Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P-441/2022-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja HRVATSKI ZAVOD ZA ZDRAVSTVENO OSIGURANJE, Područni ured Rijeka, Slogin kula bb, protiv tuženice RD iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Andreju Bašoviću odvjetniku iz Rijeke, radi isplate, nakon zaključene glavne rasprave 2. srpnja 2025. i izvršene objave 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Prvotuženica RD, dužna je tužitelju solidarno isplatiti novčani iznos u visini od 10.969,16 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku kako slijedi:

- na iznos od 54,15 EUR počev od 22. prosinca 2003. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,58 EUR počev od 21. siječnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,55 EUR počev od 18. veljače 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 180,50 EUR počev od 25. ožujka 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,60 EUR počev od 22. travnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,50 EUR počev od 20. svibnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,52 EUR počev od 18. lipnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,50 EUR počev od 23. srpnja 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,50 EUR počev od 31. kolovoza 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,50 EUR počev od 22. rujna 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,50 EUR počev od 21. listopada 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,52 EUR počev od 23. studeni 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 198,50 EUR počev od 29. prosinca 2004. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,58 EUR počev od 28. siječnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 189,52 EUR počev od 01. veljače 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 180,50 EUR počev od 18. ožujka 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 207,58 EUR počev od 28. travnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 59,35 EUR počev od 19. svibnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 199,11 EUR počev od 19. svibnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 85,33 EUR počev od 27. lipnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 86,28 EUR počev od 27. lipnja 2005. godine pa do isplate

- na iznos od 146,00 EUR počev od 26. srpnja 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,38 EUR počev od 19. kolovoza 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,65 EUR počev od 21. rujna 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,01 EUR počev od 26. listopada 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,38 EUR počev od 28. studeni 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 38,07 EUR počev od 20. prosinca 2005. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,70 EUR počev od 20. prosinca 2005. godine pa do isplate

- na iznos od 153,70 EUR počev od 26. siječnja 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,70 EUR počev od 23. veljače 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,73 EUR počev od 27. ožujka 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,70 EUR počev od 25. travnja 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,73 EUR počev od 25. svibnja 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,70 EUR počev od 26. lipnja 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,70 EUR počev od 26. srpnja 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,71 EUR počev od 21. kolovoza 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 160,70 EUR počev od 21. rujna 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,71 EUR počev od 19. listopada 2006.. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,70 EUR počev od 15. prosinca 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,70 EUR počev od 15. prosinca 2006. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,71 EUR počev od 22. siječnja 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 30,91 EUR počev od 20. veljače 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 168,90 EUR počev od 20. veljače 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 146,90 EUR počev od 20. ožujka 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,55 EUR počev od 20. travnja 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,20 EUR počev od 21. svibnja 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 168,90 EUR počev od 21. lipnja 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,20 EUR počev od 25. srpnja 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 161,55 EUR počev od 21. kolovoza 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 168,90 EUR počev od 24. rujna 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 5,92 EUR počev od 24. listopada 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,59 EUR počev od 24. listopada 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,80 EUR počev od 20. studeni 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 170,05 EUR počev od 20. prosinca 2007. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,32 EUR počev od 18. siječnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,80 EUR počev od 21. veljače 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,32 EUR počev od 25. ožujka 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,32 EUR počev od 23. travnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 170,05 EUR počev od 20. svibnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 170,05 EUR počev od 23. lipnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,32 EUR počev od 21. srpnja 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 177,80 EUR počev od 20. kolovoza 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,32 EUR počev od 22. rujna 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 170,05 EUR počev od 23. listopada 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 16,90 EUR počev od 26. studeni 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 187,01 EUR počev od 26. studenog 2008. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,62 EUR počev od 22. prosinca 2008. godine pa do isplate

- na iznos od 187,01 EUR počev od 29. siječnja 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 178,88 EUR počev od 20. veljače 2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,62 EUR počev od 25. ožujka 2009. godine pa do isplate,

sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je prvotno podnio tužbu protiv tuženice radi isplate novčanog iznosa u visini od 82.647,19 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinačnog mjesečnog obroka potraživanja pa do isplate, uz naknadu troškova postupka. U činjeničnom supstratu tužbe naveo je da je u razdoblju od 21. studenog 2003. do 28. veljače 2009. bez ikakve osnove isplatio tuženici utuženi novčani iznos i to na temelju netočnih i neistinitih podataka, odnosno promjena okolnosti, a koje je tuženica temeljem važećih zakonskih propisa bila dužna prijaviti tužitelju. Naveo je da je tuženica imala zasnovani radni odnos kod poslodavca – fizičke osobe – trgovački obrt " [obrt]" vlasništvo ŽD u vremenskog razdoblju od 1. rujna 2001. do 16. svibnja 2002. te potom u vremenskom razdoblju od 17. svibnja 2002. pa do 21. studenog 2003., slijedom čega je u navedenom vremenskom razdoblju bila zdravstveno osigurana. U daljnjem vremenskom tijeku sve do odjave s obveznog zdravstvenog osiguranja po službenoj dužnosti, koja odjava je uslijedila 8. svibnja 2009., tuženica je ostvarivala sva prava iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, pa joj je tako isti isplaćivao novčanu naknadu u mjesečnom iznosu, sve do navedene odjave iako za to nije bilo zakonskih uvjeta.

2. Dalje je naveo da je predmetni obrt prestao s radom te je u Obrtnom registru upisana odjava s danom prestanka obavljanja obrta 21. studeni 2003., a kako je rješenje o izvršenoj odjavi postalo pravomoćno 27. siječnja 2004., isti je obrt po pravomoćnosti rješenja brisan iz registra obrta. Cijeneći činjenicu brisanja poslodavca kod kojeg je tužena bila zaposlena iz službenih evidencija 27. siječnja 2004., smatrao je da je tuženici prestao status osigurane osobe kod istoga i to upravo sa datumom 21. studenog 2003. kada je i evidentiran datum prestanka obavljanja obrta. Pri tome se pozvao na odredbu članka 5. stavak 2. Pravilnika o uvjetima, načinu i ostvarivanju prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, kao i članka 7. stavka 1. Pravilnika o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju.

3. Cijeneći da je tuženica u razdoblju od 21. studenog 2003. do 8. svibnja 2009. primala novčanu naknadu koja joj nije pripadala kao nezaposlenoj osobi, a da o prestanku radnog odnosa zbog prestanka obavljanja obrta u kojem je radila ista nije izvijestila tužitelja, naveo je da je ranije navedenom isplatom utuženoga iznosa ostvarila određena materijalna prava koja joj temeljem pozitivnih propisa koji su tada regulirali navedenu tematiku nije pripadala.

4. Stoga je predložio da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti.

5. U odgovoru na tužbu, tužena je u cijelosti osporila osnovanost osnova postavljenog zahtjeva te predložila odbijanje istoga. Podredno je istakla i prigovor zastare.

6. Smatrala je da tužitelj neosnovano potražuje plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje, cijeneći da se radi o obvezi poslodavca, a ne zaposlenika, pri čemu se pozvala na propust njezinih poslodavaca ŽD i ID koji su propustili ispuniti takvu svoju obvezu spram tužitelja, ujedno propustivši izvijestiti tužitelja i o odjavi obrta u kojem je ista prethodno bila zaposlena. Smatrala je da prestanak postojanja obrta nema nikakvog značenja u pogledu prestanka obveze plaćanja doprinosa za zdravstveno osiguranje, odnosno njezinoga prava da bude zdravstveno osiguranja u kritičnom razdoblju. Prestanak obveze plaćanje doprinosa za zdravstveno osiguranje, kao i prestanak statusa osigurane osobe po tuženici mogao je nastupiti tek od dana kada su fizičke osobe ŽD i LD odjavile tuženicu od tužitelja, odnosno tek od ožujka 2009., kao što je to tužitelj i učinio. Smatrala je da je tužitelj trebao utvrditi prestanak prava na zdravstveno osiguranje s danom odjave iste od trećeg mjeseca 2009., a ne retroaktivno od dana prestanka postojanja obrta, ujedno zahtijevajući od nekadašnjih vlasnika obrta ŽD i ID da podmire obveze u vezi s plaćanjem osiguranja iste do trenutka odjave koja je uslijedila u ožujku 2009.

7. S tim u svezi, ukazala je i na činjenicu da je Općinski sud u Rijeci pravomoćnom odlukom utvrdio da su ŽD i LD u obvezi podmiriti doprinose za zdravstveno osiguranje tužitelju upravo za istu i to u spornom periodu od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009.. Upravo navedeni slijed pravomoćne odluke ukazuje po tuženici da je ista u navedenom periodu imala status osigurane osobe s obzirom da je pravomoćno utvrđena obveza njezinog poslodavca da za taj period plati doprinose za zdravstveno osiguranje. U suprotnom cijenila je da bi isticanje tužitelja o prestanku statusa osigurane osobe s danom 21. studeni 2003. predstavljalo samovolju te nedopustivo i nezakonito retroaktivno oduzimanje stečenog prava koje je ista do tada zakonito koristila s obzirom da je bila prijavljena kao djelatnica kod tužitelja i stoga ostvarivala pravo na zdravstveno osiguranje. Smatrala je da propust njezinog poslodavca ne može ići na štetu nje kao radnika, slijedom čega je predložila odbijanje tužbe i tužbenog zahtjeva, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

8. Ustrajući kod tužbe, tužitelj je tijekom postupka izvršio subjektivnu preinaku tužbe na način da je ustrajući kod utuženja tuženice svoju tužbu proširio i na novooznačene tuženike ŽD i ID. U podnesku od 16. svibnja 2014. tužitelj je činjenično i pravno obrazložio svoj zahtjev u odnosu na pasivno legitimiranu stranu, ističući relevantne segmente samoga postupka.

9. S obzirom na pokrenute upravne postupke, odnosno upravni spor vođen pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, a što se odnosilo na meritum spora i status tuženice, istakao je da je skladno iznijetog pravno shvaćanje i mišljenje Visokog upravnog suda Republike Hrvatske navedenog u presudi od 21. kolovoza 2013. donio prvostupanjsko rješenje 11. veljače 2014. temeljem kojeg je tuženici RD utvrđen status u obveznom zdravstvenom osiguranju kao nezaposlenoj osobi u razdoblju od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009. Navedeno sudbeno tijelo, cijenivši da je tužena pravomoćnim rješenjem Centra za socijalnu skrb stekla pravo te koristila pravo na dopust za njegu djeteta do sedme godine djetetova života zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju, a koje pravo je kao radnik još u radnom odnosu ostvarila kod poslodavca [obrt] " R i Ž", istakao je da istoj nije mogao prestati status osiguranika iz obveznog zdravstvenog osiguranja unatrag gotovo šest godina u kojem vremenu je ista bila korisnik prava na dopust do sedme godine djetetova života, već je tužiteljici kao korisnici takvoga prava trebalo utvrditi status u obveznom zdravstvenom osiguranju prema nekoj drugoj zakonskoj osnovi za koju je ista prema tadašnjem zakonskom okviru ispunjavala propisane uvjete.

10. Stoga je u daljnjem vremenskom tijeku prvostupanjskim rješenjem od 11. veljače 2014. tuženici RD utvrđen status u obveznom zdravstvenom osiguranju kao nezaposlenoj osobi u razdoblju od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009..

11. Smatrajući da mu je izvršenom isplatom naknade prvotuženici u utuženom razdoblju nastala šteta skladno odredbi članka 112. tadašnjeg Zakona o zdravstvenom osiguranju tužitelj je naveo da je istaknuto novčano potraživanje temeljeno na institutu naknade štete, cijeneći odgovornost svih tuženika za pričinjenu mu štetu.

12. U odnosu na odgovornost prvotuženice, istakao je da skladno ranije citiranoj zakonskoj odredbi odgovornost se reflektira u njezinom propustu, odnosno da kao fizička osoba koja je znala ili morala znati da su dani podaci neistiniti ili netočni, odnosno ukoliko je znala ili je morala znati za promjene koje utječu na gubitak ili opseg prava koje je do tada ostvarivala, isti nije prijavila tužitelju. Naveo je da odgovornost prvotužene skladno stavku 1. članka 112. tadašnjeg Zakona o zdravstvenom osiguranju ne iziskuje utvrđenje krivnje.

13. U odnosu na drugo i trećetuženika kao poslodavce prvotužene, tužitelj je odgovornost ocijenio u propustu odjave koju su isti bili dužni učiniti u roku od 15 dana od dana nastanka okolnosti na osnovu kojih se stječe status osigurane osobe člankom 3. tadašnjeg Pravilnika o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanju statusa osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju (NN 28/2002) s obzirom na dan prestanka obrta 21. studenog 2003.. Kako isti nisu kao obveznici uplate doprinosa dostavili tužitelju relevantne podatke o prestanku obrta, isti time nisu izvijestili tužitelja o promjenama okolnosti na osnovu kojih se stječe status osigurane osobe, a što je sve imalo za posljedicu ranije navedenu isplatu naknade u kritičnom razdoblju prvotuženici.

14. Stoga je predložio da sud usvoji postavljeni tužbeni zahtjev i obveže sve tuženike da mu solidarno isplate naknadu štete u utuženom iznosu sa pripadajućim sporednim davanjima, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

15. Skladno odredbama procesnog zakona, sud je pozvao ŽD i ID da se izjasne prihvaćaju li položaj stranke u ovosudnom predmetu s obzirom na usmjeren tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na iste. Iako se navedene osobe nisu izjasnile o proširenju postavljenog zahtjeva tužitelja u odnosu na iste, podneskom od 6. svibnja 2015. iste su dale odgovor na tužbu u kojem su osporile tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev te predložile njegovo odbijanje. Otklonili su svoju odgovornost za pričinjenu štetu tužitelju ističući da je rješenje o odjavi njihovog obrta dostavljeno ne samo njima već i Ministarstvu financija te HZMO, odnosno tužitelju, zbog čega je tužitelju moglo, odnosno moralo biti poznato da je odjava obrta upisana u obrtni registar zbog prestanka obavljanja obrta sa danom 21. studeni 2003. Podredno, naveli su da su se osobno obraćali tužitelju u svezi odjavljenog obrta i njihovih obveza koje proistječu iz toga, ali da su dobivali neslužbene informacije da prvotuženica ima bolesno dijete i da će se naknadno ustanoviti kako riješiti postojeću situaciju.

16. S obzirom da su se tuženici u odnosu na koje je tužitelj proširio tužbu tijekom postupka davanjem odgovora na tužbu upustili u raspravljanje, ovaj sud je cijenio da su navedene stranke pristale biti strankom postupka u tijeku, slijedom čega je sud prilikom donošenja meritorne odluke odlučivao o postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelja u odnosu na tuženike 1. do 3.

17. S obzirom da je tijekom postupka tužitelj podnio žalbu protiv presude Upravnog suda u Rijeci od 17. veljače 2016. kojim je poništeno rješenje istoga od 11. veljače 2014. te rješenje od 25. travnja 2014. i presuđeno da je tuženica u razdoblju od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009. bila obvezno osigurana na obvezno zdravstveno osiguranje po osnovi radnog odnosa, koji postupak je bio u tijeku pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske, sud je cijeneći da odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske predstavlja prethodno pitanje za rješidbu u ovosudnom predmetu, rješenjem od 16. ožujka 2016. odredio prekid postupka te donio odluku da će se postupak nastaviti po okončanju postupka i donošenju meritorne odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske. Nakon donesene odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2017., sud je rješenjem od 24. svibnja 2017. donio odluku o nastavku prekinutog postupka.

18. U daljnjem tijeku parničnog postupka, tužitelj je ostao u cijelosti kod tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, opetovano obrazlažući da je zahtjev temeljen s osnova naknade štete u odnosu na sve tuženike te predlažući da sud iste svojom odlukom obveže kao solidarne obveznike na naknade štetu istome. Glede osporavanog osnova postavljenoga zahtjeva tužitelj se pozvao na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske cijeneći da je u postupku dokazano donošenje zakonitih odluka ranije citiranih u ovosudnom obrazloženju, a koje de facto predstavljaju i osnov za njegovo potraživanje spram tuženika.

19. Prvotužena ustrajući kod osporavanja osnovanosti osnova postavljenoga zahtjeva, opetovano je istakla da je Općinski sud u Rijeci presudom zbog ogluhe poslovni broj Prs-266/09 od 30. rujna 2009. obvezao tuženike 2. i 3. na podmirenje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje koje se odnosilo na prvotuženu kao osiguranika, slijedom čega je smatrala da ukoliko je tužitelju i nastala ikakva šteta da bi istu trebali podmiriti upravo tuženici 2. i 3. ukoliko nisu podmirili dužne doprinose tužitelju.

20. Drugo i trećetuženik nakon danog odgovora na tužbu, u cijelosti su ostali pasivni te se nisu očitovali tijekom daljnjeg tijeka samoga postupka.

21. Iznijete navode prvotužene, kao i navode odgovora na tužbu drugotuženice i trećetuženika, tužitelj je smatrao irelevantnim.

22. Glede isticanja prvotuženice, naveo je da eventualno neplaćanje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje od strane drugo i trećetuženika temeljem pravomoćno odluke suda pod poslovnim brojem Prs-266/09 sasvim irelevantno za ishod spora s obzirom da je zahtjev istoga usmjeren na isplatu naknade štete koja mu je nastala u kritičnom razdoblju činjenicom što je prvotuženici isplaćivao naknadu plaće radi bolesti djeteta, a za što s obzirom na meritorne odluke koje su donesene nije bilo osnova. Još jednom je istaknuo da je radni odnos prvotuženice po sili zakona prestao s obzirom na odjavljivanje obrta drugo i trećetuženika, o čemu su kako prvotužena, tako i drugo i trećetuženik, prema pozitivnim propisima bili dužni izvijestiti ga, a što su isti propustili učiniti i u čemu se sagledava njihova protupravnost u postupanju. Stoga je smatrao sasvim irelevantnim pitanje doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje na koje se pozivala stranka s obzirom da neegzistiranjem radnog odnosa ne postoji niti obveza podmirenja doprinosa, pa je stoga po stavu tužitelja za ishod ovosudnoga spora između stranaka sasvim irelevantna odluka koju je sud donio glede podmirenja doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje.

23. Nakon provedenog dokaznog postupka i zaključene glavne rasprave sud je donio presudu kojom je u cijelosti usvojio konačno postavljeni zahtjev tužitelja te naložio tuženicima 1. do 3. da mu solidarno isplate novčani iznos u visini od 82.647,19 kn, odnosno 10.969,16 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni iznos potraživanja od dospijeća pa do isplate. Zahtjev tužitelja za naknadom prouzročenog parničnog troška sud je odbio kao neosnovan.

24. Povodom žalbe Županijski sud u Velikoj Gorici rješenjem pod poslovnim brojem Gž-1181/2021 od 23. veljače 2022. ukinuo je presudu suda prvoga stupnja u točci I. izreke u odnosu na prvotuženicu RD te je predmet u tom dijelu vratio sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

25. U svojoj odluci žalbeni sud je ukazao da se pobijana presuda ne može ispitati jer u presudi nema razloga o svim odlučnim činjenicama, dok su navedeni razlozi o pojedinim odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, čime je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka. Detaljnije je istakao dijelove pobijane presude (točke 11.1. do 11.4. žalbene odluke) koje je smatrao nejasne bez mogućnosti shvaćanja na koga se odnose navodi navedenog dijela prvostupanjske odluke ističući da se u tom dijelu pobijana presuda ne može ispitati. Ukazao je na potrebu u ponovljenom postupku otkloniti počinjene bitne povrede odredaba procesnog zakona, ocijeniti provedene dokaze u postupku te potom donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku.

26. U ostalom dijelu presuda suda prvoga stupnja (točka I. izreke u odnosu na tuženika 2. i 3. te točka II. izreke) ostala je neizmijenjena.

27. Cijeneći ranije citiranu odluku Županijskog suda u Velikoj gorici, uočene bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao i cijeneći uputu žalbenoga suda, sud je u daljnjem tijeku postupka na temelju provedenih dokaza i utvrđenih činjenica donosio odluku isključivo u odnosu na prvotuženicu RD, a ne i u odnosu na drugotuženika i trećetuženicu LD i ŽD. Također, nije donosio odluku o zahtjevu tužitelja za naknadom parničnog troška. To stoga jer je žalbeni sud u svojoj uputi (točka 14. obrazloženja) izričito naveo da odluka suda prvoga stupnja ostaje neizmijenjena u odnosu na drugotuženika i trećetuženika, kao i odluka o zahtjevu za naknadom prouzročenog parničnog troška u odnosu na sva tri tuženika. U tom dijelu odluka suda stekla je svojstvo pravomoćnosti.

28. Cijeneći ranije navedeno, sud je u obrazloženju ovosudne odluke isključivo ocjenjivao provedene dokaze tijekom dokaznog postupka i putem njih utvrđeno činjenično stanje koje je relevantno isključivo za dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na prvotuženicu RD.

29. Tužitelj je kao i u prethodnom postupku ustrajao kod tužbe i postavljenog zahtjeva u odnosu na prvotuženicu RD, dok je prvotuženica ustrajala kod osporavanja osnovanosti osnova postavljenoga zahtjeva tužitelja te predložila odbijanje istoga. Ustrajala je kod prigovora zastare potraživanja tužitelja kao u odgovoru na tužbu. Činjenični supstrat utuženja, kao i navodi odgovora na tužbu stranke su opetovano iznijele u ponovljenom postupku.

30. Tužitelj je predložio da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev usmjeren na isplatu iznosa od 10.969,16 EUR (ranije utuženi iznos od 82.647,19 kn) sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim od od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate u odnosu na prvotuženicu, unatoč činjenici da je pravomoćnom odlukom usvojen njegov istovjetni zahtjev u odnosu na drugo i trećetuženike. Svoj zahtjev u odnosu na prvotuženicu temeljio je postavljenim zahtjevom u tužbi kojom je zatražio solidarnu isplatu od svih tuženika ranije navedenog novčanog iznosa. Kako je odlukom žalbenog suda odluka o isplati zatraženog iznosa od strane prvotuženice ukinuta i predmet vraćen na ponovno suđenje, isti je ustrajao kod takvoga zahtjeva.

31. Prvotuženica je ustrajala kod navoda odgovora na tužbu osporavajući osnovanost osnova, iako ne i visinu postavljenog zahtjeva kao i tijeka sporednih davanja. Ustrajala je kod prigovora zastare, predlažući odbijanje zahtjeva kao neosnovan.

32. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz saslušanjem prvotuženice, saslušanjem svjedoka ĆD, čitanjem rješenja HZMO Rijeka, Regionalni ured Rijeka od 11. veljače 2014., kao i čitanjem rješenja HZZO Direkcija Zagreb od 25. travnja 2014., čitanjem presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Usž-2099/16 od 22. veljače 2017., čitanjem presude zbog ogluhe Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Prs-266/09 od 30. rujna 2009., čitanjem rješenja Ureda državne uprave u PGŽ, Služba za gospodarstvo u Rijeci od 26. studenog 2003., kao i uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

33. Iako je u ponovljenom postupku prvotuženica predlagala saslušanje svjedoka ĆD, kao i vlastito dopunsko saslušanje kao stranke, sud tijekom postupka nije proveo navedene dokaze.

34. Valja navesti da je prvotuženica navedene dokazne prijedloge isticala i tijekom prethodnog postupka, da bi naknadno odustala od prijedloga za davanjem dopunskog stranačkog iskaza. S obzirom na odustajanje od navedenoga dokaznog prijedloga, ovaj sud smatra da se tužiteljica u daljnjem tijeku postupka ne može opetovano pozivati i isticati takav dokazni prijedlog. Podredno se ističe da je sud o istovjetnim dokaznim prijedlozima prije nego što je prvotuženica povukla djelomično dokazni prijedlog njezinog dopunskog saslušanja kao stranke donio odluku o ne provođenju takvih dokaza. To stoga jer je tijekom dokaznog postupka prvotuženica dala iscrpni stranački iskaz, a sud je proveo i dokaz saslušanjem svjedoka ĆD.

35. Slijedom navedenog, u ponovljenom postupku sud nije provodio dokaze o istovjetnom dokaznom prijedlogu.

36. Ocjenom svih provedenih dokaza, kako svakog pojedinačno tako i svih ukupno, sud je ocijenio postavljen zahtjev tužitelja u odnosu na prvotuženicu u cijelosti osnovanim.

37. Između stranaka nije sporno da su drugotuženik LD i trećetuženica ŽD bili suvlasnici [obrt]" u kojem je prvotuženica zasnovala radni odnos i obavljala poslove i radne zadatke od 1. rujna 2001. do 16. svibnja 2002., odnosno od 17. svibnja 2002. do 21. studenog 2003.. Nije sporno da je predmetni trgovački obrt prestao s djelatnošću te je odjava obrta upisana u obrtni registar temeljem rješenja Ureda državne uprave u PGŽ, Služba za gospodarstvo u Rijeci od 26. studenog 2003., nakon kojeg razdoblja djelatnost predmetnog trgovačkog obrta nije egzistirala.

38. Nije sporno da je u razdoblju od 21. studenog 2003. pa do 8. svibnja 2009. prvotuženica bila prijavljena kod tužitelja s osnove obveznog zdravstvenog osiguranja te da je odjava izvršena po službenoj dužnosti od strane samoga tužitelja.

39. Također, nije sporno da je prvotuženici u navedenom vremenskom intervalu od 21. studenog 2003. pa do 8. svibnja 2009. isplaćivana naknada plaće s obzirom na priznato pravo odlukom Centra za socijalnu skrb u ranijem vremenskom razdoblju, s obzirom na činjenicu da je bila roditelj djeteta s težim smetnjama u razvoju pa joj je takvo pravo pripadalo kao zaposlenoj osobi u radnom odnosu sve do sedme godine djetetova života prema Pravilniku o stjecanju prava na dopust do sedme godine djetetova života i na rad s polovicom punog radnog vremena zbog njege djeteta s težim smetnjama u razvoju (NN 47)6 i 19/02).

40. S obzirom na nespornu visinu postavljenoga zahtjeva, nije sporno da bi tužitelj u navedenom vremenskom periodu prvotuženici s navedene osnove naknade plaće isplatio ukupan novčani iznos u visini od 10.969,16 EUR (odnosno 82.647,19 kn), odnosno mjesečne iznose naknade u utuženom razdoblju kako je to navedeno od strane tužitelja u podnesku od 21. svibnja 2014. Također, nije sporno da prvotuženica kao radnica u ranije citiranom trgovačkom obrtu, nije izvijestila tužitelja o prestanku rada u navedenom obrtu, odnosno o odjavi samoga obrta, slijedom čega nije nastavljena djelatnost istoga.

41. Sporno je pitanje je li tužitelju izvršenom isplatom naknade prvotuženici pričinjena šteta te je li za tako pričinjenu štetu postoji odgovornost prvotuženice. Sporno je i pitanje zastare koje je u prigovoru istakla prvotužena.

42. Saslušana kao stranka, tužiteljica je u svom iskazu navela da je u vrijeme svog zaposlenja u obrtu " [obrt]" bila na porodiljnom dopustu. Prethodno rođenju djeteta sjećala se da je imala određenih zdravstvenih problema koji su se ticali trudnoće, a kako je po rođenju dijete imalo određeno zdravstvene probleme, ista je po isteku porodiljnog dopusta bila na bolovanju. Pojasnila je da se bolovanje neprekidno produljavalo te da je trajalo sve do travnja 2009. kada ju je liječnica izvijestila da više nije u mogućnosti konzumirati zdravstvene usluge s obzirom da je upoznata sa činjenicom da više nema zdravstvenog osiguranja. Pojasnila je da za vrijeme porodiljnoga, kao i tijekom bolovanja koje je neprekidno trajalo od 2003. do 2009., nije bila u kontaktu sa poslodavcem. Imala je saznanja da je radni prostor obrta bio zatvoren, a da su njezini poslodavci jednostavno nestali. Sjećala se da je imala problema sa radnom knjižicom koja joj nije bila vraćena te ju je podigla znatno kasnije u knjigovodstvenom servisu bivših poslodavaca. Po primitku radne knjižice prijavila se Zavodu za zapošljavanje kako bi kao nezaposlena osoba ostvarila pravo na zdravstveno osiguranje.

43. Saslušani svjedok ŠD, suprug prvotužene, u svojem je iskazu naveo istovjetno kao i prvotužena da je prethodno porodiljnog dopusta prvotužena obavljala posao u trgovačkom obrtu drugotuženika i trećetuženika. Ista je bila zaključila radni odnos na neodređeno vrijeme te je nakon saznanja za trudnoću otvorila porodilji dopust. Zbog poteškoća sa djetetom koje je imalo ozbiljne zdravstvene probleme, svjedok je naveo da je liječničko povjerenstvo tuženici odredilo bolovanje do daljnjega radi njege djeteta. Nakon dobivenih nalaza u Zagrebu, svjedok je naveo da se tužena obraćala liječničkoj komisiji koja bi joj produžavala bolovanje. Upravo je Centar za socijalnu skrb po kazivanju svjedoka donio rješenje kojim je bilo određeno da je djetetu bila potrebna njega i pojačana skrb sve do sedme godine života.

44. Izričit je bio u kazivanju da je svo to vrijeme tužena bila u radnom odnosu u obrtu u suvlasništvu ID i ŽD koji prema podacima iz radne knjižice prvotužene de facto nikada nije odjavljen. U rubrici "radni staž" čak nije niti upisan vremenski tijek staža.

45. Glede ID i ŽD, istakao je da isti nikada nisu obavijestili prvotuženicu o prestanku rada obrta već su jednostavno nestali te je čak za njima bila raspisana i tjeralica putem Interpola. Naveo je da ih je pokušao naći s obzirom da je tužena željela prekinuti bolovanje, preuzeti radnu knjižicu i započeti rad kod drugog poslodavca.

46. Negdje 2005., u trenutku kada je isti ostao bez posla, naveo je da je prvotužena odlučila prekinuti bolovanje i zaposliti se, zbog čega se uputila u knjigovodstveni servis za koji je znala da je pružao knjigovodstvene usluge obrtu u suvlasništvu ŽD. Tek prilikom razgovora u navedenom uredu, prvotužena je stekla saznanje da je obrt zatvoren. Nakon odlaska kod tužitelja, odnosno HZMO nastavno tome, svjedok je naveo da su nastali problemi s obzirom da nije izvršena odjava od strane ŽD. Sjećao se da se prvotno osobno obraćao tužitelju 3. travnja 2009. s obzirom da je tada bilo zaključeno bolovanje prvotuženici.

47. Izričit je bio u kazivanju da je prvotužena i u vrijeme davanja iskaza formalno pravno i nadalje prijavljena u obrtu, odnosno da odjava nikada nije izvršena, zbog čega je prvotužena spriječena u zapošljavanju.

48. Izričito upitan, istakao je da je osobno preuzeo radnu knjižicu prvotužene kod pravne osobe gdje je ista bila položena i to vjerojatno tijekom 2007.

49. Stranački iskaz prvotužene, kao i iskaz saslušanog svjedoka ŠD, ovaj sud je djelomično ocijenio istinitim i objektivnim i to u dijelu u kojem su imenovani kazivali o zasnivanju radnog odnosa prvotužene kod poslodavca, njezin odlazak na porodiljni dopust, kao i navođenje da je zbog rođenja djeteta sa poteškoćama u razvoju ista na temelju odluke nadležnog tijela bila pozvana kao zaposlena osoba koristiti svoje pravo na pružanje njege maloljetnom djetetu do sedme godine života.

50. Naime, takvo kazivanje je u skladu sa sadržajem relevantne dokumentacije koja prileži spisu.

51. Dio kazivanja stranke, odnosno svjedoka u kojem su isticali da nisu imali saznanja o prestanku rada predmetnog trgovačkog obrta prethodno 2007. kada je svjedok stekao određeno saznanje , ovaj sud nije ocijenio životnim i objektivnim, a to iz razloga jer je trgovački obrtu u suvlasništvu Sigmunda obavljao svoju djelatnost unutar područja življenja prvotuženice, odnosno u Rijeci te je životno i logički da je ista mogla, odnosno morala steći saznanje da je navedeni prostor zatvoren i da se u istom ne odvija nikakva djelatnost. Isto takvo saznanje mogao je steći i svjedok ŠD, suprug prvotuženice.

52. Na temelju dokumentacije koja prileži spisu utvrđeno je da je tužitelj nakon otvaranja bolovanja prvotužene tijekom 2003. u više navrata donosio različite upravne akte u odnosu na koje je prvotuženica ulagala pravne lijekove te su se vodili upravni postupci, da bi potom bio pokrenut i upravni spor pred Upravnim sudom u Rijeci. Povodom odluke Upravnog suda u Rijeci pokrenut je žalbeni postupak u kojem je donesena odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske.

53. U navedenoj odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske su po mišljenju ovoga suda utvrđene sve relevantne činjenice koje su relevantne i za ishod ovosudnoga spora.

54. Čitanjem presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Usž-2099/16 od 22. veljače 2017. utvrđeno je da je odlukom poništena presuda Upravnog suda u Rijeci od 17. veljače 2016., kao i da je odbijen tužbeni zahtjev kojeg je podnijela prvotuženica za poništenjem rješenja tužitelja od 11. veljače 2014. kojim je istoj utvrđen status osiguranice HZZO-a, kao nezaposlenoj osobi u periodu od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009., odnosno rješenja od 25. travnja 2014.

55. U obrazloženju navedene odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, ističe se pogrešno utvrđeno činjenično stanje Upravnog suda u Rijeci koji je uvažio tvrdnju prvotuženice kako se ista nalazila u radnom odnosu u [obrt]" i nakon što je obrt prestao s radom brisanjem iz obrtnog registra s danom 21. studenog 2003. te joj stoga priznaje status osiguranika iz obveznog zdravstvenog osiguranja za razdoblje od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009. po osnovi radnog odnosa u nepostojećem obrtu.

56. Visoki upravni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke ističe neosnovano stajalište nižega suda koje je u suprotnosti sa brojnom sudskom praksom posebice Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji ujednačava praksu između ostalog i u području radnih odnosa.

57. Visoki upravni sud Republike Hrvatske pozivom na odredbu članka 36. stavak 1. Zakona o obrtu ističe da obrt prestaje odjavom, a prestankom obrta prestaje i radni odnos radnika zaposlenog kod obrtnika. Slijedom navedenog, odjavom obrta radniku zaposlenom kod obrtnika radni odnos prestaje danom prestanka obrta po sili samoga zakona u kojem slučaju obrtnik kao poslodavac nije dužan radniku davati otkaz, a niti se primjenjuje odredba članka 111. Zakona o radu (koji je bio na snazi u vrijeme navedene sentence).

58. Posebno sud navodi da u situaciji kada je obrt prestao odjavom 21. studenog 2003. te je brisan iz obrtnog registra ne može se smatrati da bi obrt mogao i nakon toga datuma biti poslodavac, a niti je prvotužena mogla biti u radnom odnosu kod nepostojećeg poslodavca. Pri tome se pozvao na odredbu članka 112. stavak 1. točka 2. Zakona o radu koji propisuje da ugovor o radu prestaje smrću poslodavca fizičke osobe ili prestankom obrta po sili zakona, odnosno brisanjem trgovca pojedinca iz registra u skladu sa posebnim propisima.

59. Cijeneći ranije navedeno valja istaći, a što je relevantno za ishod ovosudnoga spora između stranaka da je tužitelj donio zakonitu odluku kada je rješenjem od 11. veljače 2014. prvotuženici utvrdio status osiguranice na temelju članka 6. stavak 1. točka 12. a. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju kao nezaposlenoj osobi u periodu od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009. U obrazloženju svoje odluke, tužitelj je istaknuo da je u ponovljenom postupku utvrdilo prvotuženici prestanak svojstva osiguranice iz odredaba Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju sa danom 21. studeni 2003..

60. Cijenivši da je Općinski sud u Rijeci pravomoćnom presudom poslovni broj Prs-266/09 utvrdio da su suvlasnici obrta " [obrt]" u obvezi podmiriti doprinose za zdravstveno osiguranje kod tužitelja i to upravo za sporno razdoblje od 21. studenog 2003. do 3. travnja 2009., tužitelj je smatrao da je ista u tom periodu imala status osigurane osobe budući je pravomoćno utvrđena obveza poslodavca da za taj period isplati doprinose za zdravstveno osiguranje.

61. Iz ranije navedenog slijeda, proizlazi nedvojbeno utvrđenim da je prvotuženica u razdoblju od 21. studenog 2003. do izvršene odjave 8. svibnja 2009. bila nezaposlena osoba, koja je na temelju odluke tužitelja od 11. veljače 2014. imala status osiguranice tužitelja na temelju odredaba Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju, kao nezaposlena osoba.

62. Isticanje prvotuženice da su suvlasnici trgovačkog obrta temeljem presude zbog ogluhe bili u obvezi podmiriti doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a što je i akceptirano od strane tužitelja prilikom donošenja odluke od 11. veljače 2014., je sasvim irelevantno za ishod spora u ovosudnom predmetu.

63. U konkretnom slučaju, zahtjev tužitelja s osnove naknade štete nije postavljen zbog činjenice podmirenja doprinosa na koje ukazuje prvotuženica,, a što bi bili u obvezi činiti temeljem pravomoćne sudske odluke suvlasnici trgovačkog obrta, već se odnosi na isplaćenu naknadu plaća za vrijeme trajanja bolovanja za vremensko razdoblje počev od 21. studenog 2003., kada je izvršena odjava obrta u kojem je bila zaposlena prvotuženica, pa do 8. svibnja 2009. kada je po službenoj dužnosti odjavu obveznog zdravstvenog osiguranja izvršio tužitelj.

64. Za ishod predmeta spora po mišljenju ovoga suda isključivo je relevantno je li u utuženom razdoblju od 21. studenog 2003. pa do 28. veljače 2009., unutar kojeg razdoblja je tužitelj prvotuženici isplatio iznos od 10.969,16 EUR (raniji iznos od 82.647,19 kn), s osnova naknade plaće, ista osnovano ostvarivala takvo pravo.

65. S obzirom na odluku Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i obrazloženje navedene odluke, u kojem je navedeni sud zauzeo pravni stav, a koji potpuno prihvaća ovaj sud, valja cijeniti da se prvotužena imala smatrati nezaposlenom osobom, s obzirom da je došlo do gašenja predmetnog trgovačkog obrta i brisanja iz registra obrta, a u kojem je ista bila zaposlena.

66. To stoga jer je za ocjenu postavljenog zahtjeva tužitelja koji potražuje isplatu isplaćenih naknada s osnova radnoga odnosa prvotuženici, potrebno utvrditi da li je prvotuženica bila u utuženom razdoblju zaposlena osoba i kao zaposlena osoba ostvarivala pravo na naknadu za vrijeme trajanja dugogodišnjeg bolovanja (2003. – 2009.), a čime bi ostvarila pravo na primanje naknade mjesečne plaće za navedeno razdoblje.

67. Ovaj sud cijeni, kao što je navedeno u obrazloženju ranije citirane odluke visokog upravnog suda Republike Hrvatske, da u navedenom periodu nakon brisanja obrta iz obrtnog registra isti više nije postojao te nije mogao zadovoljiti pretpostavke da bude poslodavac, a niti je prvotužena kod istoga mogla biti u radnom odnosu. Kao što je navedeno u obrazloženju sudske odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, prema odredbama Zakona o radu, ugovor o radu prestaje između ostalog prestankom obrta po sili zakona, za što zakonodavac nije propisao potrebu davanja otkaza radniku.

68. Slijedom navedenog, prvotuženici je prestankom obrta u suvlasništvu Sigmunda po sili zakona prestao radni odnos te je ista od toga razdoblja pa nadalje imala status nezaposlene osobe.

69. Upravo cijeneći ranije navedenu činjenicu da je prvotuženica u kritičnom razdoblju ostvarivala prava temeljem odluke Centra glede skrbi o djetetu, tužitelj je 11. veljače 2014. donio odluku kojom je istoj priznao status osiguranika iz obveznog zdravstvenog osiguranja kao nezaposlenoj osobi. Međutim, takav slijed je sasvim irelevantan za ocjenu postavljenog zahtjeva tužitelja u odnosu na prvotuženicu, a to iz razloga jer je osnov potraživanja tužitelja naknada štete zbog isplaćivanja naknade plaće prvotuženici u tom razdoblju za što nije bilo pravne osnove.

70. Činjenica da je ista imala priznat status osiguranika iz domene obveznog zdravstvenog osiguranja je sasvim irelevantna za utvrđivanje je li tužitelj bio u obvezi istoj u istom vremenskom razdoblju isplaćivati naknadu plaće. Naime, naknada plaće podrazumjevala je status zaposlenika prvotuženice koja se u kritičnom razdoblju nalazila na bolovanju, a koji status ista nije imala jer je gašenjem obrta i brisanjem iz registra obrta ista se smatrala nezaposlenom osobom, a ne zaposlenikom i nadalje nepostojećeg obrta.

71. S tim u svezi valja istaći irelevantnim isticanje prvotužene o egzistiranju pravomoćne sudske odluke u predmetu Općinskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Prs-266/09, a to iz razloga jer predmetna odluka suda se odnosi upravo na podmirenje određenih doprinosa za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a što je sasvim irelevantno za ocjenu osnovanosti postavljenog zahtjeva tužitelja koji se temelji na isplati naknade plaće za vrijeme bolovanja. Naime, kao što je ranije navedeno prvotuženici je tužitelj priznao prava odlukom od 11. veljače 2014. s obzirom na njezin status osiguranice tužitelja na temelju odredaba Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju kao nezaposlene osobe.

72. Pogrešno prvotuženica smatra da bi joj na temelju ostvarivanja prava kao nezaposlene osobe, koja prava joj je tužitelj i priznao ista ostvarivala i pravo na naknadu prosječne mjesečne plaće kao zaposlene osobe na bolovanju u utuženom razdoblju, a to iz razloga jer se ista nije mogla cijeniti kao zaposlena osoba, već kao što je ranije navedeno nezaposlena osoba.

73. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja tijekom postupka, proizlazi da je tužitelj u kritičnom razdoblju isplaćivao prvotuženici naknadu plaće iako za to prvotuženica nije ispunjavala zakonom predviđene uvjete.

74. Tužitelj je svoj zahtjev za isplatom temeljio na institutu naknade štete.

75. Prilikom obrazlaganja osnovanosti zahtjeva za naknadom štete pozvao se na odredbu članka 112. tadašnjeg Zakona o zdravstvenom osiguranju gdje je bilo propisano da je Zavod obvezan zahtijevati naknadu prouzročene štete od pravne, odnosno fizičke osobe između ostaloga ako je isplata izvršena s obzirom da nije podnesena prijava o promjenama koje utječu na gubitak ili na opseg prava radnika ili ako je prijava podnesena poslije propisanog roka, kao i ako je šteta nastala zato što nisu dani podaci o činjenicama o kojima ovisi stjecanje ili opseg prava.

76. Između ostalog je propisano da osigurane osobe koje su obvezne same podnositi prijavu ili davati određene podatke u svezi sa svojim pravima i obvezama su obvezne Zavodu naknaditi štetu ukoliko je ona nastala jer prijava nije podnesena ili su dani neistiniti podaci. Bez obzira na krivnju za štetu u takvim slučajevima pravne i fizičke osobe odgovaraju (stavak 2. članka) ako su znale ili morale znati da su dani podaci neistiniti ili nelogični, odnosno ako su znale ili morale znati za promjene koje utječu na gubitak ili opseg prava, a te promjene nisu prijavile.

77. Prema odredbama ranije citiranog Pravilnika o načinu prijavljivanja i odjavljivanja te stjecanja osigurane osobe u obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da pravne, odnosno fizičke osobe kao obveznici uplate doprinosa su obvezne dostaviti nadležnom Zavodu podatke o promjenama u roku od 15 dana od dana nastanka ili promjene okolnosti na osnovi kojih se stječe status osigurane osobe.

78. Iako je tužitelj svoj zahtjev postavio prema prvotuženici s osnove isplate naknade štete temeljeći na odredbama ranije citiranog zakona i Pravilnika, sud prilikom donošenja odluke u ovome sporu nije vezan pravnom osnovom, već isključivo činjeničnim supstratom utuženja.

79. Kada govorimo o građanskoj odgovornosti prvotuženice, valja istaći da po mišljenju ovoga suda prvotuženica kao zaposlenik u [obrt]" nije bila u obvezi izvršiti odjavu predmetnog obrta, pa samim time niti izvijestiti tužitelja o promjenama radnog statusa zaposlenika u obrtu.

80. Upravo su suvlasnici predmetnog trgovačkog obrta [obrt], koji je prestao sa radom te je bio brisan iz predviđenog registra, po mišljenju ovog suda bili u obvezi u za to predviđenom roku isto učiniti, a ne prvotuženica. Takva njihova obveza upravo proizlazi iz ranijeg citiranog zakona i Pravilnika.

81. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da na strani prvotuženice ne postoji odgovornost spram tužitelja s osnove naknade štete, jer ista nije poduzela nikakve radnje, odnosno propustila poduzeti određene radnje spram tužitelja koje bi bila obvezna temeljem zakona, odnosno Pravilnika činiti, a koje bi rezultirale saznanjem tužitelja o nepostojanju osnove za takvu isplatu, a što bi posljedično otklonilo nastanak štete tužitelju. Posebno valja cijeniti da je tužitelj zatražio naknadu štete radi neosnovane isplate mjesečne naknade s osnove zaposlenja prvotuženice u utuženom razdoblju u ranije navedenom trgovačkom obrtu.

82. Međutim, nesporno je između stranaka da je prvotuženica u utuženom razdoblju ostvarila određenu imovinsku korist i to isplatom ukupno utuženog iznosa s osnove isplate naknade plaća, za što nije postojala zakonska osnova. Podredno se ističe da prvotuženica u odgovoru na tužbu, kao i tijekom ranijeg postupka, odnosno ponovljenog postupka nije osporavala činjenicu da je u utuženom razdoblju primala isplatu naknade plaće od strane tužitelja i to u navedenim iznosima kako je to tužitelj i istaknu postavljenim zahtjevom.

83. U konkretnom slučaju, po stavu ovoga suda valja primijeniti institut stjecanja bez osnove propisan odredbom članka 1111. ZOO-a. Naime, navedenom transakcijom imovina tužitelja prešla je u imovinu prvotužene, a da za taj prijelaz nije bilo osnove, slijedom čega je prvotuženica kao stjecatelj dužna izvršiti povrat tužitelju navedene imovine. Potrebno je naime cijeniti stavak 3. citirane zakonske odredbe gdje je zakonodavac propisao da obveza vraćanja, odnosno nadoknada vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnovu koja je kasnije otpala.

84. Kao što je ranije navedeno u ovosudnom obrazloženju, donošenje meritorne odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2017. je rezultiralo činjenicom da je otpala osnova temeljem koje je tužitelj vršio spornu isplatu prvotuženici u utuženom razdoblju, a koji temelj je predstavljala odluka Upravnog suda u Rijeci, ranije citirana u ovosudnom obrazloženju.

85. Stjecanje bez osnova valja promatrati kroz propisanu svrhu takvog građanskog instituta, a što svakako predstavlja nadoknadu onoga što je osoba trpjela prijelazom dijela njezine imovine za koji nije postojao osnov ili je naknadno takav osnov otpao u imovinu druge osobe.

86. Slijedom navedenog, ovaj sud smatra da je tužitelj dokazao tijekom postupka da je prvotužena u obvezi kao stjecatelj bez osnova izvršiti mu povrat utuženog novčanog iznosa.

87. Istaknuti prigovor zastare potraživanja tužitelja, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

88. U konkretnom slučaju valja cijeniti opći zastarni rok propisan odredbama ZOO-a koji kod stjecanja bez osnove iznosi pet godina. Tužitelj je tužbu podnio 20. kolovoza 2010., obuhvativši svojom tužbom zahtjev za isplatom novčanog iznosa od 82.647,19 kn. Podneskom od 21. svibnja 2014. tužitelj je ustrajući na činjeničnom supstratu i zahtjevu za isplatom usmjerenom prema prvotuženici kao u tužbi, izvršio subjektivno proširenje tužbe pri čemu je specificirao već ranije istaknuti zahtjev s osnova sporednih davanja, potražujući osim ranije navedenog iznosa glavnice i zakonske zatezne kamate tekuće na pojedinačne iznose od 22. prosinca 2003. pa do 25. ožujka 2009.

89. Kao što je ranije navedeno tek po odluci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 22. veljače 2017. kojom je utvrđeno da je poništena presuda Upravnog suda u Rijeci od 17. veljače 2016. (temeljem kojeg je i vršena isplata naknade plaće prvotuženici u utuženom razdoblju) te je odbijen zahtjev prvotuženice za poništenjem rješenja tužitelja od 11. veljače 2014. ima se smatrati da je otpala osnova temeljem koje je vršena isplata naknade plaće prvotuženici. Stoga od tog trenutka po mišljenju ovoga suda valja cijeniti početak zastare za isplatu s osnove stjecanja bez osnove. Kako je zahtjev tužitelja postavljen ranije, isti stoga nije obuhvaćen zastarom.

90. Stoga je prvotužena u obvezi isplatiti tužitelju ukupan novčani iznos isplaćenih naknada plaće u utuženom razdoblju koji iznosi 10.969,16 EUR (ranije 82.647,19 kn), a sve temeljem odredbe članka 1111. ZOO-a. Ista je u obvezi isplatiti tužitelju i sporedna davanja, s obzirom na odredbu članka 1115. ZOO-a gdje je zakonodavac propisao opseg vraćanja stjecatelja bez osnove. Tako je propisao da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Stoga su sporedna davanja tužitelju dosuđena temeljem odredbe članka 29.

ZOO-a i odredbe članka 1115. ZOO-a.

91. Ovaj sud cijeni da je tužitelj dokazao da prvotužena kao stjecatelj nije bila poštena s obzirom da je imala saznanja da trgovački obrt u kojem je bila zaposlena u vrijeme primanja sporne naknade plaće nije bio djelatan. Tome kazuje u prilog i činjenica da je ista za vrijeme bolovanja razmišljala ne samo o prekidu bolovanja, već i o nastavku radnog odnosa, ali kod treće osobe. Životno je i logički da bi u slučaju donošenja odluke o prekidu bolovanja radnik nastavio raditi kod poslodavca kod kojeg se nalazio u radnom odnosu. Izvjesno je iz takvog ponašanja prvotuženice da je ista znala, odnosno morala znati, o dinamici rada trgovačkog društva u suvlasništvu Sigmunda, odnosno da se takva djelatnost ne odvija u utuženom razdoblju, zbog čega je i namjeravala tražiti zaposlenje drugdje.

92. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ovosudne presude.

93. S obzirom da je pravomoćna odluka suda kojom je odlučeno u ranijem postupku po zahtjevu tužitelja za naknadom prouzročenog parničnog troška u odnosu na sve tuženike pa tako i u odnosu na prvotuženicu, sud nije o tome donosio odluku.

U Rijeci, 27. siječnja 2026.

Sudac:

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- tužitelju

- pun. tužene 1. odvj. Bašović