REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj P-2858/2023-27

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Sanji Grgurić Hojski, kao sucu pojedincu u parničnom predmetu tužiteljice JK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Krunoslavu Vuljaku, odvjetniku u Koprivnici protiv tuženika OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupanog po punomoćnici Sanji Vukini, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane i zaključene 15. prosinca 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja SK, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika Dine Komadine, odvjetnika, temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'', broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025.; dalje u tekstu: ZPP), 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 isplatiti tužiteljici JK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] iznos od 2.143,99 EUR zajedno sa zateznim kamatama na iznos od:

- 0,74 EUR od 8.10.2009. do isplate,

- 8,83 EUR od 10.11.2009. do isplate,

- 9,57 EUR od 8.12.2009. do isplate,

- 12,51 EUR od 8.1.2010. do isplate,

- 16,09 EUR od 9.2.2010. do isplate,

- 15,76 EUR od 9.3.2010. do isplate,

- 19,83 EUR od 9.4.2010. do isplate,

- 23,49 EUR od 8.5.2010. do isplate,

- 25,94 EUR od 9.6.2010. do isplate,

- 31,37 EUR od 8.7.2010. do isplate,

- 27,42 EUR od 10.8.2010. do isplate,

- 39,02 EUR od 8.9.2010. do isplate,

- 35,62 EUR od 8.10.2010. do isplate,

- 30,58 EUR od 9.11.2010.do isplate,

- 43,12 EUR od 8.12.2010. do isplate,

- 51,61 EUR od 8.1.2011. do isplate,

- 46,69 EUR od 8.2.2011. do isplate,

- 46,49 EUR od 8.3.2011. do isplate,

- 42,79 EUR od 8.4.2011. do isplate,

- 50,18 EUR od 10.5.2011 do isplate,

- 61,91 EUR od 8.6.2011. do isplate,

- 64,08 EUR od 8.7.2011. do isplate,

- 91,27 EUR od 9.8.2011. do isplate,

- 67,35 EUR od 8.9.2011. do isplate,

- 60,76 EUR od 8.10.2011. do isplate,

- 60,35 EUR od 9.11.2011. do isplate,

- 60,27 EUR od 8.12.2011. do isplate,

- 65,04 EUR od 1.1.2012. do isplate,

- 69,75 EUR od 8.2.2012. do isplate,

- 70,26 EUR od 8.3.2012. do isplate,

- 68,13 EUR od 17.3.2012. do isplate,

- 827,17 EUR od 21.3.2012. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate i utvrđene po Hrvatskoj narodnoj banci za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB 52508873833, Split, Domovinskog rata 61 naknaditi tužiteljici JK, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] trošak ovog postupka u iznosu od 2.148,95 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica JK (dalje u tekstu: tužiteljica) u tužbi navodi da je pravni prednik tuženika (HVB Splitska banka d.d.) kao trgovac s tužiteljicom kao potrošačem sklopila 23. ožujka 2006. ugovor o kreditu broj 17672/06 u kojem je navedena kunska protuvrijednost iznosa od 19.435,00 CHF kao iznos kredita koji je isplaćen po prodajnom tečaju tuženika te koji je tužiteljica vraćala po prodajnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Prilikom sklapanja ugovora tuženik ni na koji način nije upozorio tužiteljicu na mogućnost snašanja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli CHF. Poziva se na pravna shvaćanja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 20213. te odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 17. rujna 2019. u odnosu na način ugovaranja valutne klauzule kojima je utvrđeno da takva odredba nepoštena i kao takva ništetna. Kako je tuženik primjenom nepoštenih ugovornih odredbi stekao bez valjane pravne osnove iznos od 16.153,93 kn/2.143,99 EUR, to navedeni iznos tužiteljica potražuje tužbom zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos od dana stjecanja do isplate. Traži naknadu parničnog troška sa zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

2. Tuženik OTP banka d.d. (dalje u tekstu: tuženik) u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva kao i osnovu i tijek zateznih kamata te predlaže odbiti tužbeni zahtjev. Osporava tužiteljici svojstvo potrošača, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer je iz prometa po kreditu vidljivo da je treća osoba vršila plaćanja na ime dospjelih anuiteta po predmetnom kreditu. stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev za sve iznose koje nije platila tužiteljica. Ističe prigovor zastare jer smatra da tužiteljica podnošenjem tužbe nije prekinula zastaru, da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastara, da tužitelj niti nije bio stranka kolektivnog spora i da je zastarni rok kogentna zakonska odredba koju sud ne može mijenjati svojom odlukom. Ističe da odredbe o valutnoj obvezi nisu ništetne te da presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Nadalje ističe da je tužiteljica bila upoznata s činjenicom da će se primjenjivati tečaj koji vrijedi na dan ispunjenja obveze te je svjesno i dobrovoljno preuzela rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, a za koji rizik tuženik nije odgovoran. Ističe da je tužiteljica imala mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama te je odluka za ovu vrstu ugovora bila isključivo njezina. Navodi da nije imao nikakvih saznanja o stanju tržišta i jačanju tečaja švicarskog franka u odnosu na ostale valute. Upozorio je tužiteljicu na mogućnost rasta ili pada tečaja u odnosu na HRK. Osporava visinu tužbenog zahtjeva prema kojoj tužiteljica zapravo zahtijeva fiksiranje tečaja HRK za valutu CHF na dan korištenja kredita za cijelo razdoblje otplate kredita iako je ugovorom jasno definirano da se ugovora valutna klauzula te se protivi takvom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju. Također, smatra da je prilikom vještačenja potrebno uzeti u obzir sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnom ugorovu, dakle potrebno je uzeti u obzir i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK. Osporava i tijek zateznih kamate jer nije bio nepošteni stjecatelj. predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu parničnog troška tuženiku.

3. Nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 23. veljače 2024. tužiteljica je navela da je iz nalaza i mišljenja vještaka vidljivo da je tužiteljica primjenom nepoštene i ništetne ugovorne odredbe valutne klauzule CHF predmetni kredit preplatila za iznos od 2.169,35 EUR odnosno za iznos od 25.36 EUR više nego li je tužiteljica naznačila u tužbi. Također, tužiteljica je tim podneskom izvršila prijeboj sa tzv. negativnim razlikama te uskladila tužbeni zahtjev u pogledu tijeka zateznih kamata. ustrajala je na isplati iznosa od 2.143,99 EUR te je u tijeku kamata posljednji iznos umanjila za 25,36 EUR tako da zbroj tijeka kamata bude jednak ukupno utuženom iznosu.

4. Podneskom od 31. srpnja 2024. tuženik ističe kako je potrebno uzeti u obrzi sve iznose koji su uplaćivani na ime dospjelih obveza po predmetnom ugovoru o kreditu, dakle i tzv. pozitivne i tzv. negativne tečajne razlike valute CHF prema HRK. Stoga ostaje kod svih navoda i prigovora koje je iznio u odgovoru na tužbu te ističe prigovor prijeboja (materijalnopravni prigovor) u iznosu od 115,45 EUR uvećano za zatezne kamate koje teku na svaki pojedini iznos do isplate. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev te traži naknadu parničnog troška.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao: ugovor o kreditu (list 6-11 spisa), otplatni plan (list 12-13 spisa), interni dokument Splitske banke s podacima o podmirenju dospjelih anuiteta iz uplata (list 14-17 spisa), specifikaciju prometa po kreditu Splitske banke d.d. od 27. ožujka 2006. do 30. studenoga 2018. (list 18-28 spisa), članke Zastara individualnih zahtjeva potrošača za naknadu štete (list 50-57 spisa), Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade (list 58-63 spisa), Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (list 64-66 spisa), proveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Zrinku Ručeviću te je pročitan nalaz i mišljenje (list 112-117 spisa) i njegovo očitovanje od 4. lipnja 2024. (list 126 spisa) te ej saslušana tužiteljica (list 184-185 spisa).

6. Sud je donio odluku temeljem savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka, sukladno čl. 8. ZPP – a te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 2.169,35 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom s osnove ništetne odredbe kojom je tuženik ugovorio valutnu klauzulu u CHF.

8. Među strankama nije sporno da su tužiteljica i pravni prednik tuženika (HVB Splitska banka d.d.) sklopili ugovor o kreditu 23. ožujka 2006. broj 17672/06 kojim je pravni prednik tuženika odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.435,00 CHF koji je isplaćen po prodajnom deviznom tečaju pravnog prednika tuženika na dan korištenja kredita te po kojem se tužiteljica obvezala kredit otplaćivati u 84 mjesečne rate i to 83 rate po 279,69 CHF i 1 rate po 279,51 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju tuženika na dan ispunjenja obveze.

9. Sporna je sporna valjanost ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, je li riječ o potrošačkom ugovoru, aktivna legitimacija, osnovanost te je li potraživanje tužiteljice u zastari.

10. Uvidom u ugovor o kreditu broj 17672/06 utvrđeno je da je isti sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženika 23. ožujka 2006. Riječ je o potrošačkom kreditu na iznos kunske protuvrijednosti 19.435,00 CHF obračunate po prodajnom tečaju pravnog prednika tuženika važećim na dan korištenja, za kupnju novog motornog vozila – Citroena C3 SX PACK 1.4. Člankom 4. Ugovora ugovorena je promjenjiva nominalna kamata u visini 5,40%. Člankom 8. Ugovora ugovoreno je da se tužiteljica obvezuje mjesečnu ratu kredita (koja se sastoji od dospjele kamate i glavnice) uplaćivati neposredno pravnom predniku tuženika svakog desetog u mjesecu. Kredit se otplaćuje u 84 mjesečnih rata i to 83 rate po 279,69 CHF i 1 rate po 279,51 CHF. Prva dospijeva 10. svibnja 2006., a posljednja 10. travnja 2013. Sve se plaćaju nastupom roka dospijeća, u pravilu desetog u mjesecu, uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja važećeg za valutu Ugovora na dan ispunjenja obveze. U članku 15. Ugovora stranke su ugovorile primjenu odredbi Općih uvjeta poslovanja pravnog prednika tuženika te odgovarajućih odredbi Pravilnika o odobravanju kredita građanima.

11. Iz internog dokumenta Splitske banke s podacima o podmirenju dospjelih anuiteta iz uplata (list 14-17 spisa) razvidni su datumi plaćanja mjesečnih rata i njihovi iznosi sastojeći od kamata i glavnice.

12. Iz specifikacije prometa po kreditu Splitske banke d.d. od 27. ožujka 20026. do 30. studenoga 2018. (list 18-28 spisa) razvidne su uplate tužiteljice po navedenom kreditu. Iz navedene specifikacije suprotno tvrdnjama tuženika nije razvidno da bi treća osoba vršila uplate po ovom kreditu, već je utvrđeno da je sve uplate tuženik knjižio kao uplate tužiteljice slijedom čega se prigovor nedostatka aktivne legitimacije ukazuje neosnovanim. Pritom se dodatno napominje da tuženik nije niti specificirao koje je to točno uplate i koja treća osoba navodno izvršila.

13. Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je da je između ostalih, i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/03) u razdoblju od 01.04.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82., 90., a od 07.08.2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

16. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

17. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

18. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

19. S obzirom na to da je predmetnim ugovorom o kreditu između tužiteljice kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te da je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama članka 138.a ZZP/07, članka 118. ZZP/14 i članka 502.c ZPP vezan tim pravnim utvrđenjima u ovom postupku.

20. Pritom se napominje da su, prema stavu ovog suda, i tužiteljica, kao i drugi potrošači, u ovom i drugim istovrsnim ugovorima o kreditu razumjeli opći rizik i značaj promjene tečaja uslijed primjene valutne klauzule, a kako je to formalno navedeno u svakom takvom ugovoru.

21. Ono što tužiteljica nije razumjela, a što skriva pozadina takve odredbe jest specijalan (a ne opći) rizik porasta vrijednosti švicarskog franka, kao valute koja se koristi u valutnoj klauzuli. To je ono što tuženik tužiteljici prilikom sklapanja ugovora nije objasnio niti ju je upozorio na takav rizik, a s druge strane je kao stručna financijska institucija raspolagao informacijama koje su mogle utjecati na odluku tužiteljice da ne odabere kredit s valutnom klauzulom u CHF ili da odustane od takvog prethodnog odabira.

22. Umjesto toga tuženik je nudio sklapanje ugovora s takvom valutnom klauzulom u CHF na jednak način kao i u drugim valutama bez ikakve ograde, dok je u slučajevima klijenata s manjom kreditnom sposobnošću isto nudio i kao jedinu opciju, iz čega je nadalje vidljivo da je tuženik bio svjestan da tuženik kod takve valutne klauzule ima puno manji rizik, dok s druge strane potrošač ima mnogo veći te su upravo zbog toga i bespredmetni navodi tuženika da zbog same činjenice da se radi o dvostranoj klauzuli predmetna odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strane.

23. Sve navedeno što stoji u pozadini ugovaranja takve valutne klauzule čini spornu odredbu nerazumljivom, nejasnom i nepoštenom, a koju pozadinu tuženik niti u jednom ugovoru napismeno, a dakako niti u jednom slučaju niti usmeno, nije iznio potrošačima, pa tako niti tužiteljici. Stoga je jasno da na navedeno nikako ne utječe puka formalnost da je svaki prosječan potrošač inače svjestan što znači valutna klauzula te da isto nije novina u hrvatskom pravnom i gospodarskom sustavu.

24. Tužiteljica niti ne tvrdi da općenito ne zna što je valutna klauzula i da nije bila svjesna da se njezina obveza uslijed promjene tečaja može mijenjati na više ili na niže u nekim razumnim dotadašnjim okvirima, ali nikako nije bila/mogla biti svjestan da se njezina obveza zbog promjene tečaja CHF može tako drastično promijeniti (povećati) zbog specifičnog rizika CHF, a o kojem je morala biti informirana od strane tuženika.

25. Navedeno je jedina poanta utvrđenja nerazumljivosti, nejasnoće i nepoštenosti, a posljedično i ništetnosti od strane sudova u kolektivnom sporu, a tuženik pokušava banalizirati i relativizirati navedeno pozivajući se na općenita shvaćanja o institutu valutne klauzule.

26. Isto tako, u odnosu na pojedinačno pregovaranje i nepoštenost ugovorne odredbe, za navedeno je potpuno nebitna činjenica je li tuženik tužiteljici prije sklapanja ugovora o kreditu nudio kredit u valutnoj klauzuli vezanoj uz neku drugu valutu i je li se tužiteljica raspitivala o navedenom u istoj ili drugoj banci, već je bitno jedno to da tuženik, nakon što je tužiteljica pristala na kredit uz valutnu klauzulu u CHF, prije samog ugovaranja nije istoj objasnio i približio sve posljedice i rizike koji su vezani baš uz navedenu valutu.

27. Stoga je relevantno razdoblje za ocjenu nepoštenosti ugovornih odredbi trenutak od podnošenja zahtjeva za davanje kredita s valutnom klauzulom u CHF do trenutka potpisivanja ugovora i ništa prije ili poslije toga.

28. Netočna je tvrdnja tuženika da je tužiteljicu upoznao s postojanjem specifičnog rizika rasta tečaja CHF, a koju dužnost su sudovi u kolektivnom sporu izričito apostrofirali. Naime nije sporno da su svi potrošači, pa tako i tužiteljica u konkretnom slučaju, kao prosječna osoba, bili svjesni značenja općeg valutnog rizika (mogućnost promjene novčane obveze u domaćoj valuti zbog rasta tečaja), no tužiteljica i ostali potrošači nisu u trenutku zaključenja svojih ugovora o kreditu bili svjesni specifičnog rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje (prevedeno – značajna mogućnost rasta tečaja zbog specifičnosti te valute u odnosu na primjerice valutu euro), a taj specifičan rizik je tuženik upravo prešutio tužiteljici. Dapače tuženik je tužiteljici prikazivao uzimanje kredita denominiranog u CHF kao vrlo povoljnu opciju, jeftiniju od opcije s valutnom klauzulom u EUR.

29. Pri tome se ne dovodi u pitanje da je ugovaranje valutne klauzule općenito dopušteno, ali je utvrđeno da je u slučaju konkretnog (i ostalih) CHF ugovora o kreditu ugovaranje valutne klauzule bilo učinjeno nepošteno i nesavjesno, a samim time i ništetno.

30. Nadalje, iz ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka razvidno je da je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila ugovor kao fizička osoba, u svrhu kupnje novog motornog vozila, a da ga je kupila u osobne svrhe tužiteljica je navela i u iskazu. Iz cjelokupnog stanja spisa ne proizlaze okolnost da bi tužiteljica predmetni ugovor sklopila u sklopu trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega sud zaključuje i nalazi kako je tužiteljica u ovom postupku dokazala svojstvo potrošača u odnosu na korisnika kredita u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača. Za dokazivanje suprotnoga, teret dokaza bi bio na tuženiku u smislu odredbe čl. 219 ZPP-a, a koju činjenicu tuženik nije dokazao do okončanja ovog postupka.

31. Tužiteljica u iskazu navodi da joj kredit bio potreban radi kupnje automobila kojeg je koristila u osobne svrhe. Ističe da je kupila novi automobil putem auto kuće, te da su je u autokući uputili na tuženika sa kojim oni surađuju, tadašnju Splitsku banku. U autokući i u banci rekli su joj da jedino može dobiti kredit u valuti švicarski franak, odnosno da nije bilo mogućnosti pojedinačnog pregovaranja. Nitko je u autokući ili banci ili kod javnog bilježnika nije upozorio da bi rata kredita mogla značajno rasti. Kada joj je rata naglo narasla, bila je prisiljena podignuti nenamjenski kredit. I u banci i u autokući rekli su joj da jedino može dobiti kredit u švicarskim francima, te je iz tog razloga uzela taj kredit. Nije pročitala ugovor o kreditu jer je bila u izuzetnoj gužvi i sa poslom i sa djecom i sa vremenom te joj je bilo potrebno hitno kupiti automobil. Po struci je recepcionar, a tada je bila glavna domaćica u hotelu Jezero na Plitvicama. Auto je koristila isključivo za osobne potrebe, da je auto totalno uništen te da ima potvrdu da je auto na otpadu. Imala je automobil od 2006. do 2018. Ovo joj je bio prvi kredit.

32. Iskaz tužiteljice u bitnome je cijenjen istinitim te je isti prihvaćen jer je logičan i sukladan s dokumentacijom u spisu, a iz čega je sud utvrdio da je tužiteljica u svojstvu potrošača sklopila predmetni ugovor o kreditu te da nije mogla očekivati da bi rata kredita tako značajno mogla rasti, kao i da oko odredaba samog ugovora nije bilo moguće pregovarati. Pritom na ocjenu suda o nepoštenosti odredbe ugovora o kreditu u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu nema utjecaja niti iskaz tužiteljice da ugovor nije pročitala jer sve i da ga je pročitala u njemu ne bi našla upozorenje tuženika u odnosu na specifičan rizika koji je bio uvjetovan prirodom valute CHF i odnosom domaćeg monetarnog sustava spram nje.

33. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva proveden je dokaz financijski, vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. Vještaku je dano u zadatak očitovati se koliko iznose razlike/preplate obveze u kunama (uključujući i tzv. negativne razlike) koje su nastale radi promjene povećanja tečaja tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, za utuženo razdoblje, s time da se razlike/preplate iskažu odvojeno po mjesecima, kao i zbirno, s naznakom datuma plaćanja.

34. Vještak je u nalazu i mišljenju naveo da je isplaćeni iznos od 19.435,00 CHF prema srednjem kupovnom kreditora na dan korištenja kredita iznosio protuvrijednost od 90.749,79 kn. Razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (10. svibnja 2006.) do dana zadnje evidentirane uplate (20. ožujka 2012.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća/plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita iznosi:

- ukupno 17.214,82 kn, odnosno 2.284,80 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir samo pozitivne tečajne razlike ( pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j' Tabele 1 nalaza (u kunama), a u stupcu 'j1' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR), ili

- ukupno 16.345,04 kn, odnosno 2.169,35 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) uzimajući u obzir i tzv. negativne tečajne razlike ( pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'j' Tabele 1 nalaza (u kunama), a u stupcu 'j1' Tabele 1 nalaza (u valuti EUR)). Iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

35. Nakon provedenog vještačenja, tužiteljica je podneskom od 23. veljače 2024. uskladila tužbeni zahtjev na način da je izvršila prijeboj negativnih s pozitivnim tečajnim razlikama te je ustrajala sa zahtjevom od 2.143,99 EUR pri čemu je u tijeku kamata posljednji iznos umanjila sa 25,36 EUR tako da zbroj kamata bude jednak ukupno utuženom iznosu iako je vještak utvrdio da je tužiteljica radi promjene povećanja tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita preplatila iznos od 2.169,35 EUR.

36. Nakon ovakvog usklađenja tužbenog zahtjeva, po prijedlogu tužiteljice ispravnost izvršenog prijeboja negativnih s pozitivnim tečajnim razlikama provjerio je vještak koji je dopunskim financijskim vještačenjem (list 126 spisa) potvrdio da je na ispravan način iskazan prvi iznos (0,74 eura) u tužbenom zahtjevu koji predstavlja ostatak nakon prijeboja svih pozitivnih i svih negativnih tečajnih razlika do tog anuiteta, a jednako tako su ispravno iskazani i ostali iznosi (prema izračunima iz danog nalaza i mišljenja) uz umanjenje za 25,36 eura kako je to tužiteljica navela.

37. Nalaz i mišljenje vještaka, kao i njegova pisana dopuna, prihvaćeni su u cijelosti jer su isti jasni, logični i sukladni dostavljenoj dokumentaciji, cijeneći pritom da stranke na matematički izračun nisu imali primjedbi.

38. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

39. Kako je tužiteljica podnijela tužbu ovom sudu 21. travnja 2023., a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. je postala pravomoćna u odnosu na ništetnu i nepoštenu ugovorenu valutu 14. lipnja 2018., to prigovor zastare nije osnovan.

40. Slijedom navedenog, kako je utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli u predmetnom ugovoru nepoštena, a time i ništetna, to je naloženo tuženika isplatiti iznos kako je odlučeno izrekom ove presude, a sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka.

41. Odredbom čl. 1114. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove da se tada mora platiti i zatezna kamata i to, ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tužiteljica ostvaruje pravo na zatezne kamate počev od dana nakon plaćanja svakog utuženog anuiteta do isplate sukladno njezinom traženju, kako to proizlazi iz stavka I. izreke. Odluka o zateznoj kamati na svaki pojedini mjesečni iznos temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO.

42. Naime, tuženik je bio nesavjestan jer je znao, odnosno morao znati da su sporne odredbe predmetnog ugovora protivne prisilnim propisima, imajući u vidu način njihovog ugovaranja (izostanak mogućnosti pregovaranja od strane potrošača o pojedinačnim odredbama) i moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja). Također, kako je u ovom slučaju utvrđeno da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a što podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije, to zatezna kamata teče od dana stjecanja od strane tuženika.

43. Kako je tužiteljica zahtjevom od 23. veljače 2024. uskladila tužbeni zahtjev na način da je uzela u obzir te izvršila prijeboj negativnih s pozitivnim tečajnim razlikama, to su navodi tuženika u odnosu na prijeboj postali bespredmetni.

44. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP - a i sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (2.143,99 EUR) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/2023, dalje u tekstu: OT).

45. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT - 100 bodova), zastupanje na ročištima 18.10.2023., 17.12.2024. i 15.12.2025. (Tbr 9. toč. 1. OT - 100 bodova svako), zastupanje na ročištu za objavu 27.01.2026. (Tbr. 9. toč. 3. OT- 50 bodova), sastav podnesaka od 31.08.2023., 23.02.2024. i 19.07.2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT - 100 bodova svaki), vrijednost boda 2,00 EUR (Tbr. 54. OT), trošak obračunatog poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu od 375,00 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,95 EUR, trošak plaćenog vještačenja u iznosu od 240,00 EUR, ukupno 2.148,95 EUR, sukladno čl. 155. ZPP - a.

46. S obzirom da je tužiteljica tražila zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do isplate, a kako tumačenjem čl. 30. st. 3. Ovršnog zakona (''Narodne novine'', broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022 i 6/2024, dalje u tekstu: OZ) proizlazi da sud može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, sud je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude, tj. od 27. siječnja 2026. do isplate, jer ova presuda predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona.

47. Zatezna kamata na parnični trošak dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO.

48. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 27. siječnja 2026.

Sutkinja:

Sanja Grgurić Hojski

UPUTA O PRAVU NA IZJAVLJIVANJE PRAVNOG LIJEKA PROTIV PRESUDE:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, u četiri istovjetna primjerka, ovom sudu, a o istoj odlučuje županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.