Posl.br. P-686/2023

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

PRESUDA

Općinski sud u Dubrovniku, po sutkinji toga suda Petroneli Jakobušić, u pravnoj stvari tužitelja UE, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] zastupanog po punomoćniku Antun Missoni, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, koju zastupa punomoćnik CE, radi Obvezno - isplata, nakon održane glavne i javne glavne rasprave zaključene dana 16. siječnja 2026. godine, u prisutnosti punomoćnika tužitelja Antuna Missonija, odvjetnika u Dubrovniku i zamjenika punomoćnika tuženika Ognjena Dabelića, odvjetnika u Dubrovniku, dana 27. siječnja 2026.godine

presudio je

I Odbija se glavni tužbeni zahtjev koji glasi:

"Utvrđuje se da je Ugovor o kreditu br. 9011948438 od 25. rujna 2006.g. potvrđen ( solemniziran) pod brojem OU - 1211/06 od 27. rujna 2006.g., javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika, sklopljen između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, kao kreditora, u cijelosti ništetan, te da ne proizvodi pravne učinke između stranaka."

II Prihvaća se alternativni tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje da je ništetna i bez pravnog učinka odredba čl. 1 Ugovora o kreditu br. 9011948438 od 25. rujna 2006.g. potvrđenog (solemniziranog) pod brojem OU - 1211/06 od 27. rujna 2006.g., javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika, između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, a koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica za CHF, a koja glasi:

„.Banka se obvezuje Korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 142.700,00 CHF ( slovima: stočetrdesetdvijtisućesedamsto CHF) po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita“

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplati tužitelju ukupan preplaćeni iznos s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli od 6.658,41 EUR-a skupa a zateznim kamatama koje se obračunavaju za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31.12. 2022.g. koju kamatnu stopu utvrđuje i objavljuje HNB, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotna poena do 31. prosinca 2023.g., a od 1.siječnja 2024.g. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od 01. listopada 2015.g., pa do isplate.

i

riješio je

I Utvrđuje se da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 1.770,87 eura.

II Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka od 2.155,00 eura sa zateznom kamatom po stopi za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, počev od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi u bitnome navodi da je s s tuženikom, dana 25. rujna 2006. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 9011948438, koji je potvrđen ( solemniziran) pod brojem OU - 1211/06 od 27. rujna 2006.g., javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika, a temeljem kojeg je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos kredita od 142.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za devize tuženika, važećem na dan korištenja kredita, za potrebe izgradnje i dovršenja stambenog objekta, zatvaranje kredita za kupnju građevinskog zemljišta u OTP banci. Odredbom predmetnog Ugovora o kreditu parnične stranke su ugovorile valutu obveze na način da su glavnicu odobrenog iznosa kredita obračunali prema valuti CHF, a iznos kredita je isplaćen po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita. Isto tako, odredbom čl. 4 st. 1 Ugovora o kreditu br. 9011948438 parnične stranke su ugovorile kamatu od 4,15 % godišnje, koja je promjenljiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana, a čl. 4 st.2 ugovoreno je da tuženik može promijeniti visinu kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda te urednosti poslovanja korisnika kredita i to na dan 1. 01 (prvi siječnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. do 30.06. tekuće godine i na dan 01.07. ( prvog srpnja), a primjenjuje se za razdoblje od 01.07 do 31.12 tekuće godine. Dodatkom Ugovoru o kreditu potvrđenog ( solemniziranog ) pod brojem OV-7719/15 od strane javnog bilježnika Luce Bronzan iz Dubrovnika od 17. prosinca 2015 .g., tužitelj i tuženik su ugovorili konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. U predmetnom Ugovoru o kreditu tuženik je koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (čl. 1), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora nije tužitelja, kao potrošača, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope kao ni sve potrebne parametre bitne za donošenje valjane odluke o ugovaranju valutne klauzule uz koju je glavnica vezana za švicarski franak, pa je tuženik, koristeći navedene ugovorne odredbe, postupao jednostrano i nepošteno protivno načelu savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem o promjeni visine kamatne stope, čime su povrijeđena prava i interesi tužitelja kao potrošača, a s druge strane Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, niti su tužitelju na transparentan način bili objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama Ugovora o kreditu, čime bi mu bilo omogućeno da na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje na njega proizlaze. Gore navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u skoro identičnim formulacijama spominju se i u kreditima svih vodećih banaka u Republici Hrvatskoj u razdoblju od 2003 -2008.godine, te je postala predmetom ispitivanja sudova nakon što je, zbog velike svjetske krize i velikog rasta tečaja švicarskog franka, dovelo do znatnog rasta mjesečnih anuiteta korisnika kredita, zbog čega je mnogima bila ugrožena egzistencija. Upravo zbog navedenog Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dana 4.travnja 2012.godine, je pokrenuo postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka (Zagrebačke banke d.d., Privredne banke Zagreb d.d., Erste&Steiermarkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria banka d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale-Splitska banka d.d. i Sberbank d.d.) i potrošača uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima u razdoblju 2003. -2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci), odnosno vezano za odredbe iz ugovora o kreditu sklopljenih između tuženih banaka i potrošača uz ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu u razdoblju 2003-2008. (ovisno o pojedinoj tuženoj banci). Gore navedeni postupak se prethodno vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl.br.P-1401/2012 i u istom je dana 4.srpnja 2013.godine donesena prvostupanjska presuda kojom je načelno presuđeno da su ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o kreditima tuženih banaka koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, te je naloženo tuženicima da prekinu s postupanjem po istima, kao i da u roku od 60 (šezdeset) dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenljiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu,a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru o kreditu, kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti presuda, te je istodobno zabranjeno tuženim bankama takvo ili slično postupanje u buduće. Protiv prvostupanjske presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/2012 izjavljene su žalbe o kojima je Visoki trgovački sud u Zagrebu donio odluku dana 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13. Drugostupanjskom odlukom preinačena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br.P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, te su odbijene žalbe tuženih (banaka) i potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu izreke kojom se utvrđuje da su tuženici (svaka banka u određeno vrijeme), a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredba je ništetna. Također su odbijene žalbe tuženika (banaka) u dijelu izreke kojom se u potrošačkim ugovorima o kreditima tuženicima (bankama) nalaže prekinuti s korištenjem odredbi kojima je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Protiv drugostupanjske odluke odnosno odluke Visokog trgovačkog suda u Zagrebu od 13.lipnja 2014.godine posl.br.Pž-7129/13 i tužitelj i tuženici su pravodobno izjavili revizije Vrhovnom sudu Republike Hrvatske, koje su odbijene odlukom od 9.travnja 2015.godine broj:Revt 249/14-2, a iz čega proizlazi da je prvostupanjski sud prihvatio ,a drugostupanjski potvrdio odluku u dijelu tužbenog zahtjeva tužitelja Potrošač, izrazivši pravno shvaćanje da ugovorne odredbe iz ugovora o kreditu kojima su tužene banke u tim ugovorima ugovorile redovnu kamatnu stopu, a koja je tijekom trajanja ugovorenih kreditnih obveza promjenljiva u skladu sa jednostranim odlukama tuženika(banaka), su nepoštene odredbe kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, a posljedica čega je ništetnost takvih ugovornih odredbi. Zaključno, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula). Presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH pod brojem Rev. 2221/18 od 3. rujna 2019.g., odbijena je, između ostalog, i revizija ovdje tuženika protiv drugostupanjske presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača. U obrazloženju citirane presude Vrhovnog suda RH prihvaća razloge iznesene u citiranoj drugostupanjskoj presudi Visokog trgovačkog suda RH, koji se odnose na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su prvo-osmotužene banke kao trgovci u naznačenim razdobljima sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, se, te na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a umjesto posebnog obrazloženja upućuju na razloge iz drugostupanjske presude (stranica 47-66 obrazloženja) i objavljuje na internetskim stranicama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, temeljem odredbe čl. 396.a st. 2. ZPP-a. Zaključno, tužitelj ovim putem ističe kako je odredbom čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima propisano je kako se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorenu kamatu i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Iz sadržaja navedene odredbe proizlazi da je obveza plaćanja ugovorene kamate bitan sastojak ugovora o kreditu budući ista predstavlja naknadu tj. cijenu koju korisnik kredita plaća za to što mu je banka stavila na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava. Prema stajalištu tužitelja, gore navedenim nepoštenim odnosno ništetnim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu u konkretnom slučaju određena je cijena novca koji joj je isplaćen pa stoga, imajući u vidu mjerodavne odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao i stav Suda EU u predmetu C-118/17 (GE protiv ERSTE Bank Hungary Zrt od 14.ožujka 2019.godine) kako cijena novca predstavlja bitan element ugovora o kreditu i ista mora biti određena, odnosno odrediva, odredbe koje koristi tuženik - a na temelju kojih se cijena određuje prema odluci tuženika, bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu te prema rastu tečaja švicarskog franka koji tuženik, a još manje tužitelj, nisu mogli predvidjeti - predstavljaju odredbe protivne načelu savjesnosti i poštenja. Stoga tužitelj smatra kako je, u konkretnoj situaciji kad je odredba o promjenjivim kamatnim stopama kao cijeni kredita utvrđena ništetnom, a što u konačnici obvezu tužitelja iz ugovora o kreditu čini neodređeno i neodredivom ( prema odredbi čl. 272 st. 1 ZOO-a), nedvojbeno da predmetni ugovor o kreditu ne može opstati bez takvih ništetnih odredbi, zbog čega je isti u cijelosti ništetan, sukladno odredbama čl. 322 st. 1 u svezi s člankom 270 st. 1 ZOO-a). Sukladno odredbi čl.118 Zakona o zaštiti potrošača, budući je u navedenim presudama utvrđena povreda kolektivnih interesa potrošača-korisnika kredita od strane tuženika, obvezujuće su za naslovni sud i u predmetnom postupku, a glede utvrđenja korištenja ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, iz razloga što isti nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa slijedom prethodno navedenog tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj navedene odredbe Ugovora. Slijedom gore navedenog, a budući su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula ništetne, tuženik nije imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi pa je isti dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom. Stoga tužitelj smatra kako ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna tuženika prema promjenjivoj kamatnoj stopi i iznosa obračunatom prema početnoj kamatnoj stopi (ništetnost cijelog Ugovora), podredno, smatra kako ima pravo, barem, na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je tužitelj platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju za CHF tuženika i iznosa obračunatog prema početnom tečaju valute švicarskog franka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelja kao neosnovanom u cijelosti, kako glavnom, tako i alternativnom, predlaže stoga iste odbiti uz nalog tužitelju na naknadu troškova postupka. Tužitelj u toč. I. petita tužbe tuži na utvrđenje ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu br. 9011948438 od 25.09.2006.g., dok u toč. II. traži nadoknadu parničnog troška. Svojim alternativnim tužbenim zahtjevom, tužitelj u toč. I. petita tužbe utvrđenje ništetnima odredbi ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a u toč. II. isplatu iznosa od 8.429,28 EUR-a, uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće na svaki pojedinačni mjesečni iznos od datuma dospijeća pa sve do isplate, i to na ime ništetnosti ugovorene valutne klauzule, te u toč. III. potražuje naknadu prouzročenog parničnog troška s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj u historijatu tužbe navodi da Ugovor o kreditu broj 9011948438 od 25.09.2006.g ,a kojim je banka stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 142.700,00 CHF po srednjem tečaju tečajne liste banke na dan korištenja kredita, sadrži ništetne odredbe odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a koja ništetnost je utvrđena u postupcima koji su vođeni pod brojem P 1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod brojem Pž 6632/17 pred Visokim trgovačkim sudom RH i Vrhovnim sudom RH pod brojem Rev 2221/18. U istim presudama da je utvrđeno kako je tuženik povrijedio kolektivna prava i interese potrošača iz razloga što prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao potrošače o svim bitnim parametrima, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik drži da je tužiteljev tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan kako glavni tako i alternativni, i u pogledu osnove, a i u pogledu visine potraživanja. Točno je da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o kreditu broj 9011948438 od 25.09.2006.g. Međutim, iste stranke su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 – dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 17.12.2015. godine i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9011948438 koju činjenicu tužitelj navodi u historijatu tužbe, međutim sasvim pogrešno držeći kako ista nije od utjecaja na donošenje odluke u konkretnom pravnom sporu. Dakle, u trenutku sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9011948438 od 17.12.2015. već se vodio kolektivni postupak Udruge potrošača te je bila objavljena pravomoćna presuda o dijelu zahtjeva koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu. Stoga je svaki potrošač prije prihvaćanja konverzije imao mogućnost odlučiti da li će obeštećenje ostvariti sklapanjem sporazuma o konverziji sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 75/09…102/15) ili će svoje obeštećenje tražiti putem sudske zaštite. Sporazumi o konverziji u RH sklopljeni su temeljem Zakona, te su potrošači bili informirani o svim posljedicama koje proizlaze iz sklapanja sporazuma o konverziji. Na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Varaždinu održanoj 07. lipnja 2023.g. suci su jednoglasno zauzeli sljedeći stav: Potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/aneks, kojim je provedena konverzija u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15.), nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredaba o načinu promjene ugovorene redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu. Isti su donijeli svoj Zaključak vjerojatno imajući na umu sljedeće: ZID ZPK kojim je zakonodavac uredio pitanje konverzije kredita denominiranih u CHF i kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF, stupio je na snagu 30. rujna 2015. godine. Sukladno navedenom zakonu, svaka banka je bila u obvezi u roku od 45 dana računajući od dana stupanja na snagu zakona, dostaviti potrošaču preporučenom pošiljkom izračun konverzije kredita, sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s člankom 19.c tog Zakona, zajedno s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu. Korisnik kredita je s druge strane bio u obvezi u daljnjem roku od 30 dana, na isti način izvijestiti banku o prihvatu predložene konverzije. Dok je za banku ponuda konverzije bila stroga zakonska obveza, za korisnika kredita je prihvat konverzije bio opcionalan. Odredbe tog zakona strogo i precizno uređuju način na koji se konverzija provodi s isključivim ciljem da se korisnik predmetnih kredita dovede u isti položaj u kojem bi bio da mu je umjesto kredita u CHF bio odobren kredit u EUR, pa tako konverzija po slovu zakona obuhvaća sva plaćanja od početka trajanja kredita; obuhvaća promjenu valute ugovora o kreditu iz CHF u EUR ali i preplaćene uplate s naslova ranije ugovorene kamate. Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)… raniji Ugovor u CHF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od početka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja učinjena po osnovi kamata. Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. S druge je pak strane, istim zakonom definirana i sudbina onih kredita čiji korisnici nisu prihvatili izračun konverzije. Tako je odredbom članka 19.e st.6 ZID ZPK propisano sljedeće: Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona . Iz citirane zakonske odredbe jasno proizlazi da onaj potrošač koji je prihvatio izračun konverzije i sklopio dodatak ugovoru nema više nikakav pravni interes postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Nadalje, tužitelju je odredbom članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate, te je ugovoreno da će se iznos pretplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je nesporno izvršena konverzija kredita, tužitelj je i sam prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa uplaćenih sredstava – sve uplate po svim osnovama, koje je do tada izvršio, a što neminovno uključuje i uplate s osnova kamata i valutne klauzule. Tužitelj se nadalje u svojoj tužbi poziva na presudu Vrhovnog suda iz predmeta vođenog po tužbi udruge Potrošač protiv banaka, između ostalog i ovdje tužene banke, navodeći da je ista presuda obvezujuća, a da je istom utvrđena ništetnost valutne klauzule. Predmetna presuda, a kako je to izrijekom naveo i Vrhovni sud, odnosi se samo i isključivo na kredite u CHF! Kako to ovdje nije slučaj, jer se više ne radi o kreditu u CHF, to je pozivanje na istu sasvim izlišno jer ta presuda nema nikakav učinak na konvertirane ugovore u kojima vrijednost obveze nije vezana uz CHF nego uz EUR. Obzirom da su konverzijom stranke trajno i potpuno uredile svoj odnos, da su slobodnom voljom, a na način propisan zakonom izvršile konverziju kojom je tužitelju već priznata pretplata koja obuhvaća kako plaćanja učinjena po osnovi valutne klauzule tako i s naslova kamatne stope, to je jasno da nema mjesta usvajanju tužbenog zahtjeva tužitelja koji se tiče tražene isplate odnosno vraćanja. U protivnome, na strani tužitelja bi imali dvostruku naplatu

– jednu na temelju konverzije i drugu temeljem presude, a sve na štetu tuženika. Naime, presudom VSRH poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019. godine sud je u pogledu konvertiranih Ugovora o kreditu dao mišljenje prema kojem nemaju pravni interes voditi postupke na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu koji je naknadno konvertiran oni korisnici kredita koji su na konverziju pristali a koja je provedena sukladno odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju! Naprijed navedenom odlukom VSRH je nadopunio odluku posl. br. Rev-2868/2018-2 od dana 12.02.2019.g. na koju se tužitelj poziva razjašnjenjem kako oni korisnici kredita koju nisu prihvatili konverziju imaju pravni interes na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi pozivom na odluke VTS, međutim, takav pravni interes gube upravo oni korisnici kredita koji su svojom voljom, slobodno ugovorili konverziju i koja im je od strane Banke provedena sukladno kogentnim odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Konačno, tuženik ističe kako je iz Rješenja VSRH posl. br. Gos 1/2019-36 od dana 04. ožujka 2020.g. u oglednom postupku po pitanju valjanosti Sporazuma o konverziji sklopljenih na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) VSRH zauzeo stajalište kako su Dodaci/ Aneksi ugovorima o kreditu kojima su isti konvertirani u valutu EUR važeći i proizvode valjane pravne učinke: „ U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.“ Također, sporno je da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila nepoštena i ništetna. Valutna klauzula je predviđena čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, te do danas, isti zakonski članak nije stavljen van snage, pa nema govora o tome da bi ista bila uzrokom nejednakosti u ugovornom odnosu budući navedena klauzula djeluje isto prema svim sudionicima pravnog posla. Također, dosadašnja sudska praksa čvrsto stoji na stajalištu kako su ugovori sklopljeni u RH, a koji sadrže valutnu klauzulu, dopušteni i zakoniti. Nadalje, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu potvrđen ( solemniziran) po javnom bilježniku te kao takav ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, strankama je prilikom sklapanja isti ugovor pročitan, protumačen te su iste upozorene na posljedice sklapanja istog, nakon čega su se iste ipak odlučile na njegovo sklapanje, zbog čega se ima smatrati da je tužitelj sve svoje eventualne nedoumice otklonio već prilikom sklapanja samog ugovora. Tuženik osporava i visinu potraživanja, budući da iz dostavljene dokumentacije, odnosno iz tužbenog zahtjeva nije razvidno kako je Tužitelj došao do utuženog iznosa, odnosno, po kakvom nalogu i kojom metodologijom, no smatra da istu nije ni potrebno računati budući je tužbeni zahtjev neosnovan. Tužitelj nigdje ne obrazlaže zašto smatra da bi cijeli ugovor o kreditu bio ništetan, osim što navodi da su odredbe o promjenjivosti kamate stope i valutne klauzule ništetne. Tuženik smatra da nisu ispunjene zakonske pretpostavke koje su potrebne da bi se cijeli ugovor mogao smatrati ništetnim, odnosno, da navedene odredbe ne bi bile odlučujuće za opstojnost ugovora među strankama. Budući da tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim. Tuženik ističe kako se u konkretnom slučaju treba primijeniti opći zastarni rok predviđen odredbom članka 225. ZOO-a. Ukoliko bi se i uzelo u obzir da je kolektivnom tužbom došlo do prekida zastare, te da je ista podnesena 04.04.2012.g. onda se ima smatrati da je nastupila zastara u odnosu na sve anuitete koji su dospjeli do 04.04.2009.g. Potrošač/korisnik kredita, ovdje tužitelj, koji je prihvatio konverziju nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi ugovora koji je prestao postojati, niti temeljem takvog ugovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže, kao uvodno, tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima, a istome naložiti podmirenje nastalog troška vođenja postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 10. siječnja 2025. godine u bitnome se poziva na odluku europskog suda po kojoj da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i bez obzira na eventualnu zakonsku intervenciju u to njegovo pravo.

4. Tužitelj podneskom od 09. prosinca 2025. naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te specificira tužbeni zahtjev sukladno Nalazu i mišljenju vještaka da potražuje iznos pretplate u visini od 6.658,41 EUR sa zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate.

5. Predmetni podnesak sadržajno predstavlja povlačenje tužbe za iznos 1.770,87 eur. Tuženik se upustio u raspravljanje po smanjenom tužbenom zahtjevu, pa je temeljem čl.193. st.2. ZPP-a odlučeno kao u toč. I izreke rješenja.

6. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to:

-ugovor o kreditu broj 9011948438 od 25. rujna 2006. ovjeren pred javnim bilježnikom Nikšom Mozarom iz Dubrovnika, OU-1211/06. od 27. rujna 2006. (l.s.10-15)

-dodatak ugovora o kreditu od 17.prosinca 2015. solemniziran pred javnim bilježnikom Lucom Bronzan iz Dubrovnika, posl. broj OV-7719/15 (l.s.16-23)

-knjigovodstvena kartica (l.s.24-93)

-plan otplate (l.s.94-100)

-pregled uplata po kreditu na dan 02. lipnja 2023. (l.s.101-107)

-plan otplate (l.s.108-110)

-otplatna tablica sa prikazom efektivne kamatne stope (l.s.111-117)

-pravno mišljenje prof. dr. sc. LE, Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu od 17. listopada 2019. (l.s.128-139)

-sudska praksa (l.s.148-200, 208-260)

- nalaz i mišljenje vještaka Smiljane Čučuković od 04. prosinca 2025. (l.s.268- 294)

10. Sud je saslušao tužitelja UE, i saslušao vještakinju za računovodstvo i financije Smiljanu Čučuković radi davanja usmenog Nalaza i mišljenja.

13. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tuženik imali sklopljen predmetni Ugovor o kreditu, te da je sklopljen Dodatak 1. Ugovoru o kreditu.

14. Među strankama je sporno je li ništetna odredba iz Ugovora o kreditu u kojem je glavnica kredita i način otplate anuiteta vezan za tečaj švicarskog franka, je li tuženik u obvezi vratiti tužitelju ono što je temeljem takvih ugovornih odredbi primio, je li konverzijom kredita tužitelj konačno uredio svoja prava i obveze iz tog ugovornog odnosa, je li osnovan prigovor radi prebijanja iznosa preplate utvrđenog u konverziji kredita, visina potraživanja,je li potraživanje tužitelja u zastari.

15. Iz stanja spisa proizlazi:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tužene banke kao kreditor sklopili Ugovor o kreditu broj 9011948438 dana 25. rujna 2006 godine. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 142.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju banke kreditora važećem za CHF na dan korištenja kredita za stambeni kredit za kupnju koji kredit se tužitelj obvezao platiti kroz 360 mjesečnih anuiteta,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,15 % godišnje s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana,

- da je tuženica u nekoliko navrata za vrijeme otplate povećavala kamatnu stopu te se mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu što je dovelo do povećanja mjesečnih anuiteta,

- da su stranke sklopile i Dodatak ugovora o kreditu 16. prosinca 2015. godine kojim je sukladno Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiraju provedena konverzija kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, da je čl.5. utvrđena preplata od 21.479,93 kune i da će se ta preplata koristiti za namirenje budućih uzastopnih anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi.

- da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u odnosu na ugovorenu valutu CHF presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

- da je izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je tuženica, odnosno njezin prednik, u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. listopada 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31 prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je ovdje tuženica odnosno njezina prednica u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. od 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

- da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati da naprijed navedena pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu na temelju članka 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 - dalje u tekstu: ZZP/14) obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. tog Zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati,

- da u pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat s posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i kamata za trajanja kreditnog odnosa, ali da tuženica nije predlagala dokaze saslušanjem svojih djelatnika koji su sudjelovali od strane banke u sklapanju predmetnog ugovora na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak i za rizik vezan uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi takve odredbe mogle imati i utjecati na visinu otplate kredita dok iz iskaza tužitelja proizlazi da ga kod sklapanja ugovora o kreditu nitko u banci nije upozorio na mogućnost značajnog rasta CHF i kamate, pa imajući u vidu navedeno zaključuje da se obvezujući učinak pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača primjenjuje u ovom postupku jer se radi o potrošačkom ugovoru sastavljenom po tuženici na unaprijed pripremljenom tipskom ugovoru i u vrijeme obuhvaćenom tom pravomoćnom presudom i koje i koje odredbe su imale za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana u vidu povećanja kamatnih stopa i znatnog povećanja anuiteta zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu,

- da iz iskaza tužitelja UE u bitnome proizlazi da je svrha podizanja kredita bilo rješavanje stambenog pitanja. Navodi da je prvotno htio uzeti manji iznos kredita te je htio podići kredita sa valutnom klauzulom u eurima. Međutim, u banci su mu ponudili kredit sa valutnom klauzulom u CHF kao povoljniji jer je imao manji iznos mjesečne rate. U to vrijeme vrtile su se reklame na televiziji za podizanje stambenih kredita sa valutnom klauzulom u CHF, a osim toga ništa mu drugo nije bilo poznato o valuti švicarski franak. Niti u banci mu nisu ništa posebno pojašnjavali kakva je to valuta švicarski franak nego jedino da je mjesečna rata manja u odnosu na euro. On načelno zna što znači promjenjiva kamatna stopa ali nije znao na temelju čega će se mijenjati, niti mu je to bilo pojašnjeno. Prvotno je mjesečna rata iznosila oko 3.200,00 kuna a kasnije je narasla do 5.200,00 kuna. To nije mogao ni zamisliti niti predvidjeti da bi se moglo dogoditi te sigurno ne bi bio pristao na takav kredit. Svakako, prema iznosu svoje mjesečne plaće on takav kredit ne bi mogao otplaćivati. Bilo mu je poznato da je mjesečni anuitet vezan za tečaj švicarskog franka, rečeno mu je da se radi o stabilnoj valuti te je očekivao da bi se mogla minimalno mijenjati u odnosu na početni mjesečni anuitet. Kredit je nastojao otplaćivati uredno mjesečno a što mu nije uvijek uspijevalo, a banka mu je bila i dala poček na otplatu kredita kada mu se rodilo treće dijete, te mu je za vrijeme pandemije Corona virus također bio odobren poček na misli 6 mjeseci. Kredit još uvijek otplaćuje. On se raspitivao u banci, te mu je ponuđena konverzija kredita koju je i prihvatio jer se time ustalio mjesečni anuitet jer je kredit pretvoren u eurski. U konverziji je bio utvrđen neki iznos pretplate koji je korišten za smanjenje budućih rata. Svakako ne smatra da je banka njega tim iznosom u cijelosti obeštetila za povećane iznose koje je platio prilikom vraćanja kredita. Ugovor o kreditu je pripremila banka i nije imao mogućnost pregovaranja u vezi niti jedne odredbe kredita.Na upit pun. tužitelja odgovara da mu niti javni bilježnik nije pojašnjavao odredbe ugovora o kreditu. Povećanje rata kredita su izrazito negativno utjecali na financijsku situaciju u njegovoj obitelji te mu skoro ništa ne bi ostalo nakon što bi platio mjesečnu ratu kredita. U vrijeme podizanja kredita imao je jedno dijete, a kasnije su još dobili dvoje djece pa mu je bilo vrlo otegotno vraćati te povećane iznose radi čega je i tražio poček vraćanja kredita.Na upit pun. tuženika odgovara da jest pročitao ugovor o kreditu, a na konverziju se odlučio jer nije mogao vraćati mjesečne rate kredita.

- da iz Nalaza i mišljenja 04. prosinca 2025. stalnog sudskog vještaka financijskog-knjigovodstvene struke Smiljane Čučuković proizlazi da je pretplata tečaja iznosi 7.525,38 EUR, da zatezne kamate od koje su tekle do dana provedene konverzije 30. rujna 2015. iznose 1.983,91 EUR, da iznos preplate u konverziji iznosi 2.850,88 eura. Nadalje proizlazi da je vještakinja iznos preplate (7.525,38 eura) prebila s iznosom obračunatih zateznih kamata (1.983,91 eura) čime je preostao iznos preplate u konverziji od 866,97 eura, te da je potom za taj iznos 866,97 eura umanjila preplatu tečaja (7.525,38 eura), pa da je preostali iznos preplate u konverziji 6.658,41 eura.

15. Prvenstveno, nije osnovan tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora. Naime, uvidom u predmetni ugovor o kreditu sud ne nalazi da je isti suprotan Ustavu, prisilnim propisima i moralu društva u smislu čl.322.st.1. ZOO-a , a niti da sud nalzi da je ništetna odredba o valutnoj klauzuli u CHF bitan element ugovora ili da ugovor ne može opstati bez nje, sve u smislu čl.324. ZOO-a.

16. Iz provedenog dokaznog postupka sud nalazi da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna i protivna odredbi članka 81. stavak 1. i 2. ZZP-a budući da je tuženik prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF propustio informirati tužitelja u cijelosti o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke koja bi bila utemeljena na potpunoj obavijesti tijekom pregovora, a i kasnije u vezi sa zaključenjem samog Ugovora o kreditu, zbog čega smatra da su odredbe o valutnoj klauzuli korištene protivno svrsi čime su izazvale neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, te da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama čime je tužitelj, kao potrošač, stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku pa zaključuje da su te odredbe ništetne. Tako u bitnome proizlazi i iz iskaza samog tužitelja UE čiji iskaz sud nalazi uvjerljivim i logičnim i podudarnim sa sadržajem pregledanih isprava, dok tuženik nije predlagao dokaza na okolnost da jest adekvatno informirao tužitelja o bitnim parametrima za donošenje odluke.

17. Člankom 323. stavak 1. i 324. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) regulirane su obveze ugovornih strana u slučajevima ništetnosti ugovora ili djelomične ništetnosti, pa je tako propisano da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju ništetnih odredbi ugovora, ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakonom što drugo nije određeno.

18. Na obveze ugovorne strane koja je dužna vratiti ono što je primila na temelju ništetnog ugovora primjenjuju se pravila o stjecanju bez osnove (članak 1111. ZOO). Ugovorna strana čija imovina je prešla u imovinu stjecatelja ima pravo na restituciju.

19. Ništetni ugovor ne postaje valjan kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. ZOO), da je obnova bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna (članak 148. stavak 1. ZOO), te da je ništetna nagodba o pravnom poslu i kada su ugovaratelji znali za ništetnost i htjeli je nagodbom otkloniti (članak 157. stavak 2. ZOO). Dakle, ništetne odredbe ugovora o kreditu, nisu mogle biti konvalidirane, obnovljene, a niti se o njima moglo nagoditi.

20. Sud EU je u presudi broj: C-452/18 zauzeo stajalište da se potrošač (korisnik kredita) mogao nagoditi i dogovoriti s davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi pod uvjetom da su potrošaču bili poznati u cijelosti svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora, cilj ZIDZPK/15 je bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

21. Tuženik, tijekom postupka u bitnome smatra da potrošač koji je s bankom sklopio dodatak/ankes i kojim je provedena konverzija kredita u skladu s ZIP Zakona o potrošačkom kreditiranju nema pravo na restituciju isplatom temeljem nepoštenih (ništetnih) odredbi o načinu promjene ugovorne redovne kamatne stope i ugovorenoj valuti glavnice u CHF iz osnovnog ugovora o kreditu.

22. Međutim, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

23. Tužitelj i dalje ima pravo na restituciju i ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz odredbi ZIDZPK/15 proizlazi da bi mu to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO-a. Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi, pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača, a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

24. Polazeći od stajališta Suda Europske unije (Sud EU) izraženog u predmetima C-452/18 i C-118/17 ovaj sud je mišljenja da konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer aneksom ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana jer ni odredbama ZID ZPK-a, a ni aneksom Ugovora izrekom nije naveden način rješavanja posljedica ništetnosti ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli. Protivno shvaćanju tuženika ovaj sud smatra da tužitelj sklapanjem Aneksa ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita prema odredbama ZIDZPK/15 nije izgubio pravo na potraživanje preplaćenih iznosa zbog nepoštenih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu, koje potraživanje valja umanjiti za iznos dobiven na osnovi konverzije.

25. U konkretnom slučaju tužitelj je, dakle, stekao pravo na restituciju preplaćenih svota s osnove valutne klauzule zbog ni štetnosti tih odredbi u ugovoru o kreditu, a koje iznose je obračunala vještakinja financijske struke.

26. Stoga se sud rukovodio s Nalazom i mišljenjem vještaka prema kojem je utvrđeno da je iznos preplate tečaja iznosi 7.525,38 eura, zatezne kamate od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa do konverzije 30. rujna 2015. godine iznose 1.983,91 euro kojeg je sukladno čl. 56. ZOO-a prebila s iznosom preplate utvrđenim u konverziji 2.850,88 eura, dok je preostali iznos obračunate preplate 866,97 eura (preostao nakon prebijanja) oduzela od utvrđene preplate tečaja 7.525,38 eura, pa da je preostali iznos preplate u konverziji 6.658,41 eura.

27. Preplata utvrđena konverzijom kredita u valutu EUR u biti predstavlja djelomično ispunjenje tuženikove obveze po osnovi ništetnih odredbi, a kako je tuženik pored glavnice dugovao i zatezne kamate koje teku od preplate svakog pojedinačnog iznosa do dana konverziji time su namirene kamate jer sukladno odredbi članka 172. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 – u daljnjem tekstu: ZOO) kada dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, sve kako je to obračunala vještakinja u svom Nalazu i mišljenju.

28. Vještakinja je u svom usmenom iznošenju Nalaz i mišljenja ustrajala u cijelosti kao u pisanom Nalazu. Stranke nisu imale primjedbi na Nalaz i mišljenje vještaka, pa ga je sud u cijelosti prihvatio kao objektivnog, obrazloženog i izrađenog u skladu s pravilima struke.Stoga je za taj iznos prihvaćen tužbeni zahtjev (toč. II i III izreke presude).

29. Istaknuti prigovor zastare potraživanja nije osnovan.

30. Sukladno čl. 214. st. 1. do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Čl. 245. st. 1. ZOO-a propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

31. Naime, podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava Trgovačkom sudu u Zagrebu (čl. 502. a ZPP-a) o kojoj je odlučeno presudom poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.godine, prema stavu ovog suda zastarni rok je prekinut u smislu odredbe čl. 338. ZOO-a. Sukladno odredbi čl. 392. st. 1. i st. 3. ZOO-a, za utvrđenja vezana za valutnu klauzulu rok je počeo teći od odluke VTS RH Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine.

32. U konkretnom slučaju tužitelj je predmetni postupak pokrenuo 12. lipnja 2023. godine odnosno prije isteka nanovo započetog tijeka općeg zastarnog roka od pet godina iz čl. 225.ZOO-a koji se primjenjuje za tražbine stečenog bez osnove.

33. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati temelji se na odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da se kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti zatezne kamate, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kao dan početka tijeka zakonske zatezne kamate utvrđen je dan kad je tužitelj preplatio dužni iznos budući je tuženik nepošten od dana stjecanja tog iznosa. Naime, ocjena je ovog suda da je tuženik od trenutka stjecanja, odnosno od trenutka uplate anuiteta koje je sam obračunao primjenom ništetnih odredbi ugovora znao ili morao znati da nema pravo na isplatu istih, pa do konverzije 30. rujna 2015. godine. Visina zakonske zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZPP-a.

34. Tužitelj nije uspio s glavnim zahtjevom na utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora (toč. I izreke), ali je uspio u cijelosti s konačno postavljenim alternativnim tužbenim zahtjevom na utvrđenje ništetnim odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i isplatom s te osnove (toč. II i III izreke). S obzirom da se o osnovi kao cjelokupnoj raspravljalo jednako, a da se zbog odbijenog dijela nije posebno raspravljalo, kao i da tužitelj u odnosu na visinu nije uspio samo u neznatnom dijelu (toč. II izreke rješenja) sud nalazi da je valjalo tužitelju dodijeliti cjelokupni trošak. Stoga sukladno čl.154. st.5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, te odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) i određeno postavljenom zahtjevu tužitelja osnovan je trošak za sastav tužbe od 12. lipnja 2023. 100 bodova (Tbr. 8 toč.1 OT), za sastav obrazloženih podneska od 17. ožujka 2025. i 09. prosinca 2025. za svaki po 100 bodova (Tbr 8/1 OT), za pristup na ročišta od 20. siječnja 2025., 24. travnja 2025., 16. siječnja 2026., za svako po 100 bodova (Tbr. 9/1 OT), uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura, 22. studenog 2025. 50% od 100 bodova (Tbr 9/2 OT-a), ukupno 650 bodova uz vrijednost 1 boda od 2,00 eura 1.300 eura, uvećano za 25 % PDV-a, 1.625,00 eura. Na navedeni iznos valjalo je priznati i plaćeni trošak vještačenja u iznosu od 530,00 EUR, sveukupno 2.155,00 eura.

35. Tužitelju su na njegov zahtjev na temelju čl.151.st.3. ZPP-a dosuđene i zatezne kamate na trošak postupka od donošenja presude do isplate (toč. II izreke rješenja).

U Dubrovniku, 27. siječnja 2026.godine

Sutkinja

Petronela Jakobušić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno, u 3 (tri) primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

- tužitelju, putem punomoćnika

- tuženiku, putem punomoćnika

* Fiksni iznos tečaja 1 EUR = 7.53450 kuna