Poslovni broj: P-2959/2023-44

Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu Tomislavu Bagi, u pravnoj stvari tužitelja LĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Livajiću, odvjetniku u Omišu, Preradovićeva 12, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Šavorić i partneri d.o.o. Zagreb, Ilica 1/A, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. prosinca 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu određenom radi objave presude, 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sadržane u članku 3. i članku 6. ugovora o kreditu broj: 216-269/2004 koji je sklopljen između tužitelja i tuženika te solemniziran dana 20.08.2004.g. pod brojem OU-547/04 kod javnog bilježnika mr.sc. Zoja Puljiz pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne stranke, sudužnike i založne dužnike.

II Utvrđuju se ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u članku 2., članku 3. i članku 4. ugovora o kreditu broj: 216-269/2004 koji je sklopljen između tužitelja i tuženika te solemniziran dana 20.08.2004.g. pod brojem OU-547/04 kod javnog bilježnika mr.sc. Zoja Puljiz pa stoga isti članci predmetnog ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne stranke, sudužnike i založne dužnike.

III Nalaže se tuženiku da u roku 15 dana isplati tužitelju na ime razlike tečaja, po kreditu broj: 216-269/2004, iznos od 4.139,70 EUR-a, uvećano za zakonsku zateznu koja se određuje od 31.10.2004.g. u visini određenoj člankom 2. Zakona o kamatama i člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007.g., a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31.07.2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne kamatne stopa HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. pa od 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01.01.2023.g. prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31.12.2023.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja , a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1.srpnja te godine, a koja teče:

- na iznos od 7,33 EUR počev od 31.10.2004. pa do isplate,

- na iznos od 11,85 EUR počev od 30.11.2004. pa do isplate,

- na iznos od 6,27 EUR počev od 31.12.2004. pa do isplate,

- na iznos od 6,65 EUR počev od 31.01.2005. pa do isplate,

- na iznos od 5,48 EUR počev od 28.02.2005. pa do isplate,

- na iznos od 2,16 EUR počev od 31.03.2005. pa do isplate,

- na iznos od 1,10 EUR počev od 30.04.2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,43 EUR počev od 30.09.2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,43 EUR počev od 31.10.2005. pa do isplate,

- na iznos od 0,30 EUR počev od 30.11.2005. pa do isplate,

- na iznos od 7,71 EUR počev od 31.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 23,37 EUR počev od 31.01.2009. pa do isplate,

- na iznos od 13,28 EUR počev od 28.02.2009. pa do isplate,

- na iznos od 9,70 EUR počev od 31.03.2009. pa do isplate,

- na iznos od 10,36 EUR počev od 30.04.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,98 EUR počev od 31.05.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,53 EUR počev od 30.06.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,55 EUR počev od 31.07.2009. pa do isplate,

- na iznos od 3,59 EUR počev od 31.08.2009. pa do isplate,

- na iznos od 2,86 EUR počev od 30.09.2009. pa do isplate,

- na iznos od 0,53 EUR počev od 31.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 4,24 EUR počev od 30.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 11,02 EUR počev od 31.12.2009.pa do isplate,

- na iznos od 11,45 EUR počev od 31.01.2010. pa do isplate,

- na iznos od 11,65 EUR počev od 28.02.2010. pa do isplate,

- na iznos od 18,47 EUR počev od 31.03.2010. pa do isplate,

- na iznos od 16,68 EUR počev od 30.04.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,32 EUR počev od 31.05.2010. pa do isplate,

- na iznos od 34,93 EUR počev od 30.06.2010. pa do isplate,

- na iznos od 33,75 EUR počev od 31.07.2010. pa do isplate,

- na iznos od 50,05 EUR počev od 31.08.2010. pa do isplate,

- na iznos od 42,53 EUR počev od 30.09.2010. pa do isplate,

- na iznos od 35,50 EUR počev od 31.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 48,16 EUR počev od 30.11.2010. pa do isplate,

- na iznos od 66,38 EUR počev od 31.12.2010. pa do isplate,

- na iznos od 56,49 EUR počev od 31.01.2011. pa do isplate,

- na iznos od 51,78 EUR počev od 28.02.2011. pa do isplate,

- na iznos od 55,10 EUR počev od 31.03.2011. pa do isplate,

- na iznos od 55,10 EUR počev od 30.04.2011. pa do isplate,

- na iznos od 78,32 EUR počev od 31.05.2011. pa do isplate,

- na iznos od 82,83 EUR počev od 30.06.2011. pa do isplate,

- na iznos od 108,85 EUR počev od 31.07.2011. pa do isplate,

- na iznos od 92,26 EUR počev od 31.08.2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,66 EUR počev od 30.09.2011. pa do isplate,

- na iznos od 77,18 EUR počev od 31.10.2011. pa do isplate,

- na iznos od 76,51 EUR počev od 30.11.2011. pa do isplate,

- na iznos od 80,50 EUR počev od 31.12.2011. pa do isplate,

- na iznos od 85,80 EUR počev od 31.01.2012. pa do isplate,

- na iznos od 95,09 EUR počev od 29.02.2012. pa do isplate,

- na iznos od 85,14 EUR počev od 31.03.2012. pa do isplate,

- na iznos od 86,07 EUR počev od 30.04.2012. pa do isplate,

- na iznos od 87,79 EUR počev od 31.05.2012. pa do isplate,

- na iznos od 86,47 EUR počev od 30.06.2012. pa do isplate,

- na iznos od 85,80 EUR počev od 31.07.2012. pa do isplate,

- na iznos od 83,15 EUR počev od 31.08.2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,18 EUR počev od 30.09.2012. pa do isplate,

- na iznos od 85,14 EUR počev od 31.10.2012. pa do isplate,

- na iznos od 86,47 EUR počev od 30.11.2012. pa do isplate,

- na iznos od 84,48 EUR počev od 31.12.2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,84 EUR počev od 31.01.2013. pa do isplate,

- na iznos od 80,50 EUR počev od 28.02.2013. pa do isplate,

- na iznos od 79,83 EUR počev od 31.03.2013. pa do isplate,

- na iznos od 85,80 EUR počev od 30.04.2013. pa do isplate,

- na iznos od 75,19 EUR počev od 31.05.2013. pa do isplate,

- na iznos od 74,52 EUR počev od 30.06.2013. pa do isplate,

- na iznos od 74,52 EUR počev od 31.07.2013. pa do isplate,

- na iznos od 77,84 EUR počev od 31.08.2013.pa do isplate,

- na iznos od 79,83 EUR počev od 30.09.2013. pa do isplate,

- na iznos od 81,16 EUR počev od 31.10.2013. pa do isplate,

- na iznos od 84,48 EUR počev od 30.11.2013. pa do isplate,

- na iznos od 84,48 EUR počev od 31.12.2013. pa do isplate,

- na iznos od 28,83 EUR počev od 31.01.2014. pa do isplate.

- na iznos od 31,49 EUR počev od 28.02.2014. pa do isplate,

- na iznos od 30,83 EUR počev od 31.03.2014. pa do isplate,

- na iznos od 28,83 EUR počev od 30.04.2014. pa do isplate,

- na iznos od 27,51 EUR počev od 31.05.2014. pa do isplate,

- na iznos od 28,83 EUR počev od 30.06.2014. pa do isplate,

- na iznos od 30,83 EUR počev od 31.07.2014. pa do isplate,

- na iznos od 32,82 EUR počev od 31.08.2014. pa do isplate,

- na iznos od 32,82 EUR počev od 30.09.2014. pa do isplate,

- na iznos od 34,14 EUR počev od 31.10.2014. pa do isplate,

- na iznos od 35,47 EUR počev od 30.11.2014. pa do isplate,

- na iznos od 35,47 EUR počev od 31.12.2014. pa do isplate,

- na iznos od 35,47 EUR počev od 31.01.2015. pa do isplate,

- na iznos od 35,47 EUR počev od 28.02.2015. pa do isplate,

- na iznos od 35,47 EUR počev od 31.03.2015. pa do isplate,

- na iznos od 40,78 EUR počev od 30.04.2015.pa do isplate,

- na iznos od 40,78 EUR počev od 31.05.2015. pa do isplate,

- na iznos od 40,78 EUR počev od 30.06.2015. pa do isplate,

- na iznos od 40,78 EUR počev od 31.07.2015. pa do isplate,

- na iznos od 40,78 EUR počev od 31.08.2015. pa do isplate,

- na iznos od 40,78 EUR počev od 30.09.2015. pa do isplate.

IV Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 2.128,40 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, sve u roku od 15 dana.

V Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troška postupka preko određenog iznosa od 2.128,40 eura, a do zatraženog iznosa od 2.556,00 eura.

Obrazloženje

1.Tužitelj u tužbi navodi kako su stranke su sklopile Ugovor o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno odluci i drugim aktima banke. Tuženik da je od dana sklapanja ugovora samoinicijativno u nekoliko navrata mijenjao kamatne stope. Iz ugovora nije jasnim i nedvojbenim utvrđen čvrsti kriterij za promjenu kamatne strope kao cijene novca glavnice. U tom slučaju da se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama stranaka, a na štetu tužitelj ako potrošača. Odredbe ugovora kojima se glavnica veže za CHF proizvode neravnotežu između stranaka i to na štetu potrošača. Tuženik kao banka da prihvaća samo opći rizik valutne klauzule dok tužitelj kao potrošač prihvaća i opći rizik valutne klauzule i dodatni rizik koji se specifičan za švicarski franak kao valutu utočišta uz činjenicu da tuženik takve odredbe razumije dok tužitelj, osim što navedene odredbe ne razumije nije ni svjestan da ih ne razumije smatrajući da je preuzeo samo opći rizik koji je vezan uz sam pojam svake valutne klauzule. Ističe da nije odrediv ni jasan ni mjesečni anuitet jer ovisi o glavnici, o kojoj opet ovisi kamatna stopa pa je nejasno koliko tužitelj u konačnici mora vratiti tijekom dugoročne otplate kredita. S obzirom da je tuženik bez obrazloženja jednostrano mijenjao kamatu, a radi se o bitnom elementu ugovora, u odnosu na ugovor koji je adhezijske naravi, kojem je tužitelj pristupio, da je uvjete ugovora odredio tuženik kao dominantna strana ugovora i da je tužitelj mogao zaključiti ugovor bez utjecaja na izmjenu bitnih elemenata ugovora ( koje da je jednostrano određivao tuženik) ili odustati od njegova zaključenja, izvjesno je da stranke nisu bile ravnopravne u smislu čl. 11. Zakona o obveznim odnosima. Visoki Trgovački sud u Zagrebu da je donio odluku kojom je u cijelosti potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kojom je pravomoćno utvrđeno, osim ranije potvrđene ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, da su ništetne odredbe i o valutnoj klauzuli. Zbog navedenog tužiteljica predlaže provesti postupak i prihvatiti tužbeni zahtjev.

2. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, ističe kako se tužitelj u ovoj parnici ne može pozivati na presude iz parnice „Potrošač“ niti zbog razloga propisanog čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača. Odredbe tih članaka izričito propisuju da se pojedinačne parnice, na koje mogu djelovati utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova, odnose samo na naknadu štete. Nije moguće na temelju utvrđenja iz presuda iz kolektivnih sporova dolaziti do nekih drugih, dodatnih utvrđenja, niti tražiti isplate po nekim drugim osnovama osim naknade štete. Tužitelj nije dokazao sve pretpostavke tuženikove navodne odgovornosti za štetu. Sama tužba da onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog da bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete. Tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 20. kolovoza 2004. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07 „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke. Tuženik ističe da je tužitelj prije podnošenja tužbe pristao na konverziju kredita ugovorenog s tuženikom s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: „ZID ZPK/15“) te je sklopio Aneks uz Ugovor o kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita u CHF u kredit u EUR. Tuženik ističe kako je tužba u cijelosti neosnovana te da tužitelj nema pravo zahtijevati razliku po osnovi valutne klauzule po Ugovoru o kreditu. U prilog navedenoj tvrdnji, tuženik se poziva na pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Vrhovnog suda Republike Hrvatske o pravnim učincima sporazuma o konverziji održanoj dana 13. i 20. prosinca 2022. godine iz kojeg proizlazi da potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi navodno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, a koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK. Tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnosti i isplatu nakon provedene konverzije premda odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) je nerazumljiv najmanje zbog razloga što je provedbom konverzije promijenjena osnova pravnog odnosa među strankama i on više nije baziran na Ugovoru o kreditu, a potom i što su ugovorne strane stvorile pravnu osnovu kojom uređuju međusobne odnose u cijelosti i konačno. Što se tiče instituta stjecanja bez osnove, čak i u slučaju zaključka da su određene odredbe Ugovora o kreditu prije konverzije bile ništetne, pravna osnova naknadno je stvorena intervencijom zakonodavca – ZID ZPK/15. Tuženik ističe kako konverzija djeluje ex tunc. EUR kredit je zamijenio onaj u CHF i to u valuti obveze i kamatnoj stopi. Od samog početka tužitelj je isključivo korisnik EUR kredita. Kako je retroaktivno prestao postojati CHF kredit, jasno je kako više ne mogu postojati niti bilo kakve tražbine vezane za istu. Tuženik ukazuje na stajalište izneseno u presudi Suda EU posl. br. C-81/19, a iz koje proizlazi kako se odredbe Direktive 93/13/EEZ ne primjenjuju u slučaju kada pravilo koje se u skladu s nacionalnim pravom primjenjuje između ugovornih stranaka predstavlja prisilne zakonske ili regulatorne odredbe. U tome smislu, okolnost da je tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15 bio obvezan ponuditi svim potrošačima konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR, ukazuje kako u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbi Direktive 93/13/EEZ. Tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kredit koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer je ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. Odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP. Tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF-u. Tuženik da je prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli švicarski franak. Prije svega, tuženik je pažljivo educirao sve svoje zaposlenike o načinu ugovaranja kredita u valuti švicarski franak te dao upute o prodaji navedenih proizvoda. Švicarski franak je dugo godina bio stabilna valuta s malim oscilacijama u kretanju, npr. u razdoblju od ožujka 1996. godine do ožujka 2006. godine porastao je za samo 1,1 posto što je očigledno i utjecalo na odluku tužitelja da sklopi ugovor o kreditu u navedenoj valuti. Tužitelj je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu usprkos svim informacijama kojima je raspolagao o valuti švicarski franak, slobodnom voljom pristao da mu se glavnica veže za valutu švicarski franak. Ističe kako nije razumno za očekivati da tuženik isključivo snosi valutni rizik niti istome nametati nemoguću činidbu da predvidi kretanje tečaja švicarskog franka za cijelo vrijeme trajanja Ugovora o kreditu. Tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja Ugovora o kreditu odnosno tuženik je postupio savjesno i pružio sve informacije tužitelju kojima je u tom trenutku raspolagao vezano za tečaj švicarskog franka. Čak i da je tuženik kako tvrdi tužitelj propustio pružiti tužitelju sve informacije vezane za rizik sklapanja Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom švicarski franak, naprijed navedena činjenica ne bi utjecala na samu razumljivost i poštenje odredbe Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu sukladno odredbi čl. 96. i čl. 99. ZZP-a, već bi ista pod određenim uvjetima propisanim čl. 284. ZOO-a upućivala da je postojala mana volje (zabluda) na strane jedne ugovorne strane u kojem slučaju bi tužitelj mogao tražiti poništaj ugovora, ali samo u roku od tri godine od sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj nakon sklapanja Ugovora o kreditu i usprkos činjenici što je u razdoblju od pet godina nakon sklapanja Ugovora o kreditu tečaj švicarskog franka rastao nikada nije ukazivao na činjenicu da je u zabludi izazvanoj od strane tuženika. Tuženik smatra da s tužiteljem jest pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, s obzirom na to da je bio upoznat s načinom određivanja kamatne stope, te je donio odluku da je za njega prihvatljiva promjenjiva kamatna stopa. Ugovorom o kreditu ugovoreno je da tužitelj izričito prihvaća odredbe poslovnih uvjeta tuženika i odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i sve njihove izmjene i dopune. Spomenuti opći akti tuženika služe kao dopuna posebnih pogodbi iz ugovora te obvezuju kao i posebne pogodbe. Slijedom navedenog pravna osnova za promjenu kamatnih stopa pa i za obračunavanje troškova predstavljaju odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i navedeni opći akti tuženika. Dakle o odredbi o kamatnoj stopi se prethodno pojedinačno pregovaralo, što proizlazi iz činjenice da su ugovorne strane suglasno ugovorile primjenu odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i da su izričito ugovorile primjenu općih akata tuženika. odredba o promjenjivosti kamatne stope je jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Jasna, jer je naveden način promjene kamatne stope odnosno da je visina kamatne stope podložna promjenama kroz određeno vrijeme. Ona je uočljiva jer je sastavni dio ugovora i u njemu izričito navedena velikim slovima u Ugovoru o kreditu. Predmetna odredba je i razumljiva, iz razloga što je tužitelj potpuno poslovno sposobna osoba, koja pri tome razumije sadržaj dokumenta kojim svojom slobodnom voljom preuzima platnu obvezu na period od više godina, te je i dužan primijeniti očekivanu pažnju. Odredba Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stope ne može biti nepoštena, a prema tome niti ništetna iz razloga što se o njoj pojedinačno pregovaralo. Čak i kada bi se za navedenu odredbu Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi utvrdilo da se o njoj nije prethodno pregovaralo te da ista nije jasna, uočljiva ili razumljiva, ista bi bila ništetna tek kada bi se utvrdilo i da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik ističe da kod ugovora o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom ugovorne strane pristaju na eventualnu promjenu kamatne stope u skladu s ugovorom. Ugovorne strane su ugovorile promjenjivu kamatnu stopu i tužitelj je na to pristao. Tužitelj je imao izbora prilikom sklapanja Ugovora o kreditu i mogao je zatražiti kredit s fiksnom kamatnom stopom, ali to nije učinio jer je sam procijenio da je za njega povoljnija promjenjiva stopa. Krediti s fiksnom kamatnom stopom su notorno skuplji tj. imaju višu kamatnu stopu, ali su i sigurniji za dužnika. Svaki dužnik mora sam procijeniti što je za njega povoljnije. Tužitelj sada, nakon godina uživanja povlastica zbog ugovorene promjenjive kamatne stope u vidu nižih i povlaštenih kamata koje je imao, pokušava ostvariti i dodane koristi time što traži povrat navodno preplaćenih kamata. Da se tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu odlučio na kredit s fiksnom kamatnom stopom ona bi u početku bila veća, ali bi bila fiksirana kroz cijelo vrijeme trajanja kredita. Tužitelj to nije učinio i samostalno je ušao u rizik promjene kamatne stope, a sve to isključivo da bi prošao povoljnije. Zbog izmijenjenih okolnosti koje je svaki razumni dužnik mogao predvidjeti došlo je do povećanja kamatnih stopa što je negativno utjecalo na dužnike. Međutim, svatko tko ulazi u rizik i na neki način se „kocka“ mora biti spreman i da je moguće da takav izbor u konačnici rezultira i gubitkom. S obzirom da se tužitelj u tužbi poziva na odredbu čl. 1115. ZOO-a i da je zatražio da mu tuženik isplati zatezne kamate od dana stjecanja, očigledno je da tužitelj tvrdi da bi tuženik bio nepošten. Tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora. Tuženik je tijekom postupka u više navrata isticao da je njegova djelatnost pod kontrolom regulatora, te da sukladno tome nema niti mjesta potpuno arbitrarnom određivanju primjenjive naknade koje ne bi bilo u skladu s uvjetima na tržištu i koje bi uzrokovalo neravnotežu na štetu potrošača (tužitelja). Sam regulator nikad nije problematizirao način promjene kamatne stope niti je postojala zakonska odredba koja bi zabranjivala ugovaranje takvog načina promjene kamatne stope. Isto vrijedi i za ugovaranje valutne klauzule, što je standard u hrvatskoj pravnoj praksi već desetljećima. Ističe prigovor zastare i nedostatak aktivne legitimacije. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev.

3. U postupku je sud izvršio uvid u obavijest o provedenoj konverziji i pismeno nazvano "Prihvaćanje izračuna konverzije" ( l.s. 12-14), otplatni plan, specifikacije uplata ( l.s. 17-20, 268-303, 426-431), obavijest o prijevremenom zatvaranju ( l.s. 27-30), ugovor o kreditu od 12. kolovoza 2004. i aneks ( l.s. 37-52), izračun konverzije ( l.s. 23-29), metodologiju promjene kamatnih stopa, obavijest tuženika, pisani iskaz LĆN ( l.s. 98-152, 168-183), sudsku praksu ( l.s. 21-25, 31-36, 153-167), model kretanja tečaja ( l.s. 94-97), proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje ( l.s. 306- 309, 315-332, 436-439), saslušao tužitelja. Stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga. Tuženik je odustao od prijedloga za saslušanjem svjedokinje L i javnog bilježnika.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Prema čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva. Opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove. Ovaj članak odgovara čl. 142. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine broj 53/91, 73/91, 3/94 i 7/96, u daljnjem tekstu ZOO/91). Prema čl. 59. ZZP/03, odnosno čl. 71. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, u daljnjem tekstu: ZZP/07), Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Prema čl. 26. st. 3. ZOO-a ( s primjenom od 01. siječnja 2008.) ako su kamate ugovorene, ali nije određena njihova stopa, između osoba od kojih barem jedna nije trgovac, vrijedi kamatna stopa u visini četvrtine stope zakonskih zateznih kamata, a između trgovaca polovina stope zakonskih zateznih kamata određene sukladno stavku 1. ovoga članka. Prema čl. 272. ZOO-a činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Ovaj članak odgovara čl. 50. ZOO/91.

6. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 96. ZZP/07, Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. ZZP/03, odnosno čl. 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07 nepoštena ugovorna odredba je ništava. Prema čl. 1111. st. 1. ZOO- a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Ovaj članak odgovara čl. 210. ZOO/91. Prema čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Ovaj članak odgovara čl. 214. ZOO/91.

7. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o kreditu, dok je sporno je li ugovorena valutna klauzula ništetna i je li ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Nakon izrade nalaza i mišljenja tužitelj je tužbeni zahtjev uredio u skladu s izračunom vještaka u koji nisu uračunate tzv. negativne razlike. Dalje je sporno je li nastupila zastara potraživanja. Sporno je i to je li prihvaćanjem konverzije otpala pravna osnova za potraživanje u ovoj parnici, odnosno ima li zbog toga tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe u ovom predmetu.

8. Iz ugovora o kreditu sklopljenog 20. kolovoza 2004. proizlazi da su stranke ugovorile da je redovna kamata promjenjiva, a na dan zaključenja ugovora da iznosi 5,25 % godišnje te da je kamata promjenjiva u skladu s važećim odlukama Banke.

9. Iz izvedenih dokaza proizlazi osnovanost tužbenoga zahtjeva, odnosno sud je zaključio da je valutna klauzula ništetna, kao i da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi.

10. Naime, Trgovački sud u Zagrebu je 7. travnja 2013. donio presudu P-1401/12 u sporu za zaštitu potrošača protiv osam tuženih banaka, među njima i ovdje tuženika. Tom presudom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača unoseći u ugovore o kreditu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnog ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time prednik tuženika postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. U tom postupku je od strane sudova obrazloženo i da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjenje posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17, kao i kasnijim odlukama Vrhovnog i Ustavnog suda. Budući da je ta presuda donesena u postupku radi kolektivne zaštite potrošača, ista temeljem članka 138.a ZZP/07 i odredbi članka 502.c Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) veže sud za utvrđenja iz navedenih odluka u postupcima radi isplate.

11. Nesporno je da predmetni Ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak (CHF). Upravo takva odredba je bila predmet spora u navedenoj parnici za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Kako je već navedeno, u tom postupku je utvrđeno da takva odredba nije bila razumljiva za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po njih kao potrošače, s time da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima pri čemu su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita. Budući da je sud temeljem članka 138.a ZZP/07 i članka 502.c ZPP-a vezan utvrđenjima iz navedene parnice, zaključak suda je da je sporna odredba o valutnoj klauzuli ništetna.

12. Člancima 323. i 324. ZOO-a propisano je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je stekla na osnovu ništetnih odredbi ugovora, a da ništetnost pojedinih odredbi ne dovodi do ništetnosti cijelog ugovora ako ugovor može opstati bez njih. Pri tome se polazi od načela favor negotii, to jest u prilog održanju ugovora na pravnoj snazi, ako se ikako može. Takvo stajalište je zauzeo i Visoki trgovački sud u svojoj presudi Pž-6632/17. Stoga je tuženik dužan vratiti tužitelju razliku anuiteta koja je nastala primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

13. U odnosu na prigovor zastare ističe se da je pokretanjem postupka radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno odredbi članka 241. ZOO-a. Kako je taj postupak pokrenut 4. travnja 2012. tada je i došlo do prekida zastare te je danom pravomoćnog okončanja predmetnog spora 14. lipnja 2018. za tražbinu (presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17) zastara počela teći iznova, pri čemu se vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa, a takav stav je izražen i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. Budući da se u ovom predmetu primjenjuje opći petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a da je tužba podnesena 12. lipnja 2023., jasno je da zastara nije nastupila jer je tužba podnesena u roku. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 1. ožujka 2022. donio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, radi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., u kojem je navedeno da ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Kako je zastara počela teći pravomoćnošću presude kojom je utvrđena ništetnost načina postupanja tuženice prilikom ugovaranja valutne klauzule kojima je glavnica vezana uz CHF od 14. lipnja 2018. (presuda Visokog trgovačkog suda broj Pž- 6632/17), to u trenutku podnošenja tužbe u konkretnom slučaju zastara nije nastupila.

14. Jednostranim pristupom tuženik je unaprijed sročenim odredbama tužitelju nametnuo ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, što je u suprotnosti s odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača budući uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Do istog zaključka se dolazi uzimajući u obzir i zaključke Visokog trgovačkog suda sadržanog u presudi poslovni broj Pž-7129/2013- 4., prema kojem, iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti, kao i Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u odluci poslovni broj Revt 249/14-2, da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Prema presudi i rješenju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a( čl. 46. i 50. ZOO/91).

15. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. godine ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

16. Nije sporno da stranke o odredbi ugovora prema kojoj je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva, nisu pojedinačno pregovarale, niti tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka tvrdi da je korisnik kredita na tu odredbu mogao utjecati, a isto proizlazi i iz iskaza tužitelja. Osim toga, tuženik se poziva na vlastite akte ( odluke, Metodologiju) koji su sadržani u samom ugovoru i po prirodi stvari o tim uvjetima se i ne može pojedinačno pregovarati. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope.

17. U ovom postupku nije utvrđeno općenito nepošteno ponašanje tuženika, nego je utvrđena nepoštenost ( a time i ništetnost) pojedinih odredbi ugovora koji ugovori su sastavljeni od strane tuženika, bez pojedinačnog pregovaranja s tužiteljem. Sud dolazi do zaključka da ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva. Ovo, uz već navedeno kako predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope već je samo preopćenito, paušalno i neprecizno navedeno u čl. 6. Ugovora: „Banka je ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune. “ Ovakva odredba predstavlja previše uopćenu definiciju bez preciznih i jasnih kriterija po kojima se promjena kamate može odrediti pa se ni po takvim definicijama ne može ( u vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu) znati uslijed čega dolazi do promjene kamatne stope, kolika će ta promjena biti, koliko će trajati, kada će uslijediti nova promjena, koliko će tih „novih“ promjena biti, itd.

18. Stranke nisu priložile obavijesti o promjeni kamatne stope iz kojih bi eventualno bili razvidni razlozi zbog kojih dolazi do promjene. Tuženik je u nedostatku odgovarajućih propisa o tome u ugovoru koristio odredbu kojom je na općenit i normativan način promjenu kamatne stope vezao isključivo za svoju vlastitu odluku, što je protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužitelju je trebalo ponuditi- objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju, kao klijentu-potrošaču, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane ( tužitelja) na cijenu, što je suprotno čl. 247. ZOO-a ( čl. 26. ZOO/91)koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena ( kamate također predstavljaju cijenu). Takva jednostrana određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a( čl. 12. ZOO/91) jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg klijent ( tužitelj) ima obvezu vratiti banci i cijena. Predmetna odredba u ugovor je unesena samo od strane tuženika, na koju odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer o istoj nije pojedinačno pregovarano ( kako je ranije obrazloženo), što sve čini predmetnu ugovornu odredbu suprotnu načelu savjesnosti i poštenja. Sve navedeno dovodi do zaključka da su predmetne odredbe ugovora o kreditu ništetne, a isti stav izražen je i u presudi i rješenju Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž- 1215/17, od 26. lipnja 2019.

19. Sud je nalaz i mišljenje vještaka mr.sc. Ante Mrčele prihvatio držeći da je sastavljen objektivno i stručno od strane ovlaštenog sudskog vještaka s obzirom na nalog koji je vještaku zadan. Vještak je naveo da je na temelju navedenog zadatka Suda, dokumentacije koja mu je bila na raspolaganju i podataka navedenih u tablicama, iskazao razlike potraživanja tužitelja od tuženice po osnovi razlike anuiteta, ugovornih kamata i tečaja za razdoblje od 31.10.2004. do 30.9.2015. godine, odnosno do dana izvršene konverzije predmetnog kredita iz CHF u eure i to sve u dvije varijante, bez i s tzv. negativnim razlikama: 1. U nalazu, točka Ad.1.1., tablica br. 1, prva varijanta, iskazao je razlike potraživanja tužitelja od tuženice po osnovi anuiteta za navedeno utuženo razdoblje u ukupnom iznosu od 47.254,71 kuna (stupac 11., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 6.271,84 € (stupac 11.a, red ukupno), a koji iznosi se sastoje od: 1.1. razlike kamata iskazanih u kunama u iznosu od 16.064,48 kune (stupac 12., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 2.132,14 € (stupac 12.a, red ukupno). 1.2. razlike samo po osnovi tečaja iskazanih u kunama u iznosu od 31.190,23 kuna (stupac 13., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 4.139,70 € (stupac 13.a, red ukupno). 2. U nalazu, točka Ad.1.2., tablica br. 2, druga varijanta, iskazao je razlike potraživanja tužitelja od tuženice po osnovi anuiteta za navedeno utuženo razdoblje u ukupnom iznosu od 45.260,78 kuna (stupac 11.b, red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 6.007,18 € (stupac 11.c, red ukupno), a koji iznosi se sastoje od: 2.1. razlike kamata iskazanih u kunama u iznosu od 14.634,09 kune (stupac 12., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 1.942,29 € (stupac 12.a, red ukupno). 2.2. razlike samo po osnovi tečaja iskazanih u kunama u iznosu od 30.626,69 kuna (stupac 13., red ukupno), protuvrijednost u eurima u iznosu od 4.064,89 € (stupac 13.a, red ukupno). Ad.2. Na pitanje gdje je trebalo utvrditi je li tuženica za iznos koji tužitelj potražuje tužbom već umanjila obvezu tužitelja po konvertiranom kreditu, a kao početnu kamatnu stopu odrediti onu koja je u vrijeme sklapanja Ugovora vrijedila za kunske kredite (točka 3. navedenog zadatka Suda), vještak je naveo da mu nije posve jasno na koje se obveze tužitelja po konvertiranom kreditu misli. Ukoliko se to odnosi na preplate iz Aneksa uz Ugovor o kreditu od 19.1.2016. godine (točka 3. popisa dokumentacije tog nalaza), onda može reći da u članku 2. na dan provedene konverzije, odnosno na dan 30.9.2015. godine, nije iskazana preplata po predmetnoj konverziji. Konkretno, u predmetnom članku stoji 0,00 HRK. Što se tiče početne ugovorne kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite, daje mišljenje da mu predmetna kamatna stopa (kao početna na kunske kredite) nije poznata niti je kao vještak u mogućnosti saznati predmetnu kamatnu stopu. Daje mišljenje da to najbolje zna tuženica, pa je onda tuženica kada traži takve obračune, trebala dostaviti i svu potrebitu dokumentaciju i predložiti Sudu, odnosno dati vještaku precizan i jasan zadatak na koje okolnosti i na koji način, što odbiti i od čega odbiti (umanjiti) spomenute obveze. Budući da je zadatak nejasan i neprecizan, te tuženica nije dostavila nikakvu dokumentaciju za potrebe izračuna razlika anuiteta, ugovornih kamata i tečaja za utuženo razdoblje u odnosu na kunske kredite, daje mišljenje da nije u mogućnosti postupiti po ovom zadatku Suda, a odluku o navedenom prijedlogu (traženju) tuženice prepušta Sudu. Ad.3. Ukoliko bi vještak utvrdio da je prilikom konverzije umanjena obveza, odnosno da je tužitelju uračunata kakva preplata, u tom slučaju iskazati iznos na ime zakonske zatezne kamate koje su tekle na iznos glavnice konverzije uz prikaz izračuna razlike koja se dobije tako da se od ukupnih zateznih kamata odbije preplata priznata u konverziji (točka 5. navedenog zadatka Suda). Što se tiče tog pitanja, daje mišljenje da je jednim dijelom već odgovorio u prethodnoj točki Ad. 2. da je pregledom Aneksa uz Ugovor o kreditu od 19.1.2016. godine, članak 2. (točka 3. popisa dokumentacije tog nalaza), utvrdio da na dan 30.9.2015. godine, odnosno na dan provedene konverzije iz CHF u eure, nije iskazana preplata po predmetnoj konverziji. Dakle, u predmetnom članku stoji 0,00 HRK. Prema tome, tužitelju nije uračunata nikakva preplata, odnosno nije umanjena nikakva obveza po osnovi preplate navedenog kredita na dan izvršene konverzije.

20. Nakon nalaza i mišljenja vještaka i dodatnog očitovanja (dopune-očitovanja), tuženik ( kao ni tužitelj) nije predlagao provesti nikakvo dodatno vještačenje po bilo kojem vještaku, nije predložio dati vještaku Mrčeli bilo kakav dodatan nalog, niti je predložio eventualno saslušanje vještaka, pisano očitovanje ili izradu vještačenja po drugačijem ili novom nalogu, pa ni sud nije mogao izvoditi te dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz nesporne činjenice da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu i da je tužitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP/03 i ZZP/07. Pravni interes tužitelja postoji zbog utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno navedenim odredbama ZZP/03, ZZP/07 i ZOO. Tužitelj je već u tužbi predložio provedbu financijsko-knjigovodstvenog vještačenja te je u ovakvoj vrsti postupka uobičajeno uređenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja, odnosno tužitelj je nakon vještačenja ovlašten iznova naznačiti vrijednost predmeta spora pa se uređenje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja ne može smatrati ( djelomičnim) povlačenjem tužbe.

21. U odnosu na prigovor tuženika da je tužitelj već ostvario pravo čije ostvarenje traži u ovom postupku i to sklapanjem Aneksa zbog čega mu se osporava pravni interes, ističe se da je samom ponudom konverzije tuženik postupio sukladno obvezi iz Zakona o potrošačkom kreditiranju ( Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016, 128/2022, 156/2023, u daljnjem tekstu: ZPK) i to promjene valute ugovora. U Dodatku ugovora o kreditu ( o konverziji) nije navedeno da se određuje i kamatna stopa sukladno ZOO-u i Direktivi već se tim dodatkom jednostavno određuje kamatna stopa, onako kako je ista vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i za promjenu istih, nisu vođeni pojedinačni pregovori već je kamatna stopa mijenjana prema odluci jedne strane ( tuženika) a takav tijek i promjena kamate samo inkorporirani u Aneks ( dodatak) ugovora o kreditu za tužitelja. Ni u Dodatku ugovora ni u ZPK, nije navedeno da se višak koji je preplaćen zbog nezakonito mijenjane kamate ( kako je ranije utvrđeno) obuhvaća predmetnom konverzijom već se iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF ( osim uplata na ime neplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

22. Tuženik drži da su kamate mijenjane u skladu sa zakonom i da bez obzira na konverziju tužbeni zahtjev nije osnovan. Uzimajući u obzir ZPK i Aneks (Dodatak) ugovora o kreditu zaključuje se da prilikom konverzije nije uzeto u obzir kako se radi o nezakonitim promjenama kamata, odnosno da to jest uzeto u obzir sam izračun konverzije bi drugačije izgledao jer bi se morao posebno izračunati i onaj dio više plaćenih iznosa s obzirom na promjene kamata koje nisu bile u skladu s odredbama ZOO-a i ZZP-a te Direktive 93/13/EEZ. Drugim riječima, konverzija je rađena s pretpostavkom da su kamate tijekom utuženog razdoblja mijenjane u skladu s navedenim propisima, za što je u ovom postupku utvrđeno da nije bio slučaj. Osim toga, između stranaka nije sporno da tuženik nije u bilo kojem dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu već je ponudom predmetnog Dodatka jedino postupio po obvezi iz ZPK-a. I u tom slučaju tuženik je samo ponudio tužitelju već gotov primjerak dodatka ugovora, unaprijed računajući sve promjene kamata koje je na kredite u EUR mijenjao isto kao i kod tužiteljevog Ugovora o kreditu ( dakle, bez pregovora s drugom stranom o promjeni kamate, razlozima mijenjanja, okolnostima promjene itd.).

23. Iz svega se zaključuje kako je izvršena konverzija imala svrhu i učinak samo na promjenu valute kredita, ali ne i na saniranje nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i načinu njene izmjene odnosno zaključenjem i potpisivanjem Dodatka Ugovoru nisu sanirani razlozi koji su bili razlog ništetnosti ove odredbe, no treba reći da prema odredbi čl. 326. st. 1. ZOO ništetan ugovor, ili njegov dio, ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane ( Županijski sud u Zadru, Gž-931/16 od 13. travnja 2018.). Aneksima ugovora o kreditima uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim (Županijski sud u Zadru, Gž-1365/16 od 16. ožujka 2018.).

24. S obzirom na utvrđenja valutne klauzule ugovora ništetnim, iznos koji je sukladno tim ( ništetnim) odredbama naplaćen od tužitelja, tuženik je stekao bez osnove, pa je sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a, stjecatelj dužan te iznose vratiti zbog čega je odlučeno kao u izreci.

25. Tuženik je predložio da vještak uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja. U ovom postupku je utvrđeno da ne postoji tuženikova tražbina prema tužitelju. U konkretnom slučaju protutražbine tuženika nema. Plaćanjem anuiteta po tečaju nižem od početno ugovorenog tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio, a nedvojbeno nije utvrđeno ni da tuženik ima prema tužitelju nepodmireno potraživanje.

26. Sud je o prijedlogu ili tužbenom zahtjevu vezan člankom 2. ZPP-a i nije sam mogao izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile ( sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3411/13 od 06. veljače 2014. godine). Člankom 7. st. 1. ZPP propisano je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. Sud u pravilu nije ovlašten utvrditi činjenice koje stranke nisu iznijele, niti izvesti dokaze koje one nisu predložile (sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Zadru poslovni broj Gž-3152/14 od 27. veljače 2015. godine). Prema čl. 219. st. 2. ZPP-a sud može tijekom postupka, kad ocijeni da je to svrsishodno za pravilno rješenje spora, upozoriti stranke na njihovu dužnost iz stavka 1. toga članka, a osobito na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja određenih dokaza te iznijeti razloge zbog kojih smatra da je to potrebno. Sukladno čl. 219. st. 2. ZPP-a ne postoji obveza suda upozoriti stranke na njihovu dužnost da iznose činjenice i dokaze na kojima temelje svoj zahtjev ili kojima pobijaju navode i dokaze protivnika ( prema stavu izraženom u odluci VSRH poslovni broj Rev x-148/10). Sud odlučuje samo o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica ( prema čl. 220. st. 3. ZPP-a i sukladno pravnom stavu izraženom u odluci Županijskog suda u Splitu Gžo- 429/11 od 01. ožujka 2012. i Gž-2478/2018 od 22. travnja 2020.– „ Sud ne samo da nije dužan, nego ne smije po službenoj dužnosti utvrđivati, postoje li još koje (neke) činjenice, koje bi možda bile pravno značajne za odlučivanje o istaknutom tužbenom zahtjevu, niti smije izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile (osim u slučaju kada posumnja da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati

– članak 7. stavak 2. ZPP).“). Više ne postoji obveza suda da istinito i potpuno utvrdi činjenično stanje o kojem ovisi ili ne ovisi postavljeni tužbeni zahtjev. Sud nije ovlašten utvrđivati činjenice niti izvoditi dokaze koje stranke nisu predložile. ( Županijski sud u Splitu Gž R-755/2022 od 3. studenog 2022.). Sud nije ovlašten ni dužan izvesti dokaze koje stranke nisu predložile. ( VSRH Rev 132/10 od 5. siječnja 2012.).

27. Zbog svega navedenog, procjenjujući svaki dokaz pojedinačno te dovodeći sve dokaze u međusobnu vezu, sud drži da je tužbeni zahtjev osnovan, kako je obrazloženo, pa je odlučeno kao u izreci.

28. Tužitelju su dosuđene i zatezne kamate na temelju odredbe članka 29. stavaka 1. i 2. ZOO-a.

29. O trošku je odlučeno temeljem čl. 154. i 155. ZPP-a te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 142/12, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/22 i 126/22) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( Narodne novine broj 138/23), pa tužitelju, s obzirom da je uspio s tužbenim zahtjevom, pripada pravo na naknadu troška i to za sastav tužbe 100 bodova ( Tarifni broj. 7.), sastav podneska od 17. siječnja 2025., 13. veljače 2025. i 11. srpnja 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 8.3.) te za zastupanja na ročištu od 12. studenog 2024., 12. ožujka 2025. i 11. prosinca 2025. vrijednost od po 100 bodova ( Tbr. 9.1.), 23. srpnja 2025. vrijednost od 25 bodova ( Tbr. 9.5.), što uz PDV od 25% te trošak vještačenja ( 400,00 eura) ukupno iznosi 2.128,40 eura. Za ročište od 23. srpnja 2025. vrijednost boda je određena prema Tbr. 9.5. jer je isto odgođeno prije početka raspravljanja pa je za iznos preko određenog zahtjev odbijen. Vrijednost boda određena je prema tarifi koja je bila na snazi u trenutku poduzimanja radnje i sukladno vrijednosti predmeta spora. Odbijen je zahtjev za naknadom troškova sudskih pristojbi jer taj trošak za tužitelja nije nastao, imajući u vidu odredbe čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine broj 118/2018, 51/2023). Odbijen je zahtjev za naknadom troška za pristup ročištu za objavu presude jer taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Trošak vještačenja uplaćen po tužitelju je istome i priznat dok je u preostalom dijelu zahtjev odbijen.

30. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 27. siječnja 2026.

S u d a c

Tomislav Bago

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se predaje putem ovog suda, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA

1. Tužitelju po punomoćniku.

2. Tuženiku po punomoćnicima.