REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] Ž 5

Poslovni broj: Us I-1377/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja ŽĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa odvjetnik Marko Vukelić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Jajaš & Vukelić, Rijeka, Trg brigade Hrvatske vojske 4, protiv tuženika Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Direkcije, Zagreb, Margaretska 3, OIB: 02958272670, radi priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja s osnove ozljede na radu, 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/II-502-03/25-01/343, URBROJ: 338-01-06-05-25-02 od 26. lipnja 2025. i rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-502-03/25-02/8774, URBROJ: 338-08-02-01-25-5 od 16. travnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/II-502-03/25-01/343, URBROJ: 338-01-06- 05-25-02 od 26. lipnja 2025. odbijena je kao neosnovana žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, Regionalnog ureda Rijeka, KLASA: UP/I-502-03/25-02/8774, URBROJ: 338-08-02-01-25-5 od 16. travnja 2025., a kojim je odlučeno da se tužitelju ozljeda nastala 20. siječnja 2025. izražena dijagnozama šifre prema MKB-10 klasifikaciji S01 Otvorena rana glave i R55 Sinkopa i kolaps ne priznaje ozljedom na radu te s tim u vezi se ne priznaju ni prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja.

2. Tužitelj u tužbi i tijekom spora osporava zakonitost odluke tuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te povrede odredaba upravnog postupka. Navodi da obrazloženje osporenog rješenja ne sadrži obrazloženje sukladno čl. 98. st. 5. Zakona o općem upravnom postupku, posebice da je izostala argumentacija zašto se u konkretnom slučaju radi o neodgovornom, nesavjesnom ili skrivljenom ponašanju tužitelja, te se u prilog tome poziva na sudsku praksu. Smatra da činjenica da postoji prekršajna odgovornost tužitelja za nezgodu ne podrazumijeva i takvo ponašanje predviđeno čl. 67. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju na koje se tuženik poziva. U tom pogledu da je činjenično stanje u upravnom postupku ostalo nepotpuno i pogrešno utvrđeno. Smatra da se ozljeda iz prometne nesreće treba priznati ozljedom na radu. Predlaže sudu poništiti osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te ustraje kod navoda iz obrazloženja osporavanog rješenja. Poziva se na zakonske i podzakonske odredbe temeljem kojih je doneseno osporavano rješenje. Ističe da je plaćanjem Obveznog prekršajnog naloga koji se odnosi na predmetni događaj tužitelj priznao krivnju za počinjeni prekršaj. Obzirom da je u konkretnom slučaju do ozljede došlo zbog neodgovornog, nesavjesnog i skrivljenog ponašanja tužitelja, a to stoga jer je utvrđeno kako je ozljede zadobio kršeći prometne propise, to da su ostvarene negativne pretpostavke iz odredbe čl. 67. t. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju koje isključuju mogućnost priznavanja takve ozljede ozljedom na radu.

Predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Među strankama nije sporno, a navedeno proizlazi i iz dokumentacije u spisu, da je tužitelj na dan 20. siječnja 2025. bio zaposlenik trgovačkog društva Hrvatski telekom d.d. na radnom mjestu tehničar za telekomunikacije, odnosno da je s te osnove ostvarivao status u obveznom zdravstvenom osiguranju. Nije sporno ni da je tužitelj navedenoga dana, upravljajući vozilom poslodavca, za vrijeme radnog vremena, doživio prometnu nesreću uslijed koje je pretrpio tjelesne ozljede.

6. Međutim, sporno je mogu li se tužitelju predmetne dijagnoze priznati ozljedom na radu, odnosno sporno je je li do ozljeđivanja došlo zbog skrivljenog, neodgovornog ili nesavjesnog ponašanja tužitelja.

7. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu ovog upravnog spora i spisu predmeta upravnog postupka koji je prethodio ovom sporu. Sud nije izvodio dokaze prometnim i medicinskim vještačenjem te pribave dokumentacije PP Senj predložene od strane tužitelja iz razloga što izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno za donošenje odluke u ovom sporu budući je sud odlučne činjenice za donošenje odluke u ovom sporu mogao utvrditi na temelju dokumentacije koja se nalazi u spisu upravnog postupka i ovog spora, a što je detaljno obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

9. Iz spisa predmeta upravnog postupka proizlazi kako je upravni postupak pokrenut 26. ožujka 2025. podnošenjem prijave ozljede na radu od strane poslodavca tužitelja vezano uz događaj od 20. siječnja 2025.

10. Prema čl. 17. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju (Narodne novine br. 80/13., 137/13., 98/19., 33/23.; dalje: ZOZO) prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, uključujući i prava za slučaj ozljede na radu i profesionalne bolesti, obuhvaćaju: pravo na zdravstvenu zaštitu i pravo na novčane naknade.

11. Prema čl. 66. ZOZO ozljedom na radu smatra se: 1. ozljeda izazvana neposrednim i kratkotrajnim mehaničkim, fizikalnim ili kemijskim djelovanjem te ozljeda prouzročena naglim promjenama položaja tijela, iznenadnim opterećenjem tijela ili drugim promjenama fiziološkog stanja organizma, ako je uzročno vezana uz obavljanje poslova, odnosno djelatnosti na osnovi koje je ozlijeđena osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, kao i ozljeda nastala tijekom obveznoga kondicijskog treninga vezanog uz održavanje psihofizičke spremnosti za obavljanje određenih poslova, sukladno posebnim propisima, 2. bolest koja je nastala izravno i isključivo kao posljedica nesretnog slučaja ili više sile za vrijeme rada, odnosno obavljanja djelatnosti ili u vezi s obavljanjem te djelatnosti na osnovi koje je osigurana osoba osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 3. ozljeda nastala na način iz točke 1. ovoga članka koju osigurana osoba zadobije na redovitom putu od stana do mjesta rada i obratno te na putu poduzetom radi stupanja na posao koji joj je osiguran, odnosno na posao na osnovi kojeg je osigurana u obveznom zdravstvenom osiguranju, 4. ozljeda, odnosno bolest iz točaka 1. i 2. istog članka koja nastane kod osigurane osobe u okolnostima iz čl. 16. toga Zakona.

12. Ozljedom na radu, u smislu istog Zakona, ne smatra ozljeda do koje je došlo zbog: 1. skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja na radnome mjestu, odnosno pri obavljanju djelatnosti, kao i na redovitom putu od stana, do mjesta rada i obrnuto (npr. tučnjava na radnom mjestu ili u vremenu dnevnog odmora, namjerno nanošenje povrede sebi ili drugome, obavljanje poslova pod utjecajem alkohola ili opojnih droga, upravljanje vozilom pod utjecajem alkohola ili opojnih droga i si.), 2. aktivnosti koje nisu u vezi s obavljanjem radnih aktivnosti (npr. radni odmor koji nije korišten u propisano vrijeme, radni odmor koji nije korišten u cilju obnove psihofizičke i radne sposobnosti nužno potrebne za nastavak radnog procesa, fizičke aktivnosti koje nisu u vezi s radnim odnosom i sl.), 3. namjernog nanošenja ozljede od strane druge osobe izazvanog osobnim odnosom s osiguranom osobom koje se ne može dovesti u kontekst radno-pravne aktivnosti, 4. atake kronične bolesti, 5. urođene ili stečene predispozicije zdravstvenog stanja koje mogu imati za posljedicu bolest (čl. 67. ZOZO).

13. Dalje, prema čl. 36. Pravilnika o pravima, uvjetima i načinu ostvarivanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti (Narodne novine br. 75/14., 154/14., 79/15., 139/15., 105/16., 40/17., 66/17., 109/17., 132/17., 19/18., 41/19., 22/20., 39/20., 2/22.; dalje: Pravilnik) ozljeda na radu može se priznati osiguraniku iz članka 7. stavka 4. ZOZO te osiguranoj osobi iz čl. 16. istoga Zakona kod kojih je došlo do ozljeđivanja, odnosno bolesti u smislu čl. 66. Zakona. Prema čl. 37. Pravilnika ozljeda na radu neće se priznati osiguranoj osobi iz članka 36. tog Pravilnika u slučajevima iz članka 67. ZOZO.

14. Sukladno čl. 39. Pravilnika u postupku utvrđivanja i priznavanja ozljede ili bolesti za ozljedu na radu, odnosno profesionalnu bolest, nadležni regionalni ured Zavoda odnosno nadležna područna služba Zavoda postupat će u skladu s propisima o zaštiti na radu, drugim propisima, te odredbama Zakona i Pravilnika.

15. U Iz izjave tužitelja od 20. siječnja 2025. proizlazi da je do predmetne ozljede došlo u prometnoj nesreći na način da je tužitelj, upravljajući vozilom u mjestu Donja Klada na Jadranskoj magistrali, izgubio nadzor nad vozilom, uslijed čega je isto nekontrolirano sletjelo s kolnika te se zaustavilo udarom u betonski odbojnik.

16. Iz potvrde Policijske uprave ličko-senjske, Policijske postaje Senj od 28. veljače 2025. proizlazi da se 20. siječnja 2025. u 11,00 sati na dijelu državne ceste D8 na području općine Senj dogodila prometna nesreća u kojoj je sudjelovao tužitelj u svojstvu vozača, uz naznaku da će se protiv tužitelja izdati Obvezni prekršajni nalog radi počinjenja prekršaja iz čl. 46. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama (Narodne novine br. 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22., 133/23., 145/24.; dalje: ZSPC) kažnjiv po čl. 46. st. 3. istoga Zakona, uz primjenu čl. 293. st. 2. toga Zakona.

17. Nadalje, iz očitovanja Policijske uprave ličko-senjske, Policijske postaje Senj, od 10. travnja 2024., sud utvrđuje da je protiv tužitelja izdan Obvezni prekršajni nalog broj: 211-07/25-4/6542 radi počinjenja prekršaja iz čl. 46. st. 1. ZSPC, kažnjiv po čl. 46. st. 3. ZSPC, uz primjenu čl. 293. st. 2. toga Zakona, da je isti postao pravomoćan 14. veljače 2025. te po kojem je izrečenom prekršajnom nalogu tužitelj postupio, odnosno platio je izrečenu novčanu kaznu.

18. Tužitelj ni ne osporava da je platio novčanu kaznu izrečenu u Obveznom prekršajnom nalogu niti počinjenje prekršaja kako je to utvrđeno u pravomoćno dovršenom prekršajnom postupku, međutim u ovom sporu osporava odgovornost za nastanak samog događaja uz obrazloženje da je nesreća uzrokovana medicinskim stanjem (sinkopom).

19. Obzirom na podatke iz spisa predmeta, a imajući u vidu naprijed citirane zakonske i podzakonske odredbe, tužbeni prigovori nisu osnovani niti su od utjecaja na drugačije rješavanje predmetne upravne stvari.

20. Naime, kako je i utvrđeno, a među strankama u konačnici nije niti sporno, da je tužitelju zbog predmetnog događaja, odnosno prometne nesreće u kojoj je zadobio ozljede za koje traži priznavanje ozljede na radu, izdan Obvezni prekršajni nalog zbog počinjenja prekršaja normiranog rečenim odredbama ZSPC-a i po kojem je izrečenom prekršajnom nalog tužitelj platio izrečenu novčanu kaznu, to pravilno prvostupanjsko tijelo i tuženik utvrđuju da u konkretnom slučaju sukladno odredbi čl. 67. st. 1. t. 1. ZOZO postoje pravne zapreke za priznavanje tužitelju predmetnog ozljeđivanja ozljedom na radu jer se ponašanje tužitelja okvalificirano prekršajem po svom sadržaju može podvesti pod skrivljeno, nesavjesno odnosno neodgovorno ponašanje u smislu navedene zakonske odredbe ZOZO-a.

21. Pri tome je za navesti kako je tužitelj okolnosti i uzrok nastanka predmetne prometne nesreće bio dužan osporavati u prekršajnom postupku, u kojem bi, u slučaju da je s uspjehom dokazao da je do nesreće došlo uslijed sinkope i kolapsa, bio oslobođen prekršajne odgovornosti, o čemu postoji i sudska praksa. Međutim, tužitelj protiv izdanog prekršajnog naloga nije izjavio prigovor niti je na bilo koji način osporavao svoju prekršajnu odgovornost, već je izrečenu novčanu kaznu platio, što je među strankama nesporno. Time je tužitelj, protivno vlastitim tvrdnjama u ovom upravnom sporu, prihvatio i priznao odgovornost za počinjenje predmetnog prekršaja.

22. Kako je u pravomoćno okončanom prekršajnom postupku utvrđeno da je tužitelj odgovoran za nastanak prometne nezgode koja je rezultirala njegovom tjelesnom ozljedom, navedena činjenica ne može biti predmet ponovnog utvrđivanja u ovom sporu. Slijedom toga, tužitelj u ovom sporu ne može s uspjehom isticati navode kojima posredno ili neposredno dovodi u pitanje zakonitost i pravilnost pravomoćne odluke donesene u prekršajnom postupku, jer bi se time nedopušteno zadiralo u pravne učinke pravomoćnosti.

23. Ponašanje tužitelja, kako je utvrđeno u prekršajnom postupku, se prema odredbi čl. 67. st. 1. t. 1. ZOZO kvalificira kao skrivljeno, nesavjesno odnosno neodgovorno ponašanje. Posljedično tome, sud nije izvodio dokaze medicinskim niti prometnim vještačenjem radi utvrđivanja uzroka nastanka nezgode, budući da je tužitelj te okolnosti bio ovlašten i dužan isticati u prekršajnom postupku. Naime, izvođenjem navedenih dokaza u ovom sporu ne bi se mogle utvrditi činjenice koje bi dovele do drukčijeg zaključka od onoga već utvrđenog u pravomoćnom obveznom prekršajnom nalogu, odnosno do nepostojanja prekršajne odgovornosti tužitelja, a time ni do postojanja ponašanja koje bi omogućilo priznavanje ozljede na radu. Stoga bi izvođenje takvih dokaza bilo nesvrsishodno i protivno načelu ekonomičnosti postupka iz čl. 8. ZUP-a. Iz istih razloga nije od pravne relevantnosti niti medicinska dokumentacija na koju tužitelj upućuje, budući da ista eventualno može imati dokaznu snagu isključivo u prekršajnom postupku radi utvrđivanja uzroka nastanka prometne nezgode, ali ne i u ovom upravnom sporu, u kojem je odlučna činjenica već pravomoćno utvrđena.

24. Sud ovdje posebno naglašava da upravni spor ne može služiti kao zamjena niti korektiv propuštenog pravnog lijeka u prekršajnom postupku, niti kao sredstvo za naknadno osporavanje vlastite pravomoćno utvrđene odgovornosti.

25. Imajući na umu sve podatke spisa predmeta, tako i praksu Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (primjerice odluke poslovni broj Usž-3491/22-2 od 13. prosinca 2022., poslovni broj Usž-3270/22-3 od 22. veljače 2023. i dr.) prema kojoj su pravomoćne presude ili obvezni prekršajni nalozi o postojanju prekršajne odgovornosti za počinjenje prekršaja valjani i dostatni dokaz skrivljenog ponašanja u smislu čl. 67. st. 1. t. 1. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, pravilno je prema ocjeni ovog suda, osporenim rješenjem tuženika odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog rješenja, odnosno pravilno prvostupanjskim rješenjem događaj ozljeđivanja pretrpljen 20. siječnja 2025. izražen dijagnozama šifri prema MKB-u: S01 Otvorena rana glave i R55 Sinkopa i kolaps, tužitelju nije priznat ozljedom na radu te s tim u vezi tužitelju nisu priznata niti prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja za slučaj ozljede na radu.

26. Ovaj sud ujedno smatra kako se praksa Ustavnog suda Republike Hrvatske na koju se tužitelj poziva ne može u konkretnom slučaju neposredno primijeniti budući se ne radi o činjenično usporedivoj situaciji. Naime, iz obrazloženja navedene odluke proizlazi da tamo upravna tijela nisu adekvatno provela ispitni postupak te da je izostalo valjano obrazloženje, a što u ovom predmetu nije slučaj. Javnopravna tijela su pravilno provela postupak te na nedvojben način zaključila da je do ozljede došlo zbog skrivljenog, nesavjesnog ili neodgovornog ponašanja tužitelja u kojem slučaju nema zakonskih razloga da se ozljede pretrpljene 20. siječnja 2025. priznaju ozljedom na radu.

27. Slijedi da u konkretnom slučaju nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 66. ZOZO- a za priznavanje ozljede na radu, dok su istodobno ostvareni razlozi za isključenje odgovornosti propisani čl. 67. t. 1. ZOZO-a. Kako u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz citiranih odredbi ZOZO i Pravilnika za priznavanjem ozljede na radu, to javnopravna tijela svojom odlukom nisu povrijedila zakon na štetu tužitelja.

28. Prigovori tužitelja nisu osnovani niti su od utjecaja na donošenje drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužitelja.

29. Stoga je sud, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u t. I. izreke presude.

30. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora te je donesena odluka kao pod t. II. izreke ove presude.

31. Tužitelj u konkretnom upravnom sporu ne plaća sudsku pristojbu iz čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18. i 51/23.; dalje: ZSP) jer su stranke na temelju odredbe čl. 11. st. 1. t. 16. ZSP-a oslobođene od plaćanja sudskih pristojbi kada pokreću postupke o pravima iz obveznog zdravstvenog osiguranja, što je u konkretnom predmetu slučaj.

U Rijeci 27. siječnja 2026.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).