Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-540/2025-13

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu Zvonimiru Rogić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja JM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po pun. Marijanu Belčić, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J.Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti dijela ugovornih odredbi i isplate, nakon održane i zaključene glavne javne rasprave 22. prosinca 2025. na osnovi čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), a objavljene 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe i to:

- iz čl. 2. st. 4. Ugovora o namjenskom kreditu br. 3208645353/2007, sklopljenog 21.03.2007. imeđu tužitelja i tuženika, potvrđenog 26.03.2007. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod brojem OV-2914/07, u dijelu odredbe koji glasi: „ Korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora.”

- iz čl. 23. Točke C Ugovora o namjenskom kreditu br. 3208645353/2007, sklopljenog dana 21.03.2007. godine između tužitelja i tuženika, potvrđenog dana 26.03.2007. godine po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod brojem OV- 2914/07-1, u dijelu odredbe koji glasi: „ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate.“

II. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju JM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 312,04 € (tristodvanaesteuraičetiricenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28.03.2007. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. N a l a ž e s e tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju JM, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita isplati iznos od 265,57 € (dvjestošezdesetpeteuraipedesetsedamcenta) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.02.2009. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. N a l a ž e s e tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od

676,38 € (šestosedamdesetšesteuraitridesetosamcenta) sa zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude tj. 27. siječnja 2026. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana, dok se tužitelj s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 617,30 € o d b i j a .

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom 21. ožujka 2007. sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208645353/2007, potvrđen 26. ožujka 2007. po javnom bilježniku Mandici Popović iz Valpova pod brojem OV-2914/07, prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 73.770,00 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, na rok otplate od 26 godina u jednakim mjesečnim anuitetima.

1.1. Predmetnim tipskim Ugovorom u čl. 2. st.4. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja Kreditor. Tuženik mu je prilikom isplate kredita 27.03.2007. naplatio naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 2.351,08 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 312,04 €.

1.2. Navodi da je odredbom čl. 23. Točke C predmetnog Ugovora ugovoreno da se može izvršiti prijevremena otplata kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. Tuženik mu je 15.02.2009. naplatio naknadu za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 2.000,92 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 265,57 €.

1.3. Ističe da se o ugovornim odredbama za tzv „ulaznu i izlaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već su iste kao takve unaprijed formulirane i od strane tuženika (banke) implementirane u tipskom ugovoru na koji ona kao potrošač nije imala utjecaja. Nije joj bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedene odredbe nisu bile ugovorene u dobroj vjeri te su suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega su iste nepoštene i ništetne te ne proizvode pravni učinak.

1.4. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedenih nepoštenih odredbi o ulaznoj i izlaznoj naknadi u predmetnom ugovoru iste naplatio i time stekao ne pripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 – dalje ZOO) takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Stoga predlaže da sud usvoji tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti ističući prigovor zastare. Prigovara i vrijednosti predmeta spora kako je naznačio tužitelj u iznosu od 1.340,50 €, a tužbenim zahtjevom potražuje isplatu ukupnog iznosa od 577,61 €, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.

2.1. Ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe.

2.2. Navodi da je odredba kojom se ugovara obveza korisnika kredita za plaćanjem naknada i troškova jasna, lako uočljiva i razumljiva. Sukladno odredbi čl. 57. Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP) nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Na jednak način određeno je i Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo. Ukazuje i na odredbu čl. 55. st. 2. ZZP-a kojom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzeti u obzir prirodu proizvoda koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Dakle, i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu. Ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj potencijalnoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita i naknade za uvećanu uplatu, dakle, tužitelj je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Isto tako upoznao je i stavio tužitelju na raspolaganje Odluku o Tarifi naknada za usluge Kreditora, a unutar koje je jasno i razumljivo bio propisan iznos naknade. Tužitelja je o obvezi plaćanja naknade za obradu i naknade za uvećanu uplatu kredita informirao i tijekom pregovora oko ugovaranja ovog ugovora o kreditu na način da su službenici Banke tužitelju jasno iskomunicirale da postoji obveza tužitelja, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kredita.

2.3. Naknada za obradu kredita predstavlja naknadu koja se naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita (dakle, tužitelj je odmah bio upoznat s ekonomskim posljedicama ugovaranja kredita), a ista je pokrivala troškove poput operativnih troškova (trošak rada djelatnika Banke, uključujući i troškove zaposlenika na razvoju i održavanju pripadnih IT sustava i sl.), materijalnih troškova (cijene uredskog materijala, informatičke opreme, trošak s osnove korištenja energenata, trošak s osnove razmjene podataka ili baza podataka s trećim stranama kao što su registar obveza po kreditima SRI, HROK ili HZMO itd.), troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge (npr. trošak poštarine), povezanih regulatornih troškova (npr. za rad djelatnika svih službi, savjetovanje klijenta, izrada ponude za kredit, provjera i unos podataka iz zahtjeva za kredit, obrada zahtjeva, odobravanje kredita, izrada i potpisivanje ugovora, isplata kredita, odlaganje i arhiviranje kreditnog spisa i sl.). Ukazuje da je u ugovoru o kreditu jasno i razumljivo bilo propisano da je od tužitelja ovlašten naplatiti naknadu za uvećanu uplatu kredita, a tužitelju je itekako bilo poznato da je dužan podmiriti tu naknadu te mu je bio poznat i iznos odnosno postotak naknade za uvećanu uplatu kredita. Uzimajući u obzir okolnosti ovoga pojedinačnog slučaja, a osobito odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme zasnivanja kreditnog odnosa, sve obavijesti i informacije koje je tužitelj imao za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, proizlazi da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu. Slijedom navedenoga ne može se smatrati da bi predmetna ugovorna odredba o naknadi uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama pa da bi se ta odredba imala smatrati nepoštenom/ništetnom. Stoga predlaže da sud odbije tužitelja s tužbom i tužbenim zahtjevom.

3. Tužitelj se u podnesku od 19. svibnja 2025. očitovao na navode iz odgovora na tužbu tuženika. Ističe da se sustav zaštite uspostavljen Direktivom 93/13 temelji na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluga (osobito u vidu razine obaviještenosti). Po stavu Suda EU zahtjev jasnog i razumljivog teksta iz čl. 5 Direktive ne pretpostavlja samo gramatičku razumljivost ugovorne odredbe o naplati naknade za odobrenje kredita za potrošača, već i da: “ugovor transparentno opisuje konkretan način funkcioniranja mehanizma na koji se ista odnosi kao i odnos između tog mehanizma i onoga predviđenog drugim odredbama” (toč.67. Presude Suda EU u spojenim predmetima C-224/19 i C- 259/19 od 16.7.2020.) i to tako da potrošač na temelju preciznih i razumljivih kriterija može procijeniti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze. Stoga, sukladno stajalištu Suda EU, u svakom pojedinom postupku nacionalni Sud mora ispitati: jasnoću i razumljivost odredbe s obzirom na sve činjenične elemente i informacije koje je tuženik kao davatelj kredita pružio tužitelju kao korisniku kredita prilikom pregovaranja o sklapanju predmetnog ugovora o kreditu. Ukazuje da se sukladno stajalištu Suda EU kao ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom “glavni predmet ugovora” trebaju shvatiti samo one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju, dok se sve ostale odredbe imaju smatrati akcesornima pa stoga ni okolnost da je naknada za otvaranje kredita ili prijevremeno zatvaranje kredita eventualno bila uključena u trošak istoga ne znači i da ista predstavlja njegovu bitnu činidbu niti da iste ulaze u odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene pa posljedično te odredbe nisu isključene, već podliježu provođenju testa (ne)poštenosti prilikom provođenja kojega se mora preispitati iznos naplaćene naknade i zauzvrat pružene usluge. Stoga, činjenica da je trošak ulazne i izlazne naknade bio određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom iznosu, potvrđuje kako istim naknadama nisu bili “pokriveni” bilo kakvi eventualno nastali stvarni troškovi koje bi tuženik imao pri odobravanju / zatvaranju kredita jer takovi ni u kojem slučaju nisu determinirani visinom odobrenih kredita. Smatra i da troškovi tzv. ulazne naknade, ako su i postojali, nikako nisu smjeli pasti na njegov teret jer je tuženik financijska institucija kojem odobravanje kredita predstavlja jednu od usluga koju isti redovito pruža te je navedeni stoga bio dužan organizirati svoje poslovanje na način da eventualno nastale troškove u postupku odobravanja kredita ukalkulira i podmiri iz kamate koju je naplaćivao prilikom otplate kredita.

3.1. U odnosu na ništetnost ugovorne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi navodi da naknada za prijevremenu otplatu ne predstavlja stvarno nastale troškove izvršenog zatvaranja kredita već da obveza korisnika kredita na naknadu štete stoji u vezi s mogućnošću da davatelj kredita pretrpi štetu uslijed vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje, a navedeno tim više iz razloga što bi po tuženiku “izrada obračuna takvih troškova tobože predstavljala nerazmjeran trošak davatelju kredita” radi čega je istome „efikasnije“ bilo u cijelosti prebaciti teret na korisnika kredita.

3.2. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ne može biti izjednačeno s neispunjenjem obveze, zakašnjenjem s ispunjenjem obveze ili pak s neurednim ispunjenjem obveze slijedom čega naknada za prijevremenu otplatu kredita po svom karakteru i sadržaju ne može predstavljati ugovornu kaznu. Pravo na prijevremenu otplatu kredita predstavlja ovlaštenje korisnika kredita čijim izvršenjem isti ne vrši protupravnu radnju pa stoga po pravilima o odgovornosti za štetu navedeni banci može dugovati isključivo naknadu stvarno pretrpljene štete (ako je takova uopće postojala), a ne i izmaklu dobit.

3.3. Kako ni sam tuženik u čitavom odgovoru na tužbu nije čak niti pokušao obrazložiti na što se odnosi iznos naplaćene naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, opravdano je za zaključiti da ista, neovisno o tom kako je tuženik nazivao, ne predstavlja ništa drugo, nego upravo nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka očekivao dobiti do kraja trajanja predmetnog ugovora, odnosno naknadu neostvarenih kamata (tj. izmakle dobiti). Stoga je navedena ugovorna odredba temeljem koje je tuženik izvršio protupravnu naplatu radi prijevremene otplate kredita (u smislu čl.332.st.1.ZOO-a) suprotna prisilnim propisima (čl. 1024. st.4. ZOO/05 i čl. 6. ZOO/05) i načelu zabrane zlouporabe prava budući da se sudionici u obvezno-pravnom odnosu moraju u ostvarivanju svojih prava uzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje obveza drugom sudioniku, a njoj je ovakvom naplatom naknade bilo otežano ispunjenje ugovora prije roka koje predstavlja njezino zakonsko pravo.

3.4. Ističe kako ciljevi Direktive vijeća Europske zajednice 93/13/EEZ od 5.4. 1993.g. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima nisu implementirani isključivo u Zakon o zaštiti potrošača već i u odredbe članaka 295. i 296. ZOO-a i to, radi ostvarenja zaštite jednakosti prava šireg kruga sudionika obveznopravnih odnosa (čl.16. ZOO-a) u ugovaranju općih uvjeta ugovora. Imajući u vidu navedene odredbe zakona razvidno je kako je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi je li riječ o odredbama suprotnim načelu savjesnosti i poštenja te jesu li te odredbe prouzročile očitu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno ugrožavaju li navedene odredbe postizanje svrhe sklopljenog ugovora. Ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu radi solemnizacije ugovora, kako je isti formulirani, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora.

3.5. U odnosu na prigovore zastare potraživanja ističe da se zastara restitucijskog zahtjeva kod potrošačkih ugovora u slučaju ništetnosti računa od takovog utvrđenja, a ne od izvršnog plaćanja (VSHR br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., Gž-1213/2021-2 od 25.10.2021.g. Županijski sud u Puli).

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja te izvršio uvid u materijalnu dokumentaciju priloženu spisu.

5. Tužitelj JM ostajući u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva iskazao je da je 2007. zaključio ugovor o namjenskom kreditu u poslovnici tuženika u Osijeku čiji je bio klijent. Pregovarao je s djelatnicom banke, a potreban mu je bio kredit za kupnju stambenog objekta, kuće, u vrijednosti oko 50.000,00 €. Tada je bio zaposlen u Jamnici d.d. i tražio je kredit koji je za njega najpovoljniji (kunski ili u eurima), a djelatnica banke mu je rekla da ne ostvaruje uvjete za takve vrste kredita već samo za kredit u CHF. Nekretninu je kupovao od EM koji je u ugovoru naveden kao založni dužnik. Djelatnica banke ga nije upozorila na rizike vezano za sklapanje ugovora u CHF niti da HNB ne štiti tečaj kune u odnosu na tečaj CHF kao što to čini u odnosu na euro. Pristao je na takav ugovor i banka je sačinila ugovore isključivo po svojim uvjetima. Sačinjene ugovore je pogledao i zanimao ga je iznos kredita, rok otplate, visina rate. Djelatnica mu nije govorila vezano za troškove obrade kredita, odn. ulazne i izlazne naknade. Ne razumije se u pojmove promjenjive kamatne stope, tečaje i valute, ali kako se radilo o njegovoj osobnoj bankarici, vjerovao joj je da je taj ugovor o kreditu u CHF za njega najpovoljniji. Kada je pribavio dokumentaciju za kredit, popunio je zahtjev i sačinjene ugovore po banci, odnio kod javnog bilježnika na ovjeru koji mu nije tumačio pojedine odredbe ugovore već samo ovjerio potpise. Ugovore je vratio u banku i kredit mu je odobren i isplaćen na njegov račun u kunama. Naplatili su mu prilikom isplate kredita ulaznu naknadu, ali ne zna u kojem iznosu i novac je podigao i isplatio prodavatelju kuće. Djelatnica banke mu nije objašnjavala koji parametri i troškovi čine obradu kredita, a isto tako i izlaznu naknadu. U tom trenutku nije ni znao koji iznos ulazne naknade mu je naplaćen za obradu kredita. Kuću je kupio u [adresa] isključivo kao fizička osoba u kojoj živi i danas sa svojim članovima obitelji i nikada nije iznajmljivana, niti se u istoj obavljao obrt. Početne rate kredita su mu iznosile oko 1.700,00 kn da bi se nakon nekog vremena povećale na iznos od oko 3.000,00 kn. Ne bi ispunjavao uvjete za kredit da je početna rata iznosila oko 3.000,00 kn. Išao je u banku radi dobivanja informacija zbog povećanja rata i djelatnica banke mu je objašnjavala u smislu da je to posljedica promjene tečaja, valute i promjenjive kamatne stope na što oni ne mogu utjecati. Morao je plaćati povećane rate kredita te je odlučio otplatiti nepovoljni kredit i podigao je u drugoj banci gotovinski kredit i isplatio tuženiku preostali iznos kredita, ali uz naplatu izlazne naknade sukladno ugovoru o kreditu koji je s bankom zaključio. Ne zna kolika je iznosila ta naknada. Nakon isplate kredita banka mu je dala brisovno očitovanje i brisana je hipoteka, a nakon čega više nije klijent Zagrebačke banke. Djelatnica banke mu nikada nije spomenula odredbe iz ugovora koje se odnose na ulaznu i izlaznu naknadu. Ne bi podizao kredit u CHF da je znao da će zbog promjene tečaja, kamatne stope i valute imati obvezu plaćanja većih iznosa rata kredita. Dodao je da inače nije mogao utjecati ni na jednu odredbu iz sačinjenog ugovora jer je isti zaključen isključivo po uvjetima banke.

6. Sud među strankama smatra neprijepornim i utvrđenim i to:

- da su tuženik i tužitelj sklopili 21.03.2007. Ugovor o namjenskom kreditu br. 3208645353/2007;

- da je čl. 2. st.4. predmetnog Ugovora ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora;

- da je čl. 23. Točka C predmetnog Ugovora ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade prema Odluci o tarifi naknada za usluge Kreditora, odnosno općim uvjetima poslovanja

Kreditora važećim u trenutku prijevremene otplate;

- da je 27. ožujka 2007. naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 2.351,08 kn, a 15. veljače 2009. naplaćena je naknada za prijevremeno djelomično zatvaranje kredita u iznosu od 2.000,92 kn.

7. Među strankama je prijeporno i to:

- da li su ništetne odredbe čl. 2.st.4. i čl. 23. točka C predmetnog Ugovora;

- da li tužitelj ima pravo na restituciju temeljem navodno ništetnih predmetnih odredbi ugovora;

- da li je osnovan tuženikov istaknuti prigovor zastare potraživanja kao i naznačena vrijednost predmeta spora u iznosu od 1.340,00 €.

8. Analizirajući navode tužbe i odgovora na tužbu tuženika, iskaz tužitelja, materijalnu dokumentaciju priloženu spisu, svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno, kao i rezultat cjelokupnog postupka, sud smatra u cijelosti osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja opisan kao u izreci presude.

9. Sadržaj Ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika nije prijeporan, prijeporne su odredbe kojim su ugovorene tzv. ulazne i izlazne naknade u čl. 2. st. 4. i čl. 23. toč. C predmetnog Ugovora.

10. Sud smatra utvrđenim da je tužitelj bio upoznat o obvezi plaćanja svoj naknada i troškova sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora. Međutim, tužitelj je u svom iskazu naveo da nije bio informiran na što konkretno se te naknade odnose te da o naknadama nije mogao pregovarati. Isto tako nije ni znao koliko iznose te naknade jer je banka te naknade obradila i naplatila po svojim bankarskim uvjetima bez posebnog pojašnjenja

11. Stoga su predmetne odredbe nepoštene i ništetne. Nepoštenost sud nalazi iz razloga što je predmetni ugovor tipizirani ugovor prema kojem korisnik kredita nema nikakvog utjecaja osim prihvatiti ga ili ne, tj. bio je ovisan o novcu potrebnom za kupnju kuće pa je u konkretnom slučaju banka jača strana koja određuje pravila igre tako i naknade sukladno vlastitoj odluci na koju korisnik kredita nema nikakvog utjecaja.

12. Naime, iz navedene odredbe proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koji sadrži odredbe prema kojima se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora kao i da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita uz plaćanje naknade.

13. Prema odredbi čl. 96. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, dalje ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

14. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Isto propisuje odredba čl. 49. ZZP-a/2014. Tuženik tu činjenicu nije uopće dokazivao.

15. Prema čl. 295. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

16. S obzirom na navedeno, jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama ugovora.

17. Budući da iz predmetnog ugovora očito proizlazi da je predmetni ugovor prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora pa tako i o odredbama općih akata banke, kao i o izmjenama i dopunama tih akata, po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo, a niti se moglo pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. 2.st.4. i čl. 23.toč. C predmetnog Ugovora o kreditu platio tuženiku naknade u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da su iste prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da su nepoštene navedene predmetnog Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st.1. ZZP-a te ništetne u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a.

18. Osim toga, sud prihvaća navode tužitelja da tuženik, kao banka, ima pravo na vraćanje glavnice kredita, na naplatu ugovorenih kamata te na naknade koje su stvarne odnosno za koje postoji dokaz da je banka imala određene troškove pa ih je onda imala pravo i naplatiti. Kod prijevremene otplate kredita, potpuno je jasno da banka ima pravo naplatiti preostalu glavnicu i kamatu koja je nastala do dana prijevremene otplate, ali nema pravo naplaćivati nikakvu dodatnu naknadu odnosno buduću nedospjelu dobit uslijed toga što je kredit otplaćen prijevremeno.

19. Stoga se tužitelj ispravno poziva na zajedničku presudu Ustavnog suda od 13. srpnja 2023. br. U-III-3231/22 i dr. kojom je presuđeno da banke nisu smjele ugovarati i naplaćivati tzv. izlazne naknade za prijevremenu otplatu kredita bez obzira na valutu kredita i da takve naknade moraju biti vraćene potrošačima, pri čemu je nebitno jesu li banke ugovarale točan postotak od preostale glavnice, ili su ugovarale da će se naknada naplatiti prema tarifi banke.

20. Kako su ništetne odredbe i to čl. 2.st.4. i čl. 23.toč. C Ugovora o kreditu, te se odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita u iznosu od 312,04 €, a koja je naplaćena 27.03.2007. kao i na isplatu naknade za prijevremeno djelomično zatvaranje kredita u iznosu od 265,57 € koja je naplaćena 15.02.2009. Stoga je sud prihvatio tužbeni zahtjev i odlučio kao pod toč. II. i III. izreke presude.

21. U odnosu na tuženikovo osporavanje tijeka zateznih kamata, sud u cijelosti prihvaća navode tužitelja da se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem od dana naplate predmetnih naknada te sukladno čl. 1115. ZOO-a tužitelj osnovano potražuje iznos zateznih kamata na iznos plaćene naknade za obradu kredita i naknade za prijevremenu otplatu kredita od dana plaćanja istih.

22. Neosnovan je prigovor zastare tuženika, jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 2.st.4. i čl. 23.toč. C Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020 prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. S obzirom na prigovor tuženika na označeni VPS u iznosu od 1.340,00 €, sud je na ročištu održanom 20. listopada 2025. utvrdio VPS u iznosu od 577,61 €. Isti iznos se sastoji od visine naplaćene ulazne i izlazne naknade za predmetni Ugovor. Naime, sudska praksa je zauzela stav da deklaratorno utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi za isplatu ulazne i izlazne naknade je osnova za priznanje tih naknada (Vrhovni sud Republike Hrvatske br. Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010. Rev-214/2002-2 od 11. ožujka 2003. i druge).

24. Odluka o kamatama zasniva se na odredbi čl. 29. ZOO-a.

25. Odluka o parničnom trošku zasniva se na odredbi čl. 154 st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

26. Tužitelj, koji je ovu parnicu dobio u cijelosti, potražuje troškove u iznosu od 1.293,68 €, a priznati su mu troškovi postupka u iznosu od 676,38 €, a koji se sastoje i to: iznosa od 100,00 € ime sastava tužbe po Tbr. 7/1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („NN“, br. 138/23 dalje: Tarife), iznosa od 100,00 € na ime sastava obrazloženog podnesaka po punomoćniku od 19.05.2025. po Tbr. 8/1. Tarife, dva iznosa od po 100,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročišta održana 20.10.2025. i 22.12.2025., iznosa od 25,00 € na ime podneska od 5.11.2025. po Tbr. 8/4. Tarife, iznosa od 50,00 € na ime pristupa punomoćnika na ročište za objavu presude po Tbr. 9/3. Tarife, iznosa od 118,75 € na ime 25 % PDV-a na iznos od 475,00 € te iznosa od 56,09 € na ime sudske pristojbe na tužbu kao i iznosa od 26,54 € na ime pristojbe na presudu.

26.1. S obzirom da je sud utvrdio VPS u iznosu od 577,61 €, a tužitelj zahtijeva troškove prema VPS od 1.340,50 €, sud je tužitelja s preostalim dijelom zahtjeva za naknadu troškova postupka u ukupnom iznosu od 617,30 € odbio.

27. Slijedom svega iznijetog, sud je odlučio kao u izreci ove presude.

U Valpovu 27. siječnja 2026.

Sudac

Zvonimir Rogić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku 15 dana, od dana objave presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika