REPUBLIKA HRVATSKA
TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU
Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11
P-2791/2025-4
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Z B O G O G L U H E
Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Dini Jellin, u pravnoj stvari tužitelja UN, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. "KABLARIĆ AUTO" iz Velike Gorice, Gornje Podotočje 30/2, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., Zagreb, protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, [adresa], radi isplate, dana 27. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d., OIB: 26187994862, [adresa], isplatiti tužitelju ŽN, OIB: [osobni identifikacijski broj], vl. „KABLARIĆ AUTO“, Velika Gorica, Gornje Podotočje 30/2, iznos od 106,87 EUR (slovima: sto šest eura i osamdeset sedam centi) s pripadajućim zateznim kamatama koje se, za svako polugodište, određuju uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana 26. listopada 2025. do isplate, u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku CROATIA OSIGURANJE d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 26187994862, isplatiti tužitelju ŽN vl. „KABLARIĆ AUTO“ iz Velike Gorice, Gornje Podotočje 30/2, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 75,78 EUR sa zateznim kamatama počev od 27. siječnja 2026. do isplate, po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, u roku od 15 dana.
III. Odbija se dio zahtjeva tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 13,26 EUR sa zateznim kamatama, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da se u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 13. rujna 2025. nastala šteta na vozilu, marke i tipa TOYOTA YARIS, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika UNF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici kasko osiguranja oštećenika koju isti ima ugovorenu kod tuženika, prema odredbama Zakona o osiguranju (NN 30/15., 112/18., 63/20., 133/20., 151/22., 152/24.) te Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23.). Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 13. rujna 2025. pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 62-AK-36108/2025. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima RH. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Dakle, nakon štetnog događaja oštećenik je svoje vozilo odlučio popraviti kod tužitelja čija je primarna djelatnost popravak vozila (limarija i lakiranje). Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja RH u svojim smjernicama od dana 20. veljače 2020., KLASA: 034-08/18-01-093 navodi sljedeće: „...AZTN ističe kako je nužno da oštećenik ima pravo samostalno odabrati auto servisnu radionicu neovisno o tome je li riječ o radionici koja je uvrštena u mrežu ugovornih servisa ili ne...”. Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svojim smjernicama navodi isto, odnosno: „...Oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koji mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak potraživati isplatu naknade štete odnosno naknade iz osiguranja…“. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 147/VP/1, a koji račun u ukupnom iznosu od 2.379,80 EUR (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 2.272,93 EUR. Razliku od 106,87 EUR po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Dakle, tuženik je platio iznos od sveukupno 2.272,93 EUR po računu, međutim nije platio iznos od 106,87 EUR te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) nije napisana cijena sata rada, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 40,00 EUR / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 EUR / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala (čl. 1085. st. 1. ZOO-a). To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. U ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju i sljedeći stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. Sudske prakse u istovrsnim predmetima (i činjenično i pravno iste osnove samo druge stranke) Visokog trgovačkog suda RH koji je u pravomoćnoj presudi, posl. broj: Pž-3749/12 usvojio tužbeni zahtjev tužitelja (auto servisne radionice) nedvojbeno proizlazi „...stoga činjenica da tuženik (kao osiguravatelj štetnika) ne prihvaća visinu satnice rada ovlaštenog servisa nije od nikakvog utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi...”, kao i nadalje „...niti je u sporno vrijeme imao takav ograničavajući ugovor sa serviserima, a takvo ograničenje ne postoji niti u zakonu, dužan je u cijelosti podmiriti nastalu štetu...”. Stav tužitelja kako odgovorni osiguratelj ne može nametati cijenu sata rada servisima je potvrdio i Visoki trgovački sud RH u presudi posl. broj:
Pž-1749/2023 od dana 12. siječnja 2024. prema kojoj u predmetu slične činjenične i pravne osnove isti smatra „...S obzirom na ovakvo ponašanje tuženika, kao i na dostavljeno mišljenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja te dopis HANFA-e, ovaj sud smatra da je tužbeni zahtjev pravilno prihvaćen, te tuženiku naloženo da tužitelju plati trošak popravka rada prema satnici tužitelja...”. Nadalje, stav Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu slične činjenične i pravne osnove, ali protiv drugog odgovornog osiguratelja je također potvrdio Visoki Trgovački sud RH u presudi posl. broj: Pž- 387/2024 od 6. veljače 2024. prema kojoj isti sud u točki 11. presude navodi: „...Pravilno je sud na utvrđeno činjenično stanje primijenio odredbu čl. 1085. ZOO-a i utvrdio da oštećeniku pripada pravo na naknadu štete s osnove radova popravka prema cijenama po kojoj popravke naplaćuje radionica koju oštećenik odabire, kao i da se odabir radionice koja ima više cijene popravaka ne smatra doprinosom oštećenika vlastitoj šteti u smislu odredbe čl. 1092 ZOO-a.”, a isti stav je nadležni Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zauzeo i u sudskoj praksi presudi posl. broj: Pž-3971/2023-2 od 29. veljače 2024., kao i u presudi posl. broj: Pž-914/2024-2 od 18. ožujka 2024. Dakle, postupanje tuženika je pogrešno obzirom da nema ugovorni odnos sa tužiteljem niti zakonsku osnovu da bi „priznavao”, ”uvećavao” ili „umanjivao” nečiju cijenu rada, u konkretnom slučaju tužitelja. U tom smislu, tužitelj ukazuje i na smjernice Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja RH od 20. veljače 2020., KLASA: 034-08/18-01-093 koja nedvojbeno ističe sljedeće: „...kako cijenu radnog sata za izvođenje limarskih, lakirerskih i drugih radova u slučaju štetnog događaja na vozilu, treba određivati mjerodavno tržište popravka vozila, odnosno auto servisne radionice koje su registrirane za obavljanje djelatnosti popravka i održavanja vozila na određenom području, prema cijenama koje imaju istaknute u svojim cjenicima u poslovnom prostoru...”. Obzirom na prethodno navedeno ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su dana 16. listopada 2025. ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 106,87 EUR na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik.
2. Tuženik, iako mu je tužba s pozivom na davanje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, uz upozorenje na posljedice propuštanja, dostavljena 11. prosinca 2025. (potvrda o otpravku između listova 62. i 63. spisa) nije podnio odgovor na tužbu.
3. Odredbom čl. 331.b st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj:
53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 28/2013., 89/2014. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/2019., 80/2022. i 114/2022. - dalje u tekstu: ZPP) određeno je da će sud donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe), ako tuženik u određenom roku ne podnese odgovor na tužbu te ako se može utvrditi da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate i ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.
4. Iz potvrde o otpravku proizlazi da je tuženik primio predmetnu tužbu s prilozima i poziv za davanje odgovora na tužbu 11. prosinca 2025. , a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je imala opravdane razloge za propuštanje podnošenja odgovora na tužbu.
5. Primjenom mjerodavnog materijalnog prava na nesporno činjenično stanje sud je zaključio da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi te da ne postoji protivnost tih činjenica s općepoznatim činjenicama niti s dokazima koje je sam tužitelj podnio.
6. Stoga, kako je utvrđeno da činjenice koje se navode u tužbi nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio, niti u protivnosti s općepoznatim činjenicama te da iz činjenica u tužbi proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, valjalo je, sukladno odredbi čl. 331.b st. 1. ZPP-a, u cijelosti prihvatiti tužbeni zahtjev.
7. Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 106,87 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, tužitelju pripada naknada troškova parničnog postupka za tužbu u iznosu od 50,00 EUR, uvećano za PDV 25% (Tbr. 7/1 i Tbr. 42 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnik, Narodne novine, broj: 138/2023. i 107/2025.) i za sudsku pristojbu za tužbu u plaćenom iznosu od 6,64 EUR, kao i sudsku pristojbu na presudu zbog ogluhe u iznosu od 6,64 EUR (Tbr. 2.1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi, "Narodne novine", broj: 37/2023.), dakle, pripada mu naknada od ukupno 75,78 EUR s zateznim kamatama od dana donošenja predmetne presude do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a), a po stopi koja se određuje sukladno odredbi čl. 29. st. 2. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022. i 156/2022. – dalje u tekstu: ZOO) za potraživanja proizašla izvan trgovačkih ugovora.
8. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u t. I. izreke.
9. Valjalo je dobiti previsok zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnosi na previsoko tražene troškove sudske pristojbe. Stoga je valjalo odlučiti kao u t. II. izreke.
U Zagrebu 27. siječnja 2026.
Sutkinja:
Dina Jellin
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od primitka rješenja, a predaje se ovom sudu u 2 primjerka za Sud i po 1 primjerak za svaku protivnu stranku.
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.
Dostaviti:
tužitelju, po pun., uz sudsku pristojbu na presudu zbog ogluhe 6,64 EUR tuženiku
