REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 78 P-7773/2024-50

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJE

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SI, S, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Ani Galoša Comisso, odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Blue Iris Resolution d.o.o. za financiranje, Slavonska avenija 6a, OIB: 87064273078, kao pravni slijednik HETA Asset Resolution Hrvatska, d.o.o. Zagreb, zastupan po punomoćniku Ivanu Stakoriću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. prosinca 2025. godine, u prisutnosti punomoćnice tužitelja Ani Galoša Comisso, odvjetnice i punomoćnice tuženika Ivana Stakorića, odvjetnika, dana 27. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredbe Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR broj 010102891 sklopljen između tužitelja i tuženika dana 19.05.2008. godine u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica, PDV i svi troškovi za švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Blue Iris Resolution d.o.o. za financiranje, Slavonska avenija 6a, platiti tužitelju SI, [adresa], iznos u visini od 2.997,01 EUR sa zateznom kamatom tekućom za svaki pojedini obrok od dospijeća do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom i to:

- na iznos od 2,60 EUR od 10. lipnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,85 EUR od 20. kolovoza 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,03 EUR od 20. kolovoza 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,62 EUR od 20. rujna 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,01 EUR od 20. rujna 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,73 EUR od 24. listopada 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,78 EUR od 24. listopada 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 4,66 EUR od 17. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,68 EUR od 17. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 8,37 EUR od 22. prosinca 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,32 EUR od 22. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 14,25 EUR od 29. prosinca 2008. godine do isplate,

- na iznos od 23,33 EUR od 20. veljače 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,18 EUR od 20. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,47 EUR od 20. ožujka 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,57 EUR od 20. travnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,49 EUR od 20. travnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,15 EUR od 20. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,92 EUR od 20. svibnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,31 EUR od 20. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,34 EUR od 20. lipnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,82 EUR od 20. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 14,28 EUR od 20. srpnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,11 EUR od 20. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 13,24 EUR od 20. kolovoza 2009. godine do isplate,

- na iznos od 3,70 EUR od 18. rujna 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,03 EUR od 18. rujna 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,16 EUR od 18. rujna 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 15,60 EUR od 15. listopada 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,25 EUR od 15. listopada 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 17,32 EUR od 15. studenog 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,41 EUR od 30. studenog 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,93 EUR od 15. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,48 EUR od 15. prosinca 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 21,66 EUR od 15. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,78 EUR od 15. siječnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 24,59 EUR od 15. veljače 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,05 EUR od 15. veljače 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 23,72 EUR od 15. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,21 EUR od 15. ožujka 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 26,62 EUR od 15. travnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,57 EUR od 15. travnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 31,93 EUR od 15. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,14 EUR od 15. svibnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 32,85 EUR od 15. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,48 EUR od 15. lipnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,82 EUR od 15. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,42 EUR od 15. srpnja 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,15 EUR od 15. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,86 EUR od 15. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 50,56 EUR od 15. rujna 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,79 EUR od 15. rujna 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 42,63 EUR od 15. listopada 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,37 EUR od 15. listopada 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 43,88 EUR od 15. studenog 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 6,05 EUR od 15. studenog 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 51,31 EUR od 15. prosinca 2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,58 EUR od 08. veljače 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,05 EUR od 15. veljače 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 56,05 EUR od 15. veljače 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,48 EUR od 15. veljače 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,50 EUR od 15. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,04 EUR od 15. ožujka 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 57,06 EUR od 15. travnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,58 EUR od 15. travnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 74,48 EUR od 15. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 75,55 EUR od 15. lipnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,20 EUR od 15. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 90,48 EUR od 15. srpnja 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,41 EUR od 15. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 106,43 EUR od 15. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,41 EUR od 15. rujna 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,16 EUR od 15. listopada 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,06 EUR od 15. listopada 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,24 EUR od 15. studenog 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,53 EUR od 15. studenog 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,31 EUR od 15. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 64,64 EUR od 15. prosinca 2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,33 EUR od 15. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 71,81 EUR od 15. siječnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,61 EUR od 15. veljače 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 74,70 EUR od 15. veljače 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,34 EUR od 15. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,61 EUR od 15. ožujka 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 9,65 EUR od 15. travnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 72,94 EUR od 15. travnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 10,55 EUR od 29. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 86,77 EUR od 29. svibnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 85,70 EUR od 15. lipnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,61 EUR od 15. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 79,14 EUR od 15. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,52 EUR od 16. srpnja 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,02 EUR od 31. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 83,30 EUR od 31. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,12 EUR od 15. rujna 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,07 EUR od 15. rujna 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 0,53 EUR od 15. listopada 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,31 EUR od 15. listopada 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,77 EUR od 15. studenog 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 82,46 EUR od 15. studenog 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,09 EUR od 15. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 68,60 EUR od 15. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 11,85 EUR od 17. prosinca 2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,38 EUR od 15. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 78,12 EUR od 15. siječnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,66 EUR od 15. veljače 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 77,14 EUR od 15. veljače 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,93 EUR od 15. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 76,14 EUR od 15. ožujka 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,43 EUR od 15. travnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 80,70 EUR od 15. travnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,42 EUR od 15. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 73,27 EUR od 15. svibnja 2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 3,65 EUR od 22. svibnja 2013. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu iznosa u visini od 1.181,33 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2013. godine pa do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Blue Iris Resolution d.o.o. za financiranje, Slavonska avenija 6a, naknaditi tužitelju SI, [adresa], parnični trošak u iznosu od 1.779,18 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2026. godine pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Tužba povučena za iznos od 1.365,54 EUR sa zateznom kamatom.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 995,42 EUR sa zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženikom dana 19. svibnja 2008. godine sklopio Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR broj 010102891, (dalje: Ugovor o operativnom leasingu) kojim je tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit radi financiranja troškova kupnje osobnog automobila te je ugovoren iznos naknade za leasing od 21.327,01 CHF te ostatak vrijednosti od 4.370,29 CHF koji se isplaćuje sa posljednjom otplatnom ratom, a koji odobreni iznos se isplaćuje trgovcu u kunama sve u roku od 60 dana, rok otplate 60 mjeseci. Ističe kako je porez obračunat u valuti CHF protivno čl. 81. Zakonu o porezu na dodanu vrijednosti, te je jednokratan trošak obrade zahtjeva i pribave objekta leasinga obračunat u CHF. Nadalje navodi da je Ugovor o operativnom leasingu sklopljen protivno odredbi čl. 3. i čl. 4. Zakona o bankama budući je tuženik trgovačko društvo, a ne kreditna institucija slijedom čega je sklopivši ugovor s tužiteljem u stranoj valuti postupio protivno kongentnim normama Zakona o bankama kojima su taksativno navedene osobe koje mogu pružati bankarske usluge. Navodi da je tužitelj ugovaranje valutne klauzule kao zaštitne klauzule istu ugovorio protivno cilju i svrsi njezine dopuštenosti, da je ugovor imao unaprijed otisnuti sadržaj, čiji je sadržaj pripremio tuženik, čime je protivno načelu savjesnosti i poštenja prouzročio neravnopravnost stranaka u ugovornom odnosu. Tužitelj navodi da nije s tuženikom pregovarao pojedinačno o pojedinim ugovornim odredbama već je isti dobio na potpis u naprijed sastavljenom obrascu ugovora, koji je mogao samo potpisati ili ne. Navodi da je takvim postupanjem tuženik povrijedio prava i interese tužitelja kao potrošača i da je ugovorena ništetna i nepoštena odredba u valuti uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da nije prethodno informirao tuženik tužitelja o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke (čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača i čl. 322. Zakona o obveznim odnosima). Tužitelj ističe kako su ništetne ugovorne odredbe Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, bez konkretnih parametara i uvjeta, koja je u suprotnosti s odredbama Zakona o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis u ovom sporu. Navodi da su odredbe koje se odnose na vezivanje glavnice uz švicarski franak Ugovora broj 010102891 sklopljenog između tužitelja i tuženika ništetne, a što je potvrdio i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Pž-66312/2017 od dana 14. lipnja 2018. godine. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe da je s tužiteljem sklopio ugovor o leasingu, a ne ugovor o kreditu, da je u trenutku sklapanja ugovor o leasingu imao svojstvo leasing društvo u smislu Zakona o leasingu, da je leasing općenito pravni posao u kojem davatelj usluga leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora sa dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno vrijeme, a ovaj za to plaća određenu naknadu, dok je operativni leasing isti takav pravni posao, ali u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, davatelj leasinga snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i primatelj leasinga nema određenu opciju kupnje, može se prekinuti korištenje uz određene uvjete. Tuženik ističe kako nije sporna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli kako to tvrdi tužitelj u tužbi, te da pogrešno tužitelj izjednačava banke, koju su bile stranke u postupku povodom kolektivne tužbe u pravnoj stvari tužitelja Potrošač protiv tuženih osam banaka s tuženikom. Navodi da se utvrđenja iz navedenog postupka koji je vodio Potrošač ne može primijeniti u ovoj pravnoj stvari. Tuženik ističe prigovor zastare potraživanja tužitelja. Predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

3. Sud je nakon provedenog dokaznog postupka djelomično usvojio tužbeni zahtjev tužitelja presudom poslovni broj P-782/2020 od 25.11.2022. godine koja je povodom žalbe tuženika ukinuta pod točkom I. i II. i IV. izreke presude rješenjem Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-119/2023-4 od dana 26. studenog 2024. godine iz razloga jer postoji proturječja glede odlučnih činjenica koje onemogućuju ispitivanje zakonitosti presude ovog suda. Županijski sud navodi i da je ovaj sud propustio utvrditi da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao i isplatu iznosa od 1.365,54 eura (10.288,66 kuna), jer smanjenje tužbenog zahtjeva učinjeno u podnesku od 10. ožujka 2022. predstavlja djelomično smanjenje tužbenog zahtjeva.

4. U ponovljenom suđenju sud je tijekom dokaznog postupka pročitao Ugovor o opertivnom leasingu motornog vozila HR/010102891 od 19.05.2006.g. i Opće uvjete operativnog leasinga tuženika (list 7-14 spisa), dopis tuženika od 03.04.2013.g. i od dana 01.02.2012.g. (list 15, list 17 spisa), račun br. BU-41/2008 od 30.05.2008.g. (list 16 spisa), dva računa od 22.05.2013.g. i od dana 30.05.2013.g. (list 18-20, list 22 spisa), dopis tužitelja od 03.06.2019.g. (list 21 spisa), Zahtjev za redovni/prijevremeni otkup (list 23-24 spisa), Aneks ugovoru o trajnom nalogu od 18.09.2009.g. i Ugovor o trajnom nalogu od 26.06.2008.g. (list 25-26 spisa), nalog za uplatu (list 27 spisa), ponudu za redovni otkup od 14.05.2013.g. i potvrdu o otplati (list 28-29 spisa), plan otplate (list 30-33 spisa), rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 22.04.2021.g. (list 55-67 spisa), stručni rad (list 75-102 spisa), Izvadak iz sudskog registra (list 169-265 spisa), Zahtjev za redovni otkup i ponudu za otkup (list 266-268 spisa), bruto rate, izjavu o prijeboju (list 283-288 spisa), pročitan je nalaz i mišljenje vještaka Darka Prpića, pročitan je iskaz tužitelja koji je saslušan kao stranka u postupku, izvršen je uvid u odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (list 379-380 spisa), dopis PU, Područni ured Zagrebačke županije, Ispostava Sveti Ivan Zelina od 13.05.2025.g. (list 386 spisa), saslušana je svjedokinja BI.

Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

Sud je u tijeku postupka ocjenjivao samo dokaze koji su relevantni za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

5. U tijeku postupka tuženik je izvijestio sud da je promijenjena tvrtke tuženika s dosadašnje HETA Asset Resolution Hrvatska, društvo za financiranje d.o.o. na sadašnju Blue Iris Resolution društvo s ograničenom odgovornošću za financiranje. Sud je izvršio uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo Blue Iris Resolution (list 169-265 spisa) te je utvrđeno da je došlo do promjene naziva tuženika.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbi Ugovora o operativnom leasingu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF te zahtjev za isplatu preplaćenih obroka leasinga s osnove takve ništetne odredbe.

7. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava prigovor zastare. Navodi kako je tužitelj potrošač, a tuženik nije kreditna institucija te kao takav nije ovlašten za sebe ugovarati odredbe kojima vezuje glavnicu uz švicarski franak. Navodi kako je tužitelj plasirao cijeli iznos u hrvatskim kunama, ali je istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima, a pri tome tužitelja nije izvijestio niti upozorio kako time on kao korisnik leasinga sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ističe kako je sklapanjem ugovora o operativnom leasingu nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelj ističe da Zakon o zaštiti potrošača niti Zakon o obveznim odnosima ne navode neke posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja koje načelo proizlazi iz čl. 4. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je tuženik trgovačko društvo te da prema čl. 3. i 4. Zakona o bankama nije mogao ugovoriti s tužiteljem otplatu glavnice vezanu uz valutnu klauzulu već samo u domicilnoj valuti i da je ugovaranje valutne klauzule kao zaštitne klauzule u konkretnom ugovornom odnosu bilo protivno cilju i svrsi njezine dopuštenosti, da tuženik nije nikada pregovarao s tužiteljem o odredbama ugovora već je na potpis dobio unaprijed sastavljeni obrazac ugovora koji je mogao samo potpisati ili ne potpisati. Protivi se prigovoru zastare.

8. U tijeku postupka tužitelj dostavlja rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga od 22. travnja 2022. godine (list 55-67 spisa) kojim je utvrđeno da je tuženik u ugovorima sklopljenim s potrošačima koristio se netransparentno i nezakonito obračunao rata u CHF valuti. Ističe kako je tuženik trebao obavijestiti tužitelja kao potrošača o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanje ugovora s valutnom klauzulom ili uklopiti u sadržaj toga ugovora kako bi tužitelj kao potrošač mogao razumjeti što mu donosi ova odredba i odlučiti sam o tomu. Navodi kako sama činjenica da tečaj CHF nije stalno rastao nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih strana nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika.

9. Na takve navode tuženik ističe da je irelevantno rješenje Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga koja nije utvrdila nezakonitost ugovaranja vrijednosti naknade leasinga u valuti CHF već je navedeno da je predmet nadzora bio obračun kamatnih stopa u ugovorima o leasingu u valuti EUR i CHF, a predmet ovog spora je spora navodna ništetnost odredbe Ugovora o operativnom leasingu. Nadalje ističe da je Ugovor o leasingu sukladno Zakonu o leasingu (Narodne novine broj 135/2006) pravni posao u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, te davatelj snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga. Ističe da bi se odredba o valutnoj klauzuli ugovora o operativnom leasingu utvrdila nepoštenom i posljedično ništetnom, potrebno je utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke za nepoštenost određene Zakonom o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003) u koji je transponirana odredba Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993.g. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima. Osim utvrđenja je li se o ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, potrebno je kumulativno utvrditi i uzrokuje li ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik prvenstveno ističe kako sama činjenica da je tuženik napisao Ugovor o leasingu i dao ga tužitelju na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Ono što je bitno jest je li sadržaj istoga rezultat pregovora i suglasnosti volja ili je jedna strana u potpunosti sastavila i utjecala na sadržaj ugovora i da u konkretnom slučaju, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o leasingu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: određenje posla leasinga (financijski ili operativni); detaljno određenje objekta leasinga; vrijednost objekta leasinga; ukupni iznos naknada; iznos pojedine naknade; vrijeme trajanja ugovora; te su sukladno odredbi čl. 30 Zakona o leasingu koji propisuje posebne odredbe za ugovor o operativnom leasingu tužitelj i tuženik pregovarali o iznosu, broju i rokovima plaćanja pojedinih obroka i ostatku vrijednosti objekta leasinga. Tuženik navodi da je tužitelj taj koji je u svemu bitnom odredio sadržaj ugovora jer je upravo tužitelj odredio objekt leasinga o kojem ovisi vrijednost objekta leasinga te su preostale ugovorne odredbe utanačene obzirom na tužiteljeve potrebe i mogućnosti, a tuženik je isti samo napisao nakon pregovora i postignute suglasnosti volja oko sadržaja. Shodno tome, Ugovor o leasingu nije unaprijed formulirani ugovor te je teret dokaza u smislu nepoštenosti na tužitelju. Navodi da u konkretnom slučaju treba uzeti u obzir specifičnost ugovora o leasingu, da davatelj leasinga snosi rizik naplate mjesečnih obroka prema ugovoru o leasingu te izvršenja preostalih obveza od strane primatelja leasinga. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o leasingu ne može biti od utjecaja na ocjenu (ne)poštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o leasingu. Tuženik osporava tužbeni zahtjev u dijelu kojim potražuje iznos otkupa vozila jer neosnovano tužitelj proširuje utjecaj eventualne ništetnosti odredbe Ugovora o operativnom leasingu na novi ugovorni odnos koji je između tužitelja i tuženika nastao prihvatom ponude za otkup vozila, a koje stajalište tuženika je potvrdio i Županijski sud. Osporava primjenu Direktive Vijeća 93/13/EEZ jer ista se ne primjenjuje na ugovore sklopljene prije pristupanja Republike Hrvatske Europskoj uniji. Navodi da je tužitelj neosnovano podveo odredbe Ugovora o leasingu pod pravna utvrđenja iz Presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske donesene u kolektivnom postupku.

10. U odnosu na primjenu Direktive 93/13/EEZ sud istu nije primijenio u ovoj konkretnoj pravnoj stvari u odnosu na Ugovor o operativnom leasingu koji je predmet ovog spora jer je izvan dosega izravne primjene Direktive 93/13/EEZ i nadležnosti Suda EU-a. Međutim, tumačenje domaćeg prava u duhu prava EU-a u sporovima u kojima ono nije izravno primjenjivo, prihvatljivo je sve dok nije proizvoljno ili očigledno nerazumno. Ovaj sud nakon provedenog postupka dokazivanja odlučivao je o osnovanosti zahtjeva tužitelja kao potrošača primjenom Zakona na koje se poziva u ovoj odluci.

11. Među strankama nije sporno da su sklopile predmetni Ugovor o operativnom leasingu s valutnom klauzulom u CHF dana 19. svibnja 2008. godine, dok je među strankama je sporno da li se u ovoj pravnoj stvari i ugovor mogu primjenjivati norme Zakona o zaštiti potrošača, da li je tužitelj potrošač, da li je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja, da li se radi o povremenim potraživanjima, da li su ništetni dijelovi ugovorne odredbe predmetnog ugovora o operativnom leasingu, kako to tvrdi tužitelj, te je sporan osnov i visina tuženog zahtjeva, kao i da li se mogu na konkretan slučaju primjenjivati odluke na koje se poziva i koje citira tužitelj.

U ponovljenom suđenju tuženik predlaže saslušati djelatnika tuženika BI, te pribaviti podatak od PU Zagreb da li je tužitelj vozilo unio u imovinu obrta trgovačkog društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa.

12. Na okolnost činjeničnih navoda tužbe sud je saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je radio kao automehaničar u tvrtki koja je bila u vlasništvu KI, primali su plaće preko Hypo banke te im je banka ponudila vozila na leasing, da je on uzeo vozilo na leasing za svoje osobne potrebe. Iskazuje kako je došao djelatnik tuženika koji je donio ugovore na potpis u njegovu tvrtku i on je 2008. godine potpisao taj ugovor odmah i preuzeo vozilo. Iskazuje da njemu nitko nije objasnio što znači valutna klauzula kada je potpisivao ovaj ugovor osim što su im govorili da je leasing puno povoljniji nego da kupuju vozilo. Tužitelj ističe da su nakon toga uvećale se mjesečne rate i on je pitao u banci što se događa ali su mu rekli da oni ne mogu ništa reći zbog poslovne tajne. Ističe da je leasing otplaćivao do 2013. godine i nakon toga je zadržao vozilo. Tužitelj navodi da nije išao kod javnog bilježnika ovjeriti potpis i da je on imao površinski imao informacije što znači kupnja na leasing. Iskazuje da mu djelatnik tuženika nije ponudio leasing u bilo kojoj drugoj valuti osim u CHF, da on nije išao u druge leasing kuće kako bi se informirao o uvjetima leasinga iz razloga jer je djelatnik tuženika predočio kako su ovi njihovi ugovori najpovoljniji. Tužitelj iskazuje da je njemu poznato što znači tečaj valute u odnosu na kunu, da mu je početna rata bila 1.500,00 kn a onda je porasla na 2.500,00 kn a da bi otkupio auto platio je cca 6.000 CHF i postao vlasnik vozila. Navodi da je 2012. godine htio vratiti vozilo ali su mu rekli da mora platiti cca 50.000,00 - 60.000,00 kn pa je nastavio otplaćivati rate i kada je došao kraj ugovora onda je otkupio vozilo jer mu je trebalo za osobne potrebe i kada je to trebalo za potrebe poslodavca primjerice odlazio je na teren s vozilom.

Iskazu saslušanog tužitelja sud je u cijelosti poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.

Svjedokinja BI, djelatnica tuženika, u svom iskazu navodi da nije sudjelovala u pregovaranjima i sklapanju ugovora s tužiteljem, da je radila u poslovnici u Splitu od 1999. do 2011.g. na poslovima sklapanja ugovora u razdoblju od 2000. do 2005.g. i uobičajeno je tekao posao sklapanja ugovora tako da bi stranka odabrala predmet leasinga i onda bi zatražila od njih financiranje a oni bi ponudili proizvode koje su imali, primjerice nudili su financijski operativni leasing. U to vrijeme kada je radila na sklapanju ugovora nisu nudili ugovore u CHF po njezinom sjećanju, ali u valuti EUR jesu tako da nije davala nikakve posebne informacije u odnosu na ugovore s valutnom klauzulom u CHF. Navodi da oni nikada nisu uvjetovali da stranka mora sklopiti ugovor u CHF i da su predmet leasinga uvijek birale same stranke i kao i valutnu klauzulu tj. valutu.

Sud je iskaz svjedokinje ocijenio kao irelevantna za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari budući svjedokinja nije sudjelovala u pregovorima za sklapanje ugovora s tužitelj niti je iskazivala kako je tekao postupak sklapanja ugovora o operativnom leasingu u poslovnicama u Zagrebu gdje je tužitelj sklopio ugovor. Pri tome svjedokinja iskazuje da nije radila na poslovima sklapanja ugovora o operativnom leasingu nakon 2005. godine, pa očigledno nije joj niti poznato kako su se vodili pregovori u poslovnicima u Zagrebu u odnosu na sklapanje ugovora o operativnom leasingu motornih vozila u 2008. godine kada je tužitelj sklopio Ugovor koji je predmet ovog spora.

13. Sud je na okolnost osnova i visine tužbenog zahtjeva izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži u spisu te je proveden dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću.

