Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1238/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EO, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Ivanu Laliću, odvjetnik u Slavonskom Brodu, protiv tužene Erste & Steiermärkische bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, zastupanoga po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-341/2023-23. od 30. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Erste & Steiermärkische bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-341/2023-23. od 30. rujna 2025. u stavcima

I., II., IV. i VI. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, odredbe, odnosno, dijelovi odredaba Ugovora o kreditu broj: 2402006- 1031262160 / 51400607-5102653432 od 5. listopada 2005. između tuženika i tužiteljice a koje se odnose na valutnu klauzulu, i to odredbe toč. 7.:

„Povrat obveza iz ovog Ugovora (iznos kredita i pripadajuće kamate, kamate za zakašnjenja u plaćanju, naknade i drugi eventualni troškovi) obračunat će se po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro-računa. Korisnik kredita upoznat je s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja.'' (st. I. izreke). Utvrđuje se postojanje potraživanja tužiteljice prema tuženiku u iznosu od 1.710,88 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedene iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate po stopi koja se do dana 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, na pojedine iznose (st. II. izreke). Utvrđuje se postojanje potraživanja tuženika prema tužiteljici u iznosu od 173, 93 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedene iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate po stopi koja se do dana 31. prosinca 2007. godine određuje po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, na pojedine iznose (st. III. izreke). Prebijaju se potraživanja utvrđena pod točkom II i III izreke ove presude i tuženiku nalaže se da plati iznos od 1536,95 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedene iznose teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od dana 01. kolovoza 2015. godine do 31.prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena sve u roku od 15 dana, na pojedine iznose (st. IV. izreke). Odbija se zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa iznad dosuđenog, kao neosnovan (st. V. izreke). Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.207,00 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri (3) postotna poena, do isplate, u roku od 15 dana (st. VI. izreke). Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog, kao neosnovan (st. VII. Izreke).

2. Protiv presude žali se tužena pobijajući istu u stavcima I., II., IV. i VI. izreke i to zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno primijenjenog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Donoseći pobijanu presudu sud je pogrešno primijenio materijalno pravo, a i obrazloženje je manjkavo, pa je počinjena i apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl . 354. st. 2. točke 11. ZPP-a. Odlučna činjenica koju je sud trebao uzeti u obzir prilikom donošenja odluke jest da su tužitelj i tuženik zaključili Aneks kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Aneksom ugovora o kreditu je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora, čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu, a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tužitelj je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom, slijedom čega tuženik smatra u cijelosti promašenim navode suda kada smatra da odnosi među strankama nisu u cijelosti riješeni sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu. Dodatak (Aneks) ugovoru o kreditu zaključen je temeljem prisilnog propisa. Ustavni sud RH utvrdio je da je ZIDZPK/15 imao legitiman cilj, pri čemu je predmetna mjera u vidu konverzije ocijenjena razmjernom tom legitimnom cilju, jer su mjere bile prikladne i nužne. Odlučnom u postupku konverzije i VSRH uzima činjenicu da je potrošač sukladno odredbama o konverziji informiran o svim posljedicama sklapanja Aneksa ugovora o kreditu, te da je imao mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Konverzijom je uspostavljena ravnoteža i to retroaktivnim priznavanjem cjelokupnih iznosa uplaćenih na ime povrata kredita u CHF i svih mogućih preplata koje bi proizlazile iz osnovnog ugovora. Eventualne preplate po osnovi nepoštenih odredbi ugovora o kreditu iskorištene su te uračunate nakon konverzije za otplatu kredita u eurima, pa nema stečenog bez osnove, ni obveze banke na povrat stečenog bez osnove. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo kada je utvrđena nepoštenost odnosno ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli . Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ugovoru o kreditu, propisana je čl. 22. Zakona o obveznim odnosima te je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Sud se u obrazloženju samo pozvao na odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., te uz primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a utvrdio da su odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, dok iskaz tužitelja samo navodi te cijeni u skladu s utvrđenjima iz kolektivnog spora. Sud se u obrazloženju nije osvrnuo na brojnu dokumentaciju i materijale koje je tuženik dostavio, a kojima bi se dokazala razina informiranosti tužitelja, a nije cijenio pisani iskaz gđe. TO. Sud utvrđuje da je odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila nerazumljiva, dok sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ista ne predstavlja nerazumljivu odredbu, jer je bila jasna, lako uočljiva i razumljiva. Sud je povrijedio i brojna načela parničnog postupka, pa između ostalog i povredu načela ocjene dokaza, načelo materijalne istine i apsolutne povrede Zakona o parničnom postupku, a osobito povredu čl. 338. Zakona o parničnom postupku. Pogrešno je utvrđeno da prigovor zastare nije osnovan. Dosuđujući tužitelju zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana dospijeća pojedinih anuiteta po kreditu počinjena je bitna povreda odredaba parničnog postupka te pogrešno primijen jeno materijalno pravo. Tuženik pobija presudu u cijelosti u pogledu glavne stvari, pa pobija i st. VI. izreke u pogledu odluke o troškovima parničnoga postupka. Prvostupanjski sud je trebao odbiti tužbeni zahtjev tužitelja i dosuditi tuženiku cjelokupne troškove postupka, a tužitelju je pogrešno dosudio trošak za zastupanje na ročištu za objavu presude jer nije riječ o trošku koji je bio potreban za vođenje parnice. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti i tužbene zahtjeve tužitelja odbiti uz naknadu troškova tuženiku, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF, te tužbeni zahtjev za isplatom novčanog iznosa po toj osnovi.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Sud prvog stupnja je u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a ispitao sve okolnosti odlučne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu te je odlučio koje će činjenice uzeti kao dokazane prema svom uvjerenju i to na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a na temelju tako izvedenih dokaza i njihove ocjene pravilno je i potpuno utvrdio činjenično stanje odlučno za ishod spornog odnosa među stranka.

5.1. Suvišno je i bez pravne osnove ukazivanje žalitelja na druge odluke donesene u sličnim predmetima jer u smislu odredbe čl. 6. st. 2. Zakona o sudovima (''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 – dalje: ZS) ovaj sud nije ovlašten ispitivati niti se referirati na odluke donesene u drugim predmetima, već je jedino ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost odluke donesene u ovom predmetu.

5.2. Temeljem čl. 338. st. 4. ZPP-a u obrazloženju sud će sumarno izložiti zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile. Sud će posebno navesti i obrazložiti koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tijekom postupka, a što je prvostupanjski sud i učinio.

5.3. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

6. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužiteljica ostvarila kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je tekst ugovora sačinila banka, te da tužitelj ica nije sudjelovao u kreiranju tog ugovora.

7. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

9. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, a što je sud prvog stupnja utvrdio. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'', broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - dalje: ZOO) i umanjenje nečije imovine.

12. U obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da je nesporno da su tužiteljica i tuženik 5. listopada 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj: 2402006-1031262160/51400607-51400607-5102653432, kojim je tuženik kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.150,00 CHF

- da su tužiteljica i tuženik 23. studenog 2015. zaključili aneks broj 1 ugovora o kreditu, broj 5102653432 kojim je izvršena konverzija kredita na način da je otplatna obveza po kreditu umjesto uz valutnu klauzulu u CHF vezana uz valutnu klauzulu u EUR

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je kredit podignut i potpisan u banci za adaptaciju kuće na iznos od 17.100,00 CHF

- da nije bila vlasnica obrta niti je imala poslovne udjele u tvrtki odnosno da se radilo o potrošačkom kreditu

- da ju prilikom potpisivanja ugovora osobni bankar nije upoznao sa rizicima koje nosi valuta CHF

- da je kredit otplaćen 30. rujna 2015. u cijelosti

- da je provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije mr.sc. Filipu Toliću

- da je t uženik podneskom od 8.srpnja 2025. istaknuo da ne prigovora matematičkom izračunu vještaka, ali i dalje osporava osnovu potraživanja

- da za slučaj prihvaćanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja tako da potražuje iznos od 173,93 EUR

- da je provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja, već i nakon što se odbije od stvarne preplate po osnovi kamata i tečajne razlike iznos priznat konverzijom, ostane razlika u preplati

- da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK nepoštene ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu još uvijek od strane suda nisu bile utvrđene kao ništave u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača

- da iz toga razloga ta okolnost nije niti bila uzeta u obzir prilikom sklapanja dodatka ugovora o kreditu, odnosno sporazuma o konverziji

- da tužiteljica ima pravo ostvariti potpunu restituciju, na koju ima pravo kao potrošač uslijed ništetnosti odredaba ugovora o kreditu radi promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te naknade za prijevremenu otplatu kredita

- da je utvrđeno da stranke nisu pregovarale o sadržaju ugovornih odredaba, niti je tužiteljica, kao korisnik kredita, imala utjecaj na sadržaj ugovora, pa je time – suprotno načelima obveznog prava – tužiteljici, kao potrošaču, nametnuta obveza koju ona objektivno nije mogla sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora

- da je time tužiteljica, kao korisnik kredita i potrošač, dovedena u neravnopravni položaj u odnosu na banku, jer su sporne ugovorne odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužiteljice u odnosu na tuženika, a što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu zabrane zlouporabe prava

- da je čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. je propisano da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca

- da u odnosu na valutnu klauzulu, sud smatra da i u konkretnom slučaju tuženik nije prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijesti o tome koje rizike isti preuzima zaključenjem ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF

- da je s aslušanjem tužiteljice te uvidom u dokumentaciju utvrđeno da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru o kreditu, kojega je sačinio tuženik te tužiteljica nije imala mogućnosti mijenjati bilo koju odredbu ugovora, a sporne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema jednostranoj odluci banke, valutnoj klauzuli u CHF i naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužiteljici nisu pojašnjene niti je ista bila svjesna posljedica koje su nju mogle nastupiti

- da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe

- da t uženik nije dokazao da je omogućio tužiteljici pregovaranje o odredbi koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule

- da je glede odluke o glavnoj stvari prihvaćen prigovor tuženika te izvršen prijeboj utvrđenih i dospjelih tražbina

- da je utvrđeno postojanje tužiteljičine tražbine u iznosu od 1.710,68 EUR i tuženikove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 173,93 EUR, pa je tužbeni zahtjev tužiteljice prihvaćen u iznosu od 1.536,95 EUR.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

16. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 5. listopada 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je da je tužiteljica nastupala isključivo kao fizička osoba i za svoje potrebe, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da je tužiteljica u konkretnom slučaju imala svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev- 18/2018 od 25. svibnja 2020.). Nadalje i čl. 96. st. 1. ZZP/07, (ranije čl. 81. ZZP/03), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Konačno odredbom čl. 102. ZZP/07 (ranije čl. 87. st. 1. ZZP/03) propisano je, da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

17. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženiku, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tuženik u tijeku postupka nije dokazao.

18. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen.

19. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

20. U odnosu na žalbene navode, prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužiteljice nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je provedena konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio da tužiteljica konvertiranjem kredita iz valute CHF u valutu EUR, nije u potpunosti dovedena u pravni položaj u kojem bi bila da je zaključila Ugovor o kreditu u valuti EUR, jer nije u potpunosti obeštećena glede štetnih posljedica koje su za njega nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja pravilno zauzima i stav da tužiteljica ima pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da je u predmetnoj parnici ovlaštena pozivati se na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Ukazuje se na pravno shvaćanje Europskog suda izraženog u odluci donesenoj u predmetu C-118/17 od 14. ožujka 2019., prema kojem potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

21. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

22. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. U Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj ica izjavila da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu . Utvrđeno je provedenim vještačenjem da se sporazumom o konverziji riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije i obveza proizašlih iz nesporno ništetnih ugovornih odredaba, jer se temeljem dokumentacije, koju je tužena dostavila ne može utvrditi je li konverzija provedena u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (''Narodne novine'', broj 156/23 – dalje: ZIDZPK). U pravu je prvostupanjski sud kada utvrđuje da Aneks o konverziji može biti pravno valjan samo ako je u cijelosti usklađen i utemeljen na odredbama ZIDZPK , a teret dokaza da je izračun konverzije izvršen u skladu sa odredbama ZIDZPK je bio na tuženoj. Provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem utvrđeno je da konverzijom utvrđeni iznos preplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja, već i nakon što se odbije od stvarne preplate po osnovi kamata i tečajne razlike iznos priznat konverzijom, ostane razlika u preplati. Nakon što je utvrđeno postojanje tužiteljičine tražbine u iznosu od 1.710,68 EUR i tuženikove tražbine u iznosu od 173,93 EUR, utvrđeno je potraživanje tužiteljice u iznosu od 1.536,95 EUR.

23. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da prema stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

24. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

25. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tužena u žalbi ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a drugostupanjski sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP -a. Glede žalbenog navoda da je pogrešno naloženo tuženoj naknaditi tužitelju trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište za objavu i uručenje presude isti je neosnovan. Radi se o trošku učinjenom u povodu postupka, na koje ima pravo stranka koja je ročištu pristupila i uspjela u parnici (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revr-580/05 od 14. prosinca 2005.). Stoga je sud prvoga stupnja pravilno tužiteljici koju je zastupao punomoćnik - odvjetnik i pristupio je na ročište za objavu presude te uspjela u ovome sporu, dosudio i trošak pristupa na ročište za objavu presude. Pravilno prvostupanjski sud smatra da trošak za pristup na objavu presude predstavlja opravdani parnični trošak, na koji punomoćnik tužitelja ima pravo, jer je zatražio taj trošak, a pristupio na ročište za objavu presude, te uspio u parnici.

26. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrditi presudu suda prvog stupnja u st. I., II., IV. i VI. izreke.

27. U preostalom, a nepobijanom dijelu (st. III., V. i VII. izreke) presuda suda prvog stupnja ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP-a).

28. Budući da tužena nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina