Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-23/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Zinke Bulka članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Nada Milić, odvjetnica u Zagrebu, protiv 1. tuženika MS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Antun Šagovac, odvjetnik u Velikoj Gorici i 2. tuženika VG Komunalac d.o.o., OIB: 09228704508, Velika Gorica, Kneza Ljudevita Posavskog 45, kojeg zastupa punomoćnik Dejan Stajčić, odvjetnik u odvjetničkom društvu Marić Stajčić & Perkov j.t.d. sa sjedištem u [adresa], radi naknade štete, odlučujući o žalbi i dopuni žalbe tužitelja protiv presude Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn- 9/2024-30 od 30. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba i dopuna žalbe tužitelja OS kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici poslovni broj Pn-9/2024-30 od 30. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev 2. tuženika VG Komunalac d.o.o., za naknadu troškova odgovora na žalbu, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja da su tuženici povrijedili mir pokojnika i time počinili štetu tužitelju u iznosu od 300.000,00 EUR sa zateznim kamatama, koju su tuženici obvezni solidarno nadoknaditi.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi 1. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 19.940,00 EUR, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi 2. tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 28.212,50 EUR, u roku od 15 dana.“

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 - dalje: ZPP), uz prijedlog sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači na način da odbaci tužbu.

3. Tužitelj je podneskom od 14. studenog 2025. dopunio navedenu žalbu ponavljajući iste žalbene navode.

4. U odgovoru na žalbu i dopunu žalbe tužitelja, 2. tuženik se protivi svim žalbenim navodima i predlaže iste odbiti kao neosnovane te traži trošak sastava odgovora na žalbu.

5. Žalba tužitelja kao i njezina dopuna nisu osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno naknade neimovinsku štetu na ime povrede prava osobnosti u iznosu od 280.000,00 EUR zbog ekshumacije posmrtnih ostataka US i djeteta tužitelja na mjesnom groblju Krš u mjestu Gornja Komušina, Općina Teslić, te njihovog prijenosa i ponovnog ukopa na obiteljskom groblju Šćitarjevo, Grad Velika Gorica, kao i zahtjev za naknadu iznosa od 20.000,00 EUR na ime imovinske štete troškova prouzročenih tužitelju.

7. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bilo koju bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Neosnovani su žalbeni navodi da je sud prvog stupnja bio dužan, po službenoj dužnosti, dovoditi u pitanje procesnu sposobnost tužitelja te primijeniti odredbe o prethodnom ispitivanju tužbe. Iako sud, u slučaju postojanja konkretnih i objektivnih okolnosti koje upućuju na nesposobnost stranke da razumije značenje svojih radnji i posljedice postupka, može poduzeti odgovarajuće mjere radi zaštite njezinih procesnih prava, u konkretnom predmetu iz tijeka postupka ne proizlazi da bi postojale takve okolnosti. Tužitelj je tijekom postupka aktivno sudjelovao, poduzimao procesne radnje, iznosio činjenične tvrdnje i davao iskaze, pri čemu nije bilo indicija koje bi objektivno upućivale na njegovu nesposobnost za rasuđivanje u smislu procesne sposobnosti. Naknadne žalbene tvrdnje o navodnim kognitivnim smetnjama, iznesene bez da su tijekom postupka bile konkretizirane ili potkrijepljene odgovarajućim prijedlozima ili dokazima, ne mogu dovesti do zaključka o postojanju bitne povrede odredaba parničnog postupka. U spisu ne postoji nikakva odluka o ograničenju ili oduzimanju poslovne sposobnosti tužitelja, a to tužitelj niti ne tvrdi, niti su tijekom postupka postojale okolnosti koje bi ukazivale na potrebu da sud po službenoj dužnosti pokrene postupak radi utvrđivanja njegove poslovne sposobnosti. Sama životna dob, emocionalno stanje ili subjektivna procjena ponašanja stranke ne mogu dovesti u pitanje njezinu stranačku i procesnu sposobnost u smislu procesnog prava.

9. U dopuni žalbe tužitelj je dostavio medicinsku dokumentaciju kao dokaz takvih svojih navoda. Međutim, radi se o novim dokazima koji se ne mogu prilagati tek uz žalbu, pa iste ovaj drugostupanjski sud nije niti mogao razmatrati.

10. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja nije ispunio svoju obvezu pomoći neukoj stranci te da je propustio aktivno procesno usmjeravati postupak u smislu čl. 11. i čl. 219. st. 2. ZPP. Iz spisa proizlazi da je sud već u prethodnom ispitivanju tužbe poduzeo radnje radi osiguranja procesnih prava tužitelja i pravilnog vođenja postupka. Naime, rješenjem od 23. veljače 2024. sud je pozvao tužitelja na ispravak i dopunu tužbe, uz uputu na koji način je potrebno otkloniti uočene nedostatke, kao i na obvezu dostave dokaza radi potkrepljenja činjeničnih navoda. Tužitelj je po tom rješenju postupio te je dopunio tužbu sukladno danim uputama.

11. Nadalje, na ročištu održanom 7. ožujka 2025. sud je, postupajući u skladu s čl. 321. st. 3. ZPP, pozvao stranke da spor pokušaju riješiti sudskom nagodbom. Do sklapanja nagodbe nije došlo jer su tuženici takav prijedlog odbili, na što sud nije mogao utjecati.

12. Također, na ročištu održanom 12. svibnja 2025. tužitelju je ukazana mogućnost da opunomoći odvjetnika radi zastupanja u ovom postupku, čime je sud dodatno osigurao da tužitelj bude upoznat s pravom na stručnu pravnu pomoć i posljedicama samostalnog zastupanja u postupku.

13. Opisane radnje potvrđuju da sud nije bio pasivan niti je zanemario svoju dužnost procesnog usmjeravanja, već je tužitelju pružio stvarnu i konkretnu procesnu pomoć u granicama koje zakon dopušta.

14. Načelo pomoći neukoj stranci ne podrazumijeva obvezu suda da stranku savjetuje o izgledima uspjeha u sporu, visini postavljenog zahtjeva ili o materijalnopravnim posljedicama njezinih procesnih odluka, jer bi takvo postupanje bilo protivno načelu nepristranosti i jednakosti stranaka u postupku.

15. Stoga se žalbeni navodi o povredi čl. 11., čl. 219. st. 2. i čl. 321. st. 3. ZPP ukazuju neosnovanima.

16. Neosnovani su i žalbeni navodi da je sud prvog stupnja bio dužan odbaciti tužbu već u fazi prethodnog ispitivanja, pozivom na odredbe čl. 279. do 281. ZPP, zbog navodne neurednosti tužbe, nedostatka procesne sposobnosti tužitelja ili očite neosnovanosti zahtjeva. Iz stanja spisa proizlazi, kako je već ranije rečeno, da je sud, u skladu sa zakonom, proveo prethodno ispitivanje tužbe te je rješenjem od 23. veljače 2024. pozvao tužitelja na ispravak i dopunu tužbe, uz konkretne upute o načinu otklanjanja uočenih nedostataka. Nakon što je tužitelj postupio po navedenom rješenju, prestali su postojati procesni nedostaci koji bi opravdavali odbacivanje tužbe.

Institut prethodnog ispitivanja tužbe ne služi ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva niti procjeni izgleda za uspjeh u sporu, već isključivo provjeri je li tužba razumljiva i sadržava li sve potrebno da bi se po njoj moglo postupiti (čl. 106. ZPP). Pitanja zastare, postojanja protupravnosti, odgovornosti za štetu i postojanja štete predstavljaju materijalnopravna pitanja o kojima sud odlučuje presudom nakon provedenog postupka, a ne razloge za odbacivanje tužbe u prethodnoj fazi postupka. Stoga tvrdnje žalitelja da je sud bio dužan odbaciti tužbu jer je već u startu bilo „očito“ da tužitelj ne može uspjeti u sporu nemaju uporište u procesnom pravu.

17. Neosnovani su žalbeni navodi kojima se osporava dopuštenost preinake tužbe. Iz stanja spisa proizlazi da je sud prvog stupnja o dopuštenosti preinake odlučio raspravnim rješenjem donesenim na ročištu, nakon čega je postupak nastavljen i proveden u okviru tako dopuštenog tužbenog zahtjeva. Žalitelj u žalbi ne konkretizira u čemu bi se sastojala povreda procesnih odredaba prilikom donošenja tog rješenja, niti obrazlaže na koji bi način eventualna pogreška u dopuštanju preinake mogla biti od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude. Pritom valja naglasiti da se zakonitost raspravnog rješenja o dopuštenju preinake može preispitivati u okviru žalbe protiv presude, ali samo ako se ukaže na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka koja je imala ili je mogla imati utjecaj na donošenje zakonite i pravilne odluke. U konkretnom slučaju takvi razlozi nisu izneseni. Osim toga, činjenica dopuštene preinake nije imala odlučan utjecaj na ishod spora, budući da je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti zbog nepostojanja pretpostavki odgovornosti za štetu, a ne zbog visine ili opsega zahtjeva.

18. Neosnovani su žalbeni navodi kojima žalitelj tvrdi da sud prvog stupnja nije proveo kontrolu vrijednosti predmeta spora te da je bio dužan po službenoj dužnosti intervenirati u visinu postavljenog tužbenog zahtjeva, pozivom na čl. 40. ZPP. Odredba čl. 40. st. 1. ZPP odnosi se na situacije u kojima se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, pa se vrijednost predmeta spora tada određuje prema vrijednosti predmeta zahtjeva koju je tužitelj u tužbi naznačio (st. 2.). U ovom predmetu tužbeni zahtjev glasi na isplatu točno određenog novčanog iznosa, zbog čega je vrijednost predmeta spora određena samim iznosom glavnog zahtjeva (čl. 35. st. 1. ZPP). Pozivanje žalitelja na čl. 43. ZPP pravno je irelevantno, budući da je ta odredba brisana iz važećeg teksta Zakona o parničnom postupku, pa se na njoj ne mogu temeljiti procesne obveze suda niti žalbeni prigovori. Žalbeni navodi kojima se vrijednost predmeta spora dovodi u vezu s visinom dosuđenih troškova također nisu osnovani, jer se troškovi postupka određuju prema uspjehu u parnici i važećoj Tarifi, a vrijednost predmeta spora kod novčanog zahtjeva vezana je uz iznos koji je stranka sama postavila. Slijedom navedenog, žalbeni navodi o povredi procesnih odredaba u vezi s vrijednošću predmeta spora ukazuju se neosnovanima.

19. U postupku je utvrđeno:

- da su posmrtni ostaci US i djeteta tužitelja bili ukopani na mjesnom groblju Krš u mjestu Gornja Komušina, Općina Teslić;

- da je Općinski zdravstveni inspektor Općine Teslić donio rješenje broj 09-504-1/19 od 5. lipnja 2019. kojim je odobrena ekshumacija posmrtnih ostataka i njihov prijenos iz Teslića na obiteljsko groblje Ščitarjevo;

- da su radnici poduzeća Komunalac-Teslić a.d. upravo na temelju navedenog rješenja vršili ekshumaciju posmrtnih ostataka US te ih predali ovlaštenoj osobi radi prijevoza;

- da je tužitelj protiv navedenog rješenja podnio zahtjev za ponavljanje postupka koji je odbačen zaključkom Odjela za inspekcijske poslove pri Komunalnoj policiji OU Općine Teslić broj 09-504-1/19 od 16. lipnja 2021.;

- da je taj zaključak potvrđen rješenjem Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi Republike Srpske broj 111/08-500-766/21 od 6. kolovoza 2021.;

- da je potom tužitelj pokrenuo upravni spor, koji je pravomoćno okončan presudom Okružnog suda u Doboju od 1. prosinca 2022., kojom je njegova tužba odbijena;

- da su posmrtni ostaci temeljem navedenih isprava, kao i potvrde o pogrebu preneseni i ponovno ukopani na obiteljskom groblju Šćitarjevo, Grad Velika Gorica, a što je učinio 2. tuženik u skladu s odredbom čl. 63.a Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti („Narodne novine“, br. 79/07., 113/08., 43/09., 130/17., 114/18., 47/20., 134/20. i 143/21.);

- da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da bi tuženici postupali protivno navedenom rješenju ili izvan zakonom dopuštenog okvira;

- da tužitelj nije dokazao postojanje konkretne neimovinske štete niti uzročnu vezu između postupanja tuženika i navodne povrede prava osobnosti;

- da u odnosu na zahtjev za naknadu imovinske štete nisu dokazani nastanak, visina niti uzročna veza s postupanjem tuženika.

20. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja pravilno je primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev.

21. Prema odredbi čl. 1045. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), za nastanak obveze naknade štete moraju biti ispunjene pretpostavke protupravnog postupanja, štete, uzročne veze i krivnje. U konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao postojanje nijedne od navedenih pretpostavki.

22. Iz provedenih dokaza proizlazi da je ekshumacija provedena temeljem valjanog rješenja nadležnog tijela i u skladu s važećim propisima, a da je pogreb pokojne US na groblju u Šćitarjevu 2. tuženik izvršio na temelju dozvole za ukop, zbog čega izostaje element protupravnosti kao jedna od pretpostavki odgovornosti za štetu. Sama činjenica da je tužitelj subjektivno doživio navedeni događaj kao povredu svojih prava ne može sama po sebi dovesti do odgovornosti tuženika, ako je njihovo postupanje bilo zakonito.

23. Nadalje, tužitelj tijekom postupka nije dokazao postojanje konkretne neimovinske štete u smislu povrede prava osobnosti, niti je dokazao uzročnu vezu između postupanja tuženika i nastale štete. Isto vrijedi i za zahtjev za naknadu imovinske štete, za koji nisu dokazani ni nastanak ni visina štete.

24. Osnovano je sud prvog stupnja prihvatio i prigovor zastare.

25. Prema odredbi čl. 230. st. 1. ZOO, tražbine naknade štete zastarijevaju za tri godine od dana kada je oštećenik saznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina od dana kada je šteta nastala.

26. Iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je ekshumacija i prijenos posmrtnih ostataka izvršena 2019. godine, te da je tužitelj već tada bio upoznat s činjenicama na kojima temelji svoj zahtjev, kao i s osobama koje su u postupku sudjelovale. Tužba je podnesena 2024. godine, dakle nakon isteka zakonskog zastarnog roka, zbog čega je tražbina u trenutku podnošenja tužbe već bila zastarjela.

27. Slijedom navedenog, pravilno je sud prvog stupnja i iz ovog razloga odbio tužbeni zahtjev.

28. Tužitelj žalbu u pogledu dosuđenog troška posebno ne obrazlaže. Prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP sud drugog stupnja ne pazi po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima parničnog postupka, pa je stoga kao opravdan iznos troškova postupka koji je dosuđen tuženiku, uzet iznos koji je kao opravdan priznao sud prvog stupnja.

29. Slijedom svega navedenog, a primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP žalbu tužitelja valjalo je odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.

30. Trošak sastava odgovora na žalbu 2. tuženiku nije dosuđen jer ta parnična radnja nije potrebna za donošenje odluke (čl. 166. st. 1. ZPP u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina