REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zadru

Borelli 9, Zadar

Poslovni broj P-1760/2019-41

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sutkinji tog suda Antei Barešić, na temelju prijedloga sudskog savjetnika Mateja Zurka, u pravnoj stvari tužiteljice IP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Rikardo Perković & Sanja Perković sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika OTP banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB:52508873833, zastupane po punomoćnicima - odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 18. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja odvjetnika Rikarda Perkovića, na ročištu za objavu presude 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o je

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici IP iznos od 2.646,25 EUR / 19.938,24 kn zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 8,22 EUR / 61,95 kn od 10.08.2009 godine

- na iznos od 17,21 EUR / 129,69 kn od 10.09.2009 godine

- na iznos od 17,21 EUR / 129,69 kn od 10.10.2009 godine

- na iznos od 17,21 EUR / 129,69 kn od 10.11.2009 godine

- na iznos od 17,21 EUR / 129,69 kn od 10.12.2009 godine

- na iznos od 17,21 EUR / 129,69 kn od 10.01.2010 godine

- na iznos od 17,21 EUR / 129,69 kn od 10.02.2010 godine

- na iznos od 17,21 EUR / 129,69 kn od 10.03.2010 godine

- na iznos od 96,85 EUR / 729,69 kn od 10.04.2010 godine

- na iznos od 41,10 EUR / 309,69 kn od 10.05.2010 godine

- na iznos od 41,10 EUR /309,69 kn od 10.06.2010 godine

- na iznos od 41,10 EUR /309,69 kn od 10.07.2010 godine

- na iznos od 41,10 EUR /309,69 kn od 10.08.2010 godine

- na iznos od 41,10 EUR /309,69 kn od 10.09.2010 godine

- na iznos od 88,22 EUR / 664,69 kn od 10.10.2010 godine

- na iznos od 77,87 EUR 586,69 kn od 10.11.2010 godine

- na iznos od 61,01 EUR / 459,69 kn od 10.12.2010 godine

- na iznos od 79,86 EUR / 601,69 kn od 10.01.2011 godine

- na iznos od 64,99 EUR / 489,69 kn od 10.02.2011 godine

- na iznos od 66,99 EUR / 504,69 kn od 10.03.2011 godine

- na iznos od 62,61 EUR / 471,69 kn od 10.04.2011 godine

- na iznos od 74,69 EUR / 562,69 kn od 10.05.2011 godine

- na iznos od 82,91 EUR / 624,69 kn od 10.06.2011 godine

- na iznos od 87,16 EUR 656,69 kn od 10.07.2011 godine

- na iznos od 128,70 EUR / 969,69 kn od 10.08.2011 godine

- na iznos od 61,01 EUR / 459,69 kn od 10.09.2011 godine

- na iznos od 109,46 EUR / 824,69 kn od 10.10.2011 godine

- na iznos od 84,20 EUR / 634,36 kn od 10.11.2011 godine

- na iznos od 84, 37 EUR / 635,69 kn od 10.12.2011 godine

- na iznos od 94,86 EUR / 714,69 kn od 10.01.2012 godine

- na iznos od 86,59 EUR / 652,40 kn od 10.02.2012 godine

- na iznos od 94,20 EUR / 709,69 kn od 10.03.2012 godine

- na iznos od 76,94 EUR / 579,69 kn od 10.04.2012 godine

- na iznos od 105,75 EUR/ 796,77 kn od 10.05.2012 godine

- na iznos od 61,01 EUR / 459,69 kn od 10.06.2012 godine

- na iznos od 124,32 EUR / 936,69 kn od 10.07.2012 godine

- na iznos od 90,22 EUR / 679,73 kn od 10.08.2012 godine

- na iznos od 61,01 EUR / 459,69 kn od 10.09.2012 godine

- na iznos od 116,09 EUR / 874,69 kn od 10.10.2012 godine

- na iznos od 90,20 EUR / 679,57 kn od 10.11.2012 godine

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to od 10. kolovoza 2009. pa do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici IP prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.098,29 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 11. lipnja 2019. godine, navodi da je dana 10. prosinca 2005. u [adresa] sklopio s prednikom tuženika, HVB Splitskom bankom d.d., Ugovor o kreditu prema kojem je pravni prednik tuženika banka kao kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio kredit u iznosu od 20.000,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema kupovnom tečaju kreditora za CHF važećim na dan korištenja, kojim Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita od 84 mjeseca s početno ugovorenim anuitetom kunske protuvrijednosti od 302,47 CHF. Prema čl. 4. navedenog Ugovora utvrđeno je da je kamatna stopa promjenjiva, a prema čl. 9. st. 1. istog da je redovna kamatna stopa promjenjiva a utvrđuje se Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom kreditora. Sukladno navedenom da se kamatna stopa se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj navodi da neće postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti citiranih odredbi Ugovor, već ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a broj Pž-7129/1-4 od 13. lipnja 2014, koja je i u odnosu na tuženika, presudila da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Nadalje prema odredbama čl. 1. st. 1. Ugovora, utvrđeno je da korisniku kredita kreditor stavlja na raspolaganje kredit u iznosu od 20.000,00 CHF, prema čl. 2. st. 2., da će se kredit isplatiti u kunskoj protuvrijednosti, prema kupovnom tečaju kreditora za CHF važećem na dan korištenja. Prema čl., 10 a) 1 da se kredit otplaćuje u 84 jedinaka mjesečna anuiteta u iznosu od 302,47 CHF , prema čl. 10 d) 1, da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, a prema čl. 10 d) 2, da će kreditor na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kad mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima. Slijedom iznesenog uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF, da se anuitet kredita tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao na štetu tužitelja. Tužitelj predmetnom tužbom neće postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti prethodno citirane odredbe ugovora o kreditu, već ukazuje na pravomoćnu sudsku presudu VTS-a broj PŽ-662/2017-10 od 14. svibnja 2018. koja je i u odnosu na tuženika presudila da je ugovaranje valutne klauzule u CHF ništetno. Ističe da je tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Navodi daje pravomoćnom presudom VTS-a broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda TS u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno daje, između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2024 do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Nadalje pravomoćnom presudom VTS broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda TS u zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. , kojom je utvrđeno da je između ostalih, i tuženik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su ime tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kao i Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je uslijed ugovaranja prethodno opisanih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kredit, koje se odnose na način promjene kamatne stope i, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže u CHF, tužiteljica tuženiku, počev od dana 10. siječnja 2006. kao dana uplate prvog anuiteta pa zaključno s isplatom kredita 10. prosinca 2012., uslijed primjene ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, preplatila anuitete u ukupnom iznosu od 2.480,54 EUR / 18,689,62 kn. S obzirom na citirane presude, da je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05,41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora, s napomenom da će svaki pojedinačni iznos na koji se obračunava zakonska zatezna kamata tužitelj specificirati sukladno odredbi čl. 186. b st. 3. ZPp-a, nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 3. rujna 2019. navodi da nije sporno da je tužitelj s tuženikom sklopio predmetni Ugovor o kreditu, međutim da jest sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Ističe prigovor zastare potraživanja, te drži kako se utvrđenja iz parnice potrošač ne mogu primijeniti na konkretna predmet. Nadalje, da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega da osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti, te da tužiteljica nije dokazala da je u konkretnom ugovornom odnosu tužena postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Također, ističe da je materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, a koje je i danas na snazi, izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. S obzirom da je očito da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz Ugovora i jasna i uočljiva i razumljiva, drži da njezinu nedopuštenost odnosno ništetnost nije ni moguće utvrđivati. Zaključno prigovara i visini postavljenog tužbenog zahtjeva te napominje da tužiteljica nije dokazala ni osnovu svog tužbenog zahtjeva, pa uopće da nema mjesta raspravljati o visini, slijedom čega predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te obveže tužiteljicu na naknadu troškova postupka.

3. Sud je izveo dokaz uvidom u isprave priložene spisu i to u Ugovor o kreditu broj 9762/05 od 10. prosinca 2005. (list spisa 6-7), izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor broj 97762/05 (list spisa 8-10), promet po tekućem računu tužiteljice za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 20. svibnja 2019. (list spisa 11-18), otplatni plan od 15. prosinca 2005. (list spisa 19-21), izračun preplaćenih anuiteta na temelju ništetnih ugovornih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli od 27. svibnja 2019. (list spisa 22-25), revizija 7. tuženika od 14. lipnja 2018. (list spisa 35-36), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan, dipl. oec. od 1. travnja 2022. (list spisa 43-47), dokaze o prijenosu iznosa na račun tužiteljice (list spisa 70-73), dopuna nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan, dipl. oec. od 1. travnja 2022. (list spisa 80-83), te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice kao stranke postupka.

4. Tužbeni zahtjev tužiteljice je u cijelosti osnovan.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice da joj tužena isplati iznos previše naplaćenih mjesečnih anuiteta, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, nastalih uslijed promjene kamatne stope i promjene tečaja po valutnoj klauzuli i to za razdoblje od 1. siječnja 2006. do 10. prosinca 2012. godine, sve temeljem Ugovora o kreditu broj 97762/05 od 10. prosinca 2005. godine.

6. Nije sporno među strankama da su tužiteljica kao korisnica kredita i HVB Splitska banka d.d., tj. pravni prednik tužene, kao kreditor zaključili Ugovor o kreditu broj 97762/05 dana 1. siječnja 2006. godine prema kojem je tužiteljici kao korisniku kredita odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 20.000,00 CHF, po prodajnom tečaju za CHF prema tečajnoj listi kreditora važećoj na dan isplate, uz rok otplate od 84 mjeseca, s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 302,47 CHF obračunatim po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, kao ni da je čl. 4. Ugovora određeno da je kamatna stopa promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora da iznosi 6,99% godišnje, te da je čl. 10. d) 1. Ugovora ugovoreno da se mjesečni anuiteti plaćaju uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju za valutu ugovora prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, dok je odredbom čl. 15. 1. utvrđeno da korisnik kredita potpisom Ugovora potvrđuje da je upoznat s promjenjivošću tečaja izabrane valute koja se primjenjuje na izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a kreditor otklanja sa sebe svaku odgovornost za rizik preuzet izborom valute ugovora.

7. Međutim, u ovom postupku sporne su osnova i visina potraživanja, budući tužena smatra da predmetne ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope kao i ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF nisu nepoštene odnosno ništetne, te je istaknut prigovor zastare, a tužiteljici osporeno svojstvo potrošača.

8. Na temelju iskaza tužiteljice saslušane kao stranke na ročištu pred ovim sudom dana 2. listopada 2024. (list spisa 89-92), ovaj sud utvrdio je da je tužiteljica predmetni kredit podigla budući je već ranije imala sklopljen kredit radi kupnje automobila a da je u međuvremenu dobila stan na korištenje od strane MORH-a te se obratila tuženiku radi sklapanja novog kredita kako bi zatvorila postojeći i novac potrošila na renovaciju stana. Nadalje da se raspitivala kod drugih banaka o uvjetima, ali da je tuženik ponudio najpovoljnije uvjete s obzirom na kamatnu stopu., te joj je ponuđen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom CHF uz obrazloženje da se radi o najpovoljnijem kreditu te da joj nisu nuđeni krediti u drugoj valuti. Da joj je tom prilikom rečeno da postoji mogućnost da će se povećati kamatna stopa ali joj nitko nije pružio informacije i obavijesti o rizicima vezanima uz zaključenje ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF. Nadalje da je obavijesti o promjeni kamatnih stopa dobivala poštom, te da joj je rata kredita porasla za 70-80% od početne rate, ali da je kredit svejedno isplatila. Također i da je ne bi ponovno sklopila ugovor o kreditu da je znala da će joj mjesečna rata kredita tako drastično povećati. Također i da su joj djelatnici tuženika na njen upit odgovorili da ne može promijeniti valutu kredita nakon što su joj se mjesečne rate znatno povećale. Nikada u svom vlasništva nije imala niti bila član trgovačkog društva.

9. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije.

10. Slijedom tumačenja Suda Europske unije, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača.

11. U konkretnom slučaju iz iskaza tužiteljice jasno proizlazi da je ista u trenutku sklapanja prijepornih Ugovora imala status potrošača.

12. Među strankama nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

12.1. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

12.2. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako u odluci istog suda broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. utvrđeno je da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava korisnika kredita, na način da je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

12.3. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14, dalje ZZP/07), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.4. Naime, prema odredbi čl. 502.b Zakona o parničnom postupku ("Službeni list SFRJ" br. 4/77., 36/77., 36/80., 6/80., 69/82., 43/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91., "Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25., dalje: ZPP), propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a. ZPP, dok je čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a. st. 1. ZPP, da su određeni postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

12.5. Navedene odredbe ZPP i ZZP propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

12.6. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti previdjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojim a se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

13. Kako je dakle, i ovaj sud vezan odlukama donesenima u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, to u konkretnom slučaju zaključuje da su odredbe Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno jednokratnoj odluci banke te one u kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, nepoštene što ih čini ništetnima. Ovo stoga što je u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Jednako tako ugovorena je kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i tužitelj kao korisnik kreditnih usluga kao potrošač, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, ovdje tužiteljice.

14. Međutim, ništetnost samih tih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijeloga Ugovora, jer ugovor može opstati bez njihova izuzimanja u primjeni, jer on sadrži sve bitne elemente nužne za njegovu egzistentnost i pravnu valjanost. Nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, a na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe. U konkretnom slučaju, tužiteljica je u svakom slučaju, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu 10. prosinca 2005., nastupala u svojstvu potrošača jer je kao fizička osoba sklopila pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju, ni njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

15. Iz gore navedenih razloga valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev, pri čemu je visina utvrđena na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za računovodstvo i financije Majde Korljan (list spisa 43-47), odnosno dopune istog kojoj je otklonjen prigovor tuženika (list spisa 80-83), kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

16. Iz iskaza tužiteljice, u bitnom, proizlazi da o ni jednoj odredbi predmetnih ugovora o kreditu nije mogla pregovarati niti na nju utjecati, da se radilo o tipskim ugovorima, te da nije upozorena na postojanje rizika u vezi tečaja, štoviše, da ju se poticalo podići kredit upravo u ovoj valuti. Ovaj zaključak sud temelji na navodima tužiteljice, da je podigla kredit, pri čemu da je već bila određena kamatna stopa o kojoj se dakle nije pregovaralo, kao i da joj je za kredit u valuti CHF rečeno da je najpovoljniji i očito kao takav jedino i ponuđen.

17. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog Ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaja na njegov sadržaj.

18. Dakle, tužiteljica je u konkretnom slučaju dokazala osnovanost činjenice iz tužbe - da je s prednikom tužene banke sklopila predmetni ugovor o kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koje se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

19. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Majde Korljan, stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost.

20. Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

21. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

22. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

23. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka.

25. Tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja, istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

26. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

27. Nadalje, ističe se kako ovaj Sud smatra da nije osnovan prigovor zastare istaknut po tuženoj, jer je podnošenjem spomenute kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12, za zaštitu kolektivnih prava bio prekinut tijek zastare. Naime, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. godine, koje pravno stajalište prihvaća i ovaj Sud, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (tužba Udruge ''Potrošač'' podnesena Trgovačkom sudu u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 dana 4. travnja 2012. godine) došlo je do prekida zastare propisano odredbom čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (Revt-249/14), a to je 13. lipnja 2014. godine. Dakle, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena dana 11. lipnja 2019. godine, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača 4. travnja 2012. godine, te kako je presuda pred Visokim trgovačkim sudom RH donesena dana 13. lipnja 2014. godine, a zastarni rok predmetne tražbine prema odredbi čl. 225. ZOO-a iznosi pet godina, to se ima smatrati da je predmetna tužba podnesena unutar navedenog zastarnog roka, što istaknuti prigovor zastare čini neosnovanim.

28. Slijedom svega naprijed navedenog, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka, a sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, Sud je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti i naložio tuženoj isplati istoj iznos od 2.646,25 EUR / 19.938,24 kn, sve zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama određenim sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a.

29. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25. , dalje: Tarifa) te odredbi čl. 154. st. 1. ZPP, po kojima je tužitelju valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav podnesaka od 13. srpnja 2022. i 27. ožujka 2024 po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), za zastupanje na ročištu 18. srpnja 2024., koje je odgođeno prije početka raspravljanja 25 bodova (Tbr. 9. toč. 5.), za zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 2. srpnja 2020., 2. listopada 2024. i 18. prosinca 2025. po 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), ukupno 625 bodova, što uz vrijednost boda od 2 EUR (Tbr. 54.), čini 1.250,00 EUR. Kada se na taj iznos obračuna PDV po stopi od 25%, ukupni trošak koji je tužitelj imao za zastupanje po punomoćniku iz reda odvjetnika iznosi 1.562,50 EUR. Ovom iznosu valjalo je pribrojiti trošak vještačenja u iznosu od 464,52 EUR, plaćenu pristojbu na tužbu u iznosu od 71,27 EUR, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 2.098,29 EUR, dok je u preostalom dijelu, za iznosi koji predstavlja razliku zatraženog i dosuđenog troška, zahtjev tužitelja za naknadom troška odbijen kao neosnovan jer nije zatražen u skladu s odredbama Tarife i VPS, kao i odredaba ZPP. To se prije svega odnosi na zatraženi trošak za pristup ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja 18. srpnja 2024..

30. Napominje se da su novčani iznosi u odluci dvojno iskazani u valuti eura i kune, primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450, uvažavajući čl. 43. i 48. Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj („Narodne novine“ broj 57/22. i 88/22.).

U Zadru, 27. siječnja 2026. godine

Sudski savjetnik

Sutkinja

Matej Zurak

Antea Barešić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba. Žalba se podnosi ovome sudu, u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivne stranke, u roku 15 dana od ročišta za objavu odluke, odnosno od primitka odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta određenih u članku 335. ZPP- a, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

Tužitelju po pun.

Tuženiku po pun.