Vještak u nalazu i mišljenju od 09.02.2022.g. (list 114-157 spisa) navodi da je člankom 7. Ugovora ugovoreno da se primatelj leasing obvezuje davatelju leasing isplatiti ugovoreni obrok za leasing u 60 mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Ostatak vrijednosti objekta leasinga iznosi 4.370,29 CHF uvećan za zakonski postotak PDV-a. Ugovor o kreditu je sklopljen 19.05.2008.g., srednji tečaj HNB-a na dan sklapanja Ugovora je iznosio 1 CHF= 4,442612 kn. Vještak u mišljenju navodi da ukupno razlika u iznosu rata primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose rata primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosi 31.481,69 kn, za rate koje je nalazom utvrđen više uplaćen iznos.

Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka.

Tuženik ističe kako je izračun vještaka iz nalaza i mišljenja pogrešno uzet kao dokaz visine tražbine tužitelja iz razloga što je u istom utvrđena i razlika po tečaju na dan plaćanja iznosa za otkup predmeta leasinga (vozila) u odnosu na tečaj na dan sklapanja Ugovora o operativnom leasingu, da Ugovorom o operativnom leasingu koji je predmet ovog spora nije ugovoren otkup vozila, a što proizlazi i iz samog Ugovora o operativnom leasingu, već je otkup vozila izvršen prema ponudi tuženika od 14. svibnja 2013. g., a koju je ponudu tužitelj prihvatio plaćanjem cijene dana 22. svibnja 2013. godine. Nadalje tuženik ističe kako je neosnovano proširivati utjecaj eventualne ništetnosti odredbe Ugovora o leasingu na novi ugovorni odnos koji je između tužitelja i tuženika nastao prihvatom ponude dana 22. svibnja 2013. godine i da sve i kada bi se imala utvrđivati razlika po tečaju na dan plaćanja iznosa za otkup vozila u odnosu na tečaj na dan sklapanja ugovora, tuženik ukazuje da se primjenom čl. 262. st. 2. ZOO-a kao dan sklapanja ugovora u tom slučaju ima uzeti 22. svibnja 2013. g., odnosno dan kada je tužitelj prihvatio ponudu plaćanjem cijene jer su dan plaćanja iznosa za otkup vozila i dan sklapanja ugovora isti dani, u konkretnom slučaju nema razlika po tečaju u odnosu na iznos za otkup vozila. Tuženik navodi kako u ovom konkretnom slučaju nije osnovano uzeti u obzir samo više plaćene iznose nastale s osnove valutne klauzule i propustiti cijeniti manjak koji je tijekom otplate spornog ugovora o kreditu nastao tuženiku. Predlaže da sudu ukoliko utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, a koju ništetnost tuženik osporava, isti je dužan utvrditi odnos stranaka kakav bi bio bez iste navodno ništetne ugovorne odredbe u cijelosti za obje ugovorne strane, a što uključuje i utvrđenje negativnih razlika pretplate za koje se u tom slučaju treba uzeti da su neosnovano zadržane. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Tuženik ne predlaže provođenje dokaza na okolnost utvrđivanja odnosa stranaka bez ugovorene valutne klauzule i utvrđivanje negativnih razlika, pa o takvim činjenicama sud nije odlučivao.

14. Tuženik osporava svojstvo potrošača tužitelja. Odredbom članak 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 89/09, 78/12, 56/13) propisano je da u smislu Zakona izraz "potrošač" znači svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Uvidom u Ugovor o operativnom leasingu iz 2008. godine utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba, te da je trebao motorno vozilo za osobne potrebe (iskaz tužitelja). Uvidom u dopis PU Zagrebačke, područni ured Zagrebačke županije, Ispostava Sveti Ivan Zelina od 13.05.2025. godine utvrđeno je da tužitelj u razdoblju od 2008. godine pa do 13, svibnja 2025. godine nije evidentiran kao obveznik koji obavlja samostalno djelatnosti i s osnove iste vodi poslovne knjige, te nije evidentirano da je tužitelj odgovorna osoba ili vlasnik trgovačkog društva u istom razdoblju. Slijedom navedenih utvrđenja sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kojim osporava tužitelju status potrošača.

15. Tuženik navodi da pravna utvrđenja iz presuda donesenim u predmetima zaštite kolektivnih interesa i prava također se temelje na povredi obveze tuženih banaka kao kreditnih institucija, a da tuženik nije, niti je ikada bio, kreditna institucija, odnosno banka, te se na istog ne primjenjuje Zakon o kreditnim institucijama, pa se stoga ne mogu primijeniti ni pravna utvrđenja donesena u predmetima zaštite kolektivnih interesa i prava temeljena upravo na povredi predmetnog zakona. Tuženik ističe da Zakon o potrošačkom kreditiranju, kao i sve kasnije izmjene i dopune, odredbom čl. 3. st. 1. t. b izuzima iz primjene ugovore o operativnom leasingu kada u glavnom ili posebnom ugovoru nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora i da leasing društva do 2014. godine nisu morala imati sustav upravljanja valutnim rizikom. Navodi da normativni okvir koji uređuje upravljanje valutnim rizicima je za leasing društva prvi put donijela Hrvatska agencija za nadzor financijskog poslovanja 30. svibnja 2014. godine Pravilnikom o organizacijskim zahtjevima za leasing društva (Narodne novine br. 68/2014) i da tuženik u vrijeme sklapanja Ugovora o leasingu nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja jer je navodno propustio informirati tužitelja o riziku kojeg prihvaća sklapanjem ugovora o operativnom leasingu s valutnom klauzulom. Budući da tuženik nije imao uspostavljene kriterije o riziku koji nosi ugovor o leasingu s valutnom klauzulom, niti je takve kriterije morao imati, o ekonomskim posljedicama istog nije niti mogao informirati tužitelja kao potrošača, a što nedvojbeno ukazuje na činjenicu da tuženik nije postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Na takve navode tužitelj ističe da je svaka ugovorna strana dužna poštovati načelo savjesnosti i poštenja kao i načelo ravnoteže u obvezama i pravima ugovornih stranaka. U odnosu na istaknute prigovore tuženika vezano za valutnu klauzulu tužitelj ističe da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa je slijedom toga nedvojbeno je da to nije moguće tumačiti kao pojedinačno pregovaranje. Nadalje tužitelj ističe da ukoliko je potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da su u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovoga ugovora, to tužitelj izričito tvrdi da prije sklapanja, a niti prilikom sklapanja spornog ugovora ništa od navedenog nije učinjeno ni na koji način. Smatra da je tuženik trebao obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje tužitelj prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obvezno pravnom načelu savjesnosti i poštenja, što tuženik nije učinio premda sami trgovci u konkretnom slučaju tuženik kao leasing kuća jesu znali te rizike.

16. Sud je navode tuženika da se ne primjenjuje stajališta viših sudova iz kolektivnog spora u ovoj konkretnoj pravnoj stvari ocijenio kao osnovane. Podnošenje kolektivne tužbe iz članka 502.a ZPP se odnosilo i na subjektivno pravo tužitelja kao potrošača koji su sklopili Ugovor o kreditu.

17. Tuženik tijekom postupka ističe prigovor zastare koji je sud ocijenio kao neosnovan. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj:

Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog govora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako se u konkretnom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu tužitelja da mu tuženik vrati ono što je stekao temeljem ništetnih odredbi ugovora o operativnom leasingu, a kojem zahtjevu prethodi utvrđenje ništetnosti sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli, zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost.

Imajući u vidu da se u ovom postupku odlučuje o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jasno je da nije protekao petogodišnji zastarni rok.

18. U tijeku postupka sud je u bitnom utvrdio :

- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila HR/010102891 dana 10.05.2008. godine (list 7-9 spisa),

- da su sastavni dio Ugovora o operativnom leasingu Opći uvjeti operativnog leasinga (list 10-14 spisa)

- da je tužitelj podnio Zahtjev za redovni/prijevremni otkup dana 13.05.2013.g. (list 23-24 spisa),

- da je tužitelj platio (otkupio) vozilo isplatom iznosa u visini od 33.170,09 kn uz uplatu i ostalih troškova za otkup (list 18-21, list 22 i 27-29 spisa).

19. Tužitelj ističe kako je ništetna ugovorna odredba o valutnoj klauzuli iz razloga jer da tuženik nije kreditna institucija već trgovačko društvo pa da nije mogao sklopiti s tužiteljem ugovor o kreditu u stranoj valuti čime je postupio protivno kongentnim normama Zakona o bankama kojim Zakonom su taksativno navedene osobe koje mogu pružati bankarske usluge. Sud je ocijenio kao neosnovane navode tužitelja u ovom dijelu, a kojim ističe razlog ništetnosti Ugovora o operativnom leasingu koji je predmet ovog spora.

20. Odredbom čl. 4. Zakona o bankama ("Narodne novine" broj 84/02, 141/06) propisano je da Bankovne usluge može pružati banka koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga; banka države članice Europske unije iz članka 13. stavka 1. ovoga Zakona koja u skladu s ovim Zakonom osnuje podružnicu na području Republike Hrvatske ili koja je u skladu s ovim Zakonom ovlaštena neposredno pružati bankovne usluge na području Republike Hrvatske; podružnica strane banke iz članka 13. stavka 2. ovoga Zakona koja od Hrvatske narodne banke dobije odobrenje za pružanje tih usluga na području Republike Hrvatske, dočim je člankom 3. citiranog Zakona propisano bankovne usluge su primanje novčanih depozita i odobravanje kredita i drugih plasmana iz tih sredstava u svoje ime i za svoj račun, kao i izdavanje sredstava plaćanja u obliku elektronskog novca. Članak 5. Zakona o bankama propisuje bankovne usluge smiju pružati samo osobe iz članka 4. ovoga Zakona, osim ako nije drukčije određeno drugim zakonom.

Zakona o leasingu ("Narodne novine" broj 135/06) propisuje u članku 4. da je davatelj leasinga svaka osoba koja, u skladu sa člankom 6. stavkom 1. i 2. ovoga Zakona, ima pravo obavljati poslove leasinga, a primatelj leasinga je svaka osoba koja na osnovi ugovora o leasingu stječe pravo korištenja objekta leasinga uz obvezu plaćanja ugovorene naknade. Nadalje se propisuje stavkom 4. članak 4. citiranog Zakona da dobavljač objekta leasinga je pravna ili fizička osoba koja posluje i obavlja gospodarsku djelatnost u skladu s propisima o trgovačkim društvima, odnosno propisima o obrtu, koja s davateljem leasinga sklapa ugovor na osnovi kojeg davatelj leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga, osim ako dobavljač objekta leasinga i davatelj leasinga nisu ista osoba. Članak 5. stavak 1. Zakona o leasingu propisuje da posao leasinga je pravni posao u kojem davatelj leasinga na temelju kupoprodajnog ugovora sa dobavljačem objekta leasinga stječe pravo vlasništva na objektu leasinga i primatelju leasinga na temelju ugovora o leasingu odobrava pravo korištenja tog objekta leasinga na određeno razdoblje, a ovaj za to plaća određenu naknadu dočim stavak 2. čl. 5. propisuje da posao leasinga iz stavka 1. ovoga članka s obzirom na svoja obilježja može biti posao financijskog leasinga i posao operativnog leasinga. Stavkom 4. članka 5. citiranog Zakona propisano je da posao operativnog leasinga je pravni posao iz stavka 1. ovoga članka u kojem primatelj leasinga u razdoblju korištenja objekta leasinga plaća davatelju leasinga određenu naknadu koja ne mora uzimati u obzir cjelokupnu vrijednost objekta leasinga, davatelj leasinga snosi troškove amortizacije tog objekta leasinga i primatelj leasinga nema određenu opciju kupnje, može se prekinuti korištenje uz određene uvjete.

21. Ugovorom o operativnom leasingu koji je predmet ovog spora tužitelj i tuženik su ugovorili točkom 3. i 4 da je vrijednost objekta leasinga bez PDV-a iznos od 17.481,16 CHF, iznos PDV-a je 3.845,85 CHF, ukupna vrijednost objekta leasinga s PDV-om je 21.327,01 CHF, sve u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, dočim je ukupan iznos naknada s PDV-om 20.371,95 CHF sve u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Tužitelj i tuženik su kao ugovorne strane ugovorile specifikaciju otplate leasinga točkom 6. Ugovora o operativnom leasingu u iznosu od 337,44 CHF, ukupno 60 mjesečnih obroka, a mjesečni obroci dospijevaju prvog radnog dana u mjesecu, time da prvi obrok dospijeva 01.06.2008. godine a zadnji obrok za leasing dospijeva dana 02.05.2013. godine.

22. Člankom 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13. – dalje ZPP/07) propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Iz iskaza tužitelja nedvojbeno proizlazi da je radio kao automehaničar i da je primao plaću preko Hypo banke, da im je navedena banka ponudila vozila na leasing, da je on uzeo vozilo na leasing za svoje osobne potrebe, da je djelatnik tuženika donio ugovore na potpis u njegovu tvrtku i da je on 2008. godine potpisao ugovor odmah i preuzeo vozilo te je nedvojbeno utvrđeno da njemu nitko nije objasnio što znači valutna klauzula kada je potpisivao ovaj ugovor osim što su im govorili da je leasing puno povoljniji nego da kupuju vozilo da je njihova ponuda najpovoljnija, te da mu djelatnik tuženika nije ponudio leasing u bilo kojoj drugoj valuti osim u CHF. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nakon što su mu se uvećale mjesečne rate i on je pitao u banci što se događa ali su mu rekli da oni ne mogu ništa reći zbog poslovne tajne, da je je 2012. godine htio vratiti vozilo ali su mu rekli da mora platiti cca 50.000,00 - 60.000,00 kn pa je nastavio otplaćivati rate do 2013. godine i kada je došao kraj ugovora onda je otkupio vozilo.

Dakle, vozilo koje je bilo predmet leasinga služilo je tužitelju za osobne potrebe. Tužitelj je ustvrdio, a sud mu poklonio vjeru da ga nitko od zaposlenika tuženika ili drugih osoba nije upozorio na rizičnost valute CHF i vezanje predmetnog ugovora o leasingu i obveze tužitelja spram tuženika u valuti CHF u kunskoj protuvrijednosti, zbog čega je tužitelj sklopio predmetni ugovor i plaćao naknadu, tj. otplatu, kako stoji i u samom ugovoru, te da na navedeni način tuženik nije postupao savjesno i pošteno u ovom ugovornom odnosu i prilikom sklapanja predmetnog ugovora, jer nije upoznao tužitelja s rizičnošću ugovaranja obveze vezanjem uz valutu CHF, već je neistinito tužitelju prezentirano da se radi o vrlo povoljnom aranžmanu.

24. Ocjenom iskaza tužitelja utvrđeno je da je Ugovor o operativnom leasingu motornog vozila koji su sklopili tužitelj i tuženik tipski ugovor o kojem se nije pregovaralo, a kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (tuženik suprotno ne dokazuje), te je utvrđeno da tužitelja nitko nije upozorio na valutni rizik, da njemu nitko nije objasnio što znači valutna klauzula kada je potpisivao ovaj ugovor osim što su im govorili da je leasing puno povoljniji i da je ponuda tuženika najpovoljnija, te da mu djelatnik tuženika nije ponudio leasing u bilo kojoj drugoj valuti osim u CHF. Slijedom navedenog tužitelj nije mogao kao prosječni potrošač mogao procijeniti rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, čime je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročena očigledna neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

Ugovor o operativnom leasingu je sklopljen dana 19.05.2008. godine, te je ugovoreno plaćanje oborka na rok od 60 mjeseci u iznosu 337,44 CHF u koji obrok je uračunat PDV od 22% s obzirom na primjenjive zakonske propise. Dospijeće prvog obroka prema otplatnom planu bilo je 01.06.2008. godine, a sljedećih svakog prvog radnog dana u mjesecu, ugovoreno je plaćanje mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (čl. 7. Ugovora o operativnom leasingu).

Važno je za navesti da se na tako utvrđeni leasing obrok obračunavao porez na dodanu vrijednost za cijelo razdoblje plaćanja, te je tužitelj plaćao ugovoreni leasing obrok uvećan za iznos poreza na dodanu vrijednost. U trenutku sklapanja predmetnog Ugovora temeljem Zakon o izmjenama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 82/2004) porez na dodanu vrijednost se obračunavao u visini od 22%, dok je temeljem Zakona o izmjenama Zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 94/2009) u primjeni od 01. kolovoza 2009. godine stopa poreza na dodanu vrijednost u visini od 23%. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o porezu na dodanu vrijednost (NN 22/2012) je propisano da se porez na dodanu vrijednost obračunava po stopi 25% posto od 01. ožujka 2012. godine.

25. U razdoblju otplate, tečaj CHF je oscilirao na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom sklapanja Ugovora o operativnom leasingu. Posljedično na promjenu tečaja tužitelj je plaćao veći i manji iznos u odnosu na mjesečni obrok koji je vrijedio prilikom sklapanja Ugovora.

26. Tijekom ovog postupka tužitelj je svojim iskazom, dokumentacijom, kao i provedenim financijskim vještačenjem dokazao da je netočna tvrdnja kako predmetni ugovor o leasingu vezan uz valutu CHF za tužitelja nije imao negativan ekonomski učinak, te da nije doveo do neravnoteže između tuženika i tužitelja kao ugovornih stranaka, i to na štetu tužitelja.

Nesporno je iz prirode pravnog posla da se tuženik bavi financijskim uslugama, iako nije banka te iako se ne radi o ugovoru o kreditu u konkretnom slučaju, kao i da je tužitelj u tom pravnom poslu bio potrošač, jer je od tuženika primao određenu uslugu za koju je plaćao određenu naknadu, ali određenu u valuti CHF prema prodajnom tečaju HNB na dan plaćanja.

27. Tijekom ovog postupka tuženik nije ničim dokazao da bi tužitelja primjereno upozorio na rizičnost valute CHF, pa sud nalazi utvrđenim osnov tužbenog zahtjeva, koji se ogleda u činjenici da je tuženik, iskoristivši činjenicu da nije bilo propisa koji mu je to nalagao, tužitelju kao potrošaču nametnuo ugovorne odredbe koje potrošača stavljaju u neravnopravni položaj, pa su te odredbe uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, a što je u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja, zbog čega je valjalo utvrditi ništetnim u ovom konkretnom slučaju one odredbe koje se odnose, na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF. Treba naglasiti, da iako nije bilo specijalnog zakona, postojao je i bio na snazi ZOO koji je propisivao osnovna načela obvezno-pravnih odnosa, kao i propisivao uvjete pod kojima su određene ugovorne odredbe ništetne, kao što su odredba čl. 269., čl. 270. st. 1., čl. 271. i sl. – sve ZOO-a, vodeći računa da je ugovaranje valute CHF uz visinu obveze tužitelja s osnova glavnice, bilo na način da tužitelj nije bio valjano informiran o posebno povećanom riziku te valute i da tečaj CHF u odnosu na kunu, Hrvatska narodna banka ne štiti, dok u odnosu na EUR štiti, zbog čega je isto postupanje tuženika bilo nesavjesno i nepošteno, a i ova visina obveze i rizika tužitelju nepoznata (čl. 323. u vezi odredbe čl. 324., te čl. 325., čl. 326. ZOO-a, vodeći računa da je tuženik takvim ugovornim odredbama postupao suprotno osnovnim načelima ZOO-a). Da je došlo do značajne neravnoteže i nesrazmjernog opterećenja tužitelja ukazuje i dokazuje i provedeno financijsko vještačenje i utvrđen iznos više plaćenog po tužitelju zbog znatnog rasta tečaja valute CHF, koju je odredbu u sam ugovor s tužiteljem ugradio tuženik, i to u tipskom ugovoru.

Ovakvo ponašanje tuženika je protivno svim načelima obveznog prava, pa postojanjem tih ugovornih odredbi i njihovim prihvaćanjem od strane potrošača, tj. ovdje tužitelja, tuženik uvjetuje sklapanje samog ugovora, jeste prema utvrđenju ovog suda u cijelosti, protivno odredbama čl. 3., čl. 4., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8., čl. 10. ZOO- a, te se ispunjava uvjet iz čl. 296. st. 1. i st. 2. ZOO-a, da se utvrdi ništetnost predmetnih ugovornih odredbi.

28. Imajući u vidu da navedeno da tužitelj nije bio upozoren na ekonomske posljedice i rizik sklapanja Ugovora o operativnom leasingu te da su tužitelj i tuženik sklopili tipski ugovor sud je uz primjenu članka 322. stavak 1. ZOO-a utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila broj HR/010102891 kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je glavnica vezna uz valutu švicarski franak kao i plaćanje otplate leasinga u CHF u protuvrijednosti kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja (točka 2.,3.,4.,5. i 6. Ugovora o operativnom leasingu motornog vozila – list 7-9 spisa) sve kao pod toč. I. izreke ove presude.

Tuženik je prema utvrđenju ovog suda postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, zanemario ravnopravnost u pravnima o obvezama na račun tužitelja, a koja se definitivno ogleda u značajnom povećanju njegove mjesečne obveze za naknadu zbog znatnog rasta valute CHF u odnosu na tadašnju kunu, s čime tužitelj nije bio upoznat, već je uredno izvršavao svoje obveze, a nije mogao utjecati na njihovu visinu, niti je bio upoznat s takvim rastom obveze, a time niti s visinom svoje obveze spram tuženika.

29. U odnosu na pravnu narav Ugovora o leasingu sud ističe da u kontekstu članka 3. stavak 1. točka b) Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano je da se taj zakon ne primjenjuje na ugovore o operativno leasingu kada nije propisana obveza kupnje predmeta ugovora, sud ističe da se iznimke koje nabraja članak 3. Zakona o potrošačkom kreditiranju odnose samo na primjenu toga Zakona, odnosno da se na ugovore koje su navedeni u članku 3. ne primjenjuju ograničenja iz Zakona o potrošačkom kreditiranju. Nadalje odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama uređene su Zakonom o zaštiti potrošača, a ne Zakonom o potrošačkom kreditiranju, a predmet ovog spora je upravo tvrdnja tužitelja da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena ugovorna odredba. To znači da je Zakon o zaštiti potrošača lex specialis u odnosu na Zakon o potrošačkom kreditiranju. Zakon za zaštiti potrošača u definiciji potrošačkog ugovora (članak 3.) primjenjuje funkcionalno načelo, odnosno da je potrošač sklopio ugovor izvan poslovne djelatnosti i to neovisno o iznosu kredita. Slijedom navedenog tužitelj ima pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi, koju i traži tužbom, neovisno o tome je li riječ o potrošačkom kreditiranju u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju. Prema tome, vrsta leasinga nije od značaja na pitanje je li predmetni ugovor potrošački budući se na ugovorni odnos, kao lex specialis, primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača.

30. Pri tome sud ima u vidu i da iz odredbi Zakona o leasingu koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora koji je predmet ovog postupka (NN-135/2006), u člancima 88. i 90. izričito stoji: "Pojam potrošač", da je odredbom čl. 88. propisano da pod pojmom potrošač, u smislu ovoga Zakona, podrazumijeva se svaka fizička osoba, primatelj leasinga, koja ima prava i obveze po ugovoru o leasingu dočim čl. 90. propisuje da osim na temelju odredaba članka 88. i 89. ovoga Zakona, zaštita prava potrošača (fizičkih osoba) provodi se na temelju posebnog zakona kojim se uređuje zaštita potrošača."

Nesporno je da iste odredbe postoje i u Zakonu o leasingu koji je danas na snazi (NN-141/13) u člancima 110. i 112., pa sud prihvaća kao točnu tvrdnju tužitelja da tužitelj nesumnjivo u ovome slučaju ima status potrošača i ima potpuno pravo pozivati se na praksu Europskog suda po pitanju zaštite potrošača i na hrvatski Zakon o zaštiti potrošača.

Pri tome napomenuti da nije sporno da ZOO dopušta u odredbi čl. 22. ugovaranje valutne klauzule, ali je sud utvrdio da je ugovorena valutne klauzula u CHF za koju tuženik nije tužitelja, kao niti bilo tko drugi, upozorio na posebnu rizičnost te valute, bio razlog da se utvrdi ništetnim u ovoj pravnoj stvari, kao što je sud presudio pod toč. I. izreke ove presude.

31. Sud je utvrdio da je točna tvrdnja tužitelja da ugovor o operativnom leasingu koji je predmet ovog spora zaključen dana 19.05.2008., dok se tužitelj, u pogledu toga da se na taj ugovor ne bi primjenjivao Zakon o potrošačkom kreditiranju, poziva na iznimku propisanu Zakonom o potrošačkom kreditiranju, no propušta uočiti da je taj konkretni Zakon o potrošačkom kreditiranju donesen tek 2009. godine (NN-75/2009). Dakle, taj Zakon nije bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o operativnom leasingu koji je predmet ovog spora, stoga je pozivanje tuženika na odredbe tog Zakona u potpunosti promašeno.

Točno je da se u konkretnom ugovoru ne radi o zajmu, ali da tužitelj mora tuženiku plaćati određenu naknadu za korištenje objekta leasinga, ali je tuženik ovdje iskoristio mogućnost da se stvori neravnoteža među ugovornim stranama po pitanju aprecijacije i deprecijacije tečaja, čiji rezultat je vidljiv u utuženom iznosu usklađenom s provedenim financijskim vještačenjem.

32. U ovoj pravnoj stvari sporno je između stranaka je li odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku upotrijebljena suprotno njenoj svrsi.

Sud je u konkretnom slučaju ispitivao jesu li konkretne odredbe Ugovora o operativnom leasingu kojima je ugovorena glavnica i otplata mjesečnih anuiteta vezana uz CHF nepoštene, a slijedom toga i ništetne.

33. Za utvrđenje je li se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo potrebno je provesti test poštenja spornih ugovornih odredaba. Test poštenja se sastoji od dva dijela koja moraju kumulativno biti zadovoljena da bi se neka ugovorna odredba proglasila nepoštenim.

Prvi test sastoji se od procjene uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Drugi test koji logički slijedi, tek ako je prvi pozitivan sastoji se od utvrđenja uzrokuje li takva ugovorna odredba znatnu neravnotežu "suprotno načelu savjesnosti i poštenja" tek ako su oba podtesta poštenja zadovoljena određena ugovorna odredba se može utvrditi nepoštenom i stoga ništetnom.

34. Prema odredbi članka 142. stavak 1. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom stavka 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.

Odredbom čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti Ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva Ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako Zakon što drugo ne određuje dok prema čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe Ugovora ne povlači ništetnost Ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet Ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je Ugovor sklopljen.

35. Tužitelj je ugovoreni iznos prema Ugovoru o operativnom leasingu otplatio. Ugovoreni iznos koji je tužitelj bio u obvezi platiti bio je vezan za špekulativnu valutu CHF koju nije štitio HNB, tužitelj je s osnova aprecijacije CHF-a zbog promjene tečaja CHF-a platio znatno više iznose odnosno preplatio je ugovoreni iznos ukupne vrijednosti objekta leasing i naknada po Ugovoru po osnovi valutne klauzule (tečajnih razlika), a koja je bila sadržana u anuitetnoj otplati.

Da je riječ o špekulativnoj valuti proizlazi i iz činjenice da je MMF višekratno upozoravao sve banke na području Europske unije na mogućnost rasta tečaja CHF- a u odnosu na euro, upravo zbog toga da ih upozori kako nije dobro plasirati potrošačima takve kredite. Naime, MMF je upozoravao banke na trostruki rizik i to: rizik pada rejtinga, rizik države koja ne čini ništa da spriječi ugovaranje takvih kredita, te konačno na rizik za potrošače koji bi mogli ući u pretjerani trošak zbog rasta njihovih anuiteta. Rast tečaja CHF-a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu i skorog uvođenja Euro zone bio je gotovo potpuno izvjestan. CHF je valuta koja se u hrvatskom monetarnom sustavu nalazi samo u tragovima, a pravi temelj za potrošačke kredite su depoziti hrvatskih građana u eurima i kunama. Istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope donosi povećani rizik.

Iz naprijed navedenog je sasvim razvidno da ugovorne odredbe kojima se glavnica kredita i otplata mjesečnih anuiteta veže uz CHF nisu bile razumljive tužitelju jer tužitelj kao prosječni potrošač ne raspolaže stručnim znanjem pa mu nisu poznati priroda i specifičnosti predmetne valute, a tuženik ga o tome ni na koji način nije informirao.

36. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. U konkretnom slučaju to znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti u odnosu na valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

Odredbe ZZP niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano je u odredbi članka 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

37. Time je sud utvrdio da je postupanje tuženika u konkretnom slučaju bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja čime je došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Ključna odredba u samom mehanizmu Ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO načelo savjesnosti i poštenja, iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava i iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba te iz čl. 7. ZOO-a, kao i načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP 03), odnosno čl. 96. ZPP/07 a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.

38. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari Ugovor o operativnom leasingu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora operativnog lesinga kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a jer se radi o Ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj Ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani Ugovor po principu uzmi ili ostavi.

Tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom Ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom Ugovoru mijenja, a što je utvrđeno iz iskaza tužitelja koji navodi da je djelatnik tuženika nudio samo ugovor koji je predmet ovog spora, dakle po principu "uzmi ili ostavi". Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog Ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.

39. Slijedom navedenih obrazloženja, sud je utvrdio da su u cijelosti neosnovani prigovori tuženika koji upiru da predmetni dijelovi ugovornih odredbi kao pod toč. I. iz petita tužbenog.

40. U ovoj konkretnoj pravnoj stvari iznos koji tužitelj potražuje od tuženika jeste iznos koji predstavlja razliku između iznosa s osnova valutne klauzule koji je tužitelj trebao platiti i iznosa koje pretplatio imajući u vidu ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka sud je utvrdio da ukupno razlika u iznosu rata primjenom tečaja na dan računa u odnosu na iznose rata primjenom tečaja na dan sklapanja Ugovora iznosi 31.459,63 kn/4.175,41 EUR.

41. Tuženik navodi da je prilikom otkupa vozila temeljem nove pravne osnove tužitelj otkupio vozilo, pa se stoga protivi tužbenom zahtjevu u dijelu u kojem zahtjeva isplatu iznosa od 1.181,33 EUR. Uvidom u Zahtjev za redovni/prijevremeni otkup vozila od 13.05.2023.g. te i ponudu za redovan otkup za operativni leasing od 14.05.2013. godine (list 23 i list 28 spisa) utvrđeno je da je tužitelj platio za redovan otkup vozila za operativni leasing iznos u visini od 5.833,30 CHF a koja činjenica nije sporna između stranka. Točkom 7. Ugovora o operativnom leasingu stranke, ovdje tužitelj i tuženik ugovorili su ostatak vrijednosti objekta leasinga u visini od 5.331,75 CHF (s PDV-om). dočim u ponudi se navodi vrijednost otkupa sa PDV-om u iznosu od 5.462,86 CHF te je uračunata i zatezna kamta u iznosu od 3,54 CHF kao i neotplaćeno potraživanje u iznosu od 366,90 CHF.

Županijski sud u svojoj odluci poslovni broj Gž-119/2023 navodi da je ovaj sud pogrešno utvrdio da u konkretnom slučaju "pravo otkupa objekta leasinga proizlazi iz osnovnog Ugovora o operativnom leasingu od 19. svibnja 2008.", jer da je navedena činjenica u suprotnosti sa sadržajem samog ugovora te općih uvjeta koji su sastavni dio ugovora, kao i sa zakonskim uređenjem predmetnog instituta, kako to i tvrdi tuženik u žalbi. Nadalje stajalište Županijskog suda u Šibeniku je i da se posljedice eventualne djelomične ništetnosti Ugovora o operativnom leasingu ne mogu protezati i na novi ugovorni odnos, koji je među strankama nastao 22. svibnja 2013. otkupom objekta leasinga, nakon što je Ugovor o operativnom leasingu već prestao ispunjenjem i protekom roka od 60 mjeseci na koji je leasing ugovoren .

Uvažavajući stajalište Županijskog suda u Šibeniku koje je zauzeo u svojoj odluci poslovni broj Gž-119/2023 ovaj sud je odbio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu iznosa u visini od 1.181,33 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 22. svibnja 2013. godine pa do isplate sve kao pod točkom III. izreke presude.

42. Sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u visini iznosa od 2.997,01 EUR sa zateznom kamatom a koja visina preplaćenih iznosa s osnova ništetnih ugovornih odredbe o valutnoj klauzuli je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka. Primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a odlučeno kao pod točkom II. izreke presude.

Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.).

43. Tuženik se protivi tijeku zatezne kamate. Navodi ako bi sud eventualno i utvrdio da bi tuženik bio nepošten, a što tuženik osporava, tužitelj ni tada ne bi imao pravo na kamate kako je istaknuto u podnesku od 9. ožujka 2022.g. obzirom da tuženik, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, duguje zatezne kamate od dana zakašnjenja pri čemu se kao dan zakašnjenja uzima najranije prvi dan poslije dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, dakle prvi dan poslije dana uplate. Tuženik se pri tome poziva i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske SU-IV- 222/04 od 05. ožujka 2004. godine.

Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane budući takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske primjenjuje se samo u slučajevima kada je ugovorna strana bila savjesna. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a. Tužitelj je zahtijevao tijek kamate nakon dana plaćanja što je sud utvrdio uvidom u nalaz i mišljenje vještaka i dokumentaciju koja prileži u spisu.

44. U ponovljenom suđenju tužitelj podneskom od 17.01.2025. godine uredio je tužbeni zahtjev tako da je sukladno Zakonu o uvođenju EUR kao službene valute u Republici Hrvatskoj zahtijevao preplaćene iznose iskazane u nalazu i mišljenju vještaka u kunama u valuti EUR imajući pri tome u vidu fiksni tečaj konverzije koji iznosi 1,00 EUR=7,53459 kn.

45. U ponovljenom suđenju tuženik predlaže da sud rješenjem utvrdi da je tužba povučena preko iznos od 31.484,69 kn pa do 41.770,35 kn koji tužbeni zahtjev je postavljen u tužbi od 11. veljače 2020.godine tj. za iznos od 10.285,66 kn. te zahtjeva naknadu troškova postupka (podnesak tuženika od 04. travnja 202. godine - list 260-274 spisa). Tužitelj se protivi navodima tuženika i zahtjevu za naknadom troškova postupka.

Županijski sud u Šibeniku u svojoj odluci poslovni broj Gž-119/23 navodi da je ovaj sud propustio utvrditi da je tužba povučena u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao i isplatu iznosa od 1.365,54 eura (10.288,66 kuna), jer smanjenje tužbenog zahtjeva učinjeno u podnesku od 10. ožujka 2022. predstavlja djelomično povlačenje tužbe kojem se tuženik u ovom slučaju nije protivio.

Imajući u vidu da je tužitelj djelomično povukao tužbe sud je utvrdio da je tužba povučena za iznos od 1.365,54 EUR kao u izreci pod točkom I. izreke ovog rješenja.

46. Nadalje sud je zahtjev tuženika naknadom troškova postupka u ukupnom iznosu od 7.500,00 kn sa zateznom kamatom odbio kao u izreci ovog rješenja (točka II. izreke).

U situaciji kada je tužitelj djelomično povukao tužbu, nema mjesta primjeni odredbe čl.158. stavak 1. ZPP-a u punom opsegu te odredbe. To iz razloga što postupak nije završen povlačenjem tužbe, već se postupak nastavio voditi pa tuženik može imati pravo na naknadu određenog dijela troškova za radnje koje su poduzete do povlačenja tužbe. Naime, trošak određene odvjetničke radnje u postupku (sastavljanje podneska ili zastupanje na ročištu) se obračunava u odnosu na cjelokupan tužbeni zahtjev pa u situaciji kada je tužitelj snizio tužbeni zahtjev ne može tuženik, na ime tog povučenog dijela tužbenog zahtjeva, ostvariti naknadu u punom iznosu za sve radnje koje su poduzete do tog djelomičnog povlačenja jer su one poduzete i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva o kojem se nastavilo raspravljati, već bi mogao imati pravo na naknadu određenog dijela troška za određene radnje. Pored toga, treba reći da je u presudi Europskog suda za ljudska prava od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 odlučeno da članak 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive93/13 te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivom 93/13. Dakle, u ovoj vrsti spora tuženik ne bi imao pravo na naknadu troška u pogledu povučenog dijela tužbenog zahtjeva jer bi takav način snošenja troškova od strane potrošača predstavljao znatnu prepreku koja bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na sudsku zaštitu.

47. Temeljem čl. 154 st. 2. ZPP-a tužitelju je priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe od 12.02.2020.g u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. točak 1. OT-a), sastav podnesak od 13.05.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 25.01.2021. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 30.09.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 28.10.2021.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 10.03.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), sastav podnesak od 11.04.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.10.2022.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), podnesak od 17.01.2025.g. u iznosu od u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), podnesak od 03.02.2025.g. u iznosu od u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), podnesak od 06.03.2025.g. u iznosu od u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 11.04.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 16.12.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), ukupno 2.600,00 EUR, priznat je trošak PDV-a u iznosu od 650,00 EUR, ukupno 3.250,00 EUR, a razmjerno uspjehu u parnici (43,44%%) priznat je trošak zastupanja po odvjetniku u iznosu od 1.411,80 EUR, priznat je trošak vještačenja u iznosu od 265,45 EUR kao i trošak pristojbe na tužbu u iznosu od 101,93 EUR i tako da ukupno dosuđeni troškovi iznose 1.779,18 EUR.

Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 15.05.2021.g. u iznosu od 50,00 EUR jer isti nije bio nužan za uspjeh u parnici te nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer je tužitelj kao potrošač oslobođen plaćanja sudske pristojbe.

Tuženiku nije priznat trošak jer je tužitelj nije uspio u razmjernom neznatnom dijelu zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi (pogrešno zbrojeni anuiteti).

Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.

U Zagrebu, 27. siječnja 2026. godine

Sudac:

dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud u Šibeniku.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku