Poslovni broj P-502/2023-26

Republika Hrvatska

Općinski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sutkinji Larisi Smiljan Pervan, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja GL, čiji OIB glasi [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ani Srok Lopar, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženice čiji je naziv OTP BANKA d.d., čiji OIB glasi 52508873833, sa sjedištem u [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri iz Rijeke, radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate, nakon glavne i javne rasprave, održane i zaključene 12. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnica stranaka, 27. siječnja 2026. godine, javno objavivši

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu koji je 23. studenog 2006. godine, pod brojem 56623/06, sklopljen između tužitelja GL, kao korisnika kredita, te Societe Generale – Splitske banke d.d., kao pravnog prednika tuženice OTP BANKE d.d., kao kreditora, solemniziran 23. studenog 2006. godine kod javnog bilježnika Darka Paravića pod brojem OU-1774/06, kojima se otplata kredita vezuje uz valutu švicarskog franka, a koje odredbe su sadržane u članku 8. b) i c) u dijelu kojim se određuje da se kredit otplaćuje u mjesečnim ratama u kunskoj protuvrijednosti, obračunatih po kreditorovom prodajnom deviznom tečaju CHF-a na dan ispunjenja obveze pa, kao takve, te odredbe ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženici čiji je naziv OTP BANKA d.d. da tužitelju GL isplati iznos od 3.168,93 eura (slovima: tri tisuće sto šezdeset osam eura i devedeset tri centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 09. prosinca 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine teku po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 0,34 eura od 9. prosinca 2008. do isplate

- na iznos od 5,66 eura od 7. siječnja 2009. do isplate

- na iznos od 11,00 eura od 9. veljače 2009. do isplate

- na iznos od 22,25 eura od 10. ožujka 2009. do isplate

- na iznos od 9,09 eura od 7. travnja 2009. do isplate

- na iznos od 6,37 eura od 5. svibnja 2009. do isplate

- na iznos od 0,05 eura od 9. lipnja 2009. do isplate

- na iznos od 3,06 eura od 9. srpnja 2009. do isplate

- na iznos od 1,52 eura od 9. rujna 2009. do isplate

- na iznos od 1,91 euro od 5. listopada 2009. do isplate

- na iznos od 0,03 eura od 10. studenog 2009. do isplate

- na iznos od 3,82 eura od 7. prosinca 2009. do isplate

- na iznos od 1,98 eura od 8. siječnja 2010. do isplate

- na iznos od 9,69 eura od 9. veljače 2010. do isplate

- na iznos od 17,00 eura od 9. ožujka 2010. do isplate

- na iznos od 15,27 eura od 2. travnja 2010. do isplate

- na iznos od 20,82 eura od 7. svibnja 2010. do isplate

- na iznos od 22,18 eura od 9. lipnja 2010. do isplate

- na iznos od 30,91 eura od 7. srpnja 2010. do isplate

- na iznos od 24,72 eura od 6. kolovoza 2010. do isplate

- na iznos od 41,37 eura od 9. rujna 2010. do isplate

- na iznos od 37,49 eura od 7. listopada 2010. do isplate

- na iznos od 33,52 eura od 8. studenog 2010. do isplate

- na iznos od 45,05 eura od 8. prosinca 2010. do isplate

- na iznos od 52,21 eura od 10. siječnja 2011. do isplate

- na iznos od 46,39 eura od 10. veljače 2011. do isplate

- na iznos od 53,87 eura od 10. ožujka 2011. do isplate

- na iznos od 45,14 eura od 6. travnja 2011. do isplate

- na iznos od 55,01 eura od 6. svibnja 2011. do isplate

- na iznos od 63,04 eura od 8. lipnja 2011. do isplate

- na iznos od 72,24 eura od 1. srpnja 2011. do isplate

- na iznos od 100,30 eura od 8. kolovoza 2011. do isplate

- na iznos od 77,20 eura od 7. rujna 2011. do isplate

- na iznos od 70,77 eura od 7. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 68,50 eura od 9. studenog 2011. do isplate

- na iznos od 72,32 eura od 6. prosinca 2011. do isplate

- na iznos od 76,34 eura od 9. siječnja 2012. do isplate

- na iznos od 82,71 euro od 7. veljače 2012. do isplate

- na iznos od 87,29 eura od 6. ožujka 2012. do isplate

- na iznos od 81,92 eura od 5. travnja 2012. do isplate

- na iznos od 84,97 eura od 9. svibnja 2012. do isplate

- na iznos od 99,01 euro od 8. lipnja 2012. do isplate

- na iznos od 86,71 euro od 9. srpnja 2012. do isplate

- na iznos od 86,45 eura od 10. kolovoza 2012. do isplate

- na iznos od 83,80 eura od 7. rujna 2012. do isplate

- na iznos od 85,52 eura od 9. listopada 2011. do isplate

- na iznos od 88,01 euro od 8. studenog 2012. do isplate

- na iznos od 91,16 eura od 10. prosinca 2012. do isplate

- na iznos od 91,50 eura od 10. siječnja 2013. do isplate

- na iznos od 87,39 eura od 7. veljače 2013. do isplate

- na iznos od 91,27 eura od 4. ožujka 2013. do isplate

- na iznos od 92,96 eura od 9. travnja 2013. do isplate

- na iznos od 89,31 euro od 8. svibnja 2013. do isplate

- na iznos od 87,91 euro od 7. lipnja 2013. do isplate

- na iznos od 88,66 eura od 8. srpnja 2013. do isplate

- na iznos od 90,37 eura od 7. kolovoza 2013. do isplate

- na iznos od 94,21 euro od 9. rujna 2013. do isplate

- na iznos od 98,16 euro od 7. listopada 2013. do isplate te

- na iznos od 81,21 euro od 7. studenog 2013. do isplate,

u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 4. b) Ugovora o kreditu koji je 23. studenog 2006. godine, pod brojem 56623/06, sklopljen između tužitelja GL, kao korisnika kredita, te Societe Generale – Splitske banke d.d., kao pravnog prednika tuženice OTP BANKE d.d., kao kreditora, solemniziran 23. studenog 2006. godine kod javnog bilježnika Darka Paravića pod brojem OU- 1774/06, koja glasi: „naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% (slovima: jedan posto) od iznosa odobrenog kredita; plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita“ pa kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne strane.

IV. Nalaže se tuženici čiji je naziv OTP BANKA d.d. da tužitelju GL isplati iznos od 141,54 eura (slovima: sto četrdeset jedan euro i pedeset četiri centa), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 27. studenog 2006. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana po pravomoćnosti ove presude.

V. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženice čiji je naziv OTP BANKA d.d. prema tužitelju GL, u iznosu od 109,84 eura, sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 10. siječnja 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine teku po kamatnoj stopi od 15% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine po kamatnoj stopi od 14% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2011. godine do 30. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi od 12% godišnje, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2015. godine po kamatnoj stopi od 8,14% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2016. godine do 30. lipnja 2016. godine po kamatnoj stopi od 8,05% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2016. godine do 31. prosinca 2016. godine po kamatnoj stopi od 7,88% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2017. godine do 30. lipnja 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,68% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2017. godine do 31. prosinca 2017. godine po kamatnoj stopi od 7,41% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2018. godine do 30. lipnja 2018. godine po kamatnoj stopi od 7,09% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2018. godine do 31. prosinca 2018. godine po kamatnoj stopi od 6,82% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2019. godine do 30. lipnja 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,54% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2019. godine do 31. prosinca 2019. godine po kamatnoj stopi od 6,30% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2020. godine do 30. lipnja 2020. godine po kamatnoj stopi od 6,11% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2020. godine do 31. prosinca 2020. godine po kamatnoj stopi od 5,89% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2021. godine do 30. lipnja 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,75% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2021. godine do 31. prosinca 2021. godine po kamatnoj stopi od 5,61% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2022. godine do 30. lipnja 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,49% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po kamatnoj stopi od 5,31% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2023. godine do 30. lipnja 2023. godine po kamatnoj stopi od 5,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po kamatnoj stopi od 7,00% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2024. godine do 30. lipnja 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,50% godišnje, za razdoblje od 01. srpnja 2024. godine do 31. prosinca 2024. godine po kamatnoj stopi od 7,25% godišnje, za razdoblje od 01. siječnja 2025. godine do 30. lipnja 2025. godine po kamatnoj stopi od 6,15% godišnje te za razdoblje od 01. srpnja 2025. godine do isplate po kamatnoj stopi od 5,15% godišnje, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, na iznose kako slijedi:

- 1,61 EUR od 10.01.2007. godine

- 2,22 EUR od 12.02.2007. godine

- 2,86 EUR od 12.03.2007. godine

- 3,85 EUR od 10.04.2007. godine

- 7,29 EUR od 10.05.2007. godine

- 6,99 EUR od 10.06.2007. godine

- 9,36 EUR od 10.07.2007. godine

- 6,82 EUR od 10.08.2007. godine

- 6,91 EUR od 10.09.2007. godine

- 9,83 EUR od 10.10.2007. godine

- 7,44 EUR od 10.11.2007. godine

- 8,41 EUR od 10.12.2007. godine

- 5,18 EUR od 10.01.2008. godine

- 2,40 EUR od 11.02.2008. godine

- 1,87 EUR od 10.04.2008. godine

- 4,29 EUR od 12.05.2008. godine

- 4,64 EUR od 10.06.2008. godine

- 5,38 EUR od 10.07.2008. godine

- 6,54 EUR od 11.08.2008. godine te

- 5,92 EUR od 10.09.2008. godine.

VI. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi troškove postupka, u iznosu od 2.182,01 euro (slovima: dvije tisuće sto osamdeset dva eura i jedan cent), sa zakonskim zateznim kamatama koje za razdoblje od 27. siječnja 2026. godine do isplate teku po kamatnoj stopi od 5,15%, odnosno po kamatnoj stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

VII. U preostalom dijelu, iznad iznosa iz t. VI., a do zatraženog iznosa od 2.307,01 euro, s pripadajućim kamatama, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija se.

r i j e š i o  j e

Nalaže se tužitelju GL da, za pristup na glavnu raspravu, održanu 12. prosinca 2025. godine, stalnom sudskom vještaku Darku Haniku isplati nagradu u iznosu od 58,39 eura (slovima: pedeset osam eura i trideset devet centa), i to u roku od 8 dana, na žiro račun imenovanog vještaka, otvoren kod Erste & Steiermärkische Bank d.d. pod brojem HR 3924020063100421578, pozivom na broj 00 47-12-2025.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj ovome sudu 31. ožujka 2023. godine, navodi se da je 23. studenog 2006. godine tužitelj GL sa Splitskom bankom d.d., kao pravnom prednicom tuženice čiji je naziv OTP banka d.d. (u daljnjem tekstu: tuženica) sklopio Ugovor o kreditu, na temelju kojega mu je tuženica stavila na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.900,00 CHF, s tim da su tim pravnim poslom ugovorene valutna klauzula i naknada za obradu kredita. Tvrdi se da su odredbe navedenog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita ništetne te se tužbenim zahtjevom traži da se to utvrdi i da se tuženici naloži da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila na temelju ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita. Prvotno istaknutim kondemnatornim dijelom tužbenog zahtjeva traži se isplata iznosa od 2.936,90 eura po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli te isplata iznosa od 141,54 eura po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita, s pripadajućim kamatama i s troškovima postupka.

2. Iako to među strankama konkretne parnice nije bilo prijeporno, nije zgorega napomenuti da tuženica ni na koji način nije dovela u dvojbu da je upravo ona pravna sljednica Splitske banke d.d. s kojom je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu od 23. studenog 2006. godine na kojemu počiva tražbina tužitelja u konkretnom sporu. Time je održana pasivna legitimacija.

3. Tijekom postupka, kroz sadržaj podneska koji je sudu dostavio 11. travnja 2025. godine, u dijelu isplate po osnovi ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli tužbeni zahtjev je povećan te je, umjesto isplate iznosa od 2.936,90 eura, zatražena isplata iznosa od 3.168,93 eura.

4. Povećanje tužbenog zahtjeva formalno-pravno predstavlja preinaku tužbe, s tim da se (na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 12. prosinca 2025. godine) tuženica upustila u raspravljanje o glavnoj stvari po preinačenoj tužbi, a nije se prije toga protivila preinaci pa, posljedično, treba smatrati da postoji njezin pristanak za opisanu preinaku tužbe. To je posljedica pravila iz odredbe čl. 190. st. 4. 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25; u daljnjem tekstu: ZPP).

5. Iako nije krucijalno, nije zgorega primijetiti da je do preinake tužbe došlo nakon zaključenja prethodnog postupka, s tim da je tužitelj takvu procesnu dispoziciju obavio nakon što je u ovoj parnici proveden dokaz financijskim vještačenjem, zbog čega treba smatrati da je tužbu preinačio do zaključenja glavne rasprave jer je, bez svoje krivnje, nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a time dalje i da je takva preinaka bila moguća po odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a.

6. Budući da je, dakle, preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 11. travnja 2025. godine bila i moguća (čl. 190. st. 2. ZPP-a) i dopuštena (čl. 190. st. 4. ZPP-a), sud je bio u poziciji odluku u ovom sporu donijeti upravo na temelju onog tužbenog zahtjeva koji je tužitelj konačno postavio u podnesku od 11. travnja 2025. godine.

7. U odgovoru na tužbu u cijelosti je osporen tužbeni zahtjev, kako u pogledu osnovanosti, tako i u svezi visine zatraženog novčanog iznosa, uz upiranje na to valutna klauzula nije zabranjena niti jednim propisom u Republici Hrvatskoj, da tužitelju ne pripada pravo da se pozove na presudu koju je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio 14. lipnja 2018. godine pod poslovnim brojem Pž-6632/2017 budući da je takvo pravo pridržano samo u sporovima za naknadu štete, a ne i u sporovima radi stjecanja bez osnove. Istaknut je prigovor zastare.

8. U podnesku od 19. rujna 2024. tuženica je istaknula prigovor radi prebijanja, za iznos od 109,84 eura, s kamatama, obrazloživši da to čini u odnosu na onaj period za koji je tečaj valute bio niži od onog tečaja koji je utvrđen u predmetnom Ugovoru o kreditu.

9. Međutim, sud nalazi da ne postoji tražbina tuženice prema tužitelju pa da, posljedično, nije utemeljen niti prigovor radi prebijanja.

10. Prema dubokom, dosljednom i stabilnom uvjerenju ovog suda prvog stupnja, potrošački sporovi, a takav predstavlja i ova parnica, uz napomenu da tuženica niti u jednom stadiju parnice u odnosu na tužitelja nije osporavala status potrošača pa da se zato ovim pitanjem sud niti nije bavio jer bi to bilo protivno odredbi čl. 2. st. 1. ZPP-a, nisu predviđeni radi zaštite interesa onih osoba koje nemaju svojstvo potrošača, pa tako niti radi zaštite bilo kojih i bilo kakvih interesa banaka.

11. Upravo suprotno, takvi sporovi imaju za svoju svrhu i cilj zaštititi interese onih osoba koje se, po odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača od 10. lipnja 2003. godine (Narodne novine broj 96/03; u daljnjem tekstu: ZZP), smatraju potrošačima (a ne interese onih osoba koje potpadaju pod pojam trgovaca koji određuje čl. 3. st. 1. t. 2. ZZP-a).

12. Zato sud drži da je prigovor radi prebijanja neosnovan i zato za tzv. negativne razlike nije niti umanjio tražbinu tužitelja prema tuženici.

13. O tome je odlučeno kao u t. V. izreke presude.

14. O razlozima prihvaćanja tužbenog zahtjeva bit će pisano u nastavku obrazloženja ove odluke.

15. U dokaznom postupku sud je obavio uvid u isprave priložene spisu.

16. Također, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu stranke, kao i dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku financijsko- računovodstvene struke Darku Haniku.

17. Uz izvedene dokaze, niti jedna od stranaka nije predlagala provođenje daljnjih dokaza do onog stadija parnice do kojega je to bila u mogućnosti učiniti na temelju načela iz odredaba čl. 292. st. 1. i 2. ZPP-a, u svezi s regulacijom iz odredbe čl. 292.a st. 1. ZPP-a, s tim da je potrebno navesti da je u predmetnom sporu prethodni postupak zaključen na (prvom) pripremnom ročištu koje je održano 20. rujna 2024. godine.

18. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, ovaj sud smatra osnovanim konačno postavljeni tužbeni zahtjev, iz podneska tužitelja od 11. travnja 2025. godine.

19. Među strankama nije sporno da je 23. studenog 2006. godine između tužitelja te pravne prednice tuženice Splitske banke d.d. sklopljen Ugovor o kreditu, na temelju kojega je imenovana pravna prednica tuženice tužitelju stavila na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 22.900,00 CHF, koji joj se on obvezao vratiti otplatom kroz 84 rate. Također, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 23. studenog 2006. godine ugovorena valutna klauzula, točnije obveza tužitelja da rate otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti za CHF po prodajnom tečaju tuženice prema njezinoj tečajnoj listi na dan dospijeća. Nadalje, nije sporno da je tijekom vremena trajanja otplate kredita došlo do promjene tečaja za CHF. Isto tako, nije sporno da je u Ugovoru o kreditu od 23. studenog 2006. godine regulirana naknada za obradu kredita.

20. Međutim, sporne su sljedeće okolnosti:

- jesu li ništetne odredbe Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita te

- pripada li tužitelju pravo na isplatu onih iznosa koji su posljedica promjene tečaja valute, odnosno koji su posljedica ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita.

21. Po mišljenju suda prvog stupnja, opisana sporna pitanja isključivo su pravne naravi, ali se prilikom njihova razrješenja sud rukovodio činjenicama utvrđenima provedenim dokaznim postupkom, smatrajući da dokazi materijalno- pravne prirode (isprave) i dokazi personalnog karaktera (iskaz tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka financijske struke) predstavljaju valjanu podlogu za presuđivanje.

22. Naime, isprave podnesene sudu tijekom predmetne parnice u međusobnom su skladu pa djeluju uvjerljivo, iskaz tužitelja je životan i dosljedan, dok su nalaz i mišljenje vještaka financijske struke Darka Hanika izrađeni savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine te, kao takvi, ne ostavljaju mjesta nejasnoćama, nepotpunosti niti proturječnosti kako sami sa sobom, tako niti s izviđenim okolnostima u predmetu.

23. Iz povijesnog dijela tužbe, kao i iz svih očitovanja tužitelja iz cjelokupnog postupka jasno je i nedvosmisleno razvidno da je osnova na kojoj počiva postavljeni tužbeni zahtjev radi isplate, u biti, ništetnost odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita pa se, stoga, da bi uopće došao do ispravnog odgovora na pitanje vezano uz osnovanost zahtjeva radi isplate, sud nužno morao baviti i pitanjem koje se tiče ništetnosti odredaba konkretnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita.

24. Kod takvog stanja stvari, prije svega, valja ponoviti da pravni odnos tužitelja i tuženice treba sagledati u okviru odredaba ZZP-a.

25. Pravni odnos stranaka konkretnog spora nastao je u momentu sklapanja Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine, pa to, posljedično, znači da taj pravni odnos tangiraju pravila ZZP-a. To je u skladu s pravilom o vremenskom važenju zakona (locus regit actum).

26. Također, treba navesti da se odredbe Zakona o obveznim odnosima od 17. ožujka 2005. godine (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) na pravni odnos tužitelja i tuženice primjenjuju pozivom na njegovu odredbu čl. 1163. st. 1.

27. Do sklapanja konkretnog Ugovora o kreditu došlo je, naime, nakon no što je, u skladu s regulacijom iz odredbe čl. 1165. ZOO-a, taj propis stupio na snagu, što znači da, pozivom na pravilo iz odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO-a, na pravni odnos stranaka konkretne parnice treba primijeniti ZOO.

28. Odredbom čl. 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

29. Uzimajući u obzir da tuženica niti s najnižim stupnjem vjerojatnosti nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine, kojima su predviđene valutna klauzula i naknada za obradu kredita, pojedinačno pregovaralo, unatoč tome što je, u skladu s načelom stranačke istine, proklamiranim u odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te u odredbi čl. 81. st. 4. ZZP-a, upravo za tuženicu bio pridržan teret dokaza u tom pravcu, a cijeneći i to da je odredbom Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine tuženici omogućeno ne samo da iznos rate bude vezan uz valutu CHF, nego i da tečaj te valute bude uvjetovan prodajnim tečajem za CHF koji upravo tuženica određuje te da je sve to, u konačnici, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, i to takvu koja se ogleda u tome da je rata kredita za njega rasla tijekom utuženog perioda (što se vidi iz izračuna razlike koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka Darka Hanika), zaključak je suda prvog stupnja da su odredbe Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine o valutnoj klauzuli ništetne te da na temelju upravo te i takve pravne osnove tužitelju pripada pravo potraživati od tuženice isplatu, i to po pravilima o restituciji koja su sadržana u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

30. Odredbom čl. 3. ZOO-a predviđeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok iz odredbe čl. 4. ZOO-a slijedi da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

31. Stajalište je ovoga suda da ugovaranje uvjeta u kojima je pravna prednica tuženice obvezu tužitelja vezala uz svoj prodajni tečaj te u kojima je naknadno došlo do znatnog povećanja tog tečaja (što se ogleda u iznosima utvrđenima kroz nalaz i mišljenje vještaka Darka Hanika), ne odgovara načelima obveznog prava koja slijede iz citiranih odredaba ZOO-a.

32. U odnosu na valutnu klauzulu, sadržanu u odredbi Ugovora o kreditu od 29. svibnja 2006. godine, nužno je pojasniti da je u postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P-1401/2012, a na koji se tijekom ovog spora pozvao i tužitelj te koji je bio pokrenut tužbom radi zaštite kolektivnih interesa potrošača od strane tužitelja Potrošača-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača (''Udruga Potrošač'') protiv osam najvećih hrvatskih banaka, među kojima i protiv tuženice u ovom sporu, na temelju odredaba članaka 502.a do 502.h ZPP-a, navedeni tužitelj tražio zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15) i to u dva pravca; prvo u pravcu nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima te drugo u pravcu nepoštenosti odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranim odlukama banaka, s tim da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske koja je 13. lipnja 2014. donesena pod brojem Pž-7129/13 potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1402/2012 u dijelu koji se ticao promjenjive kamatne stope, a preinačena u dijelu koji se ticao valutne klauzule te je taj dio tužbenog zahtjeva odbijen, a kada je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučivao o reviziji protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donio je revizijsku odluku Revt-249/14-2 kojom je reviziju stranaka odbio, nakon čega je uslijedio postupak pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske koji je odlukom brojeva U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III- 2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično usvojio ustavnu tužbu te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broja Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev upravljen utvrđenju da su banke (dakle, i tuženica u ovoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak u kojemu je, iznova odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broja Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se ticao zahtjeva za utvrđenje da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a.

33. Također, bitno je naglasiti da je nakon toga Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio novu presudu, poslovnog broja Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je odbio žalbu tuženih banaka te potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broja P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., pri čemu je utvrđeno da su sve tužene banke (uključujući, dakle, i tuženicu u konkretnoj parnici) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu - ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

34. Sud prvog stupnja ispitao je može li se tužitelj s uspjehom pozivati na pravna utvrđenja iz odluke donesene u postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u spomenutoj parnici. Ovo tim više jer se tuženica tijekom spora zalagala za oprečnu okolnost.

35. U svezi toga, za istaknuti je da je odredbom čl. 502.c ZPP-a predviđeno da su se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu fizičke osobe ovlaštene pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a (u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava).

36. Naznačena procesna odredba ne radi distinkciju na način da bi bilo moguće zaključiti da se tužitelj ne bi mogao pozvati na presude donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P- 1401/2012 samo zato jer je kredit u međuvremenu u cijelosti otplaćen.

37. Kada neka stranka svoj zahtjev na činidbu (isplatu) temelji na tvrdnji da je neki pravni posao ništetan, tada je njezino pozivanje na ovu okolnost neograničeno i nije limitirano niti vrstom kredita niti činjenicom da su obveze iz ugovora o kreditu ispunjene u potpunosti zbog proteka vremena.

38. Osim toga, niti iz samih odluka koje su donesene u parnici koja se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012, a koje je ovaj prvostupanjski sud pažljivo čitao više puta, ne bi proizlazilo da se utvrđenja iz tog kolektivnog spora ne bi ticala onih potrošača koji sredstvima kredita nisu kupili nekretninu i koji su kredite otplatili u cijelosti.

39. Pri tome sud nalazi da bi razlikovanje pozicije potrošača koji su kredit isplatili u odnosu na potrošače koji kredit i nadalje otplaćuju dovelo do povrede načela iz odredbe čl. 3. ZOO, dakle do povrede ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima. Ovome sudu to nikako nije intencija pa zato smatra da i tužitelju pripada pravo da se s uspjehom pozove na odluke koje su donesene u parnici koja se kod Trgovačkog suda u Zagrebu vodila pod poslovnim brojem P-1401/2012.

40. Tužitelj se pozvao se na odluke koje su donesene u toj parnici pa je, stoga, sud svoju odluku u ovom predmetu utemeljio ne samo na vlastitom pravnom promišljanju, već i na svemu onome što je utvrđeno presudama donesenima u tom sporu u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

41. No, čak i da u parnici radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba i radi isplate po osnovi pravila o restituciji sud nije vezan za utvrđenja iz parnice koja se vodila u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, to još uvijek ne bi značilo da sud u ovoj parnici nije dužan cijeniti utvrđenja do kojih je došao sud u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava te da se stranka na odluku iz takvog spora ne bi mogla pozivati (uostalom, jednako kao i na bilo koju drugu odluku bilo kojeg drugog suda za koju smatra da konvenira njezinim probicima u postupku).

42. Pritom ovaj prvostupanjski sud drži da je zbog promjene tečaja švicarskog franka, u smislu njegove aprecijacije (porasta vrijednosti novca), došlo do povećanja mjesečnih rata jer je po Ugovoru o kreditu koji je tužitelj sklopio s pravnom prednicom tuženice plaćanje bilo vezano za valutu CHF, i to, k tome, prema prodajnom tečaju tuženice, kao kreditora, pa kada je u utuženom razdoblju znatno porastao tečaj CHF, a time i protuvrijednost rate u kunama, tada se, po motrištu ovog suda prvog stupnja, radi ne samo o povredi kolektivnih interesa, već i o povredi interesa potrošača koji je korisnik konkretnog kredita. Ovo tim više jer tuženica, za koju je u tom pravcu bio pridržan teret dokaza (čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a te čl. 81. st. 4. ZZP-a), nije dokazala da se o odredbama Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine, u dijelu u kojemu je tim odredbama predviđena valutna klauzula, pojedinačno pregovaralo.

43. Ponavlja se da je odredbom čl. 81. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

44. Dakle, zaključno, sud drži da su odredbe Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene, a kako je odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a za nepoštenu ugovornu odredbu kao posljedica predviđena ništetnost (ili riječima ZZP-a „ništavost“), tako su navedene odredba ništetne i, po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, tužitelju pripada pravo na isplatu.

45. Ponavlja se da tuženica nije dokazala da se o odredbama o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine pojedinačno pregovaralo, a time i da nije postupila u skladu s obvezom iz odredbe čl. 81. st. 4. ZZP-a.

46. Tuženica se tijekom čitavog spora pozivala na prestanak prava tužiteljice da od nje zahtijeva ispunjenje obveze (na zastaru), no ovaj sud prvog stupnja takvo njezino motrište ne može prihvatiti iz više razloga (i to kako u odnosu na tražbinu koja se tiče isplate po osnovi ništetnosti valutne klauzule, tako niti u odnosu na tražbinu koja se odnosi na isplatu po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita).

47. U prethodnom dijelu obrazloženja ove presude već je navedeno da je predmetom odlučivanja u konkretnom sporu bio zahtjev tužitelja radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine, a, uz to, i zahtjev radi isplate onih iznosa koje je tužitelj tuženici više platio upravo zbog posljedica takve ništetnosti.

48. Kada se krene od toga da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi, kako to izrijekom slijedi iz odredbe čl. 328. ZOO-a, tada je jedini mogući i pravno prihvatljiv zaključak onaj prema kojemu se ne gasi niti pravo koje za stranku sudionicu ništetnog pravnog posla proizlazi iz posljedica ništetnosti, a koje je proklamirano u odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

49. Cijeneći, naime, da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a), a da je pravo na restituciju posljedica ništetnosti, po čvrstom i nepokolebljivom pravnom razmišljanju ovog suda prvog stupnja, to znači da se ne gasi niti pravo na pozivanje na posljedice ništetnosti po odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, a time i da je isticanje prigovora zastare, zapravo, iluzorno i materijalnopravno neodrživo u parnici u kojoj, uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih dijelova pravnog posla, aktivno legitimirana strana ističe i zahtjev za isplatu koji temelji na posljedicama te i takve ništetnosti.

50. Zbog toga sud prvog stupnja nalazi da kod traženja isplate po pravilima o restituciji (vraćanja onoga što je primljeno na temelju ništetnog pravnog posla ili njegova dijela) ne može niti biti govora o bilo kakvom nastupanju zastare, ali niti općenito o zastari kao institutu koji bi na bilo koji razuman i opravdan način bilo moguće dovesti u vezu s ništetnošću.

51. Ako se ne gasi pravo na isticanje ništetnosti (čl. 328. ZOO-a) i ako je restitucija posljedica ništetnosti (čl. 323. st. 1. ZOO-a), onda je, na osnovi ove dvije premise iz logičkog silogizma, jedini ispravan zaključak (conclusio) onaj prema kojemu kod odlučivanja o ništetnosti i o restituciji nema mjesta niti primjeni instituta zastare.

52. Stoga je prigovor zastare, koji je tuženica istaknula još u odgovoru na tužbu, ocijenjen pravno neprihvatljivim.

53. Uostalom, čak i kada bi se kod odlučivanja o prigovoru zastare prihvatilo recentno stajalište sudske prakse, zastupljeno u pravnom shvaćanju s prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, održane 30. siječnja 2020. godine (prema zapisniku s te sjednice, poslovnog broja Su-IV-47/2020-2, objavljenom na službenim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske), prema kojemu zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, niti tada ne bi moglo biti govora o nastupanju zastare u konkretnom sporu.

54. Ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu, koji je 23. studenog 2006. godine sklopljen između tužitelja i pravne prednice tuženice, utvrđuje se tek ovom odlukom pa, uz primjenu navedenog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, to znači da bi zastara počela teći tek u trenutku kada odluka o prihvaćanju zahtjeva tužitelja za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredaba Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine stekne svojstvo pravomoćnosti.

55. Kako tome nije tako (jer se o zahtjevu tužitelja, upravljenom na ništetnost odredaba Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine o valutnoj klauzuli i o naknadi za obradu kredita donosi tek prvostupanjska presuda, koja će svojstvo pravomoćnosti steći ili u žalbenom postupku, donošenjem drugostupanjske odluke, ili protekom roka za žalbu unutar kojega niti jedna od stranaka spora ne bude iskoristila mogućnost podnošenja pravnog lijeka), tako se, i uz prihvaćanje opisanog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, prigovor zastare, istaknut po tuženici u odgovoru na tužbu, ukazuje pravno neutemeljenim.

56. Na navode tužene banke iz odgovora na tužbu, u dijelu u kojemu se oni tiču upiranja na institut stjecanja bez osnove, nužno je naglasiti da način na koji je koncipirana tužba (njezin povijesni dio) i na koji je postavljen tužbeni zahtjev (radi utvrđenja ništetnosti i radi isplate koja svoje pravno uporište ima upravo u posljedicama ništetnosti) demantiraju tvrdnje tuženice o tome da zastaru treba razmatrati s aspekta neosnovanog obogaćenja. Upravo suprotno, u okolnostima konkretnog slučaja treba poći od pravila o ništetnosti i o restituciji. Stoga je na takav način po ovome sudu i razmotren prigovor zastare.

57. U prethodnom dijelu obrazloženja konkretne presude već je pisano, a sada to treba i ponoviti, da se odluka o obvezi tuženice da tužitelju isplati novčane iznose koji su mu dosuđeni u t. II. i u t. IV. dispozitiva presude temelji na odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a.

58. U slučaju ništetnosti ugovora ili neke ugovorne odredbe svaka je strana, naime, dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

59. Kako je, pak, na temelju ništetnih odredaba Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine o valutnoj klauzuli, tuženica od tužitelja primila isplatu rata koje su veće od onih rata koje su ugovorene tim Ugovorom i za koje je tužitelj dobio od tuženice otplatni plan, tako je, u vidu posljedica ništetnosti, za tuženicu predviđena obveza da tužitelju vrati sve one iznose koje je od njega primila po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, i to s kamatama od dana kada joj je tužitelj te isplate obavio, odnosno upravo na način na koji je tužitelj to i zahtijevao u ovom sporu.

60. U prethodnom dijelu obrazloženja ove odluke već je pisano o tome da je u jednom svom dijelu tuženi zahtjev povećan i da se takvoj procesnoj dispoziciji tužitelja tuženica (presumirano) nije protivila.

61. Na ovom, pak, mjestu treba ukazati na to da rezultati provedenog dokaznog postupka, prije svega onog koji se očituje u financijskom vještačenju, ukazuju na utemeljenost konačno postavljenog, povećanog tužbenog zahtjeva.

62. Zato je o visini tužbenog zahtjeva donesena odluka iz t. II. izreke presude.

63. Da tužitelju pravo na kamate, glede njihova tijeka, pripada baš onako kako je to i zahtijevao tužbenim zahtjevom, slijedi i iz vladajuće sudske prakse (VS, Rev- 999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastale u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništavosti.

64. U svezi stope zakonskih zateznih kamata na iznose dosuđene u t. II. izreke presude, za naglasiti je da su do 31. prosinca 2007. godine na snazi bili Zakon o zateznim kamatama (Narodne novine broj 28/96 i 58/04 – Vjerodostojno tumačenje članka 3. stavka 1. Zakona o zateznim kamatama) i Uredba o visini stope zatezne kamate (Narodne novine broj 72/02 i 153/04), prema kojima je godišnja kamatna stopa iznosila 15% godišnje (od 01. srpnja 2002. godine do 31. prosinca 2007. godine), dok je 01. siječnja 2008. godine na snagu stupila odredba čl. 29. ZOO-a.

65. Stoga je sud respektirao ove okolnosti, s tim da je odluku o visini kamatne stope donio kako na temelju izvorne odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, tako i prema izmjenama iste odredbe iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 17. srpnja 2015. godine (iz Narodnih novina broj 78/15), odnosno iz Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a od 03. listopada 2022. godine (iz Narodnih novina broj 114/22; u daljnjem tekstu: ZID ZOO/22) te iz Uredbe o izmjeni ZOO-a od 30. prosinca 2022. godine (iz Narodnih novina broj 156/22; u daljnjem tekstu: Uredba ZOO/22).

66. U sadržaj t. II. izreke presude sintagma iz odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, prema ZID ZOO-u/22 i prema Uredbi ZOO/22, unijeta je zbog moguće promjene stope kamata nakon 01. srpnja 2026. godine, i to kako na više, tako i na niže, a sve radi olakšavanja eventualnog ovršnog postupka u povodu ove presude.

67. Uz isplatu koju je zatražio po osnovi ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli tužitelj je u ovom postupku zahtijevao i da se utvrdi ništetnom ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita, a, uz to, i isplatu po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulaznoj naknadi).

68. Naknada za obradu kredita predviđena je u pravnom odnosu stranaka spora u čl. 4. b) Ugovora o kreditu od 23. studenog 2006. godine, s tim da niti u odnosu na tu ugovornu odredbu tuženica nije dokazala da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. st. 1. i st. 4. ZZP-a) pa to znači da se radi o nepoštenoj odredbi (čl. 81. st. 1. ZZP-a), a time i o odredbi koja je ništetna (čl. 87. st. 1. ZZP-a).

69. Utoliko je zahtjev tužitelja u dijelu koji tangira isplatu po osnovi tzv. ulazne naknade utemeljen po pitanju njegove pravne osnove.

70. Visina tražbine po osnovi ulazne naknade (naknade za obradu kredita) učinjena je nespornom po tuženici, i to na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 12. prosinca 2025. godine, u iznosu od 141,54 eura, a budući da je tužitelj upravo u tom iznosu postavio tužbeni zahtjev, o tome je odlučeno kao u t. IV. izreke presude.

71. Tužitelj je kamate na iznos naknade za obradu kredita tražio počevši od dana u kojemu je ta naknada od strane tuženice naplaćena, s tim da sud nalazi da je takva njezina tražbina osnovana.

72. U kontekstu tijeka kamata na dosuđeni iznos isplate po osnovi prava na vraćanje naknade za obradu kredita potrebno je iznova ukazati na već spomenutu sudsku praksu (VS, Rev-999/92, od 07. srpnja 1993. godine), nastalu u primjeni odredbe obveznog prava kojom je regulirana posljedica ništetnosti.

73. Stoga je kamate na priznati iznos naknade za obradu kredita, glede njihova tijeka, sud tužitelju priznao upravo onako kako je to sam zatražio.

74. Glede visine kamatne stope na iznos naknade za obradu kredita primjenjivo je ono obrazloženje koje je sud iznio i u odnosu na visinu kamatnih stopa na iznose koje je sud tužitelju dosudio po osnovi restitucije zbog ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli pa se, stoga, radi izbjegavanja ponavljanja, upućuje na taj dio obrazloženja predmetne odluke.

75. U čl. 48. st. 1., 2. i 6. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 57/22 i 88/22 – Ispravak; u daljnjem tekstu: Zakon) te u čl. II. st. 4. Odluke o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj 85/22; u daljnjem tekstu: Odluka) predviđeno je da se u razdoblju od 05. rujna 2022. godine u 00:00 sati do 31. prosinca 2023. godine u 24:00 sati u sudskim odlukama dvojno iskazuje iznos novčane obveze, i to uz primjenu fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kuna za jedan euro te u skladu s pravilima za preračunavanje i zaokruživanje iz čl. 14. citiranog Zakona.

76. Iz citiranih odredaba Zakona i Odluke slijedi da je obveza suda da dvojno iskazuje iznos novčanih obveza prestala nakon 01. siječnja 2024. godine pa kako se odluka u ovom sporu donosi 27. siječnja 2026. godine, tako su u toj odluci svi iznosi naznačeni u aktualnoj valuti Republike Hrvatske, dakle u eurima.

77. Zbog navedenog je valjalo odlučiti kao u t. II. i IV. izreke presude.

78. Odluka o naknadi troškova postupka iz točke VI. dispozitiva presude temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a.

79. Tuženica je u cijelosti izgubila parnicu pa je dužna tužitelju naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka koji su, po odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a, bili potrebni za vođenje parnice.

80. Troškovi tužitelja sastoje se od nagrade odvjetniku za sastavljanje tužbe, u iznosu od 200,00 eura, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika (iz Narodnih novina broj 138/23; u daljnjem tekstu: Tarifa/23), te za sastavljanje tri podneska, od 02. svibnja 2023. godine, od 12. prosinca 2024. godine i od 11. travnja 2025. godine, od kojih su svi bili obrazloženi pa je za svaki od njih tužitelju dosuđena nagrada u iznosu od po 200,00 eura, sukladno Tbr. 8. st. 1. Tarife/23.

81. Tužitelju je dosuđena i nagrada za zastupanje na tri ročišta, od 20. rujna 2024. godine, od 16. prosinca 2024. godine i od 12. prosinca 2025. godine, na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari, odnosno izvodili su se dokazi pa nagrada za svako od njih iznosi po 200,00 eura, sukladno Tbr. 9. st. 1. Tarife/23.

82. Na naznačene radnje tužitelju je priznat zatraženi trošak PDV-a, u iznosu od 350,00 eura, sukladno Tbr. 46. Tarife/23.

83. Uz sve nabrojane troškove, tužitelju je dosuđen i trošak financijskog vještačenja, u iznosu od 335,00 eura, kao i sudska pristojba za tužbu, u iznosu od 38,62 eura.

84. Nužno je navesti da se Tarifa/23 primjenjuje pozivom na njezin Tbr. 52. st. 3. jer sud o troškovima postupka odluku donosi u trenutku objave predmetnih presude i rješenja, točnije 27. siječnja 2026. godine, a to je, pak, nakon što je, u smislu dijela XIX. st. 1. Tarife/23, ta Tarifa stupila na snagu.

85. Tužitelj je zahtijevao i troškove pristupa vještaka ročištu za glavnu raspravu, a sud takav trošak nalazi opravdanim pa ga je tužitelju i priznao, i to u iznosu od 58,39 eura.

86. U odnosu na troškove zastupanja na ročištu za objavu presude za pojasniti da je da sud imao na umu Tbr. 9. t. 3. Tarife/23, međutim u prilici u kojoj se odredba Tarife/23, kao podzakonskog akta, te zakona (ZPP-a, i to čl. 155. st. 1. tog procesnog propisa) razlikuju i u kojoj stranci pravo na troškove postupka pripada samo onda kada se radi o troškovima koji su potrebni za vođenje parnice, sud je dužan primijeniti zakon (a ne podzakonski akt).

87. Zato je u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troškova zastupanja na ročištu za objavu presude odbijen i odlučeno je kao u t. VII. izreke presude.

88. U pogledu troškova postupka tužitelj je zatražio zakonske zatezne kamate (u sadržaju istaknutog tužbenog zahtjeva), s tim da ovaj sud prvog stupnja smatra da mu takvo pravo pripada počevši od dana donošenja prvostupanjske presude, i to pozivom na odredbu čl. 31. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12,

25/13, 93/14, 55/16 – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I-2881/2014 i dr. od 01. lipnja 2016. godine, 73/17, 131/20 i 114/22), kao i pozivom na odredbu čl. 151. st. 3. ZPP-a, koja je novelirana kroz čl. 27. ZID ZPP-a/22.

89. Stoga je glede tijeka kamata za iznos troškova postupka odlučeno kao u t.

VI. dispozitiva presude.

90. Rješenjem koje je sud prvog stupnja donio 27. siječnja 2025. godine određeno je izvođenje dokaza financijskim vještačenjem. Istim rješenjem za vještaka je određen stalni sudski vještak financijske struke Darko Hanik.

91. Pisane nalaz i mišljenje imenovani vještak dostavio je sudu 14. veljače 2025. godine, dok je svoje mišljenje obrazložio na ročištu za glavnu raspravu koje je održano 12. prosinca 2025. godine. Pritom je vještak odmah zatražio i troškove po osnovi pristupa na navedenu glavnu raspravu, dostavljajući u tom pravcu odgovarajući račun.

92. Mišljenje je suda prvog stupnja da vještaku po osnovi troškova pristupa na ročište za glavnu raspravu, pozivom na pravila iz Cbr. 2. t. 1., odnosno iz Cbr. 1. t. 1. Cjenika stalnih sudskih vještaka (u daljnjem tekstu: Cjenik), koji je, u kontekstu odredbe čl. 24. st. 1. Pravilnika o stalnim sudskim vještacima (Narodne novine broj 38/14, 123/15, 29/16 i 61/2019; u daljnjem tekstu: Pravilnik), sastavni dio toga Pravilnika, pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa.

93. U Cbr. 1. t. 1. Cjenika propisano je, naime, da za korištenje vlastitog vozila vještaku pripada 2,00 kn po prijeđenom km pa kako je udaljenost od [adresa] do Rijeke notorno 35 km, tako to znači da je za dolazak na ročište od 12. prosinca 2025. godine i za povratak iz mjesta sjedišta Općinskog suda u Rijeci do mjesta prebivališta vještaka (u [adresa]) vještak prevalio ukupno 70 km i da mu, posljedično, po osnovi putnih troškova pripada pravo na isplatu iznosa od 140,00 kn/18,58 eura.

94. U situaciji u kojoj vještak pristupa na glavnu raspravu izvan sjedišta vještaka do 50 km u jednom smjeru, a takva je i situacija u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir prethodno navedenu udaljenost između sjedišta Općinskog suda u Rijeci (u Rijeci) i sjedišta vještaka Darka Hanika (u [adresa]), po Cbr. 2. t. 2. Cjenika vještaku pripada nagrada od 150 bodova, što, uz primjenu odredbe čl. 24. st. 2. Pravilnika, prema kojoj je vrijednost boda 2,00 kune bruto bez PDV-a, iznosi 300,00 kn/39,82 eura.

95. No, kako je vještak Darko Hanik po osnovi putnih troškova zatražio iznos koji je neznatno manji od iznosa koji mu ukupno pripada po osnovi troškova dolaska na spomenuto ročište, tako mu je, uz pravilo iz odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a, po osnovi troškova dolaska na ročište od 12. prosinca 2025. godine dosuđen iznos koji je sam zahtijevao.

96. Vještačenje je provedeno na temelju dokaznog prijedloga tužitelja, a budući da predujam za pristup vještaka Darka Hanika ročištu za glavnu raspravu od 12. prosinca 2025. godine nije bio položen, u skladu s odredbom čl. 153. st. 4. ZPP-a trebalo je tužitelju naložiti da trošak pristupa imenovanog vještaka spomenutom ročištu za glavnu raspravu isplati (direktno) vještaku, i to u roku od 8 dana, na žiro račun vještaka, u pogledu kojega je vještak tijekom spora sudu predočio podatke.

97. Slijedom iznijetoga odlučeno je kao u dispozitivu rješenja.

U Rijeci 27. siječnja 2026.

S u t k i nj a

Larisa Smiljan Pervan

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude i rješenja, donesenih u prvom stupnju, stranke mogu podnijeti žalbu, u roku od petnaest (15) dana od dana dostave prijepisa presude i rješenja (čl. 348. st. 1. ZPP-a).

Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostupanjsku presudu i rješenje, u dovoljnom broju primjeraka za sud i za protivnu stranku (čl. 357. ZPP-a).

Pravovremeno podnesena žalba sprečava da presuda i rješenje postanu pravomoćni u dijelu koji se pobijaju žalbom (čl. 348. st. 2. ZPP-a).

O žalbi protiv presude i rješenja odlučuje drugostupanjski sud (čl. 348. st. 3. ZPP- a).

Žalba protiv odluke iz izreke rješenja ne odgađa ovrhu (čl. 153. st. 4. ZPP-a).