Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-677/2024-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća, te Igora Pavlica i Mirne Mavriček, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Sanje Hajdarović, u kaznenom predmetu protiv optuženog NČ, zbog kaznenih djela iz čl. 236. st. 2. i čl. 241. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/2011. i 144/2012.), odlučujući o žalbi optuženog NČ, protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: K-338/2023-16 od 2. travnja 2024., na javnoj sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog NČ, preinačuje se pobijana presuda te se izriče:

Na temelju 452. točke 6. Zakona o kaznenom postupku(NN 152/08 ., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12., 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25 – dalje: ZKP/08-25), protiv

NČ (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

ODBIJA SE OPTUŽBA

da bi prikrivajući PČ okolnost da je, iako svjestan da mu duguje navedeni iznos, dana 30. svibnja 2016. darovnim Ugovorom darovao sinu TČ nekretnine upisane u z. k. ulošku broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], oznake: z.k. čestica broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], kuća, dvorište, oranica u mjestu, površine 807 m2, nekretnine upisane u z. k. ulošku broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], oznake: z.k. čestica broj [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], Ulica Hrvatskih branitelja, površine 2329 m2, dvorište površine 740 m2, oranicu površine 1289 m2, kuću k.br. 82, površine 116 m2, gospodarsku zgradu površine 104 m2, pomoćnu zgradu površine 73 m2, pomoćnu zgradu površine 7 m2,

dakle, da bi s ciljem da osujeti namirenje vjerovnika prije ovršnog postupka otuđio dio svoje imovine,

čime bi počinio kazneno djelo protiv imovine – povrede tuđih prava, opisano u čl. 241. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj: 125/2011. i 144/2012., 61/2015., 101/2017., 118/2019., 126/2019., 84/2021., 114/2022., 36/2024. i 136/2025., dalje: KZ711).

II Djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog NČ, preinačuje se pobijana presuda na način da zakonski opis kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1 i 2. KZ/11 za koje je pobijanom presudom proglašen krivim glasi: dakle, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, doveo nekog lažnim prikazivanjem u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist.

III Uslijed odluke pod toč. I i II, te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog NČ, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se optuženi NČ za kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 1 i 2. KZ/11 za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 236. st. 2. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te mu se na temelju čl. 56. KZ/11 izriče uvjetna osuda, tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

Na temelju čl. 56. st. 4. u svezi čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 optuženom NČ se uz uvjetnu osudu nalaže posebna obveza da u roku od 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti presude oštećenicima BČ, OIB [osobni identifikacijski broj] i MČ, OIB [osobni identifikacijski broj] popravi štetu počinjenju kaznenim djelom prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. za koje je pobijanom presudom proglašen krivim u iznosu od 93.000,00 eura.

Na temelju čl. 55. st. 5. KZ/11 upozorava se optuženik da sud može opozvati djelomičnu uvjetnu osudu i odrediti mu izvršenje kazne zatvora ako u potpunosti ili u većoj mjeri ne izvrši određenu mu posebnu obveza.

IV Žalba optuženika u preostalom dijelu odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenim dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Novom Zagrebu presudom poslovni broj: K-338/2023-16 od 2. travnja 2024. proglasio je krivim optuženog NČ, zbog kaznenog djela protiv imovine – prijevarom, opisano po čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11 i kazneno djelo povrede tuđih prava, opisano u čl. 241. st. 2. u svezi sa st. 1. KZ/11, a kažnjivo po čl. 241. st. 1. KZ/11 te mu je na temelju čl. 236. st. 2. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godina, a na temelju čl. 241. st. 1. KZ/11 utvrdio kaznu zatvora u trajanju 4 (četiri) mjeseca, te je na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 optuženi NČ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedna) godina i 1 (jedan) mjesec.

1.1. Na temelju čl. 57. st. 1. KZ/11 optuženom NČ je izrečena djelomična uvjetna osuda tako što će se dio kazne na koju je optuženik osuđen u trajanju 6 (šest) mjeseci izvršiti, a dio kazne u trajanju 7 (sedam) mjeseci neće se izvršiti ukoliko optuženik u roku 3 (tri) godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.2. Na temelju čl. 57. st. 6. u svezi čl. 56. i čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 optuženiku je uz djelomičnu uvjetnu osudu određena posebna obveza da u roku 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti presude oštećenicima SČ, OIB [osobni identifikacijski broj], BČ, OIB [osobni identifikacijski broj] i MČ, OIB [osobni identifikacijski broj] popravi štetu utvrđenu ovom presudom u iznosu 93.000,00 EUR.

1.3. Na temelju čl. 55. st. 5. KZ/11 upozoren je optuženik da sud može opozvati djelomičnu uvjetnu osudu i odrediti izvršenje kazne zatvora ako optuženik ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri određenu mu posebnu obvezu.

1.4. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine broj: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 82/22 i 36/24 – dalje u tekstu ZKP/08-24 – sud prvog stupnja propustio je navesti broj Narodnih novina 36/24) oštećenici SČ, BČ i MČ su upućeni da imovinskopravni zahtjev mogu ostvarivati u parnici.

1.5. Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1., 6. i 8. ZKP/08-24 naloženo je optuženiku da u roku 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude u proračun Republike Hrvatske plate troškove kaznenog postupka i to trošak provedenog vještačenja u iznosu 756,79 eura i paušalni iznos 300,00 eura, te oštećenicima SČ, OIB [osobni identifikacijski broj], BČ, OIB [osobni identifikacijski broj] i MČ, OIB [osobni identifikacijski broj] nužne izdatke i nagradu i nužne izdatke njihova opunomoćenika u visini koja će biti određena posebnim rješenjem.

2. Protiv navedene presude žalbu te dopunu žalbe podnio je optuženik NČ po branitelju Čedi Prodanoviću, odvjetniku, zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se u odnosu na kazneno djelo pod točkom 1. pobijana presuda preinači na način da se optužba odbije, a u odnosu na kazneno djelo pod točkom 2. pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno da se pobijana presuda preinači na način da se optuženiku izrekne uvjetna osuda.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu 474. st. 1. ZKP/08-24 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-783/2024-2 od 27. rujna 2024. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. U skladu s odredbom čl. 475. st. 3. ZKP/08-25 sjednica vijeća drugostupanjskog suda održana je u nazočnosti zamjenika Županijske državne odvjetnice u Varaždinu Darka Galića, te branitelja optuženog Čede Prodanovića, odvjetnika i Filipa Gregora, odvjetnika, dok sjednici nije pristupio uredno obaviješteni optuženi NČ.

6. Žalba optuženika je djelomično osnovana.

7. Optuženik je u pravu kada u žalbi tvrdi da je u odnosu na kazneno djelo povrede tuđih prava iz čl. 241. st. 1. u svezi st. 2. KZ/11 nastupila zastara kaznenog progona (povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 3. KZ/11).

7.1. Naime, za citirano kaznenog djelo je propisana kazna zatvora do jedne godine, tako da sukladno čl. 81. st. 1. podstavak 6. KZ/11 kazneni progon zastarijeva nakon 6 godina, s time da se sukladno stavku 3. citirane odredbe ako je prije isteka roka zastare donesena prvostupanjska presuda, zastara kaznenog progona produljuje za dvije godine.

7.2. Prema činjeničnom opisu djela iz optužnice, kazneno djelo povrede tuđih prava iz čl. 241. st. 1. u svezi st. 2. KZ/11 počinjeno je 30. svibnja 2016. tako da je 6 godina od njegovog počinjenja proteklo 30. svibnja 2022.

7.3. Budući da je prije nastupa zastare za to djelo bila donesena prvostupanjska presuda, to je zastara kaznenog progona produljenja za dvije godine te nastupa 30. svibnja 2024.

7.4. Spis predmeta je povodom žalbe optuženika na pobijanu presudu dostavljen 26. rujna 2024., dakle, nakon što je za citirano djelo već nastupila zastara kaznenog progona.

7.5. Stoga je djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika u navedenom pravcu, a sukladno odredbi iz čl. 486. st. 1. ZKP/08-25, pobijana presuda preinačena na način da je na temelju 452. točke 6. ZKP/08-25 protiv optuženika odbijena optužba u odnosu na kazneno djelo povrede tuđih prava iz čl. 241. st. 1. u svezi st. 2. KZ/11, a kako je to i odlučeno pod toč. I izreke ove odluke.

8. Optuženik je u pravu i kada glede kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11 u žalbi tvrdi da iz činjeničnog opisa tog djela ne proizlazi modalitet njegovog počinjenja koji čini onaj tko drugoga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini.

8.1. Naime, taj modalitet počinjenja predmetnog kaznenog djela postoji kada netko već ima pogrešnu predodžbu o određenim činjenicama, a počinitelj ga nekom svojom djelatnošću održava u zabludi i time navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini. Iz navedenog jasno proizlazi da između djelatnosti počinitelja kojom drugu osobu održava u zabludi i poduzimanja radnji kojima ta osoba nešto čini ili ne čini na štetu svoje ili tuđe imovine mora postojati uzročno posljedična veza.

8.2. Polazeći od konkretnog činjenično opisa predmetnog kaznenog djela prijevare može se zaključiti da državni odvjetnik smatra da je optuženik ostvario i taj njegov modalitet (uz opisano dovođenje u zabludu) time što je naknadno s oštećenikom sklopio sporazum kojim se obvezao vratiti dužni iznos do 6. lipnja 2016., te potom i sporazum o osiguranju novčane tražbine kojim je rok povrata produljen do 1. prosinca 2016., održavajući ga na taj način u zabludi da namjerava vratiti pozajmicu, međutim, pritom se u činjeničnom opisu djela ne opisuje da bi oštećenik povodom toga nešto učinio odnosno propustio učiniti na štetu svoje ili tuđe imovine.

8.3. Naime, iz činjeničnog opisa djela jasno proizlazi da je oštećenik cjelokupni inkriminirani iznos od 93.000,00 eura prethodno predao optuženiku na temelju usmenog sporazuma, te se ne navodi da bi prilikom sklapanja navedenih pisanih sporazuma nešto dodatno učinio ili propustio učiniti na štetu svoje ili tuđe imovine, tako da iz činjeničnog opisa djela ne proizlazi uzročno posljedična veza između optuženikovih radnji kojima se opisuje održavanje u zabludi i nastanka štete za žrtvu.

8.4. Stoga se činjenični opis djela u navedenom smislu ne podvodi pod taj modalitet kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. KZ/11, s time da se ovdje ne radi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-25, a kako to pogrešno smatra žalitelj, već o povredi kaznenog zakona (čl. 469. toč. 1. ZKP/08 -25 - je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo).

8.5. Slijedom navedenog ovaj žalbeni sud je prihvaćanjem žalbe optuženika u navedenom pravcu, a sukladno ovlaštenju iz čl. 486. st. 1. ZKP/08 -25, preinačio pobijanu presudu na način da zakonski opis kaznenog djela prijevare iz čl. 236. st. 1 i 2. KZ/11 za koje je pobijanom presudom proglašen krivim glasi: dakle, s ciljem da sebi pribavi protupravnu imovinsku korist, doveo nekog lažnim prikazivanjem u zabludu i time ga naveo da na štetu svoje imovine nešto učini, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist.

8.6. Optuženik nije u pravu kada smatra da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 -22 i time što u pobijanoj presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, zbog čega se presuda ne može ispitati.

8.7. Konkretno, žalitelj upire da prvostupanjski sud, iako je obrana u spis predala obračun uplata na temelju kojih je na ime inkriminiranog duga ovršen iznos od 16.100,38 eura, potpuno zanemaruje tu činjenicu, koja po mišljenju žalitelja predstavlja element bića kaznenog djela prijevare, a slijedom čega je za navedeni iznos valjalo umanjiti visinu štete nastale počinjenjem tog kaznenog djela.

8.8. Vezano za takve žalbene tvrdnje, ovaj žalbeni sud prije svega primjećuje da optuženik pogrešno smatra da iznosi koji su nakon počinjenja djela naplaćeni na ime podmirenja inkriminiranog duga ulaze u njegovo zakonsko biće.

8.9. Naime, valja razlikovati pojam štete nastale počinjenjem ovog kaznenog djela od njezinog naknadnog popravljanja. Pritom valja pojasniti da je imajući u vidu suštinu i smisao predmetnog kaznenog djela isto dovršeno već u trenutku kada je onaj tko je lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica (ili održavanjem u zabludi) doveden u zabludu nešto učinio ili nije učinio na štetu svoje ili tuđe imovine, tako da štetu, kao njegovo bitno obilježje, predstavlja iznos visine štete koja je za oštećenika nastala u tom trenutku. Stoga u konkretnom slučaju visina štete, kao obilježje ovog kaznenog djela, predstavlja upravo iznos koji se navodi u činjeničnom opisu djela – 93.00,00 eura.

8.10. Prema tome, a sasvim suprotno žalitelju, naknadna plaćanja na ime namirenja štete nalaze se izvan zakonskog bića predmetnog kaznenog djela, te predstavljaju samo popravljanje štete koja je prethodno već nastala u trenutku njegovog počinjenja.

8.11. S time u svezi valja primijeti da se kao neosnovana ukazuje i žalba optuženika u dijelu gdje iz suštinski iste argumentacije napada odluku prvostupanjskog suda o posebnoj obvezi kojom mu je naloženo da u roku od tri mjeseca popravi štetu utvrđenu prvostupanjskom presudom u iznosu od 93.000,00 eura.

8.12. Naime, u točkama 8.7 do 8.9. obrazloženja ove odluke pojašnjeno je da je ovo kazneno djelo dovršeno već u trenutku kada onaj tko je lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica (ili održavanjem u zabludi) doveden u zabludu nešto učinio ili nije učinio na štetu svoje ili tuđe imovine, tako da sud nije pogriješio kada je u odluci o posebnoj obvezi naveo iznos od 93.000,00 eura, budući da upravo taj iznos predstavlja štetu počinjenju ovim kaznenim djelom (u odredbi iz čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 je propisano da sud uz uvjetnu osudu ili djelomičnu uvjetnu osudu može počinitelju naložiti da u određenom roku popravi štetu počinjenju kaznenim djelom).

8.13. Dakako, sud će prilikom potencijalnog razmatranja pitanja je li optuženik u roku koji mu je određen popravio štetu počinjenu kaznenim djelom, uračunati sve iznose koji su naknadno plaćeni na ime podmirenja inkriminiranog duga.

8.14. Naposljetku, optuženik nije u pravu niti kada smatra da je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08-22 ostvarena i time što iz činjeničnog opisa djela ne proizlazi da bi lažno prikazivao činjenice odnosno postupao s prijevarnom namjerom, u svezi čega dodatno upire da sud prvog stupnja nije ničim potkrijepio svoj zaključak da je u trenutku pozajmljivanja inkriminiranog iznosa govorio neistinu odnosno lagao, već postojanje prijevarne namjere bazira isključivo na činjenici da nije vratio pozajmljeni novac u dogovorenom roku.

8.15. Vezano za takve žalbene navode, prije svega valja primijetiti da se u činjeničnom opisu djela jasno opisuje na koji način je žalitelj oštećenika doveo u zabludu (neistinito mu navodeći da će novac vratiti u dogovorenom roku, iako stvarne namjere da vrati pozajmljeni iznos nije imao), s time da to što se optuženik ne slaže s zaključkom prvostupanjskog suda prema kojem je već u trenutku sklapanja inkriminiranog pravnog posla postupao s unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom da neće ispuniti preuzetu obvezu ne ulazi u okvire citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već je riječ o žalbenim tvrdnjama koje se podvode pod žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.

9. Optuženik nije u pravu niti kada smatra da je prvostupanjski sud glede kaznenog djela prijevare pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje na kojem temelji svoju odluku o njegovoj krivnji za to djelo.

9.1. Optuženik u žalbi prvenstveno upire da postojanje prijevarne namjere valja procjenjivati u vrijeme sklapanja inkriminiranog pravnog posla (u konkretnom slučaju radi se o usmenom ugovoru i pozajmici sklopljenim tijekom siječnja 2013.), budući da ostvarenje kaznenog djela prijevare podrazumijeva da je počinitelj već tada postupao s ciljem da neće ispuniti preuzete obveze.

9.2. S time u svezi poziva se na svoju obranu u kojoj je tvrdio da je prilikom sklapanja usmenog ugovora o pozajmici bilo dogovoreno da će pozajmicu vratiti kad bude mogao, te je tek kasnije naknadnim pisanim sporazumima bio konkretiziran rok povrata (prvotno do 6. lipnja 2016., a potom sporazumom o osiguranju novčane tražbine do 1. prosinca 2016.), a što upućuje na zaključak da u trenutku sklapanja usmenog ugovora evidentno nije mogao znati da će rok povrata naknadno biti definiran do navedenih datuma (pritom žalitelj upire da se u činjeničnom opisu djela navodi da je oštećeniku neistinito naveo da će pozajmljeni novac vratiti u dogovorenom roku).

9.3. Nadalje, argumentirajući žalbenu tvrdnju da prilikom sklapanja inkriminiranog usmenog sporazuma o pozajmici nije postupao s unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom da isti neće vratiti, optuženik u bitnome ponavlja svoju obranu u kojoj je tvrdio da je novac pozajmio kako bi isti predao svom ocu, koji pak je prethodno na njegov nagovor ZČ pozajmio iznos od 100.000,00 eura, nalazeći se u uvjerenju da će mu imenovani, kojeg zna kao poštenog čovjeka, vratiti taj iznos iz kojeg je namjeravao podmiriti inkriminirani dug oštećeniku.

9.4. U žalbi se osvrće i na tezu prvostupanjskog suda da njegovo potraživanje prema ZČ uopće ne postoji, te ističe da to što su svi relevantni svjedoci koji su to mogli potvrditi u međuvremenu umrli predstavlja objektivne životne okolnosti, a ne dokaz da je govorio neistinu, dok vezano za izostanak pisanog traga glede duga ZČ upire da niti oštećenik u ovom predmetu skoro dvije godine nije imao pisani trag o inkriminiranoj pozajmici, premda je također riječ o znatnom iznosu, u svezi čega ističe da upravo to što je s istim sklopio pisani sporazum kojim je potvrdio dug kao i pisani sporazum o osiguranju novčane tražbine dokazuje da prilikom sklapanja usmenog ugovora o pozajmici nije postupao s unaprijed stvorenom namjerom da neće vratiti pozajmljeni iznos, budući da bi oštećeniku da nije tako postupio bilo vrlo otežano dokazati inkriminiranu pozajmicu.

9.5. Također, u žalbi ponavlja i svoju obranu u dijelu gdje je tvrdio da je namjeravao uzeti kredit, međutim, oštećenik nije pristao na djelomičnu isplatu duga, kao i tvrdnju da nekretnine koje je naslijedio od oca darovao sinu jer je to prije nego što je umro bila želja njegovog oca, a što je i inače bilo uobičajeno u njegovoj obitelji, a ne iz razloga da oštećenika osujeti u naplati inkriminiranog duga.

9.6. Slijedom svega navedenog smatra da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da je u vrijeme sklapanja inkriminiranog pravnog posla (usmenog ugovora o pozajmici) postupao s unaprijed stvorenom namjerom da neće vratiti pozajmljeni iznos.

10. Suprotno žalitelju, po stavu ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud je na temelju savjesne, kritičke i sveobuhvatne analize svih relevantnih dokaza, te pravilne ocjene njihove vjerodostojnosti, s pravom zaključio da rezultati dokaznog postupka upućuju na postojanje niza činjenica-indicija koje kada se međusobno povežu i sagledaju u svojoj ukupnosti tvore tzv. zatvoreni krug indicija iz koje slijedi kao izvjestan zaključak da je isti već prilikom sklapanja inkriminiranog pravnog posla postupao s unaprijed stvorenom namjerom da neće vratiti pozajmljeni iznos.

10.1. Prije svega, prvostupanjski sud obranu optuženika u kojoj poriče da bi prilikom sklapanja inkriminiranog ugovora postupao s unaprijed stvorenom prijevarnom namjerom da neće vratiti pozajmicu, s pravom ocjenjuje kao krajnje neživotnu, nelogičnu, kontradiktornu, te u suprotnosti s drugim izvedenim dokazima.

10.2. Tako sud prvog stupnja pravilno uočava da optuženik u svojoj obrani navodi da je inkriminirani iznos novca pozajmio od oštećenika kako bi isti predao svom ocu, koji pak je prethodno ZČ na njegov nagovor pozajmio iznos od 100.000,00 eura, koji imenovani po isteku roka nije vratio, pa ga je otac na neki način pritiskao za povrat pozajmice, dok s druge strane tvrdi kako je prilikom sklapanja inkriminiranog pravnog posla vjerovao da će mu ZČ vrati pozajmicu, budući da ga poznaje cijeli život i zna da je pošten čovjek, te stoga nije imao razloga sumnjati da ovaj neće tako postupiti.

10.3. Takva obrana optuženika je i po stavu ovog žalbenog suda evidentno kontradiktorna. Naime, postavlja se logično pitanje na temelju čega je optuženik gradio uvjerenje da će mu ZČ vratiti navedeni iznos, kada isti prethodno, po isteku dogovorenog roka, taj novac nije vratio njegovom ocu, zbog čega ga je otac i pritiskao za povrat pozajmice.

10.4. Nadalje, prvostupanjski sud pravilno uočava da optuženik, osim pukih tvrdnji iznijetih u obrani, nije podastro nikakve dokaze, niti materijalne niti personalne, koji bi potvrdili takve njegove navode, s time da se ovdje ne radi samo o tome da žalitelj ne raspolaže s pisanim tragom o postojanju duga ZČ prema njemu, odnosno njegovom ocu, a na što posebno upire u žalbi ističući da niti oštećenik u ovom predmetu skoro dvije godine nije imao pisani trag o inkriminiranoj pozajmici, premda je također riječ o znatnom iznosu, već i o tome da nije ponudio nikakve dokaze, niti materijalne niti personalne, da je od ZČ tražio povrat novca ili odgovarajuća sredstva osiguranja novčane tražbine (a kako je to naknadno vezano za inkriminiranu pozajmicu učinio oštećenik), niti da je poduzeo bilo kakve druge radnje ili pravne korake za povrat pozajmice, i to kako za vrijeme dok je imenovani bio živ, tako niti nakon njegove smrti (u svezi čega valja dodatno primijetiti da i dugovi ostavitelja ulaze u ostavinsku imovinu), a što se svakako životno i logično očekuje kada bi njegova obrana u kojoj tvrdi da je inkriminirani dug namjeravao vratiti nalazeći se u uvjerenju da će mu ZČ vratiti pozajmicu koju je primio od njegovog oca doista bila istinita, u svezi čega valja dodatno primijetiti da optuženik ne nudi nikakve dokaze niti o tome da je inkriminirani iznos novca predao ocu i na taj način preuzeo njegovo potraživanje prema ZČ.

10.5. Osim toga, iz iskaza oštećenika ne proizlazi da bi mu optuženik bilo kada spomenuo da ima probleme s naplatom svojeg potraživanja prema ZČ, u svezi čega ovaj drugostupanjski sud dodatno uočava da je optuženik u svojoj obrani tvrdio da je oštećeniku prvotno rekao da mu novac treba jer ima nekih obiteljskih problema, da bi mu kasnije predočio da je novac pozajmio radi povrata Šarčevićeva duga njegovom ocu, te je čak bilo govora i o zajedničkom ulaganju s ZČ, kakve tvrdnje žalitelja, međutim, oštećenik u svome iskazu opovrgava. S time u svezi ovaj žalbeni sud uočava da je optuženik u obrani spominjao i očekivane poticaje koje je ZČ trebao dobiti, međutim, ni za takvu tvrdnju ne nudi nikakve niti materijalne niti personalne dokaze.

10.6. Isto tako, oštećenik u svom iskazu opovrgava i obranu optuženika u dijelu gdje je tvrdio da je radi povrata duga namjeravao uzeti kredit u iznosu do 50.000,00 eura, što, međutim, nije realizirano jer oštećenik nije pristao na djelomičnu isplatu duga. Naime, oštećenik u svome iskazu nigdje ne spominje da bi mu optuženik nudio djelomični povrat duga putem kredita, dapače, naveo je kako doduše nije bilo dogovoreno da mu novac vraća u ratama, međutim, to nije bilo niti isključeno.

10.7. Što se pak tiče žalbenih navoda kojima optuženik upire na svoju obranu u kojoj tvrdi da je prilikom sklapanja usmenog ugovora o pozajmici bilo dogovoreno da će istu vratiti kada bude mogao, ovaj žalbeni sud uočava da oštećenik u svome iskazu o tom pitanju iskazuje bitno drugačije. Tako je naveo da je optuženika kada ga je zamolio za inkriminiranu pozajmicu pitao za što mu treba novac, na što mu je žalitelj odgovorio da ima nekakvih obiteljskih problema i da će mu novac brzo vratiti, s time da je naknadno, nakon što je optuženiku predao 53.000,00 eura nazvao svog odvjetnika koji mu je preporučio da od optuženika traži da potpiše pisani sporazum o dugu i ovjeri svoj potpis kod javnog bilježnika, a što je i učinio (u spisu na listu 5 - 7 prileži pisani sporazum kojim žalitelj priznaje da je od oštećenika primio iznos od 93.000,00 eura te se obvezuje vratiti primljenu pozajmicu najkasnije do 6. lipnja 2016., s time da su oštećenik i optuženik svoje potpise na istom ovjerili kod javnog bilježnika 10. rujna 2014.).

10.8. U svezi s prethodno navedenim, ovaj žalbeni sud dodatno uočava da se tvrdnja optuženika da je prilikom sklapanja usmenog ugovora o pozajmici bilo dogovoreno da će istu vratiti kada bude mogao, već sama po sebi, naročito kada se ima u vidu visina pozajmice, ukazuje kao krajnje nelogična i neživotna.

10.9. Na ovom mjestu, a vezano za žalbene tvrdnje kojima optuženik upire da prilikom sklapanja nije bio definiran rok povrata pozajmice, a slijedom čega nije niti mogao dovesti oštećenika u zabludu neistinito mu navodeći da će novac vratiti u dogovorenom roku, a kako se to navodi u opisu djela, valja primijetiti da suština i smisao ovog kaznenog djela nije u tome da počinitelj postupa s ciljem da preuzetu obvezu neće ispuniti u dogovorenom roku, već u tome da postupa s unaprijed stvorenom namjerom da istu uopće neće izvršiti i na taj način za sebe pribaviti protupravnu imovinsku korist, a kako se to i navodi u činjeničnom opisu predmetnog djela („…, iako stvarne namjere da vrati navedeni novac nije imao …“).

10.10. Naposljetku, sud prvog stupnja obranu optuženika u kojoj je tvrdio da je nekretnine koje je naslijedio od oca darovao sinu jer je to prije nego što je umro bila želja njegovog oca, a što je i inače bilo uobičajeno u njegovoj obitelji, a ne iz razloga da oštećenika osujeti u naplati inkriminiranog duga, s pravom već samu po sebi ocjenjuje kao krajnje nelogičnu, neuvjerljivu i neživotnu, pri čemu pravilno dodatno uočava da bi bilo životno i logično za očekivati da optuženikov otac kada bi to doista bila njegova želja svoju imovinu oporučno ostavi unuku.

10.11. Pored toga, prvostupanjski sud pravilno primjećuje da je optuženik u vrijeme sklapanja darovnog ugovora kojim je nekretnine naslijeđene od oca darovao svome sinu bio nedvojbeno svjestan da se približava vrijeme dospjelosti povrata inkriminiranog duga, naime, u ranije navedenom sporazumu ovjerenom kod javnog bilježnika 10. rujna 2014. optuženik se obvezao vratiti primljenu pozajmicu najkasnije do 6. lipnja 2016., dok je ugovor o darovanju sklopljen 30. svibnja 2016., dakle, svega par dana prije nastupa dospjelosti inkriminiranog duga.

10.12. Sve prethodno navedeno upućuje na zaključak kako optuženik nije u pravu kada u žalbi tvrdi da prvostupanjski sud svoj zaključak o postojanju prijevarne namjere na njegovoj strani bazira isključivo na činjenici da nije vratio pozajmljeni novac u dogovorenom roku, već sasvim suprotno tome, ukazuje da sud prvog stupnja svoj zaključak zasniva na postojanju niza činjenica-indicija utvrđenih na temelju prethodno izloženih rezultata dokaznog postupka, a koje, i po stavu ovog žalbenog suda, kada se međusobno povežu i sagledaju u svojoj ukupnosti tvore tzv. zatvoreni krug indicija iz kojeg slijedi kao izvjestan zaključak da je žalitelj već prilikom sklapanja inkriminiranog pravnog posla (usmenog ugovora o pozajmici) postupao s unaprijed stvorenom namjerom da neće vratiti pozajmljeni iznos.

10.13. Stoga žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije prihvaćena.

10.14. Što se tiče odluke o kazni, ovaj žalbeni sud je uslijed odluka pobliže navedenih u toč. I i II izreke ove presude, te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika u tom pravcu, posebice imajući u vidu činjenice koje govore o tome da optuženik do sada nije bio osuđivan, da je otac troje punoljetne djece od kojih se jedno još školuje, da je odlikovan te da su se oštećenici na ime inkriminiranog duga u međuvremenu naplatili u iznosu od preko 40.000,00 eura, a što je žalitelj i dokumentirao, na temelju čl. 468. st. 1. ZKP/08-25 preinačio pobijanu presudu i u odluci o kaznenoj sankciji, na način da je optuženi NČ za kazneno djelo prijevare iz čl. 236. st. 1 i 2. KZ/11 za koje je pobijanom presudom proglašen krivim, na temelju čl. 236. st. 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, te mu je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda, tako da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo (toč. III izreke ove odluke).

10.15. Nadalje, uslijed takve odluke, te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, valjalo je na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08-25 preinačiti pobijanu presudu i u odluci o posebnoj obvezi, na način da je na temelju čl. 56. st. 4. u svezi čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 optuženom NČ uz uvjetnu osudu naložena posebna obveza da u roku od 3 (tri) mjeseca od pravomoćnosti presude oštećenicima BČ, OIB [osobni identifikacijski broj] i MČ, OIB [osobni identifikacijski broj] , popravi štetu počinjenju kaznenim djelom prijevare iz čl. 236. st. 1. i 2. za koje je pobijanom presudom proglašen krivim u iznosu od 93.000,00 eura (toč. III izreke ove presude).

10.16. Pritom valja navesti da je ovaj žalbeni sud prihvatio žalbu optuženika u dijelu gdje tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio tko u ovom postupku ima svojstvo oštećnika.

10.17. Naime, prvostupanjski sud je optuženika obvezao da popravi štetu BČ, SČ i MČ, međutim, iz iskaza BČ - sina oštećenog PČ koji je u međuvremenu umro, proizlazi da se njegova majka (SČ) u ostavinskom postupku odrekla nasljedstva glede inkriminiranog potraživanja u korist njega i njegove sestre MČ, pa je shodno tome valjalo odluku o posebnoj obvezi preinačiti i u tom pravcu (toč. III ove odluke).

11. Budući da žalba optuženika u ostalom dijelu nije osnovana, a kako ovaj žalbeni sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda na čije postojanje sukladno odredbi iz čl. 476. st. 2. toč. 1. i 2. ZKP/08-25 pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju čl. 482. ZKP/08-25 žalba optuženika u preostalom dijelu odbijena kao neosnovana te je u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda, a kako je to i odlučeno pod toč. IV izreke ove presude.

12. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke