Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-311/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Luka Tomašić, odvjetnik u Rijeci, protiv tužene Erste & Steiermärkische bank d.d., Jadranski Trg 3 a, Rijeka, OIB: 23057039320, kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P - 1622/2019-31 od 12. veljače 2025., u sjednici vijeća održanoj 17. veljače 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužene Erste & Steiermärkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1622/2019-31 od 12. veljače 2025. u pobijanom dijelu pod stavkom I., II., III., IV., V., VII., VIII. i IX. izreke.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tužene Erste & Steiermärkische bank d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-1622/2019-31 od 12. veljače 2025.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 9. veljače 2007. u dijelu u kojem je tužena ovlaštena mijenjati kamatnu stopu u skladu s važećim odlukama banke kao i da nisu zakonite odluke tužene o promjenama kamatnih stopa od 8. siječnja 2008., 1. travnja 2009., 12. prosinca 2010., 3. svibnja 2011. i 6. listopada 2011. (stavak I. izreke) te se utvrđuje da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora o kreditu odnosno obveza tužitelja da će plaćati kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatih po srednjem tečaju tužene na dan odobrenja žiro računa banke Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 9. veljače 2007. (stavak II. izreke).

1.1. Nadalje, tužena je dužna tužitelju platiti iznos od 4.467,58 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak III. izreke), iznos od 17.215,15 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak IV. izreke) kao i iznos od 11.598,62 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 30. rujna 2015. do isplate (stavak V. izreke), dok se tužitelj odbija sa zahtjevom za isplatu iznosa od 408,53 EUR-a sa zateznim kamatama (stavak VI. izreke).

1.2. Također, utvrđuje se da nije osnovana tražbina tužene prema tužitelju u iznosu od 250,96 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak VII. izreke) kao i tražbina tužene prema tužitelju u iznosu od 2.165,71 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak VIII. izreke) te se nalaže tužnoj da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 12.118,97 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od 12. veljače 2025. do isplate (stavak IX. izreke).

2. Rješenjem suda prvoga stupnja dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva učinjena u podnesku tužitelja od 9. listopada 2024.

3. Protiv dijela navedene presude pod stavkom I., II., III., IV., V., VII., VIII. i IX. izreke te protiv navedenog rješenja žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijane odluke preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova žalbenog postupka.

4. Žalba tužene protiv navedene presude i rješenja nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja radi utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 9. veljače 2007. i to valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju navedenih ništetnih ugovornih odredbi, time da je tužena tijekom postupka istakla novčanu protutražbinu radi prijeboja po osnovi negativne tečajne razlike.

U odnosu na prvostupanjsku presudu

6. Prije svega valja istaći da je tužena u žalbi, pozivom na odredbu čl. 71. toč. 7. ZPP naglasila potrebu da se u ovom drugostupanjskom postupku razmotri postojanje okolnosti koje bi dovele u sumnju nepristranost suda, kao npr. da sudac ili njemu bliska osoba ima ili je imao kredit s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom ili valutnom klauzulom u CHF, ili bliska osoba sucu zastupa ili radi u odvjetničkom društvu koje zastupa veći broj tužitelja u takvim ili sličnim predmetima protiv banke. Ukoliko „na strani uređujućeg suca/člana vijeća drugostupanjskog suda postoji bilo koja od navedenih okolnosti“, se taj dio žalbe smatra zahtjevom za njegovo izuzeće (čl. 73. u vezi sa čl. 71. toč. 7. ZPP) uz prijedlog da o tim okolnostima sudac obavijesti predsjednika suda (čl. 72. st. 2. ZPP), koji će odlučiti o njegovom izuzeću.

7. Imajući u vidu da se radi o uvjetno (eventualno) podnesenom prigovoru koji nije pravno obvezujući s obzirom da iznosi samo hipotetsku mogućnost, a procesno - pravne odredbe ZPP ne predviđaju uvjetno podnošenje zahtjeva za izuzeće, to se, po ocjeni ovog suda, ne radi o zahtjevu za izuzeće. Neovisno o iznesenom, tuženoj valja odgovoriti da kod predsjednika ovog drugostupanjskog vijeća, kao i kod ostalih članica vijeća ne postoje okolnosti navedene u žalbi koje bi mogle dovesti u sumnju njihovu nepristranost.

8. Ispitujući prvostupanjsku presudu u žalbom pobijanom dijelu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio niti relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom, obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

9. Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud prvoga stupnja nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju u žalbi također ukazuje tužena jer pobijana presuda nema nedostataka, ista sadrži jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, pa se kao takva može ispitati, niti su se ostvarile druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Sud prvog stupnja u postupku je utvrdio:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena kao kreditor sklopili 2. veljače 2007. Ugovor o kreditu broj 51400607-5103408495 za kupnju stana u iznosu od 241.100,00 CHF u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tužene za CHF na dan isplate kredita, na rok od 30 godina (360 mjeseci);

- da je početno ugovorena promjenjiva redovna kamatna stopa od 4,30% godišnje (čl. 8. Ugovora), time da se naknadno kamatne stope mogu mijenjati odlukom tužene;

- da se ugovorena kamatna stopa tijekom otplate kredita mijenjala;

- da se u postupku zaključenja Ugovora o kreditu među strankama o odredbama čl. 8. kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te kojom se određuje da će se kamatna stopa propisivati odlukama kreditora, te čl. 7. Ugovora prema kojem je ugovorena valutna klauzula obveze i to na način da je ista vezana uz švicarski franak, nije pregovaralo, pa u situaciji kada su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu, unaprijed sastavljenog od banke o kojima se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, niti je on mogao utjecati na njihov sadržaj, a niti sagledati svoju obvezu kao cjelinu, takve ugovorne odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, a što je utvrđeno iskazom tužitelja koji je iskazao da nije mogao posebno pregovarati sa bankom o uvjetima ugovora i da je bilo riječ o unaprijed pripremljenom gotovom ugovoru;

- da tužitelj ima status potrošača jer je iz njegovog iskaza utvrđeno da je kredit korišten za kupnju stana za stambeni smještaj tužitelja i obitelji, a ne za poslovne svrhe;

- da su stranke 18. veljače 2016. sklopile Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutom u kredit s € valutnom klauzulom ;

- da tužitelj i nakon izvršene konverzije ima pravni interes i može zahtijevati utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatraju da mu pripadaju;

-da tuženu obvezuju utvrđenja iz presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača u kojem je tužena sudjelovala kao stranka;

-da je financijskim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem rasta tečaja CHF preplatio iznos od 17.215,15 EUR-a, da je uslijed nižeg tečaja u otplati kredita manje platio iznos od 250,96 EUR-a, dok je tužitelj temeljem rasta kamatne stope preplatio iznos od 4.467,58 EUR-a, dok da je tužitelj zbog niže kamatne stope manje platio iznos od 2.165,71 EUR-a;

- da razlika nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju i konvertirane glavnice u EUR po tekućem tečaju iznosi 11.598,62 EUR-a po fiksnom tečaju konverzije;

-da potraživanje tužitelja nije u zastari;

-da nakon provedene konverzije ista nije dovela do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno da konverzija nije ispravila neravnotežu koja je nastala zbog ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te je tužena bez valjane pravne osnove naplatila od tužitelja gore navedene iznose;

-da prigovor prijeboja nije osnovan, jer tužena nema potraživanje koje bi stavila u prijeboj sa potraživanjem tužitelja.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P -1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

12. Suprotno žalbenim navodima tužene pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe u dijelu koje se odnosi promjenjivu kamatnu stopu i na valutnu klauzulu ništetne, te je pravilno uvažio direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno odredbi čl. 502.c ZPP prema kojoj odredbi je sud vezan za utvrđenja iz takvog postupka, ukoliko se stranka na ta utvrđenja pozove u posebnoj parnici radi ostvarenja svojih prava potrošača na naknadu, kao što je to bio slučaju u konkretnom predmetu.

13. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

14. Naravno da navedeno ne znači apsolutno isključenje mogućnosti da tužena u predmetnoj pojedinačnoj parnici dokazuje da se konkretni ugovor ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja i stavovi iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – na primjer da ugovorna odredba o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora nije identična onim odredbama koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora bile razumljive za potrošača, i da se je o njima prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tužena to u provedenom postupku, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nije dokazala jer sudu prvog stupnja u tom pravcu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze kojima bi bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju ugovora njezini zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovornih odredaba ali to ne na način kako to iznosi tijekom postupka tužena, tj. da su joj spornu odredbu učinili razumljivom samo formalno i gramatički (što znači promjenjiva ugovorna kamata), a kako tužena poima razumljivost predmetnih ugovornih odredbi, već da su mu učinili razumljivom i suštinski objasnili parametre koji će utjecati na promjenu stope kamate, kako pitanje razumljivosti poima i sud u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takve odredbe mogle imati za njegove financijske obveze, pa su suprotni žalbeni navodi tužene u tome dijelu potpuno neosnovani.

15. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela čl. 4. te čl. 6. Ugovora o kreditu. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st.1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tužene na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

16. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

17. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

18. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,30% godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tužene.

19. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 9. veljače 2007. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

20. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 24. svibnja 2007., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala pa niti sadržajem iskaza svjedoka VI.

21. U odnosu na žalbeni navod tužene da je sud prvoga stupnja propustio na pravilan način utvrditi potrošačko svojstvo tužitelja i potrošačku namjenu ugovora, valja reći da je taj žalbeni navod neosnovan, jer, kako to pravilno zaključuje sud prvoga stupnja, iz sadržaja samog Ugovora o kreditu jasno je da je isti zaključio tužitelj kao fizička osoba radi kupnje stana, a u predmetu ne postoje podaci da bi tužitelj kredit podigao u svrhu bilo kakve poduzetničke djelatnosti - o svrsi podizanja kredita iskazivao je tužitelj. Posebno se ukazuje da teret dokaza da tužitelj nije potrošač nije na tužitelju već na tuženoj, a što ista tijekom postupka nije dokazala (tako i Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018.).

22. Prema čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem, kojem tužena nije prigovarala, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi tuženoj temeljem rasta tečaja CHF preplatio iznos od 17.215,15 EUR-a, dok je tužitelj temeljem rasta kamatne stope preplatio iznos od 4.467,58 EUR-a, te da razlika nedospjele glavnice u CHF po početnom tečaju i konvertirane glavnice u EUR po tekućem tečaju iznosi 11.598,62 EUR-a po fiksnom tečaju konverzije, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženu isplatiti tužitelju te iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

23. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tužena utužene iznose primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

24. U odnosu na žalbene navode prema kojima sud odlučujući o zahtjevu tužitelja nije cijenio od kakvog je značaja za razrješenje spora to što su parnične stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu, temeljem kojega je prevedena konverzija kredita, valja istaći da je sud prvoga stupnja utvrdio temeljem provedenog financijskog vještačenja da tužitelj nije u potpunosti obeštećen glede štetnih posljedica koje su nastale primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope ugovorne kamate i o valutnoj klauzuli. Slijedom toga, sud prvog stupnja zauzima i stav da tužitelj ima i pravni interes za pokretanje i vođenje predmetne restitucijske parnice, odnosno da se može pozivati na ništetnost spornih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu , te temeljem toga zahtijevati uklanjanje svih štetnih posljedica koje su one proizvele tijekom njihove primjene. Potrošač mora imati pravo na ostvarenje potpune pravne zaštite koji ne može smanjiti niti provedena konverzija, što znači da čin konverzije kredita sam po sebi ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti konvertiranih ugovornih odredbi, već naprotiv zahtjeva u svakom konkretnom slučaju provjeru da li je provedenom konverzijom u cijelosti uspostavljena pravična ravnoteža narušena ništetnim ugovornim odredbama.

25. Da u slučaju konverzije nisu u potpunosti uklonjene štetne posljedice koje su proizvele ništetne konvertirane odredbe osnovnog ugovora, ukazuje i pravno shvaćanje izraženo u odluci Europskog suda donesenoj u predmetu C-452/18 od 9. srpnja 2020., prema kojem bi se potrošač sklapanjem sporazuma, kojim se zamjenjuju ništetne ugovorne odredbe novim odredbama, mogao odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13, ali samo i isključivo da je dao slobodan i informiran pristanak na to odricanje i da je znao čega se takvim pristankom odriče (uvjet transparentnosti), odnosno da je prilikom tog odricanja bio svjestan neobvezujuće naravi nepoštenih ugovornih odredbi, i da je bio upoznat sa iznosom koji bi mu pripadao temeljem tih nepoštenih ugovornih odredbi.

26. Međutim, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda u konkretnom slučaju navedenom uvjetu transparentnosti nije bilo udovoljeno. Naime, u Dodatku ugovora se ne govori o ništetnosti niti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli niti ugovorne odredbe o promjenjivosti stope ugovorne kamate, niti on sadrži odredbu u kojoj bi tužitelj izjavio da se, nakon njegova sklapanja, odriče prema tuženoj bilo kakve tražbine s osnova nepoštenih ugovornih odredbi iz osnovnog Ugovora o kreditu iz 2007., stoga su takvi žalbeni navodi neosnovani.

27. Zbog održanja predmetnog Ugovora o kreditu od 9. veljače 2007. primjenom odredbi čl. 87. st. 2. ZZP/03 i čl. 324. st. 1. ZOO tužitelj suprotno žalbenim navodima tužene nije trebao zahtijevati utvrđenje ništetnosti Dodatka Ugovoru od 9. veljače 2007, kako to u žalbi navodi tužena.

28. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odbio kao neosnovan istaknuti prigovor prijeboja jer tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je upravo suprotno tužena kao kreditor povrijedila kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

29. Osim toga, valja istaći da plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početnog tužitel j nije primio ništa, niti je išta stekao bez osnove, pa ne postoji niti njegova obveza vraćanja. Prvostupanjski sud je utvrdio da ne postoji potraživanje tužene prema tužitelju, obrazlažući da prigovor prijeboja istaknut po tuženoj nije osnovan, jer tužena nema potraživanje koje bi stavila u prijeboj sa potraživanjem tužitelja. Uz navode prvostupanjskog suda, valja reći da po mišljenju ovog suda tu bi se radilo o tražbini kreditora s osnova nižeg tečaja u odnosu na početno ugovoreni, koji je vrijedio na dan korištenja kredita. Potrošač plaćanjem anuiteta po nižem tečaju nije stjecatelj, već je to kreditor, pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove.

30. U odnosu na žalbene navode po pitanju zastare, valja odgovoriti da je ocjena neosnovanosti prigovora zastare prvostupanjskog suda utemeljena na identičnom stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

31. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 7. lipnja 2019., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 13. lipnja 2019. dok za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023., pa je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

32. Tužena u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

33. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.

34. U nepobijanom dijelu (stavak VI. izreke) presuda prvostupanjskog suda ostaje neizmijenjena (čl. 365. st. 1. ZPP).

U odnosu na prvostupanjsko rješenje

35. Ispitujući prvostupanjsko rješenje nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, niti tužena u žalbi konkretno navodi o kojim bi se to bitnim povredama odredaba parničnog postupka radilo.

36. Sud prvoga stupnja pravilno je pobijanim rješenjem dopustio preinaku tužbenog zahtjeva tužitelja učinjenu podneskom od 9. listopada 2024. budući je u ovom postupku tužitelj tek nakon provedenog financijskog vještačenja (provedeno je nakon zaključenja prethodnog postupka) mogao postaviti konkretan zahtjev, za isplatu po osnovi ništetnosti valutne klauzule i promjenjive kamatne stope utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi, zbog čega je takva preinaka tužbe moguća i sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP, kojom je propisano da iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što zasigurno bez svoje krivnje nije mogao učiniti prije nego je provedeno navedeno financijsko vještačenje, slijedom čega su žalbeni navodi tužene u tom smislu neosnovani.

37. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

U Velikoj Gorici 17. veljače 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić