REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula- Pola

Poslovni broj Gž-80/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Zorana Šarića, predsjednika vijeća, Mirne-Nade Terlević Sebastijan, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. PM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. RM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupaju punomoćnici, odvjetnici Alen Kalčić i Neven Švić iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Alena Kalčića i Nevena Švića, u Poreču-Parenzo, protiv tuženika Raiffeisenbank Mittlere Südoststeiermark Egen sa sjedištem u [adresa], Republika Austrija, OIB: 25376204437, kojeg zastupa punomoćnik Nikola Remenar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Remenar&Remenar u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-274/2022-56 od 27. studenog 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja te se potvrđuje točka I. presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-274/2022-56 od 27. studenog 2024.

II. Prihvaća se žalba tužitelja, preinačava se točka II. presude Općinskog suda u Pazinu, Stalne službe u Poreču-Parenzo, poslovni broj P-274/2022-56 od 27. studenog 2024. na način da se nalaže tužiteljima nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.000,00 eura, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tuženika za naknadu troška u iznosu od 21.425,00 eura.

III. Odbijaju se stranke sa zahtjevima za naknadu troškova nastalih u povodu pravnog lijeka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I./1. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi kako je ništetan i stavi izvan snage Ugovor o jednokratnom kreditu od 15. lipnja 2007., broj računa: 531.707, sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora (dalje: Ugovor). Točkom I./2. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tražio da se utvrdi ništetnost i stavi izvan snage Sporazum o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine od 28. lipnja 2007., potvrđen po javnom bilježniku Tanji Ferenc iz [adresa], sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita i založnih dužnika, i tuženika, kao kreditora i založnog vjerovnika (dalje: Sporazum). Točkom I./3. odbijen je zahtjev tužitelja kojim je tražio da se naloži sudu prvog stupnja, Zemljišnoknjižnom odjelu Poreč, vršenje uknjižbe brisanja prava zaloga upisanog u listu C (teretovnica) pod rednim brojem 1.1. od 29. lipnja 2007., na nekretnini upisanoj u zemljišne knjige suda prvog stupnja, Zemljišnoknjižni odjel Poreč, zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], na temelju Sporazuma o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine od 28. lipnja 2007., za iznos od 317.800,00 eura te ostalih uvjeta iz Sporazuma u korist tuženika i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja. Točkom I./4. odbijen je zahtjev tužitelja kojim su tražili da se tuženiku naloži da im nadoknadi parnični trošak sa zateznim kamatama. Točkom II. određeno je kako su tužitelji dužni solidarno naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 26.425,00 eura, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika odbijen.

2.Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijeli su tužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. - pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP). Predlažu preinačenje pobijane presude prihvaćanjem tužbenog zahtjeva tužitelja, podredno njeno ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na novo suđenje. Traže naknadu troška žalbe.

3.Tuženik je dostavio odgovor na žalbu kojim predlaže odbijanje žalbe, smatrajući je neosnovanom. Traži trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tužitelja djelomično je osnovana i to samo u pogledu odluke o trošku.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari su zahtjevi tužitelja za utvrđenje ništetnosti Ugovora i Sporazuma te za brisanje uknjiženog založnog prava na nekretnini upisanog u korist tuženika na temelju Sporazuma. Tvrde da su predmetni ugovori sklopljeni s tuženikom (njegovim pravnim prednikom), kao stranom pravnom osobom, koji na području RH nije imao odobrenje HNB-a za obavljanje poslova s područja financijskih/bankovnih poslova, davanja kredita, ništetni; da Ugovor nije sklopljen u Republici Austriji kako to piše u njemu, nego u Republici Hrvatskoj pa se primjenjuje nacionalno pravo; da stranke nisu pojedinačno pregovarale o promjenjivoj kamatnoj stopi, što sve da su razlozi ništetnosti tih pravnih poslova, posljedično da opravdavaju brisanje založnog prava tuženika na nekretnini tužitelja i uspostavu zemljišnoknjižnog prava kakvo je bilo prije upisa tog prava na temelju Sporazuma.

6. Prvostupanjski sud odbio je tužbeni zahtjev tužitelja, zaključivši kako Ugovor o kreditu i Sporazum nisu ništetni, budući da niti jednim prisilnim propisom nije propisana njihova ništetnost, odnosno njihova ništetnost iz njih ne proizlazi a nisu utvrđeni ni drugi razlozi ništetnosti prema odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO-a). Budući da nije utvrđena ništetnost spomenutih ugovora niti bilo koji drugi razlog za brisanje založnog prava, zaključuje kako nije osnovan ni taj zahtjev tužitelja.

7. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba postupka na koje ukazuju tužitelji i to iz čl. 354. st. 2. toč. 11., 354. st. 2. toč. 6., 354. st. 1. u vezi s čl. 338. te 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

7.1. Protivno žalbenim navodima, nema proturječnosti u presudi između onog što se navodi u njenim razlozima u odnosu na zapisnike iz postupka. Tužitelji ni u jednom trenutku nisu osporavali da im je tuženik isplatio iznos traženog kredita (što ne tvrde niti žalbom) pa je s pravom prvostupanjski sud utvrdio kako se radi o nespornoj odlučnoj činjenici (a proizlazi i iz izvedenih dokaza). Time nisu počinjene bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a na koju ukazuju tužitelji. Također, osnovano je prvostupanjski sud zaključio kako izvođenje daljnjih dokaza, daljnjim saslušanjem tužiteljice u ovoj pravnoj stvari, ne bi bilo potrebno, što je jasno obrazložio, a koju ocjenu prihvaća i ovaj sud pa ni time nije počinjena spomenuta bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a.

7.2. Protivno žalbi, prvostupanjski sud je, nakon dovoljne raspravljenosti ove pravne stvari, savjesno i brižljivo ocijenio izvedene dokaze i donio ocjenu o razlozima o odlučnim činjenicama, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a. Pritom je odlučio i o svim relevantnim činjenicama, prigovorima i prijedlozima stranaka uz dane razloge o njima pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. ZPP-a.

8. Prvostupanjski sud je, cijeneći nesporne činjenice, ali i činjenice utvrđene na temelju provedenog dokaznog postupka, utvrdio sljedeće odlučno činjenično stanje, uz sljedeće zaključke:

- da su se tužitelji obratili tuženiku u Republici Austriji, koji tamo ima sjedište, sa zahtjevom za ishodovanje kredita, koji zahtjev je odobren;

- da su tužitelji 15. lipnja 2007. zaključili i potpisali s tuženikom Ugovor o kreditu kojim tuženik, u okviru svog redovnog poslovanja na teritoriju Republike Austrije, tužiteljima daje kredit od 227.000,00 eura na rok otplate od 15 godina, plativo u 60 jednakih kvartalnih obroka od po 6.450,00 eura i to u Republici Austriji, u sjedištu tuženika, koji nije ovjeravan kod javnog bilježnika u Republici Hrvatskoj, kako to proizlazi i iz sadržaja tog Ugovora te je tuženik tužiteljima predao ugovoreni novčani iznos kredita;

- da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu (15. lipnja 2007.), prema propisima Republike Hrvatske, nije bilo zabranjeno zaduživanje hrvatskih državljana u inozemstvu sklapanjem ugovora o kreditu;

- da je 28. lipnja 2007., Sporazumom o zasnivanju založnog prava, zaključenim i potvrđenim po javnom bilježniku Tanji Ferenc u [adresa], osigurana tražbina iz spomenutog Ugovora i upisano založno pravo na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica], u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina];

- da je zbog nepodmirenja tražbina iz navedenog Ugovora o kreditu pokrenut ovršni postupak pred sudom prvog stupnja pod poslovnim brojem Ovr-235/2021 (ranije oznake Ovr-1511/2019) koji još nije pravomoćno dovršen;

- da tuženik, pravna osoba osnovana u [adresa], gdje ima i sjedište, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu i Sporazuma o zasnivanju založnog prava nije imao odobrenje Hrvatske narodne banke za pružanje financijskih usluga u Republici Hrvatskoj niti mu je to odobrenje, u konkretnom slučaju, cijeneći mjesto sklapanja Ugovora (u Austriji) bilo potrebno;

- da je tuženika prilikom zaključenja Sporazuma zastupao punomoćnik, odvjetnik Davor Peruško koji nije sudjelovao u pregovaranju, dogovaranju o uvjetima kredita i ni o čemu vezano za taj Ugovor, nego isključivo u pogledu sastava tog Sporazuma i njegove provedbe u zemljišnim knjigama;

- da tuženik nije nudio niti pružao usluge odobrenja kredita na području Republike Hrvatske te da su sve radnje i to obrade zahtjeva za kredit, razmatranja kreditne dokumentacije i drugo (na temelju kojih je tuženik donio odluku o odobrenju kredita) poduzete u Republici Austriji, u sjedištu tuženika, dok je u Republici Hrvatskoj samo sastavljen, potpisan i ovjeren te proveden u zemljišnim knjigama Sporazum o zasnivanju založnog prava radi osiguranja novčane tražbine koju tuženik ima prema tužiteljima prema Ugovoru.

9. Tako utvrđeno odlučno činjenično stanje u svemu prihvaća i ovaj sud, budući da proizlazi iz stanja spisa i izvedenih dokaza, a tužitelji ga žalbenim navodima nisu uspjeli dovesti u pitanje. Prvostupanjski sud je na odlučno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odbivši tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da Ugovor o kreditu nije sklopljen u Republici Hrvatskoj jer je sklopljen u sjedištu kreditora u Republici Austriji, gdje je pripremljen i potpisan po ovlaštenoj osobi tuženika. Kako do sklapanja i ispunjenja predmetnog Ugovora nije došlo na području Republike Hrvatske, to se tuženik ne može smatrati ni vjerovnikom kojem bi bilo potrebno odobrenje za pružanje usluga potrošačkog kreditiranja u smislu odredbe čl. 19.j Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" 102/2015., 52/2016., 128/2022., 156//2023., dalje: ZPK), a taj se zakon ne bi mogao ni retroaktivno primjenjivati.

10.1. Predmetni Ugovor nije ništetan ni prema Zakonu o ništetnosti Ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenim u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom ("Narodne novine" broj 72/2017., 131/2020., dalje: Zakon o ništetnosti). Naime, odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3678/2017, U-I-

3699/2017, U-I-4364/2017, U-I-4602/2017, U-I-297/2018, U-I-682/2018, U-I- 729/2018, U-I-2092/2018, U-I-2706/2018 od 3. studenog 2020. ukinut je taj zakon, a na koji zakon i njegovu retroaktivnu primjenu se tužitelji također pozivaju, navodeći ga kao razlog ništetnosti spomenutih ugovora. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske donesena je nakon donošenja odluke suda Europske unije C-630/2017 - CM protiv Raiffeeinsen bank st. Stefan-Jagerberg-Wolfsberg eGen od 14. veljače 2019., a kojom je ocijenjeno da je Zakon o ništetnosti protivan čl. 56. Ugovora o funkcioniranju Europske unije te da ta presuda djeluje prema svima, što znači da je pravno obvezujuća, kako za sud u kojem je postavljeno prethodno pitanje, tako i za ostale nacionalne sudove koji su dužni primijeniti pravna shvaćanja iz te presude u postupcima koji se vode pred nacionalnim sudovima. Prema praksi Europskog suda doseg navedene presude i njen učinak retroaktivan je pa se ona primjenjuje i na pravne odnose koji su bili uspostavljeni prije njenog donošenja, tako i konkretnog. Osim toga, predmetni Ugovor zaključen je u Republici Austriji, što također nije omogućavalo primjenu spomenutog zakona.

11. S pravom prvostupanjski sud ističe kako u vrijeme sklapanja predmetnog kredita 15. lipnja 2007. ni zaduživanje hrvatskih građana u inozemstvu nije bilo zabranjeno spomenutim propisima, slijedom čega pravilno zaključuje kako u predmetnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a, koja propisuje da je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako Zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

12. Nadalje, sve kada bi predmetni Ugovor i bio sklopljen u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (a tome nije bio slučaj), bio bi valjan jer se zabrana odnosi samo na jednu ugovornu stranu u smislu odredbe čl. 322. st. 2. ZOO-a, kako to zaključuje i prvostupanjski sud. U pogledu Sporazuma o zasnivanju založnog prava od 28. lipnja 2007. koji je zaključen i solemniziran u Republici Hrvatskoj, u [adresa], prvostupanjski sud, protivno žalbi, pravilno ocjenjuje kako se radi o pravnom poslu različitom od Ugovora, a koji ne spada u kreditno poslovanje jer se radi o dva zasebna ugovora koje reguliraju različiti propisi, zbog čega založnom vjerovniku također nije bilo potrebno odobrenje za obavljanje kreditne djelatnosti za zaključenje takvog posla u Republici Hrvatskoj.

13. U odnosu na žalbene navode tužitelja u vezi s odbijanjem njihovog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti Sporazuma o zasnivanju založnog prava od 28. lipnja 2007. i brisanje upisanog založnog prava, valja navesti i kako je založno pravo pravo akcesorne naravi čiji nastanak, prijenos ili prestanak ovise o nastanku, prijenosu ili prestanku nekog drugog prava (glavno pravo). Stoga, založno pravo postoji ako postoji tražbina koja je njime osigurana, a kako Ugovor o kreditu nije ništetan, tako ni tražbina osigurana založnim pravom nije prestala postojati, nego postoji i dalje.

13.1. Sporazum je sklopljen je u pisanom obliku pa ima potreban oblik za valjanost takvog ugovora prema odredbi čl. 307. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/1996., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 143/2012., 152/2014., 81/2015., 94/2017. i 52/2025., dalje: ZV). Oblik javnobilježničkog akta nije uvjet za valjano zasnivanje zaloga, već solemnizacija služi boljem položaju vjerovnika, kako bi raspolagao ovršnom ispravom. Naime, jedno od osnovnih načela založnog prava je načelo oficijalnosti po kojem ono nastaje, postoji, mijenja se i prestaje isključivo upisom u zemljišne knjige suda, a ne dogovorom stranaka, čime se ostvaruje pravna sigurnost i jasnoća redoslijeda namirenja. Ako tražbina ne bude namirena, vjerovnik se mora obratiti sudu da se zalog proda na javnoj prodaji, zbog čega je hipotekarnom vjerovniku potrebna ovršna isprava.

13.2. Također, zasnivanje založnog prava na nekretnini ne predstavlja kreditno poslovanje pa za zasnivanje založnog prava, kao oblika osiguranja novčane tražbine u Republici Hrvatskoj, tuženiku također nije bilo potrebno odobrenje Hrvatske narodne banke. Cijeneći takvo stanje, nije postojala ni zapreka da tuženik na području Republike Hrvatske sa svojim klijentima (i ovdje tužiteljima) sklapa Sporazume (ugovore) o zasnivanju založnog prava na nekretninama u svrhu osiguranja svoje novčane tražbine.

14. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako u primjeni materijalnog prava u ovoj pravnoj stvari valja voditi računa o tome da je odredbom toč. C Ugovora ugovorena primjena Općih uvjeta poslovanja koji u toč. 20 propisuju da se na sve pravne odnose između klijenta i banke primjenjuje austrijsko pravo, odnosno da su stranke Ugovorom od 15. lipnja 2007. ugovorile primjenu austrijskog prava. To znači da bi se u okviru mjerodavnih odredaba austrijskog prava odlučivalo o zahtjevu za utvrđenje ništetnosti ugovora o kreditu, ali sve pod pretpostavkom da tužitelji iznesu konkretne činjenične tvrdnje postojanja ništetnosti u smislu propisa austrijskog prava (kakvo je pravno shvaćanje izraženo i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 5417/2021-2 od 22. veljače 2022.). Tužitelji su u tužbi ili tijekom postupka trebali ukazati na razloge ništetnosti u smislu normi austrijskog prava, što oni nisu učinili, pa već iz tog razloga nisu ni dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva po austrijskom pravu. Naime, prema mjerodavnoj odredbi čl. 19. Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemlja u određenim odnosima („Narodno novine“ broj 53/1991., 88/2001., 101/2017., dalje: ZRS) za ugovor je mjerodavno pravo koje su izabrale ugovorne strane, ako tim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.

14.1. Zato pogrešno tužitelji žalbom i nadalje osporavaju ugovorenu primjenu austrijskog prava. Također, zato i daljnji žalbeni navodi tužitelja o ništetnosti Ugovora u smislu odredaba nacionalnog prava nisu od utjecaja na pravilnost odluke u sporu u ovoj pravnoj stvari.

15. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud utvrdio kako ni jedan od sklopljenih ugovora nije ništetan, pravilno je primijenio materijalno pravo odbivši u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, kako zahtjev za utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovora, tako i zahtjev za brisanje upisanog založnog prava. Stoga je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda suda prvog stupnja, sve na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i odlučeno kao u toč. I. izreke presude ovog suda.

16. Međutim, pravilno žalitelji ukazuju kako je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o vrijednosti predmeta spora u ovoj pravnoj stvari, očito pogrešnom primjenom odredbe čl. 40. st. 3. i 39. ZPP-a. Prema odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a ako je u slučaju iz st. 2. tog članka tužitelj vrijednost predmeta spora očito suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, ovlaštenja na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će, po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Pritom, st. 2. je propisano kako je u drugim slučajevima, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

16.1. Tužitelji su u tužbi naznačili vrijednost predmeta spora u iznosu od 101.000,00 kuna (protuvrijednost 13.405,00 eura po fiksnom tečaju), a koja se odnosi na postavljene zahtjeve koji se ne odnose na novčanu svotu (utvrđenja ništetnosti ugovora i brisanje upisa založnog prava, kao posljedice ništetnosti). Nesporno se zahtjevi iz tužbe ne odnose na novčanu svotu, nego na deklaraciju utvrđenja ništetnosti (prva dva), odnosno na kondemnaciju (brisanje založnog prava, kao posljedicu spomenutih ništetnosti, ne samostalno). Prema odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

16.2. Prvostupanjski sud na ročištu 13. listopada 2022., po prigovoru tuženika, označava vrijednost u iznosu od 1.702.500,00 kuna (protuvrijednost 225.960,00 eura po fiksnom tečaju), očito zaključivši kako vrijednost predmeta spora određuje visina trećeg zahtjeva, traženog brisanja založnog prava (izgleda bez uračunatih sporednih tražbina) prema odredbi čl. 39. ZPP-a. Prema odredbi čl. 39. ZPP-a ako se tužbom zahtijeva samo davanje osiguranja za stanovito potraživanje ili ustanovljenje založnog prava, vrijednost predmeta spora određuje se prema iznosu potraživanja koje treba osigurati. Ali ako predmet zaloga ima manju vrijednost od potraživanja koje treba osigurati, kao vrijednost predmeta spora uzet će se vrijednost predmeta zaloga.

16.3. Međutim, pogrešno je na taj način primijenio navedenu odredbu jer se u konkretnom slučaju radi o objektivno kumuliranim zahtjevima (tri zahtjeva) koji se svi ne odnose na novčane svote, a ne o jednom zahtjevu kojim bi se zahtijevalo samo davanje osiguranja za stanovito potraživanje ili ustanovljenje založnog prava (odnosno, analogno brisanje založnog prava) prema odredbi čl. 39. ZPP-a, a da bi se vrijednost predmeta spora mogla odrediti prema iznosu potraživanja koje treba osigurati (odnosno, brisati ga).

17. Stoga je u ovoj pravnoj stvari vrijednost predmeta spora ona koju su tužitelji označili u tužbi, u skladu s odredbom čl. 40. st. 2. ZPP-a (ranije 101.000 kuna, sada 13.405,00 eura).

17.1. Posljedično, nije pravilna odluka o trošku postupka jer je troškove tuženicima valjalo odmjeriti prema spomenutoj vrijednosti predmeta spora od 13.405,00 eura. Zato prema mjerodavnoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023., dalje Tarifa), sve u vezi s čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a tuženiku za sastav odgovora na tužbu i podneska od 14. srpnja 2022. za svaku radnju pripada 250 bodova (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištima 13. listopada 2022., 12. siječnja 2023., 20. rujna 2023., 17. siječnja 2024., 19. rujna 2024. i 14. listopada 2024. za svaku radnju po 250 bodova, ukupno 2000 bodova, uz PDV ukupno 5.000,00 eura. Stoga je preinačena odluka o trošku, točka II., sve prema odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP-a.

18. Tužitelj nije uspio sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka prema odredbi čl. 166. st. 1. u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odbijen je i zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a jer se radi o trošku koji nije bio potreban za vođenje parnice.

U Puli 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Zoran Šarić