Poslovni broj: P-578/2024-12

Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Stalna služba u Županji

Veliki kraj 48

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Hani Lukić Hob, odvjetnici u Vinkovcima, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, zastupana po punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne i javne rasprave, održane 18. prosinca 2025 u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom, te zamjenicom punomoćnika tuženika, a koja presuda je objavljena 27. siječnja 2026.,

r i j e š i o  j e

I. Odbija se prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba točke 6.1. Ugovora o kreditu br. 772423 od 13.03.2007- zaključenog između tužitelja i tuženika, odnosno pravnog prednika tuženika Volksbank d.d. Zagreb, pod nazivom NAKNADA i koja glasi: „ Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita : „ Jednokratno 1,10 % (jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita,… naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB 87939104217, da tužitelju ZT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 216,89 €

(dvjestošesnaesteuraiosamdesetdevetcenti), zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 15. ožujka 2007. do isplate, po kamatnoj stopi od 15% godišnje za period od dospijeća do 31. srpnja 2008., zatim od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3%, a od 1. siječnja 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 275,78 eura (dvjestosedamdesetpeteuraisedamdesetosamcenti), sa zateznim kamatama tekućim od 27. siječnja 2026., kao dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa zatraženim troškom postupka preko iznosa od 275,78 eura do zatraženog iznosa od 294,91 eura, dok se tuženik u cijelosti odbija sa zahtjevom za naknadom troškova postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je 13. ožujka 2007., s tuženikom, odnosno njegovim pravnim prednikom Volksbankom d.d. Zagreb, sklopio Ugovor o kreditu br. 772423 na iznos od 32.247 CHF, s rokom otplate 84 mjeseca (u daljnjem tekstu Ugovor o kreditu), koji je sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju pripremljenom od strane tuženika, kao jače / dominantne ugovorne strane, a tužitelj ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama.

1.1. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03 u daljem tekstu ZZP/03) navodeći da je tuženik u Ugovoru o kreditu ugradio odredbu članak 6. točka 1. kojom je određena naknada u iznosu od 1,10 % od iznosa kredita koja se naplaćuje jednokratno, unaprijed, s tim da nije vidljivo na što se ova naknada odnosi i od kojih se troškova sastoji te zašto je određena baš u tom iznosu (postotku od iznosa kredita), a očito je da se radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe, takav način određivanja naknade potpuno je netransparentan za tužitelja, što je prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je stoga takva ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja i posljedično ništetna, budući da tuženik prije zaključenja Ugovora o kreditu nije u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi da je temeljem nepoštene ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu iz čl.6. t.1. tuženik na dan plasiranja kredita naplatio naknadu od 1,10 % od iznosa kredita 32.427,00 CHF, što je iznosilo 1.634,13 kn, tj. 216,89 €.

1.3. Tužitelj se poziva na odredbe čl. 323. st.1. i 1111. st. 1., a u svezi s odredbom čl. 1115. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO), te predlaže sudu da po provedenom postupku donese presudu kojom će utvrditi ništetnom i bez pravnog učinka nepoštenu ugovornu odredbu članka 6. točke 1. Ugovora o kreditu koja glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,10 % jednokratno, unaprijed.“, te obvezati tuženika da tužitelju isplati iznos od 216,89 €, sa kamatama od 15.ožujka 2007., do isplate uz parničnog troška sa kamatom tekućom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije upuštanja u raspravljanje prigovara mjesnoj nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagrebu, te se poziva na sudsku praksu izraženu u odluci Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-409/09-2 od 29. travnja 2009. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj GR-1 238/12-2 od 2. travnja 2012., dalje navodeći da tužitelj, ničim nije potkrijepio svoje tvrdnje da je ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu te da se o mjesnoj nadležnosti nije pojedinačno pregovaralo, a s obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje isključive mjesne nadležnosti drugog suda, tuženik predlaže sudu da se oglasi mjesno nenadležnim za suđenje u ovom predmetu te da dostavi predmet na postupanje stvarno nadležnom sudu u Zagrebu.

2.1. Nadalje, tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba u cijelosti neosnovana prvenstveno iz razloga što je potraživanje u zastari, i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja, te ukazuje da ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi naknade štete, primjenjiv je zastarni rok iz odredbe članka 230. ZOO-a, koji propisuje da tražbine za naknadu štete zastarijevaju za 3 godine od kada je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju u roku od 5 godina od kada je šteta nastala. Iako tužitelj nije dokazao osnovu tužbenog zahtjeva, a uzevši u obzir činjenicu da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen između tužitelja i tuženika 18. svibnja 2006., za očekivati je da je i subjektivni i objektivni rok za isplaćene naknade protekao.

2.2. Ako bi se ovaj postupak kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za 3 godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Stoga sukladno članku 226. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Slijedom navedenog, bilo bi nedopustivo da, primjerice, takve tražbine tuženika prema tužitelju zastarijevaju za tri godine, ali da tražbina tužitelja za povrat istoga zastarijeva u duljem roku.

2.3. Ako bi se zbog utvrđenja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, pri tom tuženik navodi da je takvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011.

2.4. Zaključno, tuženik navodi da o kojoj god pravnoj kvalifikaciji bi se u predmetnom slučaju radilo, zastara je svakako nastupila za tužiteljeva potraživanja, s tim da opreza radi daje očitovanje i na ostale navode tužitelja, tako da očitujući se o naknadi za obradu i administraciju kredita, ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je izražena u točno naznačenom postotku od 1,10 % na iznos kredita što čini tu odredbu lako uočljivom i razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe.

2.5. Pozivajući se na odredbu čl. 81. ZZP-a/03, tuženik navodi da je tužitelj dužan dokazati radi utvrđena ništetnosti da su kumulativno ispunjeni sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a iz članka 6. Ugovora jasno je da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknadu za administraciju i obradu kredita pri čemu je iznos te naknade jasno i razumljivo izražen u postotku od 1,10% od iznosa kredita, tako da samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, a očito je da se o naknadi za administraciju i obradu kredita pregovaralo, prvenstveno s obzirom na to da su ugovorne strane izrijekom ugovorile primjenu Tarife te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu, te se tuženik poziva na odredbu članka 4. st. 2. Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ čiji tekst je inkorporiran u Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, pri tom ukazuje na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača.

2.6. Što se tiče informacija koje je tuženik pružio tužitelju, tuženik ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita, te se poziva na stav izražen kod Županijski suda u Zagrebu u presudi poslovnog broja Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine.

2.7. U odnosu na tvrdnje tužitelja da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu, tuženik navodi da su iste neosnovane i neutemeljene, navodeći da je tužitelj imao mogućnost pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe, te ukazuje da navodi tužitelja nemaju nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi.

2.8. Tuženik se poziva na odredbu članka 219. ZPP-a, navodeći da je tužitelj u tužbi naveo dva dokazna prijedloga, Ugovor o kreditu i saslušanje tužitelja, a iz samog Ugovora o kreditu se jasno može iščitati da se ovdje ne radi o prikrivenim odredbama već o jasnim, uočljivim i konkretno (u postotku) određenim parametrima, dok je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan imajući u vidu svojstvo tužitelja kao stranke u postupku. Tužitelj je u svakom trenutku nakon što je pročitao ugovor i navedene odredbe mogao odustati od sklapanja. Iz svega navedenog proizlazi kako se tužitelj paušalno i bez osnove pozvao na one odredbe tada primjenjivog ZZP-a koje su mu odgovarale, te se tuženik poziva na sudsku praksu izraženu u presudi Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020.

2.9. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik napominje da tužitelj nije dokazao niti osnovu svog tužbenog zahtjeva pa uopće nema mjesta raspravljanju o visini, stoga se tuženik protivi dokaznom prijedlogu tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, tako da tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

3. Tužitelj u podnesku od 12. veljače 2025. očitujući se na navode iz odgovora na tužbu navodi da tuženikova osporavanja tužbe, prigovori i navodi su neutemeljeni i u suprotnosti sa sudskom praksom, ukazujući da se o predmetnoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te da je to jednostrana odluka tuženika, pri tom se poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražene u presudama Rev-673/2023. od 13. veljače 2024., Revd-1601/2024. od 30. travnja 2024. i Rev- 1051/2023, od 3. travnja 2024., i navodi da je sudska praksa zauzela stav da je riječ o nepoštenim i ništetnim odredbama.

3.1. U odnosu na istaknuti prigovor zastare tužitelj navodi da je Ustavni sud RH u većem broju svojih odluka rješavao sporna pitanja iz ugovora o kreditima, radi zastare, naknade, nadležnosti i dr. te posebno ukazuje na obrazloženje iz Odluke br. U-III-3202/2023, br. U-3204/2023. od 13. i 14.lipnja 2024. godine i br. U-III-5003/2022 od 4. lipnja 2024. godine.

4. Proveden je dokaz uvidom u Ugovor o kreditu sa stranice 4-9 sudskog spisa, uvidom u dopis s stranice 10 sudskog spisa, uvidom u zamolbu sa stranice 11 sudskog spisa, i saslušanjem tužitelja.

5. Na temelju ovako provedenih dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, sud tužbu smatra osnovanom, radi čega je presuđeno kao u izreci.

6. Nesporno je da su tužitelj i prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb zaključili Ugovor o kreditu, temeljem kojeg ugovora je tužitelju kao korisniku kredita stavljen na raspolaganje novčani iznos od 32.427,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti, da je kredit zaključen na rok otplate od 84 mjeseca, da je čl. 6. toč. 1. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% minimalno 500,00 kn neposredno prije isplate kredita.

7. Prema podacima tuženika sa stranice 10 sudskog spisa kao nesporno proizilazi da je predmetna naknada naplaćena 15. ožujka 2007. u iznosu odo 1.634,00 kn, što odgovara iznosu od 216,89 eura.

8. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenog Ugovora o kreditu i to konkretno članak 6. toč. 1. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,10% minimalno 500,00 kn neposredno prije isplate kredita, te je li nastupila zastara potraživanja, kao i osnovanost prigovora mjesne nenadležnosti.

9. Istaknuti prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, sud ocjenjuje neosnovanim.

10. Nesporno je između parničnih stranaka da u čl. 11 toč. 3. Ugovora stoji da za sve sporove svi potpisnici ugovaraju mjesnu nadležnost suda u Zagrebu.

11. Isto tako je nesporno da je predmetna odredba o ugovaranju mjesne nadležnosti za sporove koji bi mogli proizaći iz istog Ugovora o kreditu odredba koja je sadržana u naprijed pripremljenom obrascu Ugovora o kreditu i da se stoga o takvoj odredbi nije pregovaralo prije sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega je onda nužno na odgovarajući način primijeniti odredbu čl. 81. ZZP/03, a koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, a kojom je odredbom propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11.1. Takvu istovjetnu regulativu sadrži odredba čl. 49. aktualnog Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 41/14, 110/15 i 14/19) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (u daljem tekstu Direktiva).

11.2. Prema čl. 3. Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetima u dobroj vjeri, na štetu potrošača, prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz ugovora, time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora.

11.3. Iz daljnje odredbe čl. 6. Direktive proizlazi da države članice utvrđuju da u ugovoru koji je prodavatelj robe ili pružatelj usluge sklopio s potrošačem prema nacionalnom pravu nepoštene odredbe nisu obvezujuće za potrošača, a da ugovor o tim uvjetima i dalje obvezuje stranke ako je u stanju nastaviti važiti i bez tih nepoštenih odredbi.

11.4. O prethodno navedenom je svoje stajalište izrazio i Sud Europske unije u presudi od 27. lipnja 2000. u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98.

11.5. Obzirom da po ocjeni ovog suda o odredbi čl. 11. toč. 3. Ugovora o kreditu, kao odredbi unaprijed formuliranog ugovora, stranke nisu posebno pregovarale, slijedom čega tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj takve odredbe, nesporno je da ta odredba dovodi do znatne neravnoteže u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača jer bi on iz mjesta svog prebivališta koje se prema podacima iz službene evidencije JRO MUP-a RH nalazi u [adresa] što je u Vukovarsko-srijemskoj županiji, radi zaštite svojih prava u slučaju vođenja parničnog postupka pred sudom u Zagrebu bio izvrgnut dodatnim troškovima, te potrebi ulaganja dodatnog vremena, dok se jednako ne odnosi na tuženika čije je sjedište u [adresa].

11.6. Prema odredbi čl. 59. ZPP-a za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, stoga mjesna nadležnost ovog suda proizlazi iz naprijed citirane zakonske odredbe budući je iz Ugovora (stranica 8-14 sudskog spisa) vidljivo da je isti zaključen u podružnici tuženika u Vinkovcima, pri tome je sud uzeo u obzir i predmet postupka, tako da je ovaj sud mjesno nadležan temeljem odredbe čl. 59. ZPP- a.

11.7. Radi izloženog riješeno je kao u točki I. izreke rješenja, uz napomenu da je kod ovog suda u predmetu poslovni broj 16 P-233/2021-26 odlučeno o prigovoru mjesne nenadležnosti ovog suda za spor koji se vodi za Ugovor o kreditu radi utvrđenja ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli.

12. U odnosu na spornu činjenicu tj. pitanje ništetnosti dijela odredbi iz članka 6. toč. 1. Ugovora o kreditu o tzv. naknadi za obradu zahtjeva i administraciju kredita sud je primijenio odredbe: ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tj. na dan 13. ožujka 2007.

13. Čl. 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

14. Čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

15. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,10% iznosa kredita.

16. Tužitelj u svom iskazu navodi da je Ugovor o kreditu sklopio u Volksbanci u Vinkovcima, gdje je on klijent i gdje je on poznavao službenike u koje je imao povjerenja, dalje je naveo da je kredit trebao za kupovinu automobila i da je cijeli postupak odobravanja kredita kratko trajao, u banci je rekao koji iznos kuna treba, a kada je na brzinu pročitao pripremljeni ugovor vidio je da je riječ o valutnoj klauzuli CHF na što su mu u banci na njegov upit rekli da je to najsigurniji kredit za njega u što je povjerovao. Nadalje je naveo da je vezano za valutnu klauzulu CHF i promjenjivu kamatnu stopu ishodio pravomoćnu presudu, ukazavši da on čitajući Ugovor o kreditu nije niti primijetio odredbu o naknadi za obradu kredita niti mu je netko u banci na to ukazao niti pojasnio na što se ta naknada odnosi. Također je naveo da je kredit namjenski potrošio na način da je kredit isplaćen na račun autokuće gdje je kupio automobil, a automobil je koristio isključivo za potrebe svoje obitelji, a ne za neku registriranu djelatnost.

17. Prema čl. 295. ZOO-a/05 opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

18. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

19. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju članka 6. toč. 1. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba članka 6. toč. 1. Ugovora o kreditu, primjenom članka 81. stavak 1. ZZP/03, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. ZZP/03.

20. Slijedom navedenoga sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetan čl. 6. toč. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,10% na iznos kredit, budući da je ponašanje tuženika rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama stranaka budući da je tužitelj platio predmetnu naknadu koja prema podacima tuženika iznosi od 216,89 eura, a da pritom nije na jasan način obrazloženo koliko troškovi kredita iznose.

21. Radi svega gore navedenog stav je suda da je odredba Ugovora o kreditu iz čl. 6. toč. 1. o naknadi za obradu kredita nepoštena ugovorna odredba u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna.

22. Neosnovan je prigovor zastare, jer je čl. 328. ZOO/05 propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela čl. 6. toč. 1. Ugovora o kreditu.

23. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci, te je utvrđeno da je pobijana odredba ugovora ništetna ujedno je temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i 1111. st. 1. ZOO- a/05 naloženo tuženiku da tužitelju isplati iznos od 216,89 eura s kamatom od dana kada je tužitelju navedeni iznos uskraćen prilikom isplate kredita jer se tuženik temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a/05 ima smatrati nepoštenim stjecateljem.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23) i to trošak sastava zahtjeva za dostavu dokumentacije (Tbr. 7/1-25 bodova), trošak sastava tužbe (Tbr. 7/1-25 bodova), trošak sastava jednog obrazloženog podneska od 3. veljače 2025. (Tbr. 8/1-25 bodova) i trošak pristupa njegovog punomoćnika na ročište od 3. travnja 2025., koje je odgođeno prije upuštanja u raspravljanje (Tbr. 9/5- 6,25 bodova, trošak zastupanja na ročištima od 11. lipnja 2025. i 18. prosinca 2025., na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari (Tbr. 9/1-25 bodova za svako ročište). Uzimajući u obzir vrijednost jednog boda od 2,00 eura, trošak zastupanja po punomoćniku iznosi 262,50 eura.

24.1. Također mu je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 6,64 eura temeljem Tbr. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" 37/23 u daljem tekstu Uredba) a u svezi s čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18 i 51/23 u daljem tekstu ZSP) i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu 6,64 eura temeljem Tar. br. 2. Uredbe a u svezi s čl. 7. toč. 3. ZSP-a, tako da ukupno dosuđen trošak iznosi 275,78 eura.

24.2. Tužitelju se temeljem gore navedenih odredbi Uredbe i ZSP-a nije mogao priznati zatraženi trošak sudske pristojbe presudu preko gore navedenog iznosa,

25. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je tužitelj postavio zahtjev za naknadom ovog troška.

26. Zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova je odbijen primjenom članka 154. stavak 1. ZPP-a

27. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Županji, 27. siječnja 2026.

Sudac

Anica Pastović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka iste.

Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.

O tome obavijest:

1. Hana Lukić Hob, odvjetnica u Vinkovcima,

2. Jurica Barbarić, odvjetnik u Vinkovcima.