REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6

Poslovni broj: UsI-4870/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Anti Drezgi te Branki Crnogorac, zapisničarki, u upravnom sporu tužitelja FLO VENEER d.o.o. iz Petrinje, Sisačka 116 A, OIB: 12427562006 (ranije FINEL PETRINJA d.o.o. iz Petrinje, Sisačka 115), kojeg zastupa opunomoćenik Rajko Marković, odvjetnik u UFV Odvjetničko društvo d.o.o. u Zagrebu, Strojarska cesta 20, protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Katančićeva 5, OIB: 18683136487, radi utvrđivanja obveze poreza na dodanu vrijednost, 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, KLASA: UP/II-471-02/20- 01/454, URBROJ: 513-04-21-3 od 4. svibnja 2021.

II. Poništava se porezno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Sisak, KLASA: UP/I-471-02/20-01/70, URBROJ: 513-07-03-20-01 od 8. listopada 2020.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude nadoknaditi tužitelju trošak upravnog spora u iznosu od 5.000,00 eura (slovima: pet tisuća eura).

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/II-471-02/20-01/454, URBROJ: 513-04-21-3 od 4. svibnja 2021. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Sisak, KLASA: UP/I-471-02/20-01/70, URBROJ: 513-07-03-20-01 od 8. listopada 2020. Poreznim rješenjem od 8. listopada 2020. tužitelju se u točki I. utvrđuje manje obračunati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja do 31. ožujka 2020. u iznosu od 390.654,16 kn. Točkom II. poreznog rješenja nalaže se uplata obveze na odgovarajući račun Državnog proračuna, točkom III. poreznog rješenja naloženo je poreznom obvezniku da nakon izvršenih uplata iz točke I. izreke provede odgovarajuća knjiženja u poslovnim knjigama, dok je točkom IV. poreznog rješenja određen rok od 8 dana za izvršenje poreznog rješenja.

2. Tužitelj u tužbi, u bitnome, navodi da je tijekom poreznog nadzora poreznom tijelu dostavio sve tražene dokumente koji potvrđuju isporuku robe, odnosno njezinu otpremu u drugu državu članicu. Posebno ističe da je stvarna isporuka robe nesporna, a da se eventualni formalni nedostatci dokumentacije mogu rješavati prekršajno, ali ne mogu biti osnovom za naknadni obračun PDV-a u visini koja bitno utječe na poslovanje. U odnosu na ugovore koje su porezna tijela nazvala „cesijama“, tužitelj dodatno navodi da se sadržajno ne radi o cesiji dospjele tražbine, već o aranžmanu koji odgovara uputi (asignaciji), i to radi plaćanja predujma za robu, pa smatra da ta okolnost sama po sebi ne može dovesti do zaključka da isporuke nisu stvarno izvršene. Predlaže usvajanje tužbe, poništenje osporenog drugostupanjskog i prvostupanjskog poreznog rješenja te utvrđenje da kod tužitelja nije utvrđen manje obračunati PDV za predmetno razdoblje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da tužba nije osnovana iz razloga navedenih u obrazloženju osporavanog rješenja. Predlaže odbiti tužbu.

4. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja Sud je pregledao sudski spis i spis tuženika te je 21. studenoga 2023., 22. travnja 2024. i 27. siječnja 2026. održao raspravu u pristupnosti opunomoćenika tužitelja i odsutnosti uredno pozvanog tuženika.

4.1. Ovaj Sud je Sudu Europske unije uputio prethodno pitanje, prekinuo spor (UsI-1949/2021), koji nakon presude Suda Europske unije (presuda od 13. studenoga 2025., FLO VENEER d.o.o./Ministarstvo financija Republike Hrvatske, Samostalni sektor za drugostupanjski upravni postupak, C-639/24), nastavljen pod novim brojem (Us I-4870/2025).

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Iz upravnog spisa proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 1. siječnja do 31. ožujka 2020. kupcu AMVV d.o.o. iz Republike Slovenije izdao račune ukupne vrijednosti 209.930,20 EUR / 1.562.616,64 kn, koji se odnose na isporuku hrastovih trupaca. Nadalje, iz zapisnika i obrazloženja poreznih rješenja proizlazi da je tužitelj tijekom postupka nadzora poreznom tijelu predočio račune, međunarodne tovarne listove (CMR) te izjave o otpremi robe, dok su porezna tijela u svojim razlozima navela da tijekom nadzora nisu dostavljene otpremnice robe iako su na računima naznačene (osim za dva računa), te da na predočenim CMR-ovima, prema njihovoj ocjeni, nisu naznačeni mjesto i datum preuzimanja dobara. Porezna tijela su također navela da tužitelj kao isporučitelj nije organizirao prijevoz niti je prijevoz organiziran za njegov račun, da tužitelj nema evidentirane ulazne račune od prijevoznika čije se ovjere nalaze na CMR-ovima te da na žiro-računu tužitelja nije evidentiran priljev od predmetnog kupca, dok je dospijeće na računima naznačeno na dan izdavanja računa. Na traženje poreznog tijela tužitelj je dostavio financijsku karticu kupca, ugovore označene kao „cesije“ te izjave o otpremi robe ovjerene od strane tužitelja i kupca.

7. Neovisno o navedenoj ocjeni poreznih tijela, u sudskom spisu se nalaze isprave koje se odnose na predmetne isporuke, uključujući otpremnice potpisane od strane tužitelja i primatelja, kao i primjerci CMR-ova koje je tužitelj priložio uz tužbu. Iz tih primjeraka proizlazi da je kao mjesto isporuke/odredišta naznačeno Videm Dobrepolje, Republika Slovenija, dok kao nedostatak ostaje da na pojedinim CMR- ovima nije naznačen datum isporuke. Nadalje, iz izjava o otpremi robe proizlazi da one sadrže identitet stjecatelja, upućivanje na odgovarajuće račune te podatke o prijevoznom sredstvu, pri čemu su u dijelu izjava naznačeni i podaci o mjestu i datumu dolaska dobara. Sud napominje da iz samog postojanja isprava u sudskom spisu ne proizlazi automatski i trenutak njihova predočenja u upravnom postupku, no njihova sadržajna relevantnost za utvrđenje otpreme/prijevoza robe u drugu državu članicu zahtijeva da budu ocijenjene kao dio ukupnog dokaznog sklopa.

8. Polazeći od stajališta da za primjenu oslobođenja od plaćanja PDV-a za isporuke dobara unutar Europske unije, treba ispuniti uvjete iz članka 45.a Provedbene uredbe Vijeća (EU) br. 282/2011 od 15. ožujka 2011. o utvrđivanju provedbenih mjera za Direktivu 2006/112 o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2011., L 77, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 375.), kako je izmijenjena Provedbenom uredbom Vijeća (EU) 2018/1912 od 4. prosinca 2018. (SL 2018., L 311, str. 10.) (u daljnjem tekstu: Provedbena uredba br. 282/2011) i uvjete propisane odredbama članka 41. stavka 1. točke a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost (Narodne novine, broj 73/13., 99/13., 148/13., 153/13., 143/14., 115/16., 106/18. i 121/19. , dalje Zakon), porezno tijelo je utvrdilo da je oslobođenje od plaćanja PDV-a na iskazane isporuke dobara u ukupnom iznosu od 1.562.616,64 kuna kupcu AMVV d.o.o. Predstruge 60, Videm Dobrepolje, Slovenija, SI50599151, primijenjeno protivno odredbi članka 45.a stavka 1. Provedbene uredbe br. 282/2011 i odredbi članka 41. stavak 1. a) Zakona.

9. Spor se u biti odnosi na pitanje je li tužitelj zakonito primijenio oslobođenje od PDV-a za isporuke dobara unutar Europske unije (isporuke iz Republike Hrvatske u Sloveniju) te jesu li porezna tijela smjela uskratiti oslobođenje zbog ocjene da tužitelj ne raspolaže dokazima u smislu članka 45.a Provedbene uredbe br. 282/2011.

10. Prema članku 41. stavak 1. točka a) Zakona o porezu na dodanu vrijednost PDV-a su oslobođene isporuke dobara koje prodavatelj ili osoba koja stječe dobra ili druga osoba za njihov račun otpremi ili preveze iz tuzemstva u drugu državu članicu, ako su ispunjeni sljedeći uvjeti: 1. dobra se isporučuju drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koja djeluje kao takva, u toj drugoj državi članici i 2. porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik kojoj se obavlja isporuka registrirana je za potrebe PDV-a u toj drugoj državi članici te je isporučitelju dala svoj PDV identifikacijski broj.

11. Članak 138. stavak 1. Direktive Vijeća 2006/112/EZ od 28. studenoga 2006. o zajedničkom sustavu poreza na dodanu vrijednost (SL 2006., L 347, str. 1.) (SL, posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 9., svezak 1., str. 120.), kako je izmijenjena Direktivom Vijeća (EU) 2018/1910 od 4. prosinca 2018. (SL 2018., L 311, str. 3. i ispravak SL 2019., L 289, str. 59.) (u daljnjem tekstu: Direktiva o PDV- u) određuje u biti da države članice oslobađaju isporuke robe koju prodavatelj ili osoba koja stječe robu otprema ili prevozi na odredište izvan njihova državnog područja, ali unutar Unije, ili takve robe koja se otprema ili prevozi za račun prodavatelja ili osobe koja stječe robu, ako su ispunjeni određeni uvjeti. S jedne strane, potrebno je da se roba isporuči drugom poreznom obvezniku ili pravnoj osobi koja nije porezni obveznik, a koja djeluje kao takva, u državi članici koja nije država članica u kojoj otprema ili prijevoz robe počinje. S druge strane, potrebno je da su porezni obveznik ili pravna osoba koja nije porezni obveznik za koje se obavlja isporuka identificirani za potrebe PDV-a u državi članici koja nije država članica u kojoj otprema ili prijevoz robe počinje te su dobavljaču priopćili svoj identifikacijski broj za PDV.

12. Članak 45.a Provedbene uredbe Vijeća br. 282/2011 predviđa, u svrhu primjene oslobođenja iz članka 138. Direktive o PDV-u, pravila o isporuci robe unutar Zajednice. Konkretno, članak 45.a te provedbene uredbe u biti određuje da se pretpostavlja da je roba otpremljena ili prevezena iz države članice do odredišta izvan njezina državnog područja, ali unutar Unije, u slučajevima predviđenima u njegovu stavku 1. točkama (a) ili (b). Stoga je u biti potrebno da prodavatelj te robe posjeduje dokumente koji ispunjavaju posebne zahtjeve navedene u tim odredbama. Međutim, na temelju članka 45.a stavka 2. te provedbene uredbe, porezno tijelo može oboriti tu pretpostavku.

13. Ovaj Sud je ocijenio tu praksu poreznih tijela kao potencijalno suprotnu zajedničkim pravilima o oporezivanju te je Sudu EU postavio prethodno pitanje koje je preformulirao Sud EU: Treba li članak 138. stavak 1. Direktive o PDV-u i članak 45.a Provedbene uredbe br. 282/2011 tumačiti na način da im se protivi, s jedne strane, to da se oslobođenje od PDV-a na temelju članka 138. stavka 1. Direktive o PDV-u uskrati samo zbog toga što nisu podneseni dokazi o postojanju isporuke unutar Zajednice kako su predviđeni člankom 45.a Provedbene uredbe br. 282/2011 i, s druge strane, to da nacionalna porezna tijela odbijaju ocijeniti svaki dokaz koji je izvan slučajeva pretpostavke predviđenih člankom 45.a stavkom 1. Provedbene uredbe br. 282/2011 podnesen kako bi se utvrdilo da je roba otpremljena ili prevezena iz države članice na odredište koje se nalazi izvan njezina državnog područja, ali unutar Unije? Sud primjećuje da se to pitanje moglo još sažeti: Mora li porezno tijelo odbiti oslobođenje ako porezni obveznik ne posjeduje isprave iz članka 45.a Provedbene uredbe br. 282/2011 ili je dužno ocijeniti i druge dokaze o stvarnoj isporuci?

14. Sud Europske unije je presudio: Članak 138. stavak 1. Direktive o PDV-u i članak 45.a Provedbene uredbe br. 282/2011, treba tumačiti: s jedne strane, tako da im se protivi to da se oslobođenje od poreza na dodanu vrijednost na temelju članka 138. stavka 1. Direktive o PDV-u, uskrati samo zbog toga što nisu podneseni dokazi o postojanju isporuke unutar Zajednice kako su predviđeni člankom 45.a Provedbene uredbe br. 282/2011 i, s druge strane, tako da nacionalnim poreznim tijelima nalažu da ocijene svaki dokaz koji je izvan slučajeva pretpostavke predviđenih člankom 45.a stavkom 1. Provedbene uredbe br. 282/2011, podnesen kako bi se utvrdilo da je roba otpremljena ili prevezena iz države članice na odredište koje se nalazi izvan njezina državnog područja, ali unutar Unije.

15. Bitno je naglasiti da je svrha članka 45.a Provedbene uredbe br. 282/2011 standardizirati dokazne situacije u kojima se pretpostavlja da je otprema/prijevoz izvršen, ali ona sama po sebi ne znači da se isporuka ne može dokazivati i drugim dokazima, niti da se oslobođenje može automatski uskratiti samo zbog toga što pretpostavka nije nastupila.

16. U konkretnom slučaju, zbog činjenice da tužitelj nije sam organizirao prijevoz niti je prijevoz organiziran za njegov račun, ne primjenjuje se model pretpostavke iz članka 45.a stavka 1. točke (a) Provedbene uredbe br. 282/2011.

16.1. Za nastup pretpostavke iz članka 45.a stavka 1. točke (b) Provedbene uredbe br. 282/2011 tužitelj bi morao raspolagati pisanom izjavom stjecatelja i propisanom kombinacijom dokaza iz stavka 3. (najčešće dva neovisna dokaza o prijevozu/otpremi ili jedan takav dokaz uz dodatni dokaz iz druge skupine).

16.2. Iz utvrđenja proizlazi da tužitelj posjeduje pisanu izjavu stjecatelja (izjave o otpremi robe) te CMR-ove kao dokaz iz članka 45.a stavka 3. točke (a) Provedbene uredbe br. 282/2011, ali ne raspolaže dodatnim dokazom iz članka 45.a stavka 3. točke (b) (npr. bankovni dokument, službeni dokument javne vlasti ili potvrda o skladištenju). Stoga pretpostavka iz članka 45.a stavka 1. točke (b) Provedbene uredbe br. 282/2011 formalno ne nastupa.

16.3. Međutim, izostanak nastupa pretpostavke ne znači automatski da materijalni uvjet otpreme/prijevoza nije ispunjen.

17. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su porezna tijela uskraćivanje oslobođenja utemeljila ponajprije na zaključku da tužitelj ne raspolaže dokumentacijom koja bi omogućila primjenu oborive pretpostavke iz članka 45.a Provedbene uredbe br. 282/2011, odnosno na ocjeni da predočene isprave ne udovoljavaju propisanim formalnim zahtjevima, a ne na provedenoj cjelovitoj ocjeni svih raspoloživih dokaza o stvarnoj otpremi ili prijevozu dobara.

17.1. Takav pristup nije u skladu s tumačenjem članka 138. stavka 1. Direktive o PDV-u i članka 45.a Provedbene uredbe br. 282/2011 kako ga je iznio Sud Europske unije, odnosno protivan je obvezi da se, kada pretpostavka iz članka 45.a Provedbene uredbe br. 282/2011 nije nastupila, svejedno savjesno i brižljivo ocijene svi raspoloživi dokazi radi utvrđenja ključne činjenice za oporezivanje: je li roba otpremljena ili prevezena iz Republike Hrvatske u drugu državu članicu.

17.2. Članak 45.a Provedbene uredbe br. 282/2011 uređuje pretpostavku, a ne isključivi popis dopuštenih dokaza. Posljedično, porezna tijela ne mogu odbiti oslobođenje samo zato što nisu ispunjeni uvjeti za nastup pretpostavke, ako drugi dokazi omogućuju utvrđenje stvarne isporuke i fizičkog kretanja robe.

18. Sud Europske unije u svojoj ustaljenoj praksi naglašava da načelo porezne neutralnosti zahtijeva da se oslobođenje od PDV-a odobri kada su materijalni uvjeti ispunjeni, čak i ako porezni obveznik nije ispunio određene formalne zahtjeve. Gubitak prava zbog formalnih nedostataka dopušten je samo iznimno: ako je porezni obveznik sudjelovao u poreznoj prijevari, ili ako formalni nedostatak onemogućuje dokazivanje ispunjenja materijalnih uvjeta.

18.1. U ovom predmetu nema utvrđenja ni naznaka porezne prijevare, niti formalni nedostaci (poput izostanka datuma isporuke u CMR-u) sami po sebi onemogućuju dokazivanje stvarne otpreme, osobito kada su podaci u računima, otpremnicama i izjavama, kao i podaci o relaciji/odredištu i prijevoznom sredstvu na CMR-ovima, međusobno povezani i logično upućuju na iste isporuke.

18.2. Stoga je pogrešno materijalno pravo primijenjeno na način da je oslobođenje uskraćeno zbog formalnih manjkavosti, bez cjelovite dokazne ocjene stvarnog ispunjenja materijalnih pretpostavki oslobođenja.

19. Kako su porezna tijela uskratila oslobođenje od PDV-a zbog neispunjenja pretpostavke iz članka 45.a Provedbene uredbe br. 282/2011 i zbog formalnih nedostataka u dokumentaciji, a da pritom nisu pravilno provela cjelovitu ocjenu svih dokaza radi utvrđenja odlučne činjenice otpreme/prijevoza robe u drugu državu članicu, Sud ocjenjuje da su osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje nezakoniti.

20. S obzirom na sve naprijed navedeno odlučeno je kao u točki I. i II. izreke ove presude primjenom članka 117. stavak 1. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj: 36/24., dalje ZUS).

21. Tužitelju treba kao opravdan izdatak u smislu članka 144. stavka 1. i 2. ZUS-a priznati trošak zastupanja na raspravi i sastavljanja podneska. Imajući na umu da se sukladno članku 144. stavku 3. ZUS-a vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23.), tužitelj ima pravo na naknadu u iznosu od po 1.000,00 eura, uvećano za PDV, ukupno 5.000,00 eura. Slijedom navedenog na temelju članka 148. stavka 4. ZUS-a odlučeno je kao točki III. izreke.

U Zagrebu, 27. siječnja 2026.

Sudac:

Ante Drezga

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku od 15 dana od dana dostave presude.

DNA:

1. Odvjetnik Rajko Marković – elektroničkim putem

2. Ministarstvo financija – elektroničkim putem

3. U spis