Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-557/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u parničnom predmetu tužitelja OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Željku Mendešu, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Jurici Grbiću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-248/2021-29 od 28. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-248/2021-29 od 28. ožujka 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

''I Utvrđuje se ništetnim odredba članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora o kreditu broj: 918-50- 4121021 od dana 25. 05. 2007. godine te Dodatka I. (prvog) Ugovoru o kreditu broj: 918-50-4121021 od dana 29. 10. 2007. godine, sklopljenih između tužitelja OZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, i tuženika Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Magazinska cesta br. 69, Zagreb, OIB: 53056966535, kao kreditora, i to u dijelu kojim je iznos kredita i mjesečnih anuiteta vezan uz valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, odnosno švicarskog franka, i u dijelu kojim je kamatna stopa promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika i vezana je valutnu klauzulu vezanu uz tečaj CHF, odnosno švicarskog franka. II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb da tužitelju OZ isplati iznos od 3.626,98 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15 % godišnje od 01. 07. 2002. pa do 31. 12. 2007., a od dana 01. 01. 2008. pa do dana 31. 07. 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 % poena, a od dana 01. 08. 2015. godine pa do dana 31. 12. 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena, a od dana 01. 01. 2023. godine pa do dana isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 % poena a koja teče na pojedinačne mjesečne iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,39 eura od dana 01. 08. 2007. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 1,39 eura od dana 01. 09. 2007. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 1,80 eura od dana 01. 03. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 5,08 eura od dana 01. 04. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 0,39 eura od dana 01. 05. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 14,28 eura od dana 01. 11. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 4,18 eura od dana 01. 12. 2008. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 17,43 eura od dana 01. 01. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 19,64 eura od dana 01. 02. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 20,74 eura od dana 01. 03. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 15,83 eura od dana 01. 04. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 16,62 eura od dana 01. 05. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 13,12 eura od dana 01. 06. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 10,64 eura od dana 01. 07. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 11,69 eura od dana 01. 08. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 13,50 eura od dana 01. 09. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 13,69 eura od dana 01. 10. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 12,51 eura od dana 01. 11. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 15,66 eura od dana 01. 12. 2009. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 18,27 eura od dana 01. 01. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 21,85 eura od dana 01. 02. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 21,46 eura od dana 01. 03. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 26,21 eura od dana 01. 04. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 25,74 eura od dana 01. 05. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 27,74 eura od dana 01. 06. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 42,28 eura od dana 01. 07. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 39,76 eura od dana 01. 08. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 49,11 eura od dana 01. 09. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 46,44 eura od dana 01. 10. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 41,88 eura od dana 01. 11. 2010. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 52,83 eura od dana 01. 12. 2010. godine pa do dana isplate

- na iznos od 66,71 eura od dana 01. 01. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 57,65 eura od dana 01. 02. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 61,45 eura od dana 01. 03. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 57,66 eura od dana 01. 04. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 58,89 eura od dana 01. 05. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 77,53 eura od dana 01. 06. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 79,82 eura od dana 01. 07. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 95,83 eura od dana 01. 08. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 88,49 eura od dana 01. 09. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 80,37 eura od dana 01. 10. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 80,46 eura od dana 01. 11. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 80,13 eura od dana 01. 12. 2011. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 84,61 eura od dana 01. 01. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 88,58 eura od dana 01. 02. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 89,42 eura od dana 01. 03. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 87,29 eura od dana 01. 04. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 89,35 eura od dana 01. 05. 2012. godine pa do dana isplate,

- na iznos od 1.680,59 eura od dana 01. 06. 2012. godine pa do dana isplate, a sve u roku od petnaest dana.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.920,74 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana 28.ožujka 2025. pa do dana isplate, u roku od petnaest dana.''

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih zakonom predviđenih razloga te ukazuje da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje , koje obuhvaća pravo na obrazloženo sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost . Donošenjem presude sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, počinjena je i relativno bitna povreda iz čl. 338. st. 4. ZPP-a, jer sud nije naveo činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile. Sud odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi iz konkretnog ugovora o kreditu smatra ništetnima , jer da je njihova ništetnost utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Tuženik je tijekom postupka iznio niz argumentiranih prigovora koji ukazuju da u ovom predmetu postoji niz okolnosti zbog kojih sporne odredbe nisu nepoštene, pa da se ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Tuženik je tvrdio i ukazivao da su sporne odredbe tužitelju bile razumljive, a da se o njima pojedinačno pregovaralo, pa da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača . Tužitelj je imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR ili CHF ili ugovora bez valutne klauzule. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je odabrao upravo onaj s valutnom klauzulom u CHF jer mu je taj bio najpovoljniji. Tuženik je osporio da bi va lutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Presuda je posljedica pogrešne primjene odredbe čl. 118. ZZP-a jer sud smatra da je ništetnost konkretnih ugovornih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite. Predmetni ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen, a tužitelj smatra da su osporene odredbe djelomično ništetne . Radi se eventualno o zabrani manjeg značaja, pa je sud morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati, a pogrešno se tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, jer da je predmetna odredba ugovora ništava. Pogrešno sud odbija prigovor zastare pozivajući se na pravilo o prekidu zastare podnošenjem kolektivne tužbe. Obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima , a osporava se trošak pristupa na ročište za objavu presude. Tuženik smatra da isti nije bio potreban za vođenje postupka. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu te odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, a odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, te tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka. Na žalbene navode valja reći da temeljem čl. 220. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke. Sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica. Dakle, sud nije dužan prihvatiti sve prijedloge stranaka u pogledu izvođenja dokaza, već samo one koje sud smatra potrebnim za utvrđenje odlučnih činjenica, a što je prvostupanjski sud i učinio, te nije onemogućio tuženika glede prava na procesnu jednakost i prava na pravično suđenje.

5.1. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP-a na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda, suprotno žalbenim navodima žalitelja, ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili te kako ih je ocijenio.

5.2. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je tekst ugovora sačinila banka, te da tužitelj nije sudjelovao u kreiranju tog ugovora, jer nije niti išao u banku.

7. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda , u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine.

12. U obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da su tuženik i tužitelj 25. svibnja 2007., sklopili Ugovor o kreditu, broj 918-50- 4121021, kojim je tuženik kao kreditor, tužitelju kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.942,07 CHF u kunskoj protuvrijednost obračunato prema srednjem tečaju kreditora

- da su stranke 29. listopada 2007. sklopile Dodatak I. (prvi) Ugovoru o kreditu br. 918- 50-4121021

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da je kredit podigao u Raiffeisen banci jer su uvjeti bili najpovoljniji

- da u auto kući u kojoj je kupovao automobil ponudili su mu kredite u nekoliko banaka s kojima surađuju, a da je Raiffeisenbank imala najpovoljniji kredit i to u CHF

- da je bio svjestan da je kredit vezan u valutu CHF i da je kamatna stopa promjenjiva

- da nije bio svjestan do čega može doći

- da je od kredita kupio automobil za osobne privatne potrebe i nije ga koristio za poslovne svrhe

- da zbog ugovora nije uopće išao u banku

- da je sud utvrdio da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio kao slabija stranka, i to u svojstvu fizičke osobe u svrhu kupnje automobila, pa da ima svojstvo potrošača

- da je tuženik na ročištu povukao prigovor visine tužbenog zahtjeva

- da sud zbog toga nije provodio vještačenje po financijskom vještaku

- da je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog zbog primjene valutne klauzule osnovan

- da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne

- da je tuženik dužan vratiti tužitelju utužene iznose koji predstavljaju razliku između plaćenih anuiteta i anuiteta koje bi bila obvezna platiti u slučaju da nije došlo do rasta tečaja švicarskog franka prema tečaju švicarskog franka na dan isplate ugovora o kreditu

- da je tuženik dužan tužitelju isplatiti zatezne kamate od dana stečenog bez osnove, jer je nepošteni stjecatelj, obzirom je navedena odredba ugovora ništava pa tužitelj ima pravo na zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta kao dana stjecanja bez osnove.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 25. svibnja 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 - dalje: ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03, koji je propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača .

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 26. lipnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju presuđeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

21. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 9. kolovoza 2021., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tuženik u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a. Glede žalbenog navoda da je pogrešno naloženo tuženiku naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu i uručenje presude isti je neosnovan. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.). Stoga je sud prvoga stupnja pravilno tužitelju kojeg je zastupao punomoćniku - odvjetnik i pristupio je na ročište za objavu presude te uspio u ovome sporu, dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Pravilno prvostupanjski sud smatra da trošak za pristup na objavu presude predstavlja opravdani parnični trošak, na koji punomoćnik tužitelja ima pravo, jer je zatražio taj trošak, a pristupio je na ročište za objavu presude te uspio u parnici.

23. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

24. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZP-aP odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina