Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj P-1040/2018-96

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, po sucu Robertu Mihelju, u pravnoj stvari tužitelja HD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv 1. tuženika JD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Borisu Šolaji, odvjetniku Rijeci, i 2. tuženika HOK – Osiguranje d.d. iz Zagreba, Capraška 6, OIB: 00432869176, zastupanog po punomoćnicima ŠD, Ivi Pezić i Franu Olujiću, odvjetnicima u Zajedničkom odvjetničkom uredu Željko Olujić, Iva Pezić, Fran Olujić, u Zagrebu, radi naknade štete, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. studenog 2025. u prisutnosti tužitelja HD, 1. tuženika JD, i njegovog punomoćnika Borisa Šolaje, odvjetnika u Rijeci, a u odsutnosti uredno pozvanog 2. tuženika, javno objavivši, 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o j e

I Odbijaju se tužbeni zahtjevi sa sadržajem:

« Nalaže se tuženicima ID, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Hrvatskoj osiguravajućoj kući d.d., Capraška ulica 6, Zagreb, OIB: 00432869176 da tužitelju LD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplate iznos od 400,000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koje teku na taj iznos od dana podnošenja tužbe do isplate.

Nalaže se tuženicima da tužitelju u cijelosti naknade i svaku preostalu štetu u iznosu od 1.488.000,00 kn koja bi proizašla iz nesavjesnog odvjetničkog zastupanja tužitelja u predmetu P-1920/05 i P-1920/05 koji se vodio pred Općinskim sudom u Puli.

Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno naknade u cijelosti trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana. »

II Nalaže se tužitelju da 1. tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 11.250,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude (27. siječnja 2026.) pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 11.250,00 eura, a do zatraženih 13.750,00 eura) 1. tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan.

III Nalaže se tužitelju da 2. tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 10.000,00 eura s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude (27. siječnja 2026.) pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuju za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu (iznad 10.000,00 eura, a do zatraženih 13.750,00 eura) 2. tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka odbija kao neosnovan.

r i j e š i o j e

I Odbija se kao neosnovan drugotuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci.

II Odbija se tužiteljev prijedlog za prekid ovog postupka do odluke povodom prijedloga za ponavljanje postupka pod poslovnim brojem P- 1295/12, Općinskog suda u Puli – Pola.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 23. travnja 2018. navodi da ga je I-tuženik je kao odvjetnik zastupao parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Puli pod poslovnim brojem P-1920/05 (P-1295/12), da je očekivao od I. tuženika da ga stručno zastupa i pravno savjetuje u tom parničnom postupku, međutim l. tuženik da mu je svojim nesavjesnim zastupanjem prouzročio štetu. Ističe da je na ročištu održanom dana 4. studenog 2010. I. tuženik povukao dio tužbenog zahtjeva kojim je on tražio utvrđenje ništetnosti poništenja oporuke od 10. prosinca 1997. kojim je pokojni otac tužitelja tužitelju ostavio u cijelosti nekretninu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Potom da je 7. travnja 2015. Županijski sud u Puli donio pravomoćnu presudu kojom se odbija njegova žalba, te se potvrđuje dopunska presuda Općinskog suda u Puli P-1295/12 od 7. srpnja 2014., a koja da mu je uručena 5. svibnja 2015. Ističe da nakon donošenja navedene presude više nema zakonskih mogućnosti kojima bi mogao utvrditi da je vlasnik nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Tvrdi da ga I. tuženik nije zastupao na stručan i savjestan način te mu je svojim zastupanjem prouzročio štetu koja se ogleda u gubitku ½ dijela vlasništva nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], da visina postavljenog tužbenog zahtjeva predstavlja polovicu vrijednosti nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Ističe da je I tuženik u utuženom razdoblju imao sklopljenu policu osiguranja od odgovornosti odvjetnika kod II. tuženika te da iz tog razloga postoji odgovornost za štetu II. tuženika te zato obuhvaća i II. tuženika ovom tužbom. Predlaže donošenje presude sa sadržajem, citirano: « Nalaže se tuženicima ID, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i Hrvatskoj osiguravajućoj kući d.d., Capraška ulica 6, Zagreb, OIB: 00432869176 da tužitelju LD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], solidarno isplate iznos od 400,000,00 kn, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a koje teku na taj iznos od dana podnošenja tužbe do isplate. Nalaže se tuženicima da tužitelju u cijelosti naknade i svaku preostalu štetu koja bi proizašla iz nesavjesnog odvjetničkog zastupanja tužitelja u predmetu P-1920/05 i P-1920/05 koji se vodio pred Općinskim sudom u Puli. Nalaže se tuženicima da tužitelju solidarno naknade u cijelosti trošak parničnog postupka, sve u roku od 15 dana. ».

2. U odgovoru na tužbu od 29. lipnja 2018., 1. tuženik u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva. Ističe da je tužitelja tijekom cijelog postupka Općinskog suda u Puli P-1920/05 zastupao stručno i savjesno, te je i uspio sa tužbenim zahtjevom u dijelu kojim se utvrđuje ništetnom oporuka njegovog pok. oca koja da je bila predmetom istog postupka.

3. Tijekom postupka (podnesak od 24.7.2018. i dalje), 1. tuženik je, u bitnom, isticao prigovor zastare potraživanja, da je zastupanje tužitelja u parnici posl.br. P-1920/05 (kasnije P-1295/12) preuzeo koncem 2007., da su kroz čitavo vrijeme odnosi između odvjetnika i stranke bili više nego dobri i korektni, uz učestale neposredne konzultacije, da tužitelj kroz čitavo vrijeme (parnica je trajala 10 godina) nije pokazao nikakvo nezadovoljstvo, da niti jedna bitnija procesna radnja nije poduzeta bez njegova znanja i odobrenja. Nadalje, osporava da bi postojala šteta na strani tužitelja, da tužitelj mora dokazati njegovu štetnu radnju, štetu koju je zbog nje pretrpio, kao i postojanje uzročne veze između štetne radnje i štete. Tvrdi da tužitelj prešućuje konačni i za njega uspješan ishod parnice P-1295/12, da se suglasio s djelomičnim povlačenjem prvotnog tužbenog zahtjeva nakon što su mu on i raspravni sudac objasnili razlog povlačenja, da se djelomično povlačenje tužbenog zahtjeva odnosilo na zahtjeve su preuranjeni, te da se o njima do povlačenja i zaključenja glavne rasprave uopće nije raspravljalo, da je tužitelju bilo u interesu iz razloga ekonomičnosti postupka i njegovog žurnog okončanja da se raspravlja samo o ništetnosti zadnje sudske oporuke od 7.3.2005., da su netočni navodi da tužitelj nakon donošenja dopunske presude više nema zakonskih mogućnosti da se utvrdi da je on vlasnik očeve k. č. br. [katastarska čestica], da mu nije poznato zašto su tužiteljevi prethodni punomoćnici suvišno, nepotrebno i suprotno točki II. izreke rješenja ostavinskog suda o prekidu postupka tužbenim zahtjevom obuhvatili utvrđenje ništetnom opoziva prve oporuke iz 1997., utvrđenje da je pok. BD sačinio valjanu oporuku iz 1997., i utvrđenje da u ostaviteljevu ostavinu ne ulazi ½ dijela k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] koje predstavlja tužiteljevu posebnu imovinu. Smatra da je nakon donošenja rješenja od 1.6.2005. o prekidu ostavinskog postupka (posl.br. O-336/05) tužitelj mogao tražiti samo utvrđenje nevaljanosti zadnje oporuke od 7.3.2005., a tek u slučaju postignutog uspjeha u parnici P- 1295/12, ako se utvrdi njena ništetnost, predložiti nastavak prekinutog ostavinskog postupka i proglašenje očeve prve oporuke pred svjedocima iz 1997. uz uzimanje izjava nasljednika i njihovo očitovanje na ovu oporuku, da o prvoj oporuci nije dozvoljeno raspravljanje dok se ne utvrdi ništenost posljednje oporuke. Ukazuje da mu je poznato da s prvom oporukom iz 1997. ne raspolaže ni tužitelj, ni njegova sestra, ni sud, pa da je posve upitan ishod takve parnice, da ako je pok. oporučitelj 7.3.2005. na dan sastavljanja kasnije oporuke bio nesposoban za rasuđivanje, da onda nije bio niti sposoban niti za opoziv svoje ranije oporuke iz 1997. Tvrdi da tužitelj nije dokazao nijedan od 3 elementa njegove odgovornosti, dakle niti njegovu štetnu radnju, niti nastanak štete, ni visinu, ni uzročnu vezu između štetne radnje i štete.

4. U odgovoru na tužbu od 29. lipnja 2018. (str. 11 i dr.) 2. -tuženik, u bitnom, ističe prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Rijeci, predlaže da se ovaj sud oglasi mjesno nenadležnim i predmet ustupi Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U odnosu na meritum navodi iz tužbe uopće nije razvidno na kojim činjenicama tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, niti dostavlja ijedan dokaz u prilog svom tužbenom zahtjevu. Podredno, osporava navode tužbe u cijelosti, a posebno štetu, bilo kakvu štetnu radnju ili propust njegova osiguranika, uzročno posljedičnu vezu između eventualne štetne radnje i nastale štete, osnov kao i visinu eventualne štete te protupravnost, kao i postojanje mandatnog odnosa. Tvrdi da se na ugovore o osiguranju odvjetnika od odgovornosti primjenjuju opći propisi obveznog prava. Tako člankom 22. Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika, koji čine sastavni dio svakog ugovora o osiguranju, propisuje se da se šteta utvrđuje u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima, da je tužitelj dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu štetnu radnju (pogrešku ili propust u zastupanju), uzročno posljedičnu vezu između štete i štetne radnje odnosno da je baš navedena štetna radnja odvjetnika dovela do štete u iznosu koji tužitelj potražuje tužbom te protupravnost. Ukoliko sve pretpostavke za naknadu štete nisu ispunjene nema niti obveze za naknadu štete. Između radnje i štete mora postojati uzročna veza, odnosno šteta se mora javiti baš kao posljedica štetne radnje. Stoga, drugotuženik ističe prigovor nepostojanja uzročno-posljedične veze eventualnog propusta osiguranika tuženika, odvjetnika ID JD i eventualne štete nanesene tužitelju, da su osiguranjem od odgovornosti odvjetnika obuhvaćene štete koje odvjetnik prouzroči trećima u obavljanju odvjetništva, da se radi o propustu ili pogrešci pri pružanju pravne pomoći fizičkim i pravnim osobama. Prema članku. 22 Uvjeta za osiguranje od odgovornosti odvjetnika, propust ili pogreška moraju rezultirati nekom štetom. Između radnje i štete mora postojati uzročna veza, odnosno šteta se mora javiti baš kao posljedica štete radnje. Osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Predlaže da sud nakon provedene glavne rasprave odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti i obveže ih na naknadu parničnog troška tuženiku zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

5. U odnosu na 2. tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog prvostupanjskog suda nužno je istaknuti da u predmetnom sporu tužba nije podnesena isključivo protiv njega (u kojoj pravnoj situaciji bi argumentacija 2. tuženika bila prihvatljiva), već istovremeno i protiv 1. tuženika. Konkretno, 1. tuženik JD (u vrijeme podnošenja tužbe 2018. kao fizička osoba u mirovini – Rješenje HOK-a od 31.5.2013. – str. 75 spisa) ima prebivalište u [adresa], na adresi [adresa]. Prema članku 47. stavku 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne Novine» broj 53/1991, 91/1992, 112/99, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 28/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023 i 146/2025; nadalje u tekstu: ZPP) za suđenje je općemjesno nadležan sud na čijem području tuženik ima prebivalište. Sukladno članku 50. ZPP-a ako je jednom tužbom tuženo više osoba (članak 196. stavak 1. točka 1.), a za njih ne postoji mjesna nadležnost istog suda, nadležan je sud koji je mjesno nadležan za jednog od tuženika, a ako među njima ima glavnih i sporednih obveznika, sud koji je mjesno nadležan za koga od glavnih obveznika. U ovoj parnici, obzirom na predmet spora i postavljeni tužbeni zahtjev ne postoje glavni i sporedni obveznici. Prema članku 196. stavku 1. točki 1. ZPP-a više osoba mogu jednom tužbom tužiti odnosno biti tužene (suparničari) ako su u pogledu predmeta spora u pravnoj zajednici ili ako njihova prava odnosno obveze proistječu iz iste činjenične i pravne osnove. U ovom sporu obzirom na predmet raspravljanja ispunjenja je pretpostavka iz članka 196. stavka 1. točke 1. ZPP-a i to na pasivnoj strani. Tužitelj je tužbu u smislu članka 50. ZPP-a podnio pred sudom mjesno nadležnim za 1. tuženika (kao jednog od dvoje tuženika), pa zato egzistira mjesna nadležnost ovog suda primjenom članaka 50. i 47. st. 1. ZPP-a. Prigovor 2. tuženika stoga ovaj sud ne prihvaća, te je zato odlučeno sadržajem točke I izreke rješenja.

6. Tužitelj je tužbeni zahtjev o kojem je sud odlučivao konačno postavio, nakon što je rješenjem suda na glavnoj raspravi održanoj 17. lipnja 2025. pozvan u tom smislu, podneskom od 28. lipnja 2025. (stranica 540 spisa). Dakle, konkretno se u tom smislu nije radilo ni o kakvoj radnji preinake tužbe, već o postavljaju određenog zahtjeva, a samo o određenim zahtjevima sud može odlučivati, pa zato argumentaciju 1. tuženika usmjerena na protivljenje po njegovom stavu preinaci, sud nije prihvatio.

7. Predmet spora je tužiteljev kondemnatorni zahtjev radi naknade imovinske štete nastale mu kao posljedica nepravilnog zastupanja 1. tuženika (njegova odvjetnika) u parničnom postupku koji se vodio pred Općinskim sudom u Puli pod posl.br. P-1920/2005 (poslije posl.br. P-1295/2012).

8. Radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja u dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u materijalnu dokumentaciju, isprave sadržane u spisu koje su i pročitane. Saslušani su svjedok ĆD (str. 180 spisa), svjedokinja PD (str. 181 – 182 spisa), tužitelj (str. 545-547, 319-322 i 104-105 spisa) i 1. tuženik (str. 105, i 547 - 549 spisa). Provedeno je građevinsko vještačenje po vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina Suadu Kandiću (nalaz od 25.4.2024. na str. 388 – 441 spisa). Izvršen je i uvid u tri predmeta i to; Općinskog suda u Puli pod posl.br. P- 1920/2005 (novi posl.br. P-1295/2012) i pod posl.br.O-336/05 (novi posl.br. O-3574/15), te ovog suda pod posl.br. P-84/2016 (str. od 190 do 297 spisa). Ovom spisu su priklopljene preslike prva dva navedena spisa.

9. Po osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno kao i svih dokaza zajedno, te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno članku 8. ZPP-a, sud zaključuje da postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. U iskazu svjedok ĆD, u bitnom, navodi da su tužitelj i njegov pok. otac radili u Brionima, da su živjeli zajedno sa svojim obiteljima u jednom stanu kojeg su dobili od firme, ali taj stan da nisu dobili za trajno, da su im u firmi ponudili kredit, da je kredit dobio otac tužitelja i to u iznosu od 200.000 tadašnjih dinara što da nije bilo dovoljno za izgradnju cijele kuće već za početak, da je teren na kojem je kuća sagrađena pripadao u cijelosti ocu tužitelja (koji je u mirovinu otišao 1972.), da su kuću gradili otac tužitelja, tužitelj i njihove supruge. Nadalje, da je svjedokova kuća sagrađena odmah do te kuće i dijeli ih zajednički zid, da je svjedok u svoju kuću uselio negdje 1976., da je otac tužitelja je sa svojom suprugom u svoju kuću uselio nakon 1976., da je tužitelj ostao sa svojom suprugom u stanu (u kojem je živio s roditeljima) negdje do 1990. kada je i on doselio u tu kuću, a stan vratio firmi. Tvrdi da je bio svjedok oporuke na sudu u Puli koju da je sačinio otac tužitelja 1997., a uz njega da je svjedok bio i sada pok. GD, da je tom oporukom otac tužitelja tu kuću u cijelosti ostavio tužitelju, da je otac tužitelja imao talijansku mirovinu od koje mirovine da je svojoj kćeri (sestri tužitelja) kupio auto i stan, da ju je time namirio, da je nakon što je preminuo tužiteljev otac njegova sestra dignula novac s njegovog računa. Svjedok ističe da su njegove supruga i majka dvije ili tri godine prije smrti oca tužitelja bili kod njega doma, da je tada bila tamo i njegova supruga, odnosno tužiteljeva majka, i da su mu one ispričale da je tom prilikom tužiteljeva majka rekla tužiteljevom ocu da ne bi slučajno nešto promijenio u oporuci. Nadalje, da mu je poznato da su tužitelj i njegov otac zajedno gradili kuću jer je tužitelj svaki dan bio tamo, da se prvo nadao da će od firme dobiti stan, ali nije ga dobio stan, da je na kraju morao predati taj stan u kojem je živio, nakon čega da je doselio u tu kuću u kojoj je otac živio, da je u kući tužitelj živio u zasebnom stanu.

11. Svjedokinja PD, tužiteljeva supruga, u iskazu u bitnom, ističe da su ona i tužitelj zajedno s dvoje djece živjeli zajedno s njegovim ocem i majkom u stanu, da je njezin svekar otišao u mirovinu 1972., a 1974. da su u firmi u kojoj su tada radili svekar i tužitelj dijeliti kredit za gradnju kuća, stanova, odnosno za adaptaciju, da je svekru odobren 1974. kredit od firme u iznosu od 200 tisuća tadašnjih dinara, međutim da se tim novcem nije mogla sagraditi kuća, već kupiti stan eventualno od nekih 60 m[2] . Nadalje, da je njen svekar tada bio vlasnik terena na kojem je kuća sagrađena, a koji teren da je dobio na ime toga što je bio narodni borac, da je prilikom odobrenja kredita svekar potpisao da će stan vratiti firmi i da odustaje od dodjele novog stana, a tu izjavu da je potpisao njen suprug, ali u izjavi nije bilo navedeno do kada moraju iseliti iz tog stana, da su kuću počeli graditi odmah nakon odobravanja kredita, da su svekar i svekrva u kuću uselili negdje 1977., da ih je iz stana policija deložirala sa dvoje male djece, da su od tada sve dok nisu uredili stan u prizemlju te kuće negdje 1983. ili 1984. živjeli u toj kući u stanu na katu zajedno sa svekrom i svekrvom. Tvrdi da tužiteljeva sestra ZD ni na koji način nije sudjelovala u gradnji te kuće, da su ju gradili ona i tužitelj, zajedno s tužiteljevim roditeljima, svaki po pola, da je nekretnina glasila na svekra u zemljišnim knjigama, da tada nije bilo nikakvih sporova pa nisu smatrali važnim da se i oni upišu, da je tužitelj sve do ostavinske rasprave iza svog oca bio u dobrim odnosima sa svojom sestrom, da je svekar 1997. na sudu napravio oporuku kojom je tu kuću u cijelosti ostavio tužitelju, dok je njegovu sestru isplatio, a kojim novcem da je ona kupila dva stana, svakom svom sinu po jedan, te otkupila svoj stan koji je dobila od firme, da je njen svekar dobio talijansku mirovinu i to odjednom u iznosu od 46 tisuća USD, da je tužiteljevu sestru otac isplatio prijenosima novčanih sredstava tijekom 1997. Uz to, da je majka tužitelja preminula je 1990., da su u početku u kući bila dva stana i to na prizemlju i katu, a suprug i ona da su napravili naknadno u suterenu dva stana 1989., da postoji i jedan manji stan na mansardi koji nije sređen, iako ima svoj zaseban ulaz, da je svekar isplatio svoju kći za njezin udio u stanu kojem je on tada živio sa svojom suprugom, tako da ona ne bi polagala nikakvo pravo na cijelu tu kuću, već da bi kuća nakon njegove smrti ostala tužitelju. Ukazuje da jednom prilikom kada su tužitelj i 1-tuženik vratili s ročišta da je jedan od njih dvojice rekao da je povučen dio zahtjeva koji se odnosio na utvrđenje da su i oni sudjelovali u gradnji kuće, a odvjetnik da im je tada tvrdio da uvijek možemo ponovo aktivirati taj zahtjev, da tako ih je i nadalje uvjeravao, da u vrijeme kada je svekar napravio drugu oporuku on je bio nesposoban za rasuđivanje, a što da je i utvrđeno pravomoćnom presudom, da je oporuka iz 1997. bila pohranjena na sudu i na sudu su imali podatak da je on sačinio oporuku, međutim da oporuke više nije bilo na sudu i rečeno im je da je ona vraćena oporučitelju. Tvrdi da s odvjetnikom JD nikada nisu razgovarali o povlačenju dijela tužbenog zahtjeva, niti je on ikada spomenuo to kao opciju, da je svekar dobio kredit od firme, iako je u to vrijeme već bio u mirovini jer je i njen suprug bio zaposlen u istoj firmi, a teren da je glasio na svekra, da su temeljem rješenja o nasljeđivanju iza oca tužitelja, suvlasnici te kuće tužitelj i njegova sestra svaki u ½ dijela, s time da oni i dalje žive u toj kući, dok sestra tužitelja tamo ne živi, a u kući živi i njihova kći sa suprugom i dvoje djece.

12. Nadalje, u stranačkom iskazu tužitelj, u bitnom, navodi da je njegov otac 1997. sačinio prvu oporuku kojom da je kuću koja se nalazi na kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] ostavio u cijelosti njemu s napomenom da je svoju kćer, odnosno njegovu sestru u cijelosti isplatio, da su mu za sadržaj i postojanje te oporuke rekli njegov otac i dva svjedoka, da se otac kasnije razbolio i preminuo 2005. u bolnici, da ga je tamo svakodnevno posjećivao, da nije znao da je u bolnicu došla sutkinja na njegov zahtjev te da je u bolnici sastavio novu oporuku kojom da je predmetnu kuću, ostavio njemu i njegovoj sestri svakome u ½ dijela, da je ocu sud prilikom sastavljanja te druge oporuke na njegov zahtjev vratio prvu oporuku, da je za postojanje te druge oporuke saznao na ostavinskoj raspravi kod javnog bilježnika, da je pokrenut parnični postupak radi utvrđenja ništavosti te oporuke iz 2005., da otac u novoj oporuci nigdje izrijekom nije opozvao svoju prijašnju oporuku iz 1997., da se u parničnom postupku tražio i poništaj tog opoziva koji dio zahtjeva da je odbijen jer je utvrđeno da nikakvog opoziva nije bilo, dok je uspio s utvrđenjem ništetnosti oporuke iz 2005. Nadalje, da je treća točka tužbenog zahtjeva predstavlja zahtjev za utvrđenje postojanja i sadržaja oporuke oca iz 1997. dok je četvrta točka zahtjeva koja je postavljenja utvrđenje da u ostavinsku imovinu iza oca ne ulazi ½ dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], već da taj dio predstavlja njegovu posebnu imovinu, te da je postavljen radi opreza ukoliko ne bi uspjeli sa prethodnim točkama, jer da su njegov otac i on zajedno gradili tu kuću i to svaki jednu polovicu, da su u čitavoj izgradnji kuće on i njegova supruga s njegovim roditeljima imali zajedničku blagajnu, da su svu zaradu njega i supruge kao i oca i majke koristili za izgradnju te kuće, osim onog što im je trebalo za osnovne životne potrebe, da je vlasništvo u zemljišnim knjigama glasilo na oca u cijelosti, a kako je otac njegovu sestru isplatio zato da je sačinjena oporuka 1997. kojom otac cijelu tu nekretninu ostavlja njemu, da između njega i njegovih roditelja nije bilo sporno da, cit: «smo mi suvlasnici kuće», odnosno da se jasno znalo da polovica kuće pripada njemu i njegovoj ženi, da su se odnosi sa njegovom sestrom poremetili nakon majčine smrti 1990. kada je sestra počela tražiti svoj nasljedni dio na majčinom dijelu nekretnine, da nekretnina u zemljišnim knjigama nije bila upisana na moju majku, da sestra nije pokrenula vezano za to nikakav postupak jer da ju je moj otac nakon toga isplatio. Osim toga, 1- tuženik kao njegov punomoćnik da je povukao na ročištu tužbeni zahtjev i ustrajao je samo na zahtjevu da se utvrdi ništetnom oporuka iz 2005. i opoziv, dok je preostali dio zahtjeva povukao. Tužitelj ističe da je bio prisutan na ročištu, ali prije povlačenja 1-tuženik da se sa mnom nije konzultirao, nije mi uopće najavio da će povući taj dio zahtjeva već se na ročištu prije povlačenja 1-tuženik konzultirao odnosno razgovarao sa sucem o tome, da ga je na ročištu pitao što to znači na što da mu je rekao da kada povučemo dio zahtjeva, da uvijek ponovo za to možemo tužiti. Tužitelj naglašava da je laik što se tiče prava. Nakon toga, da se suprotna strana protivila povlačenju tužbenog zahtjeva tako da je u konačnici nakon što je postupak pravomoćno završen, taj dio tužbenog zahtjeva koji je 1-tuženik povukao, da je zapravo odbijen, da je nakon što je parnica pravomoćno dovršena nastavljen ostavinski postupak iza njegovog oca i u tom postupku zastupao ga je sin 1- tuženika koji da je također odvjetnik, da su se na ostavinskoj raspravi pozivali na oporuku iz 1997. međutim sutkinja da je mahala papirom i vikala da je ta oporuka iz 1997. vraćena ostavitelju, da je više nema i da se ne možemo pozivati na nju, da su u ostavinskom postupku on i sestra proglašeni nasljednicima svaki u ½ dijela temeljem zakona, da je tada otkazao punomoć sinu 1-tuženika i angažirao radi sastava žalbe novog odvjetnika, da nisu tražili rekonstrukciju izvanparničnog predmeta pohranjivanja oporuke iz 1997., jer da su imali pravomoćnu presudu iz parničnog postupka, da nije točno da je do povlačenja došlo da ne bi imao daljnje troškove postupka i da se parnica što prije okonča. Završno, tužitelj u iskaz ističe u odnosu na točku II tužbenog zahtjeva koji je novčano postavio u podnesku od 28.6.2025. da se ta šteta odnosi na nekakva potrebna vještačenja u ovom postupku, da ako druga strana negira da je manipulirala i dogovarala se protiv njega da će tražiti dodatna vještačenja što se tiče forenzike za rukopis odnosno potpise na dokumentima druge strane koja da je otišla u mirovinu, a potpisivala ih je treća osoba kao što je npr. falsificirana njegova punomoć za zastupanje u predmetu P-1295/2012-116 (dopunska presuda), a gdje da je I tuženik sastavio i potpisao žalbu protiv prvostupanjske presude, da o ovome što u iskazu 10. studenog 2025. po prvi puta govori u ovom postupku do tada nije govorio, ali da je dao svojim odvjetnicama Daliji Oreškovć i Biljani Grozdanić Pilep dokumentaciju koja ukazuje na te prevare, a one da nisu s tim u vezi pokrenule nikakav postupak.

13. U iskazu 1. tuženik navodi, u bitnom, da je zastupanje tužitelja u predmetu pred Općinskim sudom u Puli preuzeo 2007. od njegovih prijašnjih punomoćnika s kojima nije bio zadovoljan. Nadalje, kada je vidio kako je postavljen tužbeni zahtjev u predmetu P-1295/12 i rješenje o prekidu ostavinskog postupka i upućivanje u parnicu da mu je bilo jasno da je taj zahtjev trebao glasiti samo na utvrđenje ništetnosti oporuke iz 2005., ali u zahtjevu da je bilo i nekih drugih „prirepaka“ koje da je on pisao tužbu ne bih nikada stavio, barem ne na takav način, da je morao popravljati i neke greške prijašnjih odvjetnika, da je prvo zaključenje glavne rasprave u tom predmetu bilo 2010. i na tom ročištu da im je sudac predočio da se u dosadašnjem tijeku postupka nije raspravljalo, osim o ništetnosti oporuke iz 2005. o drugim tužbenim zahtjevima, da je predloženo desetak svjedoka na te okolnosti, da je rekao, s čime on da se složio, da ukoliko tužitelj uspije s utvrđenjem ništetnosti oporuke iz 2005. da će tada na ostavinskoj raspravi aktivirati oporuku iz 1997. odnosno proglasiti je, da ukoliko je drugi nasljednik ne ospori da će tužitelj naslijediti nekretninu u cijelosti, da ukoliko bi tužiteljeva sestra osporila oporuku iz 1997., da bi ona bila upućena u parnicu jer da se radilo o sudskoj oporuci iz 1997., da ukoliko je ona vraćena ostavitelju da je postajala mogućnost rekonstrukcije izvanparničnog predmeta, jer i kada je oporuka vraćena ostavitelju, a prethodno da je bila pohranjena u sudu jedan primjerak takve oporuke bi morao biti na sudu. Pored toga, da prije povlačenja dijela tužbenog zahtjeva nije razgovarao s tužiteljem, ali da je tužitelj bio čitavo vrijeme prisutan na ročištu, da je slušao razgovor između njega i suca, pa iako je pravni laik, da smatra da je mogao shvatiti iz kojeg razloga povlače dio tužbenog zahtjeva, da je i tužitelj potpisao zapisnik, da je osnovni razlog zašto je povukao zahtjev bila sugestija suca na tom ročištu da ako žele presudu što prije da povuku preostali dio zahtjeva, ali i razgovor o tome da će tužitelj kada uspije s tim zahtjevom na kojem smo ustrajali, u ostavini svoje pravo nasljeđivanja moći ostvariti temeljem oporuke iz 1997. koja da će se zapravo i moći proglasiti tek nakon što se utvrdi ništetnom oporuka iz 2005. Ukazuje da na njegovu odluku o povlačenju ni na koji način nije utjecala činjenica da se suprotna strana povlačenju protivila, da je bio svjestan da će uslijediti odbijanje tog dijela tužbenog zahtjeva, da je u mirovini od lipnja 2013. Smatra da je propust napravljen u ostavinskom postupku, jer da je u tom postupku trebalo aktivirati odnosno proglasiti oporuku iz 1997., da misli da je sutkinja donijela pogrešno rješenje koje je kasnije potvrđeno, da ni u jednom trenutku nije pomislio da bi pravomoćno obijanje zahtjeva za utvrđenje da je sačinjena valjana oporuka kojom ostavitelj svu svoju imovinu ostavlja svom sinu, a da je tuženica u cijelosti namirena za svog života, predstavljala zapreku za proglašenje oporuke iz 1997., da je prije povlačenja znao da tužitelj ne raspolaže pisanom oporukom iz 1997., da mu je tužitelj rekao da je ta oporuka ili kod njegove sestre ili da ju je ona uništila.

1 0

14. Vještačenje na okolnosti vrijednosti nekretnine oznake k. č. br. [katastarska čestica] 47

– obiteljska stambena zgrada, dvorište, od 406 m[2] , upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], provedeno je po Suadu Kandiću, vještaku za graditeljstvo i procjenu nekretnina. U svom nalazu i mišljenju od 25. travnja 2024. (str. od 388 do 441 spisa) vještak je u konačnici (str. 411 spisa) tržišnu vrijednost nekretnine utvrdio u iznosu od 395.000,00 eura. Podneskom od 10. listopada 2024. (str. od 385 do 387 spisa) primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka iznio je 2- tuženik. Vještak je iznesene primjedbe otklonio podneskom od 24. veljače 2025. (str. od 450 do 463 spisa).

15. Iz sadržaja priklopljenog predmeta O-336/05 (novi posl.br. O-3574/15), proizlazi da je tužiteljev otac BD, pok. H, umro **.**.2005., da je na ročištu 5. svibnja 2005. (zapisnik sastavio Denis Krajcar, javni bilježnik u Puli, posl.be. O-336/05, UPP-OS-59/05-3) utvrđena ostaviteljeva imovina (ostavinska masa) koju između ostalog sačinjava i nekretnina oznake k. č. br. [katastarska čestica] – obiteljska stambena zgrada, dvorište, od 406 m[2] , upisana u z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na ime ostavitelja 1/1. Na tom ročištu u odnosu na navedenu nekretninu, prisutni tužitelj HD, a što slijedi iz sadržaja zapisnika kao javne isprave, nije istaknuo nikakav prigovor u smislu da bi u bilo kojem dijelu ta nekretnina predstavlja njegovu osobnu (posebnu) imovinu, te da zato (parcijalno) ne bi pripadala u ostavinu. Prisutni tužitelj osporio je valjanost očeve oporuke od 7. ožujka 2005. (proglašene 14. travnja 2005. – str. 2 spisa posl.br. O-336/05) uz isticanje da određene pokretnine koje se nalaze u kući ostavitelja ne ulaze u ostavinu. Obzirom na navedeno ostavinski sud je rješenjem od 1. lipnja 2005. prekinuo ostavinski postupak i uputio tužitelja (nasljednika) da u roku od 15 dana protiv ZD rođ. HD (kćerke ostavitelja), pokrene parnicu radi utvrđenja da su pokretnine (koje je pojedinačno istaknuo na ročištu) njegovo vlasništvo i da ne ulaze u ostavinu, te radi utvrđenja nevaljanosti očeve oporuke od 7. ožujka 2005.

16. Sud je uvidom u priklopljenu presliku spisa Općinskog suda u Puli posl.br. P-1295/2012 (prije posl.br. P-1920/2005) utvrdio da prvotuženik JD, kao odvjetnik zastupao tužitelja (punomoć za zastupanje se nalazi na str. 165 spisa posl.br. P-1295/2012) u toj parnici i to od 5. ožujka 2008., dok su tužbu (koja se u točki I. historijata poziva na rješenje ostavinskog suda o prekidu ostavinskog postupka iza pok. BD) podnijeli 8. srpnja 2005. tužiteljevi raniji (drugi) punomoćnici - odvjetnici. Iz sadržaja te tužbe slijedi da njome nije pokrenuta parnica, kako je to tužitelja rješenjem od 1. lipnja 2005. uputio ostavinski sud, i radi utvrđenja da određene pokretnine iz stana ostavitelja ne ulaze u ostavinsku masu, već je pokrenuta parnica radi utvrđenja nevaljanosti oporuke od 7. ožujka 2005., ali i o zahtjevima glede kojih tužitelj (u direktnoj korelaciji s njegovim dispozicijama prezentiranim tijekom dotadašnjeg trajanja ostavinskog postupka) od strane ostavinskog suda nije bio upućen na pokretanje parnice jer takve prigovore i zahtjeve (izjave volje) tužitelj nije prezentirao niti pred javnim bilježnikom, ni pred ostavinskim sudom. Tužbeni zahtjev koji je postavljen u tužbi glasi, citirano:

« Utvrđuje se ništavom, poništava se, oporuka pok. BD sastavljena dana 07. ožujka 2005. godine od strane Općinskog suda u Puli pod posl.br. R1-57/05.

1 1

Utvrđuje se ništavom, poništava se, opoziv oporuke pok. BD sastavljene 1997. godine, koji je opoziv učinjen dana 07. ožujka 2005. godine.

Utvrđuje se da je pok. BD sačinio valjanu oporuku kojom: svu svoju imovinu ostavlja sinu HD, a da je tuženica u cijelosti namirena za života istog.

Utvrđuje se da u ostavinu pok. BD ne ulazi ½ dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da ½ dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavlja posebnu imovinu HD.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka. «

17. Tijekom petogodišnjeg trajanja parnice pod posl.br. P-1295/2012, dokazni postupak bio je koncentriran na razjašnjenje spornog pitanja ostaviteljeve sposobnosti za rasuđivanje u vrijeme nastanka njegove oporuke 07. ožujka 2005., odnosno na pitanje njezine pravne valjanosti. Na ročištu održanom 4. studenog 2010. (zapisnik na str. 278 spisa pod posl.br. P- 1295/2012), 1. tuženik je povukao tužbu u odnosu na sve tužbom postavljene tužbene zahtjeve, osim na zahtjev za utvrđenjem ništavosti ostaviteljeve oporuke od 7. ožujka 2005. Na ročištu prisutni punomoćnik tužene protivio se povlačenju dijela tužbenog zahtjeva. U odnosu na taj povučeni dio tužbe, sud je donio 7. srpnja 2014. presudu (Dopunska presuda) pod posl.br. P- 1295/2012-116, kojom je tužbeni zahtjev u konačnici odbijen u tom dijelu, sa sadržajem:

« Poništava se oporuka pok. BD sastavljena dana 07. ožujka 2005. godine od strane Općinskog suda u Puli pod posl.br. R1-57/05.

Poništava se opoziv oporuke pok. BD sastavljene 1997. godine, koji je opoziv učinjen dana 07. ožujka 2005. godine.

Utvrđuje se da je pok. BD sačinio valjanu oporuku kojom: svu svoju imovinu ostavlja sinu HD, a da je tuženica u cijelosti namirena za života istog.

18. Prvostupanjska dopunska presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Puli, broj Gž-3175/14-2 od 7. travnja 2015., čime je dopunska presuda postala pravomoćna. U odnosu na tužbeni zahtjev s kojim je tužitelj ustrajao do kraja (utvrđenje ništavosti ostaviteljeve oporuke od 7. ožujka 2005.), taj dio je sud prihvatio presudom od 19. veljače 2013., posl.br. P-1295/2012-107, koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Puli, broj Gž-3177/14-2 od 8. travnja 2015. Dakle, u tom dijelu je tužitelj ostvario uspjeh.

1 2

19. Iako kontinuirano tijekom predmetnog parničnog postupka stranke spominju i koriste sintagmu «djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjeva» (isto se navodi i u parnici P-1295/2012), zapravo se ispravno analizirajući u pravnom smislu ovdje radi o djelomičnom povlačenju tužbe smanjenjem opsega (broja) od više postavljenih tužbenih zahtjeva, na jedan. U tom smislu i sudska praksa (Županijski sud u Bjelovaru, Gž 1658/99 od 25.11.1999., citirano: «Smanjenje tužbenog zahtjeva ima značaj djelomičnog povlačenja tužbe».)

20. Prema članku 7. Zakona o odvjetništvu («Narodne novine» broj 9/94 i 117/08) odvjetnici su dužni pružati pravnu pomoć savjesno, sukladno Ustavu Republike Hrvatske, zakonima, statutu i drugim općim aktima Komore, te Kodeksu odvjetničke etike.

21. Izdavanjem punomoći za zastupanje odvjetniku, stranka i odvjetnik zapravo sklapaju ugovor o nalogu iz članka 763. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; nastavku teksta: ZOO), te se odgovornost odvjetnika kao nalogoprimca prosuđuje prema odredbama ZOO-a koje reguliraju ugovor o nalogu. Prema odredbi članka 765. stavka 3. ZOO-a ako nalogodavac nije dao određene upute o poslu koji treba obaviti, nalogoprimac je dužan, rukovodeći se interesima nalogodavca, postupiti kao dobar gospodarstvenik, odnosno dobar domaćin.

22. Prema člancima od 342. do 349. u svezi člancima od 1045. do 1054. i člancima 1085. do 1092. ZOO-a, u slučaju povrede navedene ugovorne obveze iz ugovora o nalogu (zastupanju), odvjetnici su dužni strankama naknaditi štetu nastalu takvom povredom, a sukladno članku 965. stavku 1. ZOO-a zajedno s njima i njihovi osiguratelji. Konkretno, iz police osiguranja od odgovornosti odvjetnika broj 1310-00027510 (str. 151 spisa) proizlazi da je 2. tuženik bio 1. tuženikov osiguratelj i tijekom 2010., odnosno spornog 4. studenog 2010.

23. Tuženi su pravovremeno istakli prigovor zastare predmetne tražbine.

24. Što se tiče pravnog instituta zastare, svakako je svrhovito uputiti na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske, u odluci broj U-III-2694/2020 od 14. prosinca 2022., u točki 4.4., citirano: « …. zastara predstavlja ograničenje pristupa sudu, najvažnijeg jamstva prava na pravično suđenje bez čijeg ostvarenja nema ostvarenja nijednog drugog jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pristup sudu ne uključuje samo pravo pokrenuti postupak, nego i pravo na «rješavanje» spora od strane suda … » i dalje u točki 4.5., citirano: « Nesporno je da pravo na pristup sudu nije i ne može biti apsolutno. Ono je podvrgnuto ograničenjima budući da po svojoj naravi zahtijeva regulaciju države koja u tom pitanju ima izvjesnu slobodu procjene. Ta ograničenja, međutim, neće biti spojiva s pravom na pravično suđenje ako ne teže legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (vidi, primjerice, odluke Ustavnog suda broj: U-III-216/2016 od 19. prosinca 2017., www.usud.hr; i broj: U-III-2466/2017) ».

1 3

25. Sudska praksa u činjenično i pravno, ne identičnim, ali svakako primjenjujućim situacijama s predmetnom, Vrhovnog suda Republike Hrvatske je dosljedna, i to primjerice, u:

- Revx-150/2015-2 od 15. rujna 2015., izraženo je pravno shvaćanje da je šteta zbog povrede ugovorne obveze mogla nastati tek danom pravomoćnosti presude kojom je zahtjev tužiteljica za naknadu štete pravomoćno odbijen, a pogrešno je ocijenjeno pravno shvaćanje da je tužiteljicama u tom predmetu šteta nastala kada iste više nisu mogle podnijeti tužbu;

- Revr-81/2018-2 od 11. veljače 2020., izraženo je pravno shvaćanje da u slučaju kada stranka tvrdi da joj je odvjetnik svojim propustom prouzročio štetu jer nije poduzeo sve radnje koje je trebao poduzeti, tada se trenutkom nastanka štete ima smatrati onaj u kojemu su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti presude;

- Rev-735/2023-2 od 21. studenog 2021. prema kojoj tužiteljima nije mogla nastati šteta prije donošenja drugostupanjske presude kojom je dio njihovog tužbenog zahtjeva pravomoćno odbijen, niti je zastarni rok potraživanja naknade štete zbog propusta u radu tuženika kao odvjetnika mogao početi teći prije nastupanja pravnih posljedice te odluke, jer se trenutkom nastanka štete ima smatrati trenutak u kojem su nastupile pravne posljedice pravomoćnosti navedene odluke.

26. U konkretnom slučaju tužitelj tvrdi da trpi štetu u vidu gubitka ½ vlasništva nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u odnosu na koju nakon donošenja dopunske presude, te potom pravomoćnog okončanja ostavinskog postupka iz pok. oca, više nema zakonskih mogućnosti kojima bi mogao utvrditi da je isključivi vlasnik te nekretnine.

27. S pozicije općenite analize relevantnih okolnosti, tek se rješenjem o nasljeđivanju konačno određuje koliki (u)dio od ostaviteljeva nasljedstva pripada kojem od nasljednika (koji su do tada u nasljedničkoj zajednici), pa u situaciji kada je tužitelju pripala polovica idealnog dijela nekretnine, a radnja 1-tuženika (djelomično povlačenje tužbe) je dovela do posljedice da se prethodno donošenju tog rješenja o nasljeđivanju, nije raspravljalo o osnovanosti tužbenih zahtjeva koji su bili usmjereni na razjašnjenja prethodnih pitanja koja bi, pod pretpostavkom prihvaćanja «povučenih tužbenih zahtjeva» (ne razmatrajući na ovom mjestu pitanje izvjesnosti tužiteljevog uspjeha sa tim zahtjevima), svakako rezultirala drugačijim sadržajem rješenja o nasljeđivanju u smislu većeg opsega imovine koji bi tužitelju pripao, tada je tužitelj doznao za štetu tek s pravomoćnošću rješenja o nasljeđivanju (protiv nepravomoćnog rješenja podnio je žalbu kako bi ishodio odluku u svoju korist, ali u tome nije uspio), i to zato jer mu je tada bilo jasno što mu je u konačnici pripalo od očeve ostavine, a što očekivano nije (izmakla korist, kao oblik štete iz čl. 1046. ZOO). Stoga plediranje oba tuženika da bi zastarni rok konkretno počeo teći s danom poduzimanja radnje «djelomičnog povlačenja tužbenog zahtjev», dakle na ročištu 4. studenog 2010., te da je već nastupila zastara do časa podnošenja tužbe u ovoj parnici,

1 4

prvostupanjski sud ne prihvaća. Iz spisa posl.br. O-3574/2015, slijedi da je rješenje o nasljeđivanju iza ostavitelja pok. BD od 23. prosinca 2015. bilo potvrđeno rješenjem Županijskog sud u Puli od 19. veljače 2018., Gž-449/16-2 (str. 114, spisa O-3574/15), te je isto od tada pravomoćno, odnosno predmetni ostavinski postupak je bio 19. veljače 2018. pravomoćno okončan.

28. U smislu odredbe članka 230. stavka 3. ZOO-a tražbina naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze, a obveze nastale temeljem ugovora o nalogu zastarijevaju u roku od pet (5) godina (čl. 225. ZOO-a). Uz primjenu roka iz čl. 230. st.3. ZOO-a, i činjenicu da je tužitelj ovu tužbu podnio 22. travnja 2018., sud zaključuje da prigovori zastare oba tuženika nisu osnovni.

29. Budući tužitelj potražuje naknadu štete zbog, kako navodi tijekom postupka, povrede ugovorne obveze I-tuženika JD iz ugovora o nalogu (zastupanju) kojeg je sklopio s njim, to je tužitelj sukladno navedenim zakonskim odredbama u ovom postupku bio dužan dokazati da su ispunjene sve opće pretpostavke odgovornosti za štetu, tj.:

- postojanje subjekata obveznog odnosa odgovornosti za štetu (štetnika i oštećenika),

- štetna radnja štetnika,

- šteta,

- uzročna veza između štetne radnje i štete, te

- protupravnost štetne radnje (i to objektivni element, tj. činjenica da je štetna radnja protivna nekom pravilu i subjektivni element, tj. da je štetna radnja počinjena krivnjom štetnika).

te još k tome i daljnje dvije posebne pretpostavke, tj.:

- postojanje ugovora odnosno ugovorne obveze, te

- povredu te obveze,

i to sve navedene pretpostavke kumulativno.

30. Temeljem analize cjelokupne dokazne građe zaključak je suda da je tužitelj dokazao sve pretpostavke odgovornosti prezentirane u prethodnom odlomku, osim uzročno-posljedične veze između štetne radnje 1-tuženika i štete. U vezi zadnje navedene pretpostavke oportuno je ukazati na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju od 23. ožujka 2022., Broj: Rev 296/2022-2, u točki 9., citirano: « … između ostalih pretpostavki za naknadu štete oštećeni mora dokazati uzročnu vezu između štete i štetne radnje, da bi postojala odštetna odgovornost odvjetnika i njegovog osiguratelja zbog povrede ugovorne obveze iz ugovora o nalogu koji se sastoji u pravilnom, savjesnom, stručnom i po pravilima struke zastupanju pred sudom pored činjenice da je tužitelj usred nekog propusta punomoćnika izgubio spor i stoga mu je nastala šteta, …, da bi se utvrdila odštetna odgovornost sudovi moraju radi utvrđenja uzročno-posljedične veze u toj parnici utvrdili bi li tužitelj uspio u sporu i da nije bilo propusta u zastupanju. «. Uz to, i Županijski sud u Varaždinu je u odluci Gž 1335/1010-2 od 15. 6. 2011. istaknuo pravno shvaćanje, u kontekstu (ne)postupanja odvjetnika

1 5

prilikom zastupanja stranke, citirano: « Da bi punomoćnik bio odgovoran, nalogodavac je dužan dokazati da bi uspio u sporu …. «.

31. U smislu prethodno citirane sudske prakse, ali i postupovnih pravila, dokazivanje u parnici podrazumijeva utvrđivanje pravno relevantnih činjenica u spoznajnom smislu s izvjesnošću, sigurnošću, dakle neprijeporno, a što isključuje svaku razumnu sumnju u drugačiji zaključak. Standard izvjesnost u dokazivanju označava najviši stupanj uvjerenosti suda u istinitost određene relevantne činjenice (tvrdnje) u okviru parničnog postupka, za razliku od odlučivanja primjerice u postupku osiguranja gdje je pravno relevantne činjenice dovoljno utvrditi s vjerojatnošću, što znači imati više razloga za zaključak o istinitosti određene činjenice (koju iznosi stranka i potkrjepljuje dokazima) od suprotnog zaključka. Kanalizirajući navedeno u okvire ovog spora proizlazi da tužitelj nije s izvjesnošću dokazao uzročno-posljedičnu vezu između štetne radnje 1-tuženika i počinjene mu štete, konkretno da bi izvjesno uspio s tužbenim zahtjevima u odnosu na koje je 1. tuženik parcijalno povukao tužbu, u okolnostima da on to nije napravio, te da je potom sud u parnici pod posl.br. P-1920/2005 o tim zahtjevima meritorno odlučivao nakon provedenog dokaznog postupka i u odnosu na taj dio.

32. Radnja 1-tuženika koja je po tužitelju sporna prilikom njegovog zastupanja u parnici pod posl.br. P-1920/05 (poslije pod brojem P-1295/2012) bila je činidba (verbalnim izričajem) djelomičnog povlačenja tužbe (smanjenjem tužbenog zahtjeva) na ročištu za glavnu raspravu održanom 4. studenog 2010.

33. S općenitog aspekta, pravne posljedice povlačenja tužbe tijekom trajanja parnice (dakle, nakon što je tužba uredno dostavljena tuženiku) ovise o tome je li se tuženik, ili se nije upustio u raspravljanje o glavnoj stvari. Ako se nije upustio, tada sud donosi odluku u formi rješenja (deklaratornog karaktera) kojom se tužba povlači, utvrđuje da je povučena, i slične formulacije izreke odluke u tom pravnom smislu. Međutim, ako se tuženik upustio u raspravljanje o meritumu spora (s tim što je za tuženikovo upuštanje u raspravljanje u odgovoru na tužbu, ili bilo kojem drugom podnesku, ili na ročištu, dovoljno da istakne kako osporava tužbu i tužbeni zahtjev, irelevantno o tome jesu li se o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva, jednog ili više, provodili ikakvi dokazi), tada tuženik mora pristati na povlačenje (čl. 193. st. 2. ZPP-a) kako bi parnica mogla biti okončana procesnom odlukom. Važno je istaknuti kako je izjava o povlačenju tužbe (jednako i o djelomičnom povlačenju tužbe, argumentum a maiori ad minus) neopoziva. (U tom smislu se upućuje i na sudsku praksu u odluci Županijskog suda u Rijeci, Gž 1527/01 od 19. 9. 2001., citirano: « Izjava o povlačenju tužbe je neopoziva»). Dakle, nakon što je 1.-tuženik na ročištu 4. studenog 2010. parcijalno povukao tužbu, ta se radnja više nije mogla naknadno opozvati.

34. Sud smatra da svaki odvjetnik kao stručna osoba zna i mora znati, prilikom zastupanja podnositelja tužbe u građanskoj parnici, u procesnoj situaciji ako se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, kada povuče tužbu da postoji predvidiva mogućnost (predvidivi rizik) da tuženik neće pristati na povlačenje tužbe, već će se tome protiviti, pa u tim okolnostima

1 6

parnica neće biti okončana nikakvom procesnom odlukom (koja omogućava ponovno podnošenje nove tužbe između istih stanaka s istim tužbenim zahtjevom), već meritornom presudom kojom tužitelj spor gubi, i to zato jer se tada tužbeni zahtjev sadržan u povučenoj tužbi, bez iznimke, odbija kao neosnovan. Donošenjem presude, spor se u pogledu tužbenog zahtjeva o kojem se parnica vodila, njezinom pravomoćnošću, okončava bez mogućnosti ponovnog vođenja iste, u smislu subjektivnog i objektivnog identiteta spora (res iudicatae facit ius inter partes). U konkretnoj situaciji 1-tuženik na ročištu 4. studenog 2010., prethodno poduzimanju radnje pretežitog povlačenja tužbe za koju je kao profesionalac znao da je neopoziva, nije vodio računa o opisanim aspektima pravne situacije i objektivnog, mogućeg ishoda poduzetog povlačenja jer se ne radi u kontekstu tuženikovog protivljenja povlačenju i donošenju odbijajuće presude o tom dijelu zahtjeva, ni o kakvoj radnji protivne strane i ishodu spora kojeg on nije mogao, postupajući s dužnom pažnjom profesionalca, realno uzeti u obzir kakvog će sadržaja biti sudska odluka i stvarni učinci njezinih pravnih posljedica na pravnu poziciju tužitelja u širem aspektu i izvan okvira te parnice. Obzirom je, unatoč svemu prethodno opisanom, 1-tuženik poduzeo radnju djelomičnog povlačenja tužbe, on je time prilikom zastupanja tužitelja postupao protivno odredbi članka 765. stavka 3. ZOO-a, dakle nije postupao kao dobar gospodarstvenik. Pritom, u okolnostima konkretne situacije, pogreška 1-tuženika u procjeni posljedica njegove radnje parcijalnog povlačenja tužbe na tijek nastavnog ostavinskog postupka ne može ići na štetu tužitelja.

35. Meritorni ishod parnice pod posl.br. P-1295/2012 je potom imao odlučujući utjecaj na nastavljeni ostavinski postupak u kojem je doneseno rješenje kojim je tužitelj u odnosu spornu nekretnine konačno ostvario svoja prava kao nasljednik u ½ suvlasničkog dijela, iako je imao legitimno očekivanje, kroz potpuni uspjeh u parnici, da u konačnici bude u zemljišnim knjigama uknjižen kao njezin jedini vlasnik.

36. Pritom, navodi 1-tuženika u stranačkom iskazu da je tužitelj na ročištu slušao razgovor između njega i suca, te iako je tužitelj pravni laik da je mogao shvatiti iz kojeg razloga povlači dio tužbenog zahtjeva, u suprotnosti su s njegovim tvrdnjama u podnescima tijekom postupka (primjerice, podnesak od 24. srpnja 2018., kao dopuna odgovora na tužbu) gdje navodi da su tužitelju on i raspravni sudac objasnili razlog povlačenja nakon čega se tužitelj s tim suglasio. Tvrdnju da se tužitelj suglasio s njegovom radnjom, koju je tužitelj u postupku eksplicitno osporavao, 1-tuženik ničim nije dokazao (nije naveo niti osnovno pojašnjenje, je li to bila verbalna suglasnost ili konkludentna). Uz to, u istom podnesku od 24. srpnja 2018. vezano uz razlog povlačenja «tužbenog zahtjeva» 1-tuženik ističe da je tužitelju bilo u interesu iz razloga ekonomičnosti postupka i njegovog žurnog okončanja da se raspravlja samo o ništetnosti zadnje sudske oporuke od 7. ožujka 2005. U svom stranačkom iskazu 1-tuženik pak tvrdi da je osnovni razlog bila sugestija suca. Ni o kakvoj sučevoj sugestiji, u tom kontekstu, 1-tuženik nije govorio kao činjenici u prethodnom postupku, niti je naveo ikakav razlog zašto to nije mogao iznijeti prije zaključenja prethodnog postupka, pa navedeno predstavlja iznošenje nove činjenice tek tijekom glavne rasprave (čl. 299 st. 3. ZPP-a). Nadalje, plediranje 1-tuženika da se parnica u odnosu na sve postavljene tužbene

1 7

zahtjeve mogla okončati s ciljem ekonomičnosti postupka isključivo na način kako je on postupio, prvostupanjski sud ne prihvaća je po ZPP-u postoji mogućnost donošenja i djelomičnih presuda (čl. 329. st. 1. ZPP), kojom bi se konkretno postigla ista posljedica, dakle da dođe do nastavljanja ostavinskog postupka koji je bio u dugogodišnjem prekidu zbog trajanja parnice na pokretanje koje je tužitelja uputio ostavinski sud. Tada bi u nastavku postupka ostavinski sud odlučivao u okolnostima drugačije pravne situacije (daljnjeg vođenja parnice po tužbenim zahtjevima koji bi mogli imati utjecaj na sadržaj rješenja o nasljeđivanju kao meritorne odluke), pa, između ostalog, i ponovno prekinuti ostavinski postupak. Isticanja 1-tuženika da je propust napravljen u ostavinskom postupku jer da je u tom postupku trebalo aktivirati odnosno proglasiti oporuku iz 1997., da misli da je sutkinja donijela pogrešno rješenje koje je kasnije potvrđeno, da ni u jednom trenutku nije pomislio da bi pravomoćno obijanje zahtjeva za utvrđenje da je sačinjena valjana oporuka kojom ostavitelj svu svoju imovinu ostavlja svom sinu, a da je tuženica u cijelosti namirena za svog života, predstavljalo zapreku za proglašenje oporuke iz 1997., u okolnostima okončanja ostavinskog postupka pravomoćnim rješenjem koje je doneseno, jesu u području prezentiranja osobnih stavova 1-tuženika o pravilnostima sudskih odluka, a takve subjektivne teze i procjene ne otklanjaju posljedice njegove radnje djelomičnog povlačenja tužbe, niti posljedice pravomoćnosti meritornih odluka, kako djelomične presude u parnici, tako i rješenja o nasljeđivanju. Zaključak je suda da opisanim isticanjima 1-tuženik nije dokazao da je u vrijeme poduzimanja radnje djelomičnog povlačenja tužbe postupao prema tužitelju kao dobar gospodarstvenik u okolnostima postojanja s njim ugovornog odnosa temeljem ugovora o nalogu (zastupanju).

37. Svakako je oportuno istaknuti da je tužitelj HD vezan pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju, posl.br. O-3574/2015, od 23. prosinca 2015., jer u smislu odredbe članka 232 stavka 4. Zakona o nasljeđivanju («Narodne novine» broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15) pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju nisu vezane osobe koje tvrde da im je zbog ostaviteljeve smrti pripalo nasljedno pravo na temelju oporuke ili zakona, ili da im je pripalo pravo na neki zapis, i to samo ako nisu kao stranke sudjelovale u ostavinskoj raspravi, niti su na nju bile uredno osobno pozvane.

38. Prema tome, sud zaključuje da je tužitelj dokazao i štetnu radnju (djelomičnog povlačenja tužbe) i štetu (u vidu izmakle koristi koja se manifestira u pravnoj nemogućnosti da ikako ostvari isključivo vlasništvo na nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]), protupravnost (postupanje 1- tuženika kao štetnika bilo je protivno odredbi čl. 765. st. 3. ZOO-a), te njegovu krivnju u tom smislu, kao i postojanje ugovora odnosno ugovorne obveze između tužitelja i 1-tuženika, te povredu te obveze.

39. Međutim, tužitelj u smislu već navedenog u točkama 30. i 31. ovog obrazloženja nije s izvjesnošću dokazao da bi tužbeni zahtjevi u odnosu na koje je 1. tuženik na ročištu 4. studenog 2010. djelomično povukao tužbu (čemu se tužena protivila) bili prihvaćeni s onim sadržajima kako su postavljeni da se to povlačenje nije dogodilo, dakle pod pretpostavkom da su se parnica posl.br. P-1920/05 i dokazni postupak nastavili voditi.

1 8

40. Dopunskom presudom posl.br. P-1295/2012-116 od 7. srpnja 2014. (str. od 390 do 394 spisa posl.br. P-1295/2012 - pravomoćna 7. travnja 2015.) odbijena su dva konstitutivna i dva deklaratorna tužiteljeva tužbena zahtjeva.

41. U odnosu na tužbeni zahtjev sa sadržajem, citirano: «Poništava se oporuka pok. BD sastavljena dana 07. ožujka 2005. godine od strane Općinskog suda u Puli pod posl.br. R1-57/05», ukazuje se neprijepornim da je presudom Općinskog suda u Puli od 19. veljače 2013., posl.br. P-1295/12-107 (str. od 358 do 368 spisa, posl.br P-1295/2012) sud utvrdio ništavom oporuku pok. BD sastavljenu 7. ožujka 2005., te da ista ne proizvodi nikakve pravne učinke. Prema tome, prihvaćanje u korist tužitelja tužbenog zahtjeva kojim se deklarira ništetnost (ranija terminologija - ništavost), da konkretna oporuka od 7. ožujka 2005., kao jednostrani pravni posao, nikada nije ni postojala, nužno otklanja pravnu mogućnost da je ta oporuka ujedno i pobojna (jer ista oporuka u nasljedno-pravnom smislu ne može istovremeno biti i ništetna i pobojna, obzirom se navedeni pravni instituti u tom smislu međusobno isključuju), pa zato tužitelj nije s izvjesnošću dokazao da bi postigao uspjeh s ovim tužbenim zahtjevom da 1. -tuženik nije povukao tužbu u tom dijelu.

42. U odnosu na tužbeni zahtjev sa sadržajem, citirano: «Poništava se opoziv oporuke pok. BD sastavljene 1997. godine, koji je opoziv učinjen dana 07. ožujka 2005. godine.», okolnost prihvaćanja tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje ništavom oporuka od 7. ožujka 2005. ima za posljedicu da ona nikada (ex tunc) nije niti postojala (nikada nije nastala). Slijedom navedenog, sastavljanje te i takve oporuke ne proizvodi, niti oporuka može proizvoditi ikakve pravne učinke, pa tako ni učinak opoziva ranije oporuke. Činjenica što je prilikom sastavljanja ništetne oporuke primjerak ranije oporuke od 10. prosinca 1997. vraćen oporučitelju (razvidno iz zapisnika od 9. studenog 2015., str. 87 spisa pod posl.br. O-3574/15) ne predstavlja opoziv u pravnom smislu budući se ne radi u tim okolnostima ni o kakvoj izjavi volje oporučitelja (koji u tom trenutku niti nije mogao izraziti sadržaj ikakve svoje volje, ni konkludentno, jer nije bio sposoban za rasuđivanje, a koja pravno relevantna činjenica je nedvojbeno utvrđena u parnici posl.br. P-1295/12 i koja je bila glavni razlog prihvaćanja tužbenog zahtjev postavljenog na utvrđenje ništavosti oporuke od 7. ožujka 2005.). Stoga, sama za sebe, radnja vraćanja ranije oporuke nema konstitutivni učinak. Sumirajući navedeno, sastavljanjem ništetne oporuke ne može se opozvati ranija oporuka, dok vraćanje ranije oporuke osobi nesposobnoj za rasuđivanje nije radnja njenog opoziva, pa stoga opoziv koji nije nastao ne može se poništavati. Zato tužitelj nije s izvjesnošću dokazao da bi postigao uspjeh s ovim tužbenim zahtjevom da 1. -tuženik nije povukao tužbu u tom dijelu.

43. U odnosu na tužbeni zahtjev sa sadržajem, citirano: «Utvrđuje se da je pok. BD sačinio valjanu oporuku kojom: svu svoju imovinu ostavlja sinu HD, a da je tuženica u cijelosti namirena za života istog.», primano se ističe da prema odredbi članka 2. stavka 2. ZPP-a u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. S

1 9

tim u vezi tužitelj je trebao dokazati da bi uspio u parnici posl.br. P-1295/12 upravo s onim sadržajem oporuke kao jedinstvene cjeline kako ga je postavio u tom zahtjevu. U tom smislu i u historijatu tužbe (str. 4 spisa posl.br. P- 1295/12) posebno se navodi (u točki VII) da ranije sačinjenom oporukom pok. BD, citirano: « izričito je naveo da je tuženica namirena za života obzirom je istoj isplaćena talijanska penzija i da tužitelj jedini nasljeđuje njegovu ostavinu.». U pogledu sadržaja oporuke tužitelj i njegova supruga imaju isključivo posredna saznanja. Jedina saslušana osoba koja ima neposredna saznanja o oporuci pokojnog BD iz 1997. kao njezin neposredni svjedok, bio je saslušani ĆD. Ovaj svjedok pred sudom nije naveo da bi u oporuci ostavitelj raspolagao cjelokupnom svojom imovinom, već je izričito naveo da se raspolaganje odnosilo isključivo na kuću, koju ostavlja sinu – tužitelju. U odnosu na kćer, svjedok nije potvrdio navode iz tužbe u parnici posl.br. P-1295/12 (naprijed citirano, da je tuženica namirena i to na način da joj je isplaćena očeva talijanska penzija), nego je iskazao da joj je otac kupio auto i stan. Svjedok ĆD je naveo i okolnost da su njegove supruga i majka dvije ili tri godine prije smrti tužiteljeva ova (dakle, radi se o početku 2000-tih godina obzirom je otac tužitelja nesporno preminuo 2005.) bili kod njega doma, da je tada bila tamo i tužiteljeva majka koja je tom prilikom rekla tužiteljevom ocu da ne bi slučajno nešto promijenio u oporuci. Međutim, iz nespornih činjenica (rješenje o nasljeđivanju iza pok. ŽD, posl.br. O-151/90 od 17. travnja 1991. – str. 28 spisa pod posl.br. P-1295/12) proizlazi da je tužiteljeva majka umrla još 1990., dakle više godina prije sastavljanja oporuke 1997., zbog čega je taj dio svjedokova iskaza objektivno nemoguć, a time i nevjerodostojan. Sud je, nadalje, uočio vremensku nedosljednost u iskazu ovog svjedoka. Naime, svjedok ĆD je 16. studenog 2015. dao sastaviti (po javnom bilježniku Ivan Kukučka iz Pule) Zapisnik o posvjedočenju činjenica (str. 552 – 554 spisa) u kojem je naveo da je predmetna oporuka sastavljena krajem 1997. ili 1998., dok je u iskazu na ročištu 6. lipnja 2022. kategorički naveo da je oporuka sastavljena 1997. Sud prihvaća mogućnost da se svjedok kasnije bolje prisjeća događaja u kontekstu vremena, no ta okolnost ne otklanja druge sadržajne proturječnosti. Uz to, ističe se da je svjedok ĆD na Zapisniku o posvjedočenju činjenica iz 2015. naveo da je ostavitelj upravo prilikom sastavljanja te oporuke raspolagao novčanim sredstvima u korist kćeri, a ne da bi u oporuci naveo kako je ona namirena. U Zapisniku o posvjedočenju činjenica, također je sadržano da je svjedok ĆD naveo da je prilikom sastavljanja oporuke ostavitelj ČD raspolagao u korist kćeri i namještajem u stana u kojem je živio. Jasno je da i pokretnine također predstavljaju imovinu. To je u izravnoj suprotnosti s tvrdnjama tužitelja o sadržaju oporuke iz 1997. i sadržaju postavljenog tužbenog zahtjeva. Iskaz jedinog svjedoka oporuke djelomično je proturječan, djelomično nevjerodostojan, te nije sukladan s ostalim dokazima i ispravama, pa stoga temeljem provedene analize sadržaja relevantnih utvrđenja sud zaključuje da tužitelj nije s izvjesnošću dokazao da bi postigao uspjeh s ovim tužbenim zahtjevom da 1.-tuženik nije povukao tužbu u tom dijelu. Ovo osobito u okolnostima da u parnici pod posl.br. P-1295/12 koja je započela 2005. nije predložio saslušanje suca i zapisničara, kao ostalih neposrednih sudionika radnje sastavljanja sudske oporuke 1997., te da nije zatražio rekonstrukciju izvanparničnog predmeta pohranjivanja oporuke iz 1997., i to već 2005.,

2 0

budući je obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev za utvrđenje sadržaja oporuke nesporno već 2005. imao relevantna saznanja da se ne zna gdje je ta oporuka, pa time je imao i pravni interes za predlaganje obnove tog sudskog predmeta.

44. U odnosu na tužbeni zahtjev sa sadržajem, citirano: «Utvrđuje se da u ostavinu pok. BD ne ulazi ½ dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da ½ dijela nekretnine k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] predstavlja posebnu imovinu HD.», ističe se na tužitelj u ostavinskom postupku iza pok. oca ČD pod posl.br. O-336/05 (novi posl.br. O-3574/15) nikada nije osporio sastav ostavine u kontekstu da nekretnina k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u cijelosti ne bi ulazila u ostavinsku masu, već da polovica idealnog dijela od prije pripada njemu kao posebna imovina koju je stekao gradnjom kuće. Što se tiče pitanja građenja kuće, nesporno iz iskaza saslušanih svjedoka slijedi da je teren na kojem je tijekom 1970-ih godina 20. stoljeća izgrađena kuća (svekar i svekrva tužiteljeve supruge su prema njenom iskazu uselili u kuću oko 1977.) bio u isključivom vlasništvu tužiteljevog oca, koji je dobio i kredit 1974. u iznosu od 200 tisuća tadašnjih dinara. Svjedokinja PD je istaknula da se s tim novcem tada nije mogla sagraditi kuća, već eventualno kupiti stan od nekih 60 m[2] . Ocjena je suda da za izgradnju nove kuće to ipak nisu bila beznačajna početna sredstva kojima je ČD raspolagao pored vlasništva terena, za koju činjenicu je i sam tužitelj prethodno početku gradnje kuće neprijeporno znao. U odnosu na pitanje gradnje, svjedok ĆD je iskazao da su kuću gradili otac tužitelja, tužitelj i njihove supruge. Svjedokinja PD je izjavila da su gradili ona i tužitelj, zajedno s tužiteljevim roditeljima, svaki po pola. Što se tiče uloženih sredstava tužitelj je naveo da su svu njegovu zaradu, te zaradu supruge kao i oca te majke koristili za izgradnju te kuće, osim onog što im je trebalo za osnovne životne potrebe. Nitko od saslušanih osoba u dokaznom postupku nije tvrdio da su kuću gradili isključivo tužitelj i njegov otac, pa da bi se bilo što oko vlasništva nekretnine odnosilo samo na njih dvojicu. Osim toga, obzirom je nesporno da je teren na kojem je izgrađena kuća bio u vlasništvu ČD, konkretno se radilo o građenju na tuđem zemljištu na temelju sporazuma. S tim u vezi, već se izjasnila sudska praksa, tako npr. Vrhovni sud Hrvatske, Rev-1902/86 od 10. 9. 1988., citirano: « Ulaganjem rada i sredstava neke osobe u izgradnju zgrade koju podiže srodnik te osobe ne stječe ta osoba pravo suvlasništva zgrade, ako nije postojala volja i namjera stranaka da se stekne to pravo. ». Tijekom ostavinskog postupka koji se vodio iza pokojne ŽD pred Općinskim sudom u Puli, pod posl.br. O-151/90, (u kojem je sudjelovao i tužitelj kao zakonski nasljednik), a kako to proizlazi iz sadržaja obrazloženja rješenja o nasljeđivanju od 17. travnja 1991. (str. 28, spisa pod posl.br. P-1295/12) na traženje svoje kćeri HDR da u ostavinu iza majke uđe i ½ zgrade sagrađene na k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], ČD je osporio te navode eksplicitno izjavivši da je ta kuća u cijelosti njegovo vlasništvu, pa navedeno otklanja svaki razumni zaključak da je na strani ČD ikada postojala volja i namjera da bilo tko od osoba koje su ulagale sredstva i rad u gradnju (supruga, sin i snaha) da bilo tko od njih, pa time i tužitelj stekne suvlasništvo na predmetne nekretnini k. č. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]. Slijedom navedenog, niti u odnosu na četvrti tužbeni zahtjev koji je odbijen dopunska presudom od 7.

2 1

srpnja 2014. tužitelj nije s izvjesnošću dokazao da bi postigao uspjeh da 1. - tuženik nije povukao tužbu u tom dijelu.

45. Spram točke II tužbenog zahtjeva tužitelj je u iskazu je pojasnio da se ta šteta odnosi na nekakva potrebna vještačenja u ovom postupku, da ako druga strana negira da je manipulirala i dogovarala se protiv njega da će tražiti dodatna vještačenja što se tiče forenzike za rukopis odnosno potpise na dokumentima druge strane koja da je otišla u mirovinu, a potpisivala ih je treća osoba kao što je npr. falsificirana njegova punomoć za zastupanje u predmetu P-1295/2012-116 (dopunska presuda), a gdje da je I tuženik sastavio i potpisao žalbu protiv prvostupanjske presude, da o ovome što u iskazu 10. studenog 2025. po prvi puta govori u ovom postupku do tada nije govorio, ali da je dao svojim odvjetnicama Daliji Oreškovć i Biljani Grozdanić Pilep dokumentaciju koja ukazuje na te prevare, a one da nisu s tim u vezi pokrenule nikakav postupak.

46. Ovakvim sadržajem istaknute tvrdnje tužitelja predstavljaju skup novih činjenica iznesenih tek na glavnoj raspravi za koje tužitelj ničim nije potkrijepio da ih nije mogao bez svoje krivnje iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka, tj. do ročišta održanog 6. studenog 2018. (čl. 299. st.2. ZPP-a). Stoga, nove činjenice i nove dokaze (dodatna vještačenja) koje je tužitelj iznio, odnosno predložio tijekom glavne rasprave protivno stavku 2. članka 299., ovaj sud nije uzeo u obzir (čl. 299. st.3. ZPP-a).

47. Slijedom svega navedenog, oba tužiteljeva tužbena zahtjeva su odbijena, te je presuđeno kao u točki I dispozitiva.

48. Kod ovako utvrđenog i argumentiranog stanja stvari ostale izvedene dokaze sud nije posebno analizirao obzirom njihovi sadržaji nisu bili od utjecaja za drugačiju odluku o meritumu od one koja je donesena. U tom smislu irelevantan je i sadržaj spisa Općinskog suda u Puli pod P-84/2016, u kojem se parnica vodila između tužitelja i tužene ĐD, radi utvrđenja ništetnosti povrata oporuke.

49. Okolnost što je tužitelj postavio tužbene zahtjeve u kunama nije činila iste nepodobnim za odlučivanje jer bi pod pretpostavkom da su predmetni kondemnatorni zahtjevi bili osnovani, prihvaćanjem istih sud novčane iznose dosudio u valuti euro, a takvo postupanje suda predstavljalo bi primjenu materijalnog prava, odnosno Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj («Narodne Novine» broj 57/22), te fiksnog tečaja konverzije (7,53450 kuna za 1 euro) prema članku 2. stavci 2. i 4. Odluke Vlade Republike Hrvatske o objavi uvođenja eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj («Narodne Novine» broj 85/22).

50. Podneskom od 25. ožujka 2021. (str. 119 spisa) tužitelj je predložio prekid ove parnice do odluke povodom njegovog prijedloga za ponavljanje postupka pod brojem P-1295/2012 Općinskog suda u Puli-Pola. Nesporna je činjenica da je parnica pod posl.br. P-1295/2012 pravomoćno okončana, pa vođenje postupka u tom predmetu povodom izjavljenog izvanrednog pravnog lijeka tužitelja i odluka nadležnog suda o tom prijedlogu ne podrazumijevaju

2 2

postojanje bilo kakvog prethodnog pitanja u smislu odredbe članka 13. stavka 1. ZPP-a, a vezano uz članak 213. točka 1) ZPP-a, pa da bi bilo osnove prekinuti ovu parnicu. Zato je odlučeno sadržajem točke II izreke rješenja.

51. Odluka o trošku (točke II i III izreke) temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, u vezi s člankom 155. ZPP-a, uzimajući u obzir ostvareni potpuni uspjeh 1-tuženika i 2-tuženika, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika («Narodne novine» 138/2023 i 107/2025, nadalje u tekstu: Tarifa) koja je stupila na snagu 25. studenog 2023. Prema Tbr. 52. stavku 3. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Sukladno Tbr. 54. Tarife vrijednost boda iznosi 2,00 eura. Slijedom navedenog, 1-tuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćniku - odvjetniku (troškovnik, stranica 556 spisa) i to za; sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), obrazloženog podneska od 2.10.2020. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), pristupa na ročišta 6.11.2018., 25.2.2020., 6.6.2022., 13.9.2022., 22.11.2022., 17.6.2025. i 10.11.2025. (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od devet radnji po 1.000,00 eura, ukupno 9.000,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 2.250,00 eura (Tbr. 46. Tarife), ukupno 11.250,00 eura. Nije priznat 1-tuženiku sastava podnesaka od 19.11.2018. (molba za odgodu ročišta) i 29.4.2021. (općenito protivljenje prijedlogu za prekid postupka), oba po 2.000,00 eura s PDV-om, obzirom taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

52. Drugotuženiku je priznat trošak zastupanja po punomoćnicima - odvjetnicima (troškovnik, stranica 543 spisa) i to za; sastav odgovora na tužbu (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), obrazloženih podnesaka od 11.10.2018., 20.4.2021. i 10.10.2024. (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), pristupa na ročišta 19.9.2018., 6.11.2018., 13.9.2022. i 22.11.2022., (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), svaka od osam radnji po 1.000,00 eura, ukupno 8.000,00 eura, te pripadajući PDV od 25% na prethodne stavke u iznosu od 2.000,00 eura (Tbr. 46. Tarife), ukupno 10.000,00 eura. Nije priznat 2-tuženiku zatraženi iznos od 1.000,00 eura za pristup na ročište 25.1.2022. (to ročište je odgođeno rješenjem od 19.1.2022.) te za sastav podnesaka od 7.3.2019. (u kojem ponavlja u bitnom navode iz podneska od 11.10.2018. trošak sastavak kojeg mu je u cijelosti priznat) i 5.10.2021. (općenito protivljenje prijedlogu za prekid postupka i ponavljane navoda iz prethodnih podnesaka čiji sastav je bio priznat), obzirom taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice.

53. Na priznati parnični trošak tuženima je dosuđena zahtijevana zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate sukladno članku 151. stavku 3. ZPP- a, u visini određenoj člankom 29. stavkom 2. ZOO-a

54. Paricijski rok u ovom postupku iznosi 15 dana (čl. 328. st.2. ZPP-a).

U Rijeci 27. siječnja 2026.

2 3

Sudac:

Robert Mihelj

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 (petnaest) dana računajući od prvog idućeg dana od dana dostave istih. Žalba se podnosi ovom sudu. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud (čl. 348. ZPP-a).

Dostaviti:

- tužitelju – osobno – neposredno

- tuženiku Ad 1. - po pun. - e.Komunikacijom

- tuženiku Ad 2. - po pun. - e.Komunikacijom

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte