj kao korisniku kredita, stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 40.600,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita.

1.2. Tužiteljica se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je u razdoblju 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2018. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. – dalje ZZP iz 2003.) i Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/21., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023. – dalje ZOO).

1.3. Zbog ugovaranja ništetnih odredaba u ugovorima o kreditu tuženik da je od tužiteljice naplatio iznos za koji ne postoji pravna osnova pa u ovom postupku tužiteljica traži isplatu neosnovano naplaćenog.

1.4. Napominje se da je u tužbi tužiteljica traži isplatu 45.288,31 kuna. Podneskom od 17. studenog 2022. tužiteljica je tražila isplatu 46.024,24 kuna, a sve usklađujući svoj zahtjev s rezultatima provedenog vještačenja, dok je podneskom od 12. ožujka 2024. tužbeni zahtjev uskladila s važećom valutom u Republici Hrvatskoj tražeći isplatu 6.108,44 eura.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu u cijelosti osporio tužbeni zahtjev u pogledu pravne osnove i visine. Istaknuo je prigovor zastare, prigovor radi prijeboja i prigovor nedostataka aktivne legitimacije. Ujedno je ukazao kako se odredba ugovora kojim se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može smatrati nedopuštenom u nepoštenom. Predlaže odbijanje tužbenog zahtjeva tužiteljice, a ukoliko sud nađe osnovanim zahtjev tužiteljice tada je istaknuo prigovor radi prebijanja koji se odnosi na potraživanje tuženika spram tužiteljice s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, i to s osnove razlike u tečaju kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog. Podneskom od 6. prosinca 2022. tuženik je prigovor radi prijeboja uredio u skladu s rezultatima provedenog vještačenja po vještaku financijske struke.

3. Sud je proveo dokaze čitanjem ugovora o kreditu (list 6-9 spisa), pregleda prometa po partiji kredita (list 10-17 spis), otplatnog plana (list 18-21 spisa), raskida ugovora o ustupu tražbine (list 511 spisa), saslušanjem svjedoka PŠ (list 600-601 spisa) i tužiteljice (list 601-602 spisa) te je izveden dokaz vještačenjem po vještaku financijske struke (list 619-624 spisa).

3.1. Tuženik je, umjesto saslušanja svjedokinje AŠ predlagao da sud u obzir uzme njezin pisani iskaz. Međutim, niti je pisani iskaz predviđen odredbama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/1991., 91/1992., 12/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. – dalje ZPP), izuzev u slučaju postupka pred trgovačkim sudovima, niti iz sadržaja same isprave proizlazi da je imenovana na bilo koji način sudjelovala u samim pregovorima i sklapanju predmetnog ugovora o kreditu, već samo načelno može govoriti o postupanju i uputama o postupanju zaposlenicima banke, a ne i konkretno o samom ugovornom odnosu i okolnostima pregovaranja i sklapanja ugovora tužitelja s tuženikom. Stoga isprava u vidu pisanog iskaza AŠ ne pruža sudu saznanja koja bi bila relevantna za donošenje odluke u ovom postupku.

3.2. Ocjenjujući sve provedene dokaze u smislu odredbe članka 8. ZPP-a sud je utvrdio tužbeni zahtjev tužiteljice osnovanim i obvezao tuženika na isplatu traženog iznosa, dok nije utvrdio postojanje potraživanja tuženika spram tužiteljice iznijeto u prigovoru radi prebijanja.

4. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenog novčanog iznosa temeljem ugovora o kreditu, i to zbog ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzulu kojom je obveza tužiteljice vezana uz valutu švicarski franak.

4.1. Nije sporno da je tužiteljica sklopila ugovor o kreditu s tuženikom broja 2402006- 1031262160/51404627-5102708289 9. studenog 2005. za iznos od 40.600,00 švicarskih franaka, s rokom vraćanja od 144 mjeseca. Namjena kredita je navedena kao krediti građana preko tri godine uz valutnu klauzulu za zatvaranje obveza (iz minusa u plus), a tužiteljica se, kao korisnik kredita, obvezala iznos kredita vratiti, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Vraćanje kredita vezano je uz valutu švicarski franak po srednjem tečaju banke.

4.2. Sporna je osnova i visina tražbine tužiteljice, je li nastupila zastara tražbine tužiteljice, kao i je li upravo tužiteljica aktivno legitimirana u ovom postupku.

5. S obzirom da se tužiteljica poziva na presudu Visokog trgovačkog suda poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., po pitanju ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora o kreditu, valjalo je odlučiti kao o prethodnom pitanju temeljem tih pravomoćnih presuda donesenim u sporu po kolektivnoj tužbi u kojoj je sudjelovao tuženik kao banka, pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a.

5.1. Člankom 502.c ZPP-a određeni su učinci pravomoćnih presuda kojima su prihvaćene kolektivne tužbe i temeljem te odredbe, osim stranaka koje su sudjelovale u postupku po kolektivnoj tužbi, pravomoćna presuda kojom je prihvaćena kolektivna tužba djeluje prema drugim fizičkim i pravnim osobama pripadnicima kolektiviteta, s tim da utvrđujući dijelovi presude imaju prejudicijalni značaj u individualnim parnicama.

5.2. Pritom je sud uzeo u obzir i odredbu iz članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 41/2014., 110/2015., 14/2019. i 19/2022. – dalje ZZP iz 2014.) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka prema kojem odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i članka 106. stavak 1. ZZP iz 2014. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku kojeg je tužitelj osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana po tuženiku.

5.3. Dakle, iz navedenih odredaba proizlazi da je sud u povodu restitucijskih zahtjeva potrošača vezan odlukom suda u parnici za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojoj se utvrđuje da je došlo do povreda propisa zaštite potrošača, odnosno da takva odluka ima direktan učinak zbog čega se u pojedinačnim postupcima potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača.

6. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019., u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, pravomoćno je utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, protivno odredbama tada važećeg ZZP iz 2003. i protivno odredbama ZOO-a.

7. Sporne ugovorne odredbe kojom se glavnica veže uz valutu švicarskog franka lako su uočljive, međutim, iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja samih spornih odredaba, nisu razvidni razlozi niti kriteriji na temelju kojih je tužiteljica mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz odredaba kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja takve odredbe uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu tužiteljce kao potrošača. Stoga su takve odredbe ništetne sukladno odredbi članka 87. stavka 1. ZZP iz 2003. Valja istaknuti da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što bi bila nedopuštena, već zato što se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.

8. Sporne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u ugovoru o kreditu koji je zaključen između parničnih stranaka, identične su odredbama koje su razmatrane presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/2012. od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., te Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovnog broja Rev- 2221/2018., kojima je utvrđeno da su banke, a među njima i tuženik, povrijedile kolektivne interese potrošača. Pritom treba dodati da je sukladno članku 3. stavku 1. točki 1. ZZP iz 2003. potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa je s obzirom na narav kredita – kredit građana za zatvaranje obveza razvidno da kredit nije bio namijenjen bilo kakvoj poslovnoj aktivnosti i poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice te se ista smatra potrošačem i uživa zaštitu prema presudi donesenoj provodom kolektivne tužbe.

9. Tuženik je u mogućnosti dokazivati da se primjena utvrđenja suda iz odluka donesenih u kolektivnom sporu ne bi mogla primijeniti i na konkretan pravni odnos stranaka. Stoga bi tuženik trebao dokazati činjenice koje bi otklanjale podvođenje predmetnog ugovora o kreditu pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, i to dokazujući ili da su odredbe ugovora bile razumljive za tužiteljicu kao potrošača, ili da se o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo. Ukoliko bi tuženik dokazao da se prilikom sklapanja ugovora pregovarao o spornim odredbama mogao bi se izvesti zaključak da iste ne moraju nužno biti nepoštene.

9.1. U pravcu utvrđivanja prethodno navedenih okolnosti proveden je dokaz saslušanjem tužiteljice i svjedoka PŠ.

9.2. Svjedok IŠ je bio zaposlen kod tuženika. Iskazao je da se tužiteljice sjeća, ali se ne sjeća bilo kakvih detalja vezano uz razgovor s tužiteljicom prilikom podizanja kredita. Istaknuo je da o ugovorima o kreditu zapravo nema pregovaranja jer su takvi kakvi jesu. Ne sjeća se je li tužiteljica upozoravana na bilo kakve rizike uz valutu švicarski franak. Sjeća se da su kamate na kredite vezane uz valutu švicarski franak bile najniže te su se klijenti u pravilu zbog toga odlučivali na tu vrstu kredita. Također da su klijente upoznavali s mogućnošću promjene anuiteta kao posljedice promjene tečaja.

9.3. Tužiteljica je u iskazu u bitnome navela da joj je svjedok IŠ rekao kako je kredit vezan uz valutu švicarski franak za nju najbolji, da je kod takvog kredita anuitet najmanji, da je Švicarska stabilna zemlja i da se ne mora bojati.

9.4. Dakle, saslušani svjedok se ne sjeća bilo kakvih pojedinosti prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, s tim da sam navodi da se o odredbama kredita nije moglo pregovarati. Ne sjeća se da bi tužiteljicu upozoravao na rizike vezane uz valutu švicarski franak. Kada se iskaz svjedoka PŠ poveže s iskazom same tužiteljice razvidan je zaključak kako nije bilo nikakvog pregovaranja o odredbama predmetnog ugovora o kreditu pa tako niti o spornim odredbama kojima se glavnica i plaćanje anuiteta vežu uz valutu švicarski franak, a niti je tužiteljici pruženo dovoljno elemenata da bi uopće mogla pretpostavljati da će njezina mjesečna obveza rasti u mjeri kako se to dogodilo.

9.5. Kako pisani iskaz AŠ sudu ne pruža konkretna saznanja vezana uz sporni ugovor o kreditu i pregovore koji su vodili ka sklapanju tog ugovora, to tuženik nije dokazao da utvrđenja iz kolektivnog spora ne bi bila primjenjiva na konkretan slučaj. Stoga je odluku u ovom postupku valjalo temeljiti na utvrđenju iz kolektivnog spora da je tuženik povrijedio interese tužiteljice kao potrošača te da su odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne.

10. U slučaju stjecanja bez osnove, vraća se sve ono što je neosnovano stečeno, ako je predmet obveze u novcu, isti broj novčanih jedinica u istoj valuti u kojoj je nastalo stjecanje bez osnove, a kako se tuženik u opisanim okolnostima ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa, dužan je tužiteljici sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate.

11. U pogledu prigovora zastare valja istaknuti da pokretanje parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dovodi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a, koja ponovno teče od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi, sukladno pravnom stajalištu iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/2017. U odnosu na prigovor zastare potrebno je ukazati i na objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31. siječnja 2022. (Su-IV-33/2022-2) prema kojem, kad je ništetnost pojedinih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite potrošača, zastara počinje teći tek od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa kako je presuda u postupku kolektivne zaštite potrošača u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to tužbeni zahtjev nije u zastari. Naime, tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena je 16. ožujka 2021. pa s obzirom da se radi o tražbini s osnove stjecanja bez osnove koja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina, ocijenjeno je da nije protekao opći zastarni rok iz članka 225. ZOO-a za sve utužene iznose.

12. U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice u odnosu na isplatu cjelokupnog iznosa koji traži u ovom postupku valja istaknuti da sud takav prigovor ne cijeni osnovanim. Naime, tuženik se poziva na činjenicu da je tužiteljica ustupila svoju tražbinu trećoj osobi, ali je tužiteljica dokazala da je ugovor o ustupu tražbine raskinula. Stoga njezina tražbina nije prešla na drugu osobu te je upravo ona aktivno legitimirana za traženje isplate neosnovano plaćenog tuženiku.

13. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju provedenog financijskog vještačenja kojim je utvrđeno sljedeće.

13.1. Tužiteljica je više platila po osnovi povećanja iznosa anuiteta koji su nastali kao posljedica promjene početnog tečaja švicarskog franka, u odnosu na srednji tečaj valute švicarski franak na datum isplate kredita u odnosu prema hrvatskoj kuni, za cijelo razdoblje otplate kredita, ukupno 6.108,44 eura.

13.2. Novčani iznos, kao razlika između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj švicarskog franka spram hrvatske kune koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju švicarskog franka spram hrvatske kune na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta u razdoblju kada je tečaj švicarskog franka bio niži od početnog iznosi 456,44 eura.

14. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, ocijenivši ga stručnim i argumentiranim, u skladu s ostalim izvedenim dokazima. Osim toga, stranke nisu imale primjedbi na matematički izračun vještaka, a radi čega je i određeno vještačenje. Stoga je sud odluku o visini potraživanja tužiteljice utemeljio na rezultatima provedenog vještačenja.

15. Tuženik je dužan platiti zateznu kamatu na pojedinačne iznose glavnice, i to od dana kada je tužiteljica vršila plaćanja odnosno od kada je tuženik primio novac, jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama članka 29. stavka 2. i članka 1115. ZOO-a. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime se također postupilo suprotno odredbama tada važećeg ZZP iz 2003. i odredbama ZOO-a.

16. Stoga je sud naložio tuženiku isplatiti tužiteljci iznose kao u točki I. izreke presude. Pritom je isplata naložena u danas važećoj valuti u Republici Hrvatskoj.

17. Valja navesti da je vještak u nalazu i mišljenju utvrdio postojanje novčane razlike između svakog plaćenog anuiteta po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja i anuiteta obračunatog po tečaju na dan isplate kredita u razdoblju nižeg tečaja švicarskog franka od početnog.

17.1. Kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna, kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku po ocjeni ovoga suda ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužiteljici kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora odnosno na dan korištenja kredita. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa ne postoji ni njezina obveza povrata, a samim time u iznos preplata ne treba uračunavati iznose za razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog.

17.2. Pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom članka 323. ZOO-a tako je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. U razdoblju otplate kredita tužiteljica ništa nije primila od tuženika već je tuženiku izvršila plaćanja upravo kako je tuženik to zatražio, s tim da je tijekom razdoblja otplate kredita došlo isključivo do prijelaza imovine tužiteljice u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužiteljice pa da bi tuženiku pripadalo pravo bilo što zahtijevati od tužiteljice primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz odredbe članka 1111. ZOO-a te da bi u iznose preplata valjalo uračunavati negativne tečajne razlike.

17.3. Osim toga, odredbom članka 323. stavka 2. ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama ZZP iz 2003., kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužiteljice kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu niti u konkretnom slučaju ima osnove za iznose negativnih tečajnih razlika umanjivati preplate tužitelja.

17.4. Potrebno je navesti i da na stani tužiteljice kao potrošača ne postoje elementi nepoštenog postupanja uz kojih bi proizlazilo postojanje odgovornosti za štetu koju tuženik tvrdi da trpi. Na strani potrošača ne postoji protupravnost ili nesavjesnost u postupanju, niti odgovornost za posljedice utvrđenja ništetnosti, a ne postoji bilo kakav propis koja bi tuženiku dao ovlaštenje podnositi restitucijski zahtjev protiv tužiteljice kao potrošača pozivajući se na utvrđenja iz presuda kojim je pružena kolektivna zaštita.

17.5. Iz prethodno navedenog proizlazi kako nije bilo osnove utvrditi postojanje tuženikovog potraživanja sukladno istaknutom prigovoru radi prijeboja pa je takav prigovor valjalo odbiti.

18. Tužiteljica je u cijelosti upio u ovom postupku, a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev, slijedom čega joj tuženik treba nadoknadi cjelokupni trošak postupka sukladno odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a.

18.1. Tužiteljice je valjalo priznati trošak zastupanja po odvjetniku sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023. i 107/2025. – dalje Tarifa) koja je na snazi od 25. studenog 2023. Naime, sukladno Tarifnom broju 52. stavak 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Budući da sud odluku o trošku donosi nakon stupanja na snagu Tarife tada je i trošak obračunao sukladno odredbama iste Tarife neovisno kada je radnja za koju se trošak traži poduzeta.

18.2. Troškovi priznati tužiteljici za zastupanje po odvjetniku, iznose ukupno eura, sve u okviru postavljenog zahtjeva, a sastoje se od troška: sastava tužbe 133,00 eura (Tarifni broj 7. točka 1. Tarife), sastava podneska od 18. svibnja 2021. 133,00 eura (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), sastava podneska od 17. studenog 2022. 199,00 eura (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), sastava podneska od 12. ožujka 2024. 200,00 eura (Tarifni broj 8. točka 1. Tarife), sastava podneska od 5. srpnja 2022. 33,25 eura (Tarifni broj 8. točka 4. Tarife), pristupa na ročišta 8. travnja 2022. i 8. lipnja 2022. 133,00 eura po ročištu (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife), pristupa na ročište 14. lipnja 2024. 200,00 eura (Tarifni broj 9. točka 1. Tarife), uz PDV na navedene radnje od 291,06 eura. Tužiteljici su također priznati troškovi sudske pristojbe na tužbu u visini 106,18 eura te trošak vještačenja 199,08 eura. Dakle, tužiteljici je ukupno priznat trošak od 1.760,57 eura.

18.3. Sud nije priznao tužiteljici trošak sastava podneska od 27. srpnja 2021. koji ne drži nužnim za vođenje postupka.

18.4. Odmjereni trošak tuženik je obvezan isplatiti tužiteljici u roku od 15 dana. Tužitelju pripada i zatezna kamata na dosuđeni trošak od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, a sve sukladno postavljenom zahtjevu tužitelja (članak 151. stavak 3. ZPP-a) po stopi određenoj sukladno članku 29. ZOO-a.

18.5. Budući da tuženik nije uspio u postupku to je valjalo odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka od 1.750,00 eura u cijelosti.

Rijeka, 27. siječnja 2026.

Sudac

Mirela Popović Brletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja može se podnijeti žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa presude i rješenja. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovoga suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

- punomoćnicima tužiteljice Odvjetničkom društvu Borić i Toš iz Zagreba

- punomoćnicima tuženika Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba