Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-465/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurković, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 11. prosinca 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnice tužitelja, te uz javnu objavu presude, 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj broj 5140060226-60010452964/2005 sklopljenog dana 25.11.2005. između tužitelja TM, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 1403633387788 (pravni slijednik Slavonska banka d.d. Osijek), a koja glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke...“

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 (pravni slijednik Slavonska banka d.d. Osijek) da tužitelju VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 1.369,85

EUR-a (tisućutristošezdesetdeveteura-osamdesetpetcenti) na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama računajući od 23. rujna 2011. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. godine koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 da tužitelju VM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 901,55 EUR-a (devestojedaneuro- pedesetpetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 27. siječnja 2026. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je tuženik Addiko bank d.d. pravni sljednik Slavonske banke d.d., te da je 25. studenog 2005. s pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d., sklopio Ugovor o kreditu broj 5140060226-60010452964/2005, a prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 95.000,00 CHF. Predmetnim ugovorom ugovoren je rok otplate kredita koji je iznosio 25 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Nadalje, naveo je da je u članku 8. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Tarifi banke

- naknada za usluge kreditora, sukladno poslovnoj politici banke – kreditora, važećim u trenutku prijevremene otplate. S obzirom da je kao korisnik kredita odlučio prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit, tuženik mu je dana 22. rujna 2011. naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 10.321,15 HRK, odnosno 1.369,85 EUR-a. Tužitelj navodi da je sukladno članku 1024. st. 3. ZOO/05 dopušteno ugovoriti ovakvu odredbu, ali pod uvjetom da je davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate pretrpio štetu, zbog čega predmetna odredba Ugovora o kreditu ništetna jer je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pritom nije pretrpio nikakvu štetu, odnosno ni na koji način mu nije prilikom prijevremene otplate kredita pojasnio u čemu se sastoji ta šteta, niti koji su objektivni eventualni troškovi nastali prilikom prijevremene otplate kredita, a niti je obračun naknade transparentan i razumljiv. Nadalje, tužitelj navodi da prema odredbi članka 96. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Istaknuvši da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, dodajući da je propisano da se nepoštena ugovorna odredba posljedično smatra ništetnom. Dakle, naveo je, radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, jer se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“, a uz to se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno člancima 269.-272. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je u tužbi naveo da je tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao nepošteno i time ga, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Tužitelj je naveo da smatra da je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći. Slijedom navedenog tužitelj je predložio sudu da donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev. Potraživao je i naknadu troškova parničnog postupka.

1.1. Tijekom postupka, tužitelj je navodio da se zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Prema tome, zastara za isplatu teče tek od dana utvrđenja pojedine ugovorne odredbe ništetnom, u konkretnom slučaju danom donošenja presude, ukoliko naslovni sud utvrdi utužene ugovorne odredbe ništetnima. Nadalje, naveo je da se o odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije pojedinačno pregovaralo obzirom da je ta odredba bila formulirana od strane trgovca u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru te da vezano uz to tužitelj kao potrošač nije ni mogao imati utjecaja na njezin sadržaj. Dakle, u situaciji kada se o utuženoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, već je tuženik ugovorio pravo da jednostrano svojom odlukom utvrđuje tu visinu, time je tuženik postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a time je i prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a zbog čega se utužena ugovorna odredba ima smatrati nepoštenom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknu prigovor zastare, te je osporio sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, a protivio se i svim dokaznim prijedlozima tužitelja, te je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva, a naveo je da visina i datum naplaćene naknade nije sporan. U vezi istaknutog prigovora zastare naveo je da je tužba podnesena 28. ožujka 2025. a da se na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina, što znači da je za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 28. ožujka 2020., nastupila zastara potraživanja. Nadalje, istaknuo je da s obzirom da je Ugovor o kreditu zaključen 2005. te da je naknada za prijevremenu otplatu kredita naplaćena 2011., a da ugovor nije utvrđen ništetnim, jasno je i nedvojbeno da je tužba podnesena izvan općeg zastarnog roka od pet godina. Nadalje, tuženik je naveo da je kondemnatorni dio u zastari, pa da stoga tužitelj nema niti pravni interes za utvrđenje ništetnosti, jer deklaratorni zahtjev ne može sam sebi biti svrha. Isto tako, naveo je da tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik je navodio da su da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za prijevremenu otplatu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Imajući u vidu navedeno i to da se tužitelj se prije sklapanja ugovora o kreditu obratio tuženiku s kojim je, u razgovoru, pregovorima, upoznavanju sa svim mogućnostima kreditiranja, odlučio zatražiti sklapanje predmetnog ugovora o kreditu uz pripadajuće uvjete, tuženik je u tim pregovorima vrlo jasno objasnio sve značajke ugovora, o promjenjivosti kamatne stope, valutnoj klauzuli te o naknadama za obradu i prijevremenu otplatu kredita. Pri tome je tuženik, kako prije sklapanja, tako i za vrijeme trajanja ugovora o kreditu u cijelosti poštovao sve odredbe o pravima potrošača, vodeći računa da tužitelj jasno izrazi svoju ugovornu volju, te sukladno svom dispozitivnom pravu odluči kakav će ugovor s tuženikom zaključiti, te da je Ugovor o kreditu imao je vrlo jasan i uočljiv tekst da se radi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da se radi o valutnoj klauzuli, da je ugovorena naknada za obradu i prijevremenu otplatu kredita, što je tužitelj po vlastitom izboru prihvatio, iako je imao mogućnost izbora drugih oblika, vrste, ugovora o kreditu, bilo kunski, bilo u EUR-ima, bilo s fiksnom kamatom, bilo s promjenjivom kamatom. Tuženik je istaknuo da je odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, lako uočljiva i razumljiva. Tuženik je naveo da u slučaju prijevremene otplate kredita, nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Tuženik ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Naknada za prijevremenu otplatu kredita nema karakter ugovorne kazne niti ne predstavlja kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, jer se ne radi o kamatama već o naknadi za prijevremenu otplatu. Riječ je o naknadi s kojom je tužitelj bio upoznat u vrijeme sklapanja ugovora, koju je prihvatio prilikom sklapanja ugovora, koja je bila predviđena i potom naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita. Tuženik je osporio i zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 5-14), Pregled prometa za klijenta (list spisa 16), Otplatni plan (list spisa 17-23), Naknade za usluge banke u kreditiranju građana Hypo Alpe Adria banke (list spisa 45), Izjava DM (list spisa 46-49), Izjava SM (list spisa 50-52), te je saslušao tužitelja

4. Sud je financijsko-knjigovodstveno vještačenja iz razloga što je punomoćnik tužitelja na ročištu održanom 11. prosinca 2025. odustao od dokaznog prijedloga za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer tuženik nije osporavao visinu i s obzirom da iz Pregleda prometa za klijenta proizlazi da je naknada naplaćena.

5. Tužbeni zahtjev je osnovan.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 1.369,85 EUR-a, koji iznos je tužitelj isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je ima li tužitelj status potrošača, je li nastupila zastara utuženog iznosa.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj s pravnim slijednikom tuženika sklopio dana 25. studenog 2005. Ugovor o kreditu broj 5140060226-60010452964/2005, kao i da je dana 22. rujna 2011. platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 10.321,15 HRK, odnosno 1.369,85 EUR-a .

9. Iz Ugovora o kreditu (list spisa 5-14) proizlazi da su tužitelj i tuženik člankom 8. ugovorili: "U tom slučaju korisnik kredita se obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke u postotku na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke.

10. Iz Pregleda prometa za klijenta (list spisa 16) proizlazi da je tužitelj tuženiku platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 10.321,15 kn i to 22. rujna 2011.

11. Iz Izjave DM (list spisa 46-49) proizlazi da je zaposlena kod tuženika od 2000., te da nije sudjelovala u sklapanju pojedinih ugovora o kreditu koje je banka sklopila s korisnicima kredita, te da je visina naknade za prijevremenu otplatu kredita bila sadržana u tekstu ugovora o kreditu i iskazivala se u relativnom iznosu (postotku) od nedospjele glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita ili je upućivana na Odluku o naknadama Banke. Prilikom prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita, banci nastaju troškovi koji su vezani za dodatne aktivnosti banke.

12. Iz Izjave Marka SM (list spisa 50-52) proizlazi da je kod banke zaposlen od 1. travnja 2004. a od 1. siječnja 2022. do danas obavlja poslove izvršnog direktora riznice i financijskog kontrolinga. Napominje da nije sudjelovao u sklapanju ugovora s korisnicima kredita. Izjavu daje u vezi troškova i štete koja nastaje banci u slučaju prijevremene djelomične ili konačne otplate kredita. Navodi da su banci za poslovanje potrebna određena sredstva, do kojih dolazi primanjem depozita, zaduživanjem kod drugih banaka, zaduživanjem na međunarodnom tržištu i slično. U svim slučajevima banka na tako osigurani novac plaća kamate svojim zajmodavcima. Prijevremeni povrati mogu remetiti plan u određenom dijelu, sa aspekta smanjenog prihoda i povećanja likvidnosti u datom trenutku. Prijevremenom otplatom kredita, banka ostvaruje priljev novca koji prema izvorno ugovorenom roku i načinu otplate nije očekivala. U slučaju prijevremene otplate kredita banka nema mogućnost prijevremeno vratiti novac kojeg je prethodno osigurala kako bi mogla isplatiti kredit, uslijed čega joj nastaje šteta jer i dalje plaća kamate svojim zajmodavcima.

13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit sam podigao kako bih zatvorio raniji kredit, kupio automobil te adaptirao stan. U to vrijeme, kao i sada, nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Ugovor o kreditu je sastavila banka. Djelatnik banke mu nije objasnio odredbe, pa tako ni odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita. Ugovor mu je dan na čitanje, ali nije imao puno vremena jer je bio u banci pa je pročitao samo dijelove i to dio koji se odnosio na iznos kredita. Prilikom sklapanja Ugovora nije znao da će, ako bude htio ranije otplatiti kredit, morati platiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a to mu nije rekao niti djelatnik banke. Djelatnik banke mi nije obrazložio niti koja je svrha plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita, koji troškovi se plaćaju navedenom naknadom, ništa mu nije obrazložio. Nije pitao može li pregovarati jer nije znao da postoji takva mogućnost, odnosno postoji li mogućnost pregovaranja, a nisu mu niti u banci ponudili da pregovara o odredbi za prijevremenu otplatu kredita. Javni bilježnik mi nije obrazložio odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.

13.1. Iskaz tužiteljia sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je uvjerljiv, jasan i bez proturječnosti.

14. Tuženik je tijekom postupka u spis dostavio Izjavu svjedoka OM i DM. Sud je navedene izjave ocijenio kao nevjerodostojne jer JM i DM nisu bile osobe koje su neposredno sudjelovale u sklapanju predmetnog ugovora, a što proizlazi iz samih Izjava, pa nemaju potrebna znanja o pregovorima s tužiteljicom u vezi s predmetnom odredbom ugovora o kreditu.

15. Prije svega, potrebno je reći da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., iz Sudskog registra proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d.

15.1. Slijedom navedenoga, budući da Slavonska banka d.d. ne postoji jer je pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., koja je promijenila ime u Addiko banka d.d., Addiko banka d.d. – tuženik je pravni slijednik Slavonske banke d.d. i pasivno legitimiran u ovoj pravnoj stvari.

16. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj od strane djelatnika banke u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu bio informiran o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, kao niti o iznosu navede naknade. Navedena odredba o prijevremenoj otplati kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje visine. Osim toga, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulazi u spornu naknadu radi. Banka je trebala tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Slijedom navedenoga, navedena odredba za tužitelja je bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

17. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

18. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

19. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

20. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da tužitelj, ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu kako bi zatvorio raniji kredit, kupio automobil i adaptirao stan, te da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao u svom vlasništvu trgovačko društvo, OPG, niti obrt. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojemu je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj, bio potrošač.

21. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem, pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, te o visini te naknade. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogao izračunati naknadu za prijevremenu otplatu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nisu progovarali o navedenoj odredbi.

22. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljem o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

23. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

24. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

25. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

26. Dakle, s obzirom na to da se radi o kreditu čija su sredstva namijenjena za zatvaranje ranijeg kredita, kupnju automobila i adaptacije stana, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne predmetne odredbe, ni oko njenog prihvaćanja ili neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužiteljici nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Tužitelj (što proizlazi iz njegovog iskaza) nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, a djelatnici banke tužiteljiu nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknada, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljive jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njegovu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije sadržavala niti parametre za određivanje visine (sukladno Odlukama i Tarifama banke).

27. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom djelomičnom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene djelomične otplate kredita, kao niti na što se odnosi naknada za obradu kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

27.1. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu članka 8. Ugovora o kreditu sklopljenog 25. studenog 2005., a koja glasi: „U tom slučaju Korisnik se kredita obvezuje izvršiti uplatu prema zaključnom obračunu Banke, koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke na preostali iznos kredita, sukladno poslovnoj politici Banke...“ Stoga, sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a navedena odredba čl. 9. Ugovora o kreditu je nepoštena, te su ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

28. Budući da je odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ništetna u navedenom dijelu u primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za prijevremenu otplatu kredita je naplaćena 22. rujna 2011. u iznosu od 1.369,85 EUR-a.

28.1. Na navedeni iznos od 1.369,85 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za prijevremenu kredita naplaćena 22. rujna 2011. u iznosu od 1.369,85 EUR-a pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

29. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu, u prethodno navedenom dijelu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

30. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.

31. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 11. prosinca 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 2. srpnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 600,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 700,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 875,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak sudske pristojbe na tužnu u iznosu od 26,55 EUR-a, što sveukupno iznosi 901,55 EUR-a zateznim kamatama koje teku od 27. siječnja 2026. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

32. Tužitelju nije priznata naknada troška pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela, niti je istu platio.

33. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 27. siječnja 2026.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženik