P-1095/2024-20
REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Bjelovaru
Bjelovar, Josipa Jelačića 3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojed incu, u pravnoj stvari tužiteljice LC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupane po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupane po generalnom punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, Ulica Matije Antuna Reljkovića 4, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 12. studenog 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice i odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 27. siječnja 2026. godine,
p r e s u d i o j e
I. Odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu broj 218118 od 20. lipnja 2008. godine, zaključenog između tužiteljice LC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnice kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4 (kao pravnog sljednika društva Nova hrvatska banka d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, odnosno Sberbank d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, odnosno Volksbank d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora), koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.
II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, da tužiteljici LC OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.079,64 Eura, na ime naknade parničnih troškova u roku od 15 dana.
III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice u vezi naknade parničnih troškova preko dosuđenog iznosa od 1.079,64 Eura, do zatraženog iznosa od 1.207,27 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 127,63 Eura.
r i j e š i o j e
Odbacuje se sporedni zahtjev tužiteljice u vezi zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade parničnog troška, kao neodređen.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je podnijela tužbu protiv tuženika, podneskom od 09. prosinca 2024. godine, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno radi naknade parničnih troškova.
2. U tužbi tvrdi da je sa prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb, dana 20. lipnja 2008. godine, sklopila Ugovor o kreditu broj 218118 (u daljnjem tekstu: Ugovor), prema kojem je prednik tužitelja, kao kreditor, tužiteljici, kao korisnici kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 25.516,70 CHF, za kupnju vozila, na rok otplate od 60 mjeseca.
3. Tužiteljica nadalje navodi da je člankom 6.1. Ugovora, bilo ugovoreno da se naknada za obradu i administraciju kredita jednokratno 1,10% od iznosa kredita, a minimalno 500,00 kuna, naplaćuje neposredno prije isplate kredita, a kojom odredbom Ugovora je tužiteljica de facto bila primorana platiti tu naknadu, kako bi mogla dobiti traženi kredit, te je napomenula da je sukladno toj odredbi Ugovora, tužiteljici i naplaćena naknada u iznosu od 1.060,39 kuna.
4. Tužiteljica je istakla da je Ugovor, tipski ugovor koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika (ovdje omaškom u pisanju odvjetnik tužitelja, navodi „tuženika“, iako tuženik nije imao baš nikakve veze sa sastavljanjem navedenog Ugovora i jasno je da sudjeluje u ovoj parnici isključivo stoga jer kreditor više ne postoji, odnosno stoga što je tuženik samo pravni sljednik kreditora tužitelja – opaska suca), kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 93/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora (o ove zadnje dvije netočne tvrdnje tužiteljice će biti riječi u daljnjem dijelu obrazloženja ove odluke – opaska suca). Tužiteljica, nakon nepotrebnog navođenja onoga što je bilo propisano čl. 81.st.1. i 2. ZZP/03 (koji ZZP/03 se inače ne primjenjuje u ovom slučaju – opaska suca), ističe kako joj prednik tuženika (odvjetnik tužitelja u ovom dijelu historijata tužbe, potpuno nepotrebno poistovjećuje tuženika i kreditora tuženika – opaska suca) nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega pro izlazi, da je i ugovorna odredba kojom je tužiteljica bila primorana platiti naknadu kako bi mogla dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna.
5. Podneskom od 20. siječnja 2025. godine je tužiteljica osporila opravdanost svih razloga zbog kojih je tuženik posredstvom odvjetnika (koji ga više ne zastupa u ovoj parnici), osporio tužbeni zahtjev tužiteljice.
6. U pisanom odgovoru na tužbu, datiranom sa 24. prosincem 2024. godine, tuženik je posredstvom tadašnjeg punomoćnika u osobi odvjetnika, osim neosnovanog prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru (koji prigovor tuženika je bio odbijen, pravomoćnim rješenjem ovoga suda broj P-1095/2024-12 od 13. lipnja 2025. godine), osporio osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice, a sasvim besmisleno i visinu tužbenog zahtjeva jer istaknutim tužbenim zahtjevom u ovome predmetu, tužiteljica nije potraživala nikakvu isplatu novčanog iznosa da bi uopće bilo smisleno isticati prigovor zastare, već je samo tražila da se donese deklaratorna odluka, obzirom da potraživanje da se utvrde ništetnim neke odredbe ugovora ili cijeli pravni posao, ne zastarjeva.
7. Razlozi zbog koji je tuženik osporio tužbeni zahtjev tužiteljice u odgovoru na tužbu, ali i na održanom pripremnom ročištu dana 03. travnja 2025. godine, su bili slijedeći:
- potraživanje tužiteljice je u zastari,
- odredba o naknadi za obradu i administraciju kredita je jasna i nedvosmislena, što tu odredbu čini razumljivom, pa je po tuženiku bespredmetno utvrživati nepoštenost i ništetnost te odredbe,
- tuženik tvrdi da se pregovaralo o naknadi za obradu i administraciju kredita,
- postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka,
- stoga što se ne radi o tipskom ugovoru, na koji tužitelj nije imao utjecaja,
- po tuženiku su neutemeljene i neosnovane tvrdnje tužiteljice da je prednik tuženika (bivši odvjetnik tuženika se, između ostalih propusta u navođenju prednika tuženika i u ovom dijelu pisanja odgovora na tužbu zaigrao, također, kao i odvjetnik tužitelja prilikom pisanja tužbe, obzirom da je poistovijetio tuženika, sa navedenim prednikom tuženika koji je bio kreditor tužitelja u ovom slučaju – opaska suca) koristio nepoštenu poslovnu praksu,
- tužiteljica nema pravni interes za podnošenje tužbe koju je podnijela samo sa navedenim deklaratornim zahtjevom.
8. Radi razrješenja spornih i odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u dopis Hrvatske poštanske banke od 28.11.2024.g. (list 3), Ugovor (list 5-9), sudsku praksu koju je tuženik dostavio sudu (list 21-30, 33-36), sudsku praksu koju je tužitelj dostavio sudu (list 46-101), te saslušanjem tužitelja (list 123-124) u svojstvu stranke.
9. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.
10. Tužbeni zahtjev tužiteljice je ocijenjen osnovanim u cijelosti u vezi glavnog zahtjeva.
11. Između stranaka nije bilo sporno da je tužiteljica sa pravnim prednikom tuženika, Volksbankom d.d. Zagreb, zaključila dana 20. lipnja 2008. godine, namjenski Ugovor za kupnju motornog vozila, te da joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.516,70 CHF, te da je tim Ugovorom i to u čl. 6.1., bila ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,10% od iznosa kredita, a nije bilo sporno niti da je temeljem te odredbe Ugovora, prednik tužnika – kreditor tužitelja
– naplatio tužiteljici iznos od 1.060,39 kuna, sukladno toj odredbi neposredno prije isplate kredita.
12. Između stranaka je sporno da li je pravno osnovan, istaknuti deklaratorni zahtjev tužiteljice.
13. Prije svega valja naglasiti kako se tužiteljica posredstvom odvjetnika, pogrešno u tužbi pozivala na ZZP/03 i na neke odredbe tog ZZP/03 jer se na navedeni Ugovor, koji je bio sklopljen u lipnju 2008. godine, primjenjuju odredbe ZZP/07, odnosno Zakona o zaštitit potrošača (N.N.br.79/2007).
14. Iz iskaza tužiteljice saslušane u svojstvu stranke jasno proizlazi da je namjena kredita bila da ishodi novčana sredstva za kupnju automobila, za osobne potrebe i da je zbog toga, prvo pronašla automobil u jednoj autokući u Velikoj Gorici , a u kojoj je njoj zaposlenik dao do znanja da oni imaju poslovni odnos sa Volksbankom d.d. Zagreb, te da može preko te banke realizirati kredit za kupnju automobila koji je našla u toj autokući. Kako joj je ovaj zaposlenik autokuće dao do znanja koliko b i joj iznosila mesečna rata za otplatu kredita i njoj je to odgovaralo, pristala je na realizaciju takvog kredita, pa je samo bila pozvana da pristupi u prostoriju bjelovarske poslovnice navedene banke, kada je Ugovor već bio pripremljen za potpisivanje, da ga tuži teljica potpiše. Tužiteljica je istakla da joj je tek tada kada je prvi put došla u banku sa namjerom da potpiše Ugovor, rečeno da mora platiti banci tu spornu novčanu naknadu za obradu kredita, te je iskala da o tome uopće nije prethodno pregovarala sa zaposlenikom banke. Tužiteljica je istakla da joj zaposlenik banke, prilikom dolaska tužiteljice u prostoriju banke, nije tada niti pojasnio na što se konkretno odnosi ta naknada od 1,10% od iznosa kredita.
15. Iskaz tužiteljice je u cijelosti prihvaćen kao istinit jer za suprotno utvrđenje nije bilo nikakvog dokaza (tuženik u ovome predmetu nije predložio saslušanje niti jedne, jedine osobe, pogotovo ne one koja bi svojevremeno bila zaposlenik Volksbanke d.d. Zagreb i koja bi nešto konkretno znala o pregovorima vođenim svojevremeno između tužiteljice i zaposlenika banke, ukoliko je takvih pregovora uopće bilo, oko sadržaja čl. 6.1. Ugovora) ili opravdanog razloga, pa je tuženikova tvrdnja istaknuta u odgovoru na tužbu o tome da se pregovaralo o naknadi za obradu kredita, ostala samo puka, nedokazana tvrdnja u ovoj parnici.
16. Iz sadržaja prihvaćenog iskaza tužiteljice, jasno proizlazi ne samo da s tužiteljicom banka ili zaposlenik banke nije pregovarao o sadržaju čl. 6.1. Ugovora, već da nije bilo govora o bilo kakvom pregovaranju tužiteljice i zaposlenika banke oko sadržaja cijelog Ugovora, te je banka samostalno sastavila tipski Ugovor (kakve nenamjenske ugovore su u to vrijeme sastavljale i druge banke) u smislu čl. 295. ZOO, koji je tužiteljici ponuđen da ga potpiše i da na taj način realizira namjenski kredit za kupnju automobila, uz obročnu otplatu kredita banci prednika tuženika, pri čemu tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj te odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita.
17. Ovakvo postupanje banke prednika tuženika, tj. Volksbanke d.d. Zagreb je po uvjerenju ovoga suda, kada se radi o predmetnom ugovaranju spornog čl. 6.1. Ugovora, bilo nepošteno i protivno odredbi čl. 96. ZZP/07, a prema čl. 102. st. 1. ZZP/07, radilo se o ništetnoj odredbi Ugovora.
18. Naime, prema čl. 96. st. 1. ZZP/07, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istoga članka je propisano kako se smatra, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
19. U ovom slučaju je tijekom ove parnice utvrđeno upravo ono što je tužiteljica i navela u historijatu tužbu i na temelju čega je utemeljila svoj deklaratorni zahtjev, dakle da se nije pojedinačno pregovaralo između nje i zaposlenika banke, odnosno između nje i prednika tužene banke u vezi čl. 6.1. Ugovora u vezi plaćanja nekakve novčane naknade za obradu kredita, a ta odredba je sasvim jasno prouzročila neravnotežu u obvezama ugovornih stranaka jer je tužiteljica banci morala platiti i nešto što nije imalo veze sa Ugovorom koji je sklopila s bankom, u kontekstu činjenice da je trebala banci platiti po toj odredbi iznos od 1.060,39 kuna, a što je i učinjeno u smislu da je banka sama tu svotu obustavila od iznosa kredita za svoju korist.
20. Nedvojbeno je u ovom postupku, dakle, utvrđeno da prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: kreditor), nije prezentirao tužiteljici o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, nedvojbeno je da se radilo isključivo o tipskom ugovoru koji je sačinilo kreditor, bez pregovaranja sa tužiteljicom u smislu čl. 295. ZOO, a nedvojbeno je i da se o toj spornoj odredbi čl. 6.1. Ugovora, nije pojedinačno pregovaralo između tužiteljice i kreditora, što je u svojoj ukupnosti, pogotovo u kontekstu činjenice da je tužiteljica platila kreditoru, navedeni novčani iznos od 1.060,39 kuna, očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužiteljice, kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba po uvjerenju ovoga suda ništetna u smislu odredbi navedenih čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07.
21. U ovom slučaju je svakako, po uvjerenju ovoga suda, povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja na štetu tužiteljice, a koje načelo inače podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Naime, nedvojbeno je u ovome postupku, na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza saslušane tužiteljice, utvrđeno da se u odnosu na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita sukladno Ugovoru, nije pojedinačno pregovaralo između kreditora i tužiteljice i da nije bilo zbog toga, jasno i nedvosmisleno tužiteljici kao potrošaču, uopće prezentirano u čemu se sastoje ti navodni stvarni troškovi banke, koji se podmiruju iz te naknade (kakve su to konkretne usluge uopće ili troškovi u vezi administracije i/ili obrade kredita i slično).
22. Kako kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, niti je tu opravdanost dokazao tuženik u ovoj parnici, zaključuje se da tom spornom naknadom, nisu niti bili pokriveni neki doista stvarni troškovi, koje je kreditor eventualno imao, pri obradi kreditnog zahtjeva tužiteljice i administraciji kredita, a činjenica koju je iznio tuženik u odgovoru na tužbu, da su sve banke u to vrijeme ugovarale plaćanje naknade za obradu kredita, nema nikakve veze sa predmetom ovoga spora i ne znači ujedno da su to banke činile na zakonit i dopušten način. Naime, da to nisu činile na zakonit i dopušten način potvrđuje, prektički jednosmjerna sudska praksa u ovakvim predmetima, što mora biti jasno ne samo tuženiku iz ove parnice, već i svim ostalim bankama koje i dan, danas potpuno nepotrebno osporavaju ovakve tužbene zahtjeve, unatoč tome da u zadnje vrijeme sve odluke idu u korist tužitelja u ovakvim parnicama. U drugu ruku, da je tuženik u ovakvim predmetima u pravu, sa svojim osporavanjem pravne osnove tužbenog zahtjeva tužitelja, svi tužbeni zahtjevi pojedinih tužitelja bi bili odbijeni kao neosnovani, a što nema veze sa istinom.
23. Valja naglasiti da relativno starije drugostupanjske sudske odluke (ukupno dvije, koje potječu još od 2021. i 2022. godine), na koje se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu, da dokaže osnovanost svojih tvdnji, nemaju nikakave veze sa okolnostima predmetnog slučaja, a osim toga u odnosu na jednu od te dvije odluke još traje revizijski postupak, koji će sasvim sigurno biti u korist tužitelja, obzirom da je u zadnje 2-3 godine, sudska praksa jednosmjerna u ovakvim predmetima, a na što upućuje niz odluka na koje se tužitelj pozvao i koje je dostavio sudu u prilogu podneska od 20. siječnja 2025. godine.
24. Zbog toga je valjalo usvojiti istaknuti deklaratorni zahtjev tužiteljice u vezi utvrđenja ništetnom navedene odredbe Ugovora jer je isti ocijenjen pravno osnovanim.
25. Da je u ovakvim pravnim situacijama već ustanovljena sudska praksa u korist tužitelja – oštećenih potrošača i to ne samo na nižem dvostupanjskom nivou sudovanja, već na nivou najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, na jasan i konkretan način upućuju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to primjerice: a) Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine (a u kojem predmetu se primjerice raspravljalo i o spornom revizijskom pitanju:
" Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?", a što je svakako bilo od značaja i za ovu parnicu jer tuženik u ovome predmetu posredstvom svog bivšeg odvjetnika, neosnovano sugerira također da je ta odredba čl.5.1. Ugovora, bila jasno uočljiva i razumljiva, izvodeći ujedno pri tome sasvim neosnovan zaključak da je utoliko bespredmetno utvrđivati nepoštenost te odredbe), b) Revd -1601/2024 od 30. travnja 2024. godine,
c) Rev-1035/2024 od 06. studenog 2024. godine ( a u kojem predmetu se praktički uz revizijsko pitanje o kojem se razmatralo u predmetu broj Rev-673/2023, razmatralo i slijedeće revizijsko pitanje:
"Treba li stranku iz ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (konkretno čl.10.st.1. Ugovora o kreditu), smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tog iznosa, i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO-a?“, a u vezi koje pitanja je revizijski sud potvrdio pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su ocijenili da je upravo banka, koja je bila odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, tužitelj imao pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade).
26. Imajući u vidu te navedene odluke najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sasvim su bespredmetne i potpuno nebitne u kontekstu važeće sudske prakse samo dvije drugostupanjske odluke, na koje se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu, tim više što je primjerice protiv potpuno površne odluke Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine (na koju se tuženik pozvao, kao nešto jako bitnu za razrješenje ovoga spora), podnesena revizija (što je razvidno iz e-spisa, te odluke VSRH broj Revd-437/2023-2 od 27. lipnja 2023. godine, kojom je dopušteno podnošenje revizije u pogledu te drugostupanjske odluke i to u vezi pitanja: "Je li ništetna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u standardnim, tipiziranim ugovorima o potrošačkim kreditima koje odobravaju banke?“), a ovaj sud smatra potrebnim dodati, da je objektivno vrlo izvjesno kakva će odluka biti donesena povodom te revizije, obzirom na sadržaj revizijskih odluka VSRH, navedenih u točci 25., obrazloženja ove presude.
27. Također, za razrješenja predmeta ovoga spora, nebitna je odluka revizijskog suda na koju se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu, jer se ta odluka broj Rev 183/2011-2 od 16. listopada 2013. godine, ne odnosi na ugovornu odredbu u vezi naplate naknade za obradu kredita, te nema veze sa okolnostima ovoga slučaja.
28. Kako je ovaj sud ocijenio u pogledu pravne osnove, potpuno osnovanim predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev tužiteljice, jasno je da niti jedan prigovor tuženika nije bio osnovan.
29. Tvrdnja o nedostatku pravnog interesa tužiteljice za podnošenje ovakve tužbe samo sa deklaratornim zahtjevom, nema veze sa realnošću ili sa istinom, a dokaz tome je da su mnogobrojne prvostupanjske presude, kojima su usvojeni takvi deklaratorni zahtjevi u vizi ništetnosti odredaba potrošačkih ugovora u vezi tzv. ulaznih naknada, potvrđene drugostupanjskim odlukama, pa čak i navedenim stajalištima revizijskog suda.
30. Ideja o isticanju tuženikovog prigovora zastare u ovim okolnostima slučaja, koju je u odgovoru na tužbu naveo odvjetnik koji više ne zastupa tuženika u ovoj parnici, ne samo da nije osnovana, nego ukazuje da taj odvjetnik koji je pisao odgovor na tužbu, valjda nije shvatio da predmet ove parnice nije novčana tražbina (a u vezi kakve tražbine bi bar imalo smisla istaći takav prigovor zastare), cijeneći okolnost da nezastarijevaju zahtjevi u vezi utvrđenja ništetnosti nekog pravnog posla ili samo neke odredbe određenog ugovora.
31. Napokon, tvrdnje tuženika istaknute u kontekstu čl. 100. ZZP/07, o tome da ugovorna „odredba o naknadi za obradu i administraciju kredita je jasna i nedvosmislena, što tu odredbu čini razumljivom“, te da u tom kontekstu uopće nije dopušteno ocjenjivati je li sporna odredba Ugovora, nedopuštena, nema u ovom slučaju bilo kakvog praktičnog uporišta, da bi se takav prigovor tuženika mogao prihvatiti kao osnovan, obzirom da zahtjev transparentnosti koji je sadržan u toj odredbi čl. 100. ZZP/07, podrazumjeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice, koje iz toga proizlaze za njega. Pri tome se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP, treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.
32. U ovom slučaju iz sadržaja čl. 6.1. Ugovora, nije vidljivo od čega se to točno sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva, zašto je određena baš u visini od 1,10%, iznosa kredita i koje to zapravo troškove pokriva, pri čemu tuženik nije u ovoj parnici niti dokazao, niti se uopće potrudio dokazati, kakve je to troškove njegov pravni prednik koji je bio kreditor tužitelja, imao vezane za obradu kredita ili za administraciju kredita.
33. Shodno tome, valjalo je udovoljiti predmetnom deklaratornom zahtjevu tužiteljice, a pravni interes za podnošenje ove tužbe se ogleda u tome da će tužiteljica u ovoj parnici ishoditi pravomoćnu sudsku odluku u vezi ništetnosti navedene odredbe Ugovora, te će na temelju takve pravomoćne sudske odluke kapitalizirati svoje novčano potraživanje u novčanom smislu, novom tužbom koju će podnijeti protiv tuženika, radi isplate iznosa koji mu je navedeni prednik tuženika, naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora, a tuženik će valjda i takav tužbeni zahtjev naći potrebnim osporavati - čime samo doprinosi povećanju parničnih troškova, koje će morat i u konačnici platiti tužiteljici jer to upravo dokazuje aktualna sudska praksa iz koje proizlazi da razne banke, potpuno neosnovano osporavaju ovakve tužbene zahtjeve i time same sebi nanose štetu u vidu povećanih parničnih troškova koje moraju nadoknaditi suprotnoj stranci, ali i plaćanjem odvjetnika koji za banke pišu u ovakvim sudskim predmetima, kojekakve podneske kojima osporavaju ili samo ovakve deklaratorne zahtjeve, ali čak i kondemnatorne zahtjeve, nakon što je prethodno već pravomoćno utvrđeno da je ništetna odredba potrošačkog ugovora kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita.
34. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154.st.1. ZPP.
35. Parnični trošak je odmjeren tužiteljici na temelju troškovnika punomoćnika tužiteljice od 12. studenog 2025. godine, sukladno vrijednosti predmeta spora, a primjenom važeće Odvjetničke tarife.
36. Za sastav tužbe je tužiteljici priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 20. siječnja 2025. godine, kojim se očitovala o tuženikovom odgovoru na tužbu, priznat je isti iznos od 200,00 Eura, za zastupanje na ročištima održanim dana 03. travnja i 12. studenog 2025. godine je priznat ukupan iznos od 400,00 Eura ili 200,00 Eura za svako zastupanje, dok je na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 800,00 Eura, priznat tužiteljici pripadajući porez od 200,00 Eura.
37. Kako je tužiteljici još priznat, kao opravdan parnični trošak, zatraženi iznos od 26,55 Eura u vezi sudske pristojbe na tužbu (koja svota je plaćena suprotno čl. 7.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, dakle sa zakašnjenjem) odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tužiteljice, jedan dan nakon podnošenja tužbe (iako će tužiteljica naknadno biti pozvana, da plati preostalu polovicu dužnog iznosa u vezi sudske pristojbe na tužbu, ukoliko to u međuvremenu sama ne plati i ne dostavi sudu dokaz o tom plaćanju), te 53,09 Eura u vezi zatražene naknade za sudsku pristojbu na presudu, koju će tužiteljica tek morati platiti, odlučujući u granicama tako istaknutog zahtjeva, valjalo je tužiteljici dosuditi ukupno 1.079,64 Eura u vezi naknade parničnih troškova, odnosno obvezati tuženika da tu svotu isplati tužiteljici u paricijskom roku, pri čemu je potraživanje zatezne kamate na taj iznos odbačeno. Naime, tužiteljica posredstvom odvjetnika, niti u troškovniku od 12. studenog 2025. godine, niti na zadnjoj raspravi, ali niti u tužbenom zahtjevu u podnesenoj tužbi nije navela točan datum od kada to predlaže da joj se dosudi zatezna kamata. Kako takvo potraživanje „pripadajuće zakonske zatezne kamate“, bez navođenje od kojeg to točno datuma tužitelj ica potražuje da joj se dosudi zatezna kamata, predstavlja neodređen zahtjev, a tužiteljica je mogla tužbenim zahtjevom tražiti da joj se zatezna kamata dosudi na parnični trošak od dana donošenja presude, taj dio sporednog zhatjeva tužiteljice je valjalo odbaciti.
38. Ova odluka o trošku ne sadrži odluku o zahtjevu tužiteljice u vezi naknade parničnog troška u iznosu od 125,00 Eura u vezi zastupanja tužiteljice, na ročištu za objavu presude, sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u vezi tog troška, jer je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade presude, hoće li odvjetnik tužiteljice uopće pristupiti na to ročište, na kojem će biti objavljena predmetna presuda i ujedno uručena osobama koje su pozvane i koje pristupe na to ročište. Tek nakon održavanja navedenog ročišta za objavu presude, ukoliko budu ispunjeni uvjeti da se udovolji i navedenom zahtjevu tužiteljice u vezi naknade parničnih troškova, odlučiti će se o tom zahtjevu tužiteljice, posebnim rješenjem.
39. Neosnovanim je ocijenjen u smislu čl. 155. ZPP, zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška za sastavljanje podneska od 10. prosinca 2024. godine (jer je tim podneskom odvjetnik tužiteljice, samo nepotrebno obavijestio sud da je tužiteljica, sa zakašnjenjem, dakle suprotno čl. 7.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, jedan dan nakon podnošenja tužbe, platila polovicu dužne pristojbe na tužbu, premda nije uopće trebao takav podnesak sastavljati, već je tužiteljica mogla i morala neposredno uz podnošenje tužbe, dostaviti dokaz o plaćanju polovice dužne sudske pristojbe na tužbu u vezi ovoga predmeta u smislu čl. 7.st.1. Zakona o sudskim pristojbama) , te za sastavljanje podneska od 26. siječnja 2023. godine jer se taj podnesak, svakako može smatrati potrebnim u povodu parnice koju će tužiteljica tek kasnije pokrenuti, protiv tuženika, radi isplate novčanog iznosa koji joj je prednik tuženika naplatio temeljem ništetne odredbe Ugovora, obzirom na činjenicu da je tužiteljica, kao korisnica kredita, posjedovala predmetni Ugovor, trošak za sastavljanje podneska od 26. siječnja 2023. godine, ne predstavlja trošak potreban za ovu parnicu. Shodno tome, preko dosuđenog, do zatraženog iznosa je odbijen kao neosnovan zahtjev tužiteljice u vezi nakande troškova.
U Bjelovaru, 27. siječnja 2026. godine.
Sudac
Sanjin Milošević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 28. siječnja 2026. godine, a putem ovoga suda.
