Republika Hrvatska

Županijski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

Poslovni broj: Kž-73/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Domagoja Raguža, kao predsjednika vijeća, te Nikše Lučića i Marte Jelić kao članova vijeća, uz sudjelovanje Antee Pekić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog NN zbog kaznenih djela iz članka 311. stavka 1. i 3. i članka 139. stavka 3. Kaznenog zakona (NN broj: 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21 – dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženog NN podnesenoj protiv presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem K-1025/2022-68 od 11. listopada 2023., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba optuženog NN kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu poslovni broj K- 1025/2022-68 od 11. listopada 2023. optuženi NN proglašen je krivim da je počinio kazneno djelo protiv pravosuđa – neizvršenja sudske odluke – opisano u članku 311. stavku 3. KZ/11, a kažnjivo po članku 311. stavku 1. KZ/11 te kazneno djelo protiv osobne slobode – prijetnje – opisano u članku 139. stavku 2. i 3. KZ/11, a kažnjivo po članku 139. stavku 3. KZ/11, a sve u vezi sa člankom 51. KZ/11. Optuženom NN je za kazneno djelo iz članaka 311. stavak 3. KZ/11 na temelju članka 311. stavak 1. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci dok mu je za kazneno djelo iz članka 139. stavak 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11 na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci te je optuženi na temelju odredbe članka 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci u kojoj mu je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme od uhićenja provedeno u istražnom zatvoru od 13. svibnja 2022. do 13. studenog 2022.

1.1. Na temelju članka 69. KZ/11 okrivljenom NN je izrečena sigurnosna mjera obvezatnog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja može trajati do prestanka izvršavanja kazne, a najdulje 3 (tri) godine.

1.2. Na temelju članka 148. stavka 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku (NN broj:

152/08, 76/09, 80/11, 121/11, 91/12 – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 130/20 i 80/22 – dalje: ZKP/08), okrivljenik je u cijelosti oslobođen obveze naknade troškova kaznenog postupka iz članka145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08, kao i troškova nagrade i nužnih izdataka postavljenog branitelja.

2. Protiv te presude žalbu je podnio optuženi putem branitelja Tomislava Kesera, odvjetnika u Zagrebu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno navodima žalbe podredno da se ukine pobijana presuda i predmet vrati na ponovni postupka uz molbu da ga se obavijesti o sjednici vijeća. Žalbu protiv presude podnio je i optuženi NN osobno bez navođenja žalbenih razloga s prijedlogom da drugostupanjski sud odbaci pobijanu presudu u odnosu na kazneno djelo prijetnje iz članka 139. stavak 3. KZ/11. S obzirom da su žalbe po svom sadržaju usmjerene na iste okolnosti, iste će se razmatrati kao jedna žalba.

2.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

2.2. Prije održavanja sjednice vijeća prema članku 474. stavkom 1. ZKP/08, spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Dubrovniku nakon čega je vraćen ovom sudu na daljnje postupanje.

2.3. Branitelj okrivljenog NN zatražio je obavijest o sjednici vijeća, kojoj je pristupila zamjenica županijske državne odvjetnice u Dubrovniku Maris Stjepović Simoni. Okrivljenik i branitelj nisu pristupili sjednici vijeća iako su o istoj uredno obaviješteni, pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti temeljem odredbe članka 475. stavak 4. ZKP/08.

3. Žalba optuženog NN nije osnovana.

4. Uvodno u žalbi optuženik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka ali je zakonski ne označava, a niti obrazlaže. Međutim, takvi žalbeni razlozi optuženika su neosnovani. U obrazloženju pisane presude navedeni su svi razlozi o odlučnim činjenicama, koje čine obilježja kaznenih djela i primjenu odredbi kaznenoga zakona za koja je optuženica proglašena krivom. Razlozi o svim odlučnim činjenicama su potpuno jasni i bez bilo kakve proturječnosti, što je sve u skladu sa sadržajem izvedenih dokaza.

4.1. Prije svega, ovaj drugostupanjski sud primjećuje da optuženik u žalbi posebno ne obrazlaže o kojim to odlučnim činjenicama u pobijanoj presudi izostaju razlozi, dok nejasnoću razloga o odlučnim činjenicama te znatnu proturječnost između onoga što se o odlučnim činjenicama navodi u razlozima pobijane presude o sadržaju iskaza pojedinih svjedoka i samih tih iskaza, sadržajno nalazi kao posljedicu pogrešne ocjene prvostupanjskog suda o vjerodostojnosti izvedenih dokaza, posebice onih proturječnih, što međutim, ne ulazi u okvire žalbene osnove citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu. Naime, iz naprijed citirano odredbe članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08 vidljivo je da žalitelj samo prepisuje zakonski tekst iste odredbe, ali kada obrazlaže svoju žalbu (pa i u odnosu na ovaj žalbeni osnov) proizlazi da pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Nadalje, iako žalitelj tvrdi da je povrijeđen i kazneni zakon, iz sadržaja žalbe vezano za taj žalbeni osnov, proizlazi kako smatra da se presuda temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona presuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi, sa stanovišta žalitelja, bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude utvrđeni svi bitni elementi kaznenog djela protiv pravosuđa – neizvršenja sudske odluke – opisano u članku 311. stavku 3. KZ/11, i kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnje – opisano u članku 139. stavku 2. i 3. KZ/11, za koja je okrivljeni NN i osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

6. Optuženik pobija presudu i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja navodeći da se presuda temelji na iskazu oštećenice VN i svjedoka CN i DN koji su izravno zainteresirani za ishod ovog kaznenog postupka budući se radi o osobama koje su u rodbinskim i prijateljskim vezama s oštećenicom, a da pri tom ne analizira nepodudarnosti u njihovim iskazima koje izravno upućuju na neistinitost sadržaja njihovih iskaza.

6.1. Ovakvom žalbenom argumentacijom žalitelj nije doveo u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda za koje je prvostupanjski sud dao potpune i jasne razloge. U odnosu na kazneno djelo neizvršenja sudske odluke opisano u članku 311. stavku 3. KZ/11 optuženik ne spori da je ostvario njegova obilježja dok u odnosu na kazneno djelo prijetnje pozivaju se na sadržaj iskaza svjedoka CN i DN kao i oštećene VN prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik, na način opisan u izreci presude, ostvario obilježja inkriminiranog mu kaznenog djela.

6.2. Treba istaknuti da je žalitelj u pravu u pogledu postojanja određenih razlika u iskazima tih svjedoka, međutim u bitnom su iskazivali suglasno o inkriminiranom događaju, a određene razlike u njihovim iskazima treba promatrati i u kontekstu da je za njih predmetni događaj u određenoj mjeri, manjoj ili višoj, bio stresan, da različite osobe jedan isti događaj mogu percipirati na različite načine, pogotovo ako o tom događaju iskazuju protekom više od pola godine.

6.3. Suprotno naprijed ukratko iznijetom žalbenom stavu ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvoga stupnja na temelju provedenog dokaznog postupka s pravom utvrdio da se optuženi NN kritične zgode uistinu ponio upravo na način kako je opisano u činjeničnom supstratu izreke pobijane presude, čime je u objektivnom i subjektivnom smislu ostvario obilježja bića kaznenog djela protiv osobne slobode – prijetnje – opisano u članku 139. stavku 2. i 3. KZ/11, navedenog u izreci presude, za koje je proglašen krivim, na temelju odredbe članka 139. stavak 3. KZ/11.

Prvostupanjski sud je u potpunosti i pravilno utvrdio sve odlučne i druge relevantne činjenice u ovom predmetu. Svoje zaključke o odlučnim i drugim važnim činjenicama prvostupanjski sud temelji na logičnoj i savjesnoj analizi te kritičkoj i pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti svih relevantnih dokaza izvedenih na raspravi, posebice proturječnih, koje sagledava kako svaki za sebe tako i u međusobnoj vezi. Na temelju takve analize dokaza prvostupanjski sud izvodi pravilan zaključak da je u konkretnom slučaju na izvjestan način dokazano da je optuženik NN, na način kako se to pobliže činjenično opisuje u izreci prvostupanjske presude, počinio kazneno djelo prijetnje za koje se tereti u ovom postupku.

6.4. Ostvarenje navedene žalbene osnove žalitelj u bitnome nalazi u tome što prvostupanjski sud nije prihvatio kao istinitu njegovu obranu u kojoj poriče počinjenje djela kao vjerodostojan i istinit izvor saznanja o odlučnim činjenicama u ovom predmetu budući ih ne potvrđuju niti drugi dokazi izvedeni na raspravi. Naime, prvostupanjski sud pravilno uočava da obrana optuženika u odnosu na odlučne činjenice u ovom predmetu nije jasna, životna i logična, a nije niti potkrijepljena i drugim dokazima izvedenim na raspravi.

6.5. Pravilno prvostupanjski sud ocjenjujući iskaz optuženika, njegov iskaza ne prihvaća jer je dan iz razloga da ne bude osuđen, a i suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka CN i DN kao i oštećene VN čije je iskaze prihvatio kao vjerodostojne, kao i isprava u spisu i to ispisa telefonskih razgovora.

6.6. Navodima žalbe predstavljaju preocjenu provedenih dokaza na subjektivan način, a koje tvrdnje ničim nisu potkrijepljene i dokazane. Prvostupanjski sud je detaljno obrazložio u kojem dijelu i zašto ne prihvaća obranu optuženika, a zašto prihvaća iskaze svjedoka CN i DN kao i oštećene VN, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

6.7. U kontekstu provedenog dokaznog postupka, analize iskaza saslušanih svjedoka te obrane okrivljenika, kao i navoda istaknutih u žalbi okrivljenika, te dovođenjem u vezu svih tih dokaza kako međusobno tako i analizirajući svaki dokaz pojedinačno, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i donio valjane zaključke koji zaključci u kontekstu cjelokupnih radnji i postupanja okrivljenika su takve naravi da ih ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća, budući da analiza izvedenih dokaza tvori valjanu podlogu za konačne zaključke koji su iznijeti u pobijanoj presudi. Ono što žalitelj zamjera činjeničnim utvrđenjima sadržanim u presudi prvostupanjskog suda se ustvari svodi na neprihvaćanje zaključaka te presude i u subjektivnom stavu prema tim zaključcima. Kako je prvostupanjski sud u svojoj odluci iznio, a to je već ukazano od strane ovog drugostupanjskog suda posve dostatne te životno i logički utemeljene razloge, valja zaključiti da je pravilno utvrdio sve one okolnosti koje su bile odlučne u pogledu odgovornosti okrivljenika za inkriminirana mu kaznena djela prijetnje i neizvršavanja sudske odluke.

6.8. Zbog svega navedenog neosnovan je prigovor pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

7. Okrivljenik u svojoj žalbi koja se odnosi na odluku o sankciji navodi da je ista prestroga i da nije potkrijepljena konkretnim činjenicama. Smatra da je trebalo primijeniti uvjetnu osudu te da je za svako od kaznenih djela utvrđena previsoka kazna zatvora.

7.1. Prethodno navedeni žalbeni navodi optuženika nisu utemeljeni, budući je prvostupanjski sud pri odlučivanju o izboru i vrsti kazne, te su kod utvrđivanja kazne kao otegotne okolnosti cijenjeni upornost u vršenju kaznenih djela kao i raniju osuđivanost zbog istovrsnog kaznenog djela dok je kod olakotnih okolnosti prvostupanjski sud pravilno utvrdio smanjenu ubrojivost optuženika doduše ne u bitnoj mjeri te njegove osobne prilike (otac dvoje djece). Stoga je optuženiku i po nalaženju ovog suda, pravilno prvostupanjski sud utvrdio u odnosu na kazneno djelo iz članka 311. stavak 1. KZ/11 kaznu zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci dok mu je za kazneno djelo iz članka 139. stavak 3. u vezi sa stavkom 2. KZ/11 na temelju članka 139. stavak 3. KZ/11 pravilno utvrdio kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci nakon čega je optuženika osudio na temelju odredbi za stjecaj na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, cijeneći, a sukladno članku 51. stavak 1. KZ/11 počiniteljevu ličnost te počinjena kaznena djela u njihovoj ukupnosti.

7.2. Po stavu ovog drugostupanjskog suda upravo takvom kaznenopravnom sankcijom ostvariti svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 u vidu izricanja društvene osude zbog počinjenih kaznenih djela, jačanja povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava te utjecaja na optuženika i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja te resocijalizacije optuženika.

7.3. Ovakva izrečena jedinstvena kazna zatvora je primjerena stupnju njegove krivnje i pogibeljnosti djela za koja je proglašen krivim, a ujedno je ona kao takva logičan rezultat utvrđenih pojedinačnih kazni, pri čemu ne narušava razmjernost između jedinstvene izrečene kazne i pojedinačnih utvrđenih kazni.

8. Kako žalbenim razlozima okrivljenika nisu dovedena u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda, Županijski sud u Dubrovniku, kao drugostupanjski sud, ispitujući po službenoj dužnosti pobijanu presudu, u skladu s člankom 476. stavak 1. točka 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka, niti povreda kaznenog zakona na štetu okrivljenika, na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

9. S obzirom na navedeno to je primjenom članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ove odluke.

Dubrovnik, 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Domagoj Raguž