Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-229/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima OIB: 77561654785, po sucu Snježani Kozina kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Hani Lukić Hob, odvjetnici iz Vinkovaca, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku iz Osijeka, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane 16. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Hane Lukić Hob, odvjetnice iz Vinkovaca, i punomoćnika tuženika Belizara Tomaića, odvjetnika iz Osijeka, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 5. i točke 11. Ugovora o kreditu broj 40066/06 od 24. 4. 2006. zaključenog između tužitelja ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i HVB Splitske banke d.d. Split, pravnog prednika tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, i to: točka 5. pod nazivom / NAKNADA ZA OBRADU KREDITNOG ZAHTJEVA, koja glasi: „2,00 % (dvaposto) od iznosa ukupnog iznosa odobrenog kredita minimalno 200,00 kn, a naplaćuje se jednokratno odmah po potpisu Kredita.“; te točka 11. pod nazivom / PRIJEVREMENA OTPLATA, koja glasi: „Korisnik kredita može otplatiti kredit jednokratno i prije ugovorenog roka s tim da je dužan podnijeti pismeni zahtjev i platiti naknadu u iznosu određenom aktom Kreditora“.

Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 4.b. Ugovora o kreditu br. 5479/02 od 20. 6. 2002. zaključenog između tužitelja ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i HVB Bank Croatia d.d. Zagreb, pravnog prednika tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, pod nazivom NAKNADA, koja glasi: „ naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % (jedanposto) od iznosa odobrenog kredita, plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 517,18 eura (petsto sedamnaest eura i osamnaest centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 110,07 eura (sto deset eura i sedam centi) počev od 24. 6. 2002. do isplate, na iznos od 268,19 eura (dvjetsto šezdeset osam eura i devetnaest centi) počev od 26. 4. 2006. do isplate te na iznos od 138,92 eura počev od 26. 4. 2012. do isplate po kamatnoj stopi od 15 % godišnje za period od dospijeća do 31. 7. 2008., zatim od 1. 8. 2008. do 31. 7. 2015. u visini eskontne stope HNB-a važeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. 8. 2015. do 31. 12. 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %, a od 1. 1. 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, da tužitelju ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 488,27 eura (četiristo osamdeset osam eura i dvadeset sedam centi) sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude tj. 27. 1. 2026. do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na parnični trošak u iznosu od 101,54 eura (sto jedan euro i pedeset četiri centi) kao neosnovanom.

Obrazloženje

1. Tužitelj je po punomoćniku 19. svibnja 2025. podnio tužbu ovome sudu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate.

1.1. U tužbi navodi da je 24. 4. 2006. sa HVB Splitskom bankom d.d. Split, koja je kasnije pripojena OTP banci d.d. Split, Ul. Domovinskog rata 61, sklopio Ugovor o kreditu br. 40066/06 na iznos od 22.200,00 CHF, s rokom otplate na 84 mjeseca. Drugi kredit između tužitelja i prednika tuženika HVB Bank Croatia d.d. (koje društvo je pripojeno Splitskoj banci d.d.), pod brojem 5479/02 sklopljen je 20. 6. 2002., na iznos od 11.007,00 €, s rokom otplate na 84 mjeseca.

1.2. Tužitelj nadalje navodi da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, te ističe da prema odredbi članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03.), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj ističe da je tuženik u Ugovor o kreditu br. 40066/06 od 24. 4. 2006. ugradio odredbu (točka 5.) kojom je određena naknada u iznosu od 2,00 % od iznosa kredita, te naknadu za prijevremenu otplatu kredita (točka 11.) od 4 %. Po Ugovoru o kreditu br. 5479/02 od 24. 6. 2002 u točki 4. b., određena je naknada od 1,00 % od iznosa kredita, koje naknade se naplaćuju jednokratno, odmah po potpisu Ugovora. Iz navedenih odredbi Ugovora o kreditu nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita). Takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja kao potrošača, pa je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva odredba Ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna. Tuženik prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja kao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Temeljem nepoštene – ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu br. 40066/06 (t.5.) o jednokratnoj naknadi za obradu kredita, tuženik je odmah na dan plasiranja kredita dana 26. 4. 2006. naplatio od tužitelja naknadu za obradu kredita od 2,00 % od iznosa kredita što je iznosilo 444,00 CHF (što je 274,02 EUR ), te naknadu za prijevremenu otplatu kredita od 4 % dana 26. 4. 2012. u iznosu od 163,55 CHF (1.046,70 HRK), tj. 138,92 EUR. Po kreditu br. 5479/02 na iznos od 11.007,00 EUR naplatio je od tužitelja naknadu od 1,00 % u iznosu od 812,32 HRK (107,81 €) na dan 24. 6. 2002. Znači, ukupan iznos naplaćene naknade po dva navedena ugovora o kreditu iznosi 520,75 eura.

1.3. Tužitelj nadalje ističe da sukladno odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima u slučaju ništetnosti ugovora/ugovorne odredbe svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora/ugovorne odredbe. Slijedom navedenog, a sukladno odredbama članka 1111. stavak 1., u vezi odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima, tužitelj potražuje od tuženika isplatu onog što je primio odnosno više naplatio od tužitelja na osnovi ništetnih ugovornih odredbi o naknadi za obradu kredita te naknadi za prijevremenu otplatu kredita i to sa zakonskim zateznim kamatama od dana plaćanja naknade do isplate i naknadu prouzročenih troškova ovog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te navodi da nije sporno kako je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor, no smatra da je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima.

2.1. Tuženik prvenstveno ističe i prigovor zastare tužiteljevog novačnog potraživanja, te navodi da ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjivao bi se zastarni rok iz čl. 376. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, tuženik smatra da je očito da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Isto tako smatra da je sukladno čl. 372. nastupila zastara i ako bi se postupak pravno kvalificirao kao povrat mjesečnih anuiteta. Ako bi se pak postupak kvalificirao kao stjecanje bez osnove, prema stavu tužene, opet je tužbeni zahtjev u zastarni, jer petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu broj 40066/06 (25. 4. 2006.) te od dana sklapanja Ugovora o kreditu broj 5479/02 (21. 6. 2002.), a kako je tužba podnešena 19. 5. 2025. to smatra da je tužitelj zakasnio sa svojom tužbom i po ovom osnovu.

2.2. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetnih) odredbi o ulaznim naknadama, tuženik ističe kako su iznosi ulaznih naknada točno određeni samim Ugovorima o kreditu, u čl. 5. Ugovora o kreditu broj 40066/06 te u čl. 4.b) Ugovora o kreditu broj 5479/02 stoga smatra da su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznim naknadama potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknada sasvim jasni i nedvosmisleni. Isto tako, a u odnosu na ulazne naknade smatra da je u ugovorima o kreditima potpuno jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 2,00 % od iznosa odobrenog kredita za kredit broj 40066/06 te 1 % od iznosa odobrenog kredita za kredit broj 5479/02, a koje su prihvaćene suglasnošću volja ugovornih stranaka. Nadalje, tuženik ističe da tužitelj neosnovano potražuje iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita za kredit broj 40066/06, budući da je aktom Kreditora (Ugovor o kreditu) u čl. 11. određeno kako će Banka u slučaju prijevremene ili djelomične otplate kredita naplatiti naknadu u skladu s aktom Kreditora.

2.3. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obvezati tužitelja naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj se svojim podneskom od 8. 7. 2025. u odnosu na odgovor na tužbu tuženika protivi svim navodima iz odgovora na tužbu smatrajući ih u cijelosti neosnovanim, te napominje kako tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava iznos naplaćene naknade koju potražuje, a koji iznos je označen u tuženikovoj potvrdi tako da je iznos tražbine nesporan, to smatra da neće biti potrebe za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja. Naknadno na održanom ročištu 28. 10. 2025. tužitelj usklađuje točku II. tužbenog zahtjeva na način da potražuje iznos od ukupno 517,18 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 110,07 eura počev od 24. 6. 2002. do isplate, na iznos OD 268,19 eura počev od 26. 4. 2006. do isplate te na iznos od 138,92 eura počev od 26. 4. 2012. do isplate. Kako punomoćnik tuženika na istom ročištu čini nespornim visinu ovako postavljenog tužbenog zahtjeva to je punomoćnik tužitelja povukao prijedlog za provođenjem financijsko – knjigovodstvenog vještačenja.

4. U dokaznom postupku provedeni su dokazi uvidom u presliku Ugovora o kreditu broj: 5479/02 sklopljenog 20. 6. 2002. (list 6-11), presliku Ugovora o kreditu broj: 40066/06 sklopljenog 24. 4. 2006. (list 12-14), obavijest tuženika o naplaćnim ulaznim naknadama (list 15), obračun prijevremene otplate kredita (list 16), zahtjev tužitelja za dostavu dokumentacije (list 17), te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke na zapisniku od 16. 12. 2025. (list 124-126).

5. Tužitelj u svom iskazu navodi da je ugovor o kreditu zaključio s prednikom tužene banke tj. Splitskom bankom 24. 4. 2006. u svrhu zatvaranja kredita koji je bio za kupovinu automobila i u svrhu adaptacije kuće. U to vrijeme nije imao otvorenu firmu niti obrt niti je imao udio u trgovačkom društvu. Kredit nije koristio kao poreznu olakšicu. Za ovu se banku odlučio jer su mu uvjeti kreditiranja bili ovdje najpovoljniji, a raniji kredit za automobil je bio također ovdje. U banci su mu pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebao potpisati. Za prvi kredit koji je bio za automobil nije niti išao u banku već je sve obavio u auto kući, a za drugi kredit je bio u banci, ali nije imao nikakve mogućnosti pregovaranja. Nitko mu nije posebno pojašnjavao odredbu oko naknade koju treba platiti kod ugovaranja kredita tj. nisu mu niti spominjali naknadu za obradu niti za prijevremenu otplatu kredita. Za te naknade je doznao tek kada je to postalo aktualno u javnosti i tada je tek shvatio da je platio obje naknade, a da za to nije niti znao. Te naknade su mu naplaćene iz kredita tj. umanjen mu je kredit za te iznose. Prije potpisivanja ugovor je pročitao, ali kao laik nije nešto znao niti je u potpunosti razumio. Prije potpisivanja nije se konzultirao s nikim ekonomske struke jer je imao povjerenje u banku. Bilo mu je bitno da može zatvoriti raniji kredit i da mu ostane još nešto novaca za uređenje kuće te da mu rata odgovara odnosno da je može otplaćivati. Djelatnik banke ga je uvjeravao da je to sve u redu i nije ništa dodatno ispitivao. Nije mogao znati kada mu je isplaćen kredit da su naknade naplaćene jer je isplata bila u kunama i tečaj se stalno mijenja, a kredit je podigao u CHF.

6. Temeljem provedenog dokaznog postupka, cijeneći brižljivo i savjesno svaki dokaz zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka sukladno odredbi članka 8. Zakon o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP) sud je utvrdio slijedeće:

6.1. Između stranaka je nesporna činjenica da je tužitelj kao korisnik kredita s prednicima tuženika tj. HVB Splitskom bankom d.d. Split i HVB Bank Croatia d.d. kao davateljem kredita zaključio ugovore o kreditu i to ugovor broj 40066/06 od 24. 4. 2006. na iznos od 22.200,00 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca te ugovor broj 5479/02 od 20. 6. 2002. na iznos od 11.007,00 eura s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima. Nesporno je da je tužitelj platio tuženiku iznos od 110,07 eura na ime naknade obrade kredita od 24. 6. 2002., iznos od 268,19 eura na ime naknade obrade kredita od 26. 4. 2006. kao i iznos od 138,92 eura na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita.

6.2. Između stranaka je sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

7. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti točke 5. i 11. Ugovora o kreditu br. 40066/06 kao i točke 4.b. Ugovora o kreditu br. 5479/02 sud je primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

7.1. Prema odredbi članka 96. stavak 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema stavku 2. navedenog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

7.2. Nadalje prema stavku 4. istog članka, ako trgovac tvrdi da se u pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav robe i usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje predstavlja glavni ugovor, sve sukladno odredbi članka 98. ZZP/07.

7.3. Odredbom članka 102. stavak 1. i 2. ZZP/07 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništavna time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako on može opstati bez ništavne odredbe.

8. Analizirajući spornu odredbu točke 5. i 11. Ugovora o kreditu br. 40066/06 kao i točke 4.b. Ugovora o kreditu br. 5479/02 uz uvjete koje odredi Kreditor, sud je ovdje primijenio odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07. i 125/07., dalje: ZZP/07) koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu tj. na dan 20. 6. 2002. i 24. 4. 2006.

8.1. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba članka 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva). Prema članku 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Iz daljnje odredbe članka 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/1998 do C-244/1998.

9. Na temelju dokaza izvedenih tijekom postupka, a polazeći od naprijed navedenih odredbi, proizlazi da su odredba o naknadi za obradu kredita kao i odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kreidta uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod točkama 5. i 11. Ugovora o kreditu br. 40066/06 kao i točke 4.b. Ugovora o kreditu br. 5479/02 ništetne.

9.1. Naime, navedena odredba je nepošteno ugovorena u smislu članka 96. stavak 1. ZZP/07 slijedom čega je ista i ništavna sukladno članku 10.2. stavak 1. ZZP/07. Osim toga po zaključku suda navedena odredba ne prolazi test poštenja obzirom je cjelokupan rizik prebačen samo na jednu stranu tj. na tužitelja koji u cijelosti ovisi o volji tuženika. Na odluku banke tužitelj apsolutno nije imao mogućnosti utjecaja.

10. Kako iz stanja spisa proistječe da tuženik nije s uspjehom osporio navode tužitelja da se o spornim dijelovima ugovorne odredbe iz točke 5. i 11. Ugovora o kreditu br. 40066/06 kao i točke 4.b. Ugovora o kreditu br. 5479/02 nije pojedinačno pregovaralo, stoga je nedvojbeno da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe, stoga je po shvaćanju ovoga suda sporna ugovorna odredba zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te su zbog toga ove odredbe ništetne u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

11. Imajući u vidu naprijed citirane zakonske odredbe i iste dovodeći u vezu sa iskazom tužitelja, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan.

12. Kako proizlazi iz potvrde tuženika da je tužitelj prilikom ugovaranja kredita zbog ništetnosti odredbi o naknadi obrade kredita i naknadu za prijevremenu otplatu kredita platio iznose koje je tuženik učinio nespornim na raspravnom zapisniku 28. 10. 2025. to je sud obvezao tuženika na isplatu iznosa od ukupno 517,18 eura zajedno za zakonskim zateznim kamatama kako je to odlučeno u izreci ove presude.

12.1. Tuženik je po osnovi odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05., 41/08., 63/08., 134/08., 78/15., 29/18., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje: ZOO) obvezan vratiti tužitelju navedeni novčani iznos i to zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, s tim da je kamata određena sukladno odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

13. U odnosu na prigovor zastare istaknut od strane tuženika, isti je po zaključku suda neosnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Imajući u vidu da odluka ove presude još nije pravomoćna, to nije počeo niti teći petogodišnji zastarni rok, pa neosnovano tuženik tvrdi da je zahtjev za isplatu utuženog novčanog iznosa zastario.

14. Imajući u vidu sve naprijed izloženo ovaj sud je donio odluku kao u izreci ove presude.

15. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u svezi sa člankom 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelju je sukladno označenoj vrijednosti predmeta spora i važećoj Odvjetničkoj tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 151/22. i 138/23., dalje: Tarifa) odobren trošak i to: trošak zahtjeva za dostavu dokumentacije u iznosu od 25,00 eura, za sastav tužbe u iznosu od 100,00 eura, za sastav obrazloženog podneska od 7. 7. 2025. u iznosu od 100,00 eura, za zastupanje na dva ročišta i to od 28. 10. 2025. i 16. 12. 2025. svako u iznosu od 100,00 eura, za trošak pristupa ročištu za objavu presude u iznosu od 50,00 eura, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen parnični trošak u visini od 488,27 eura.

15.1. Tužitelju nije odobren trošak zahtjeva za dostavu dokumenatacije u zatraženom iznosu od 100,00 eura odnosno 50 bodova budući sukladno Tbr. 8. točka 4. za sastavljanje ostalih podnesaka odvjetniku pripada 25 % nagrade, ali ne više od 25 bodova, stoga je tužitelj odbijen s ovim dijelom zatraženog troška u iznosu od 75,00 eura. Tužitelju također nije odobren zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 26,54 eura budući je tužitelj ovog troška oslobođena obzirom na Zakon o izmjenama zakona o sudskim pristojbama i to članak 11. stavak 1. točka 20. istog Zakona prema kojoj potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutima na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa imaju pravo na oslobođenje na plaćanja sudske pristojbe, a kako tužitelj ovaj trošak nije niti platio, to je u ovom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen.

U Vinkovcima 27. siječnja 2026.

Sudac

Snježana Kozina

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana prijema ovjerenog prijepisa presude. Žalba se podnosi ovome sudu, a o njoj odlučuje Županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Odvjetnica Hana Lukić Hob, Vinkovci – pun. tužitelja

2. Odvjetnik Belizar Tomaić, Osijek – pun. tuženika