Poslovni broj: P-7650/2025-4
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Zrinki Berečki, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice RT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Matko Novinc, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Erste & Steiermarkische Bank d.d., Rijeka, Jadranski trg 3A, OIB: 23057039320, radi utvrđenja ništetnosti, dana 27. siječnja 2026.
p r e s u d i o j e:
I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba sadržana u članku 10. Ugovora o kreditu br. 5102852443 dana 15. veljače 2006.g. koji su zaključili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, a koja glasi:
„Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 1,500 % (jedan cijelih pedeset posto) naknade na iznos kredita, odnosno minimalno =200,00 HRK (dvjestoHRK), obračunate s datumom Ugovora.“
II/ Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 303,10 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 27. siječnja 2026. pa do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje:
1.Tužiteljica u tužbi od 29. studenog 2025. navodi da je s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu broj: 5102852443 od 15. veljače 2006., prema kojem joj je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznos od 23.390,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj, a koji se iznos kredita tužiteljica obvezala, uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama, vratiti u vrijeme i na način utvrđen istim ugovorom. Sukladno čl. 7. predmetnog Ugovora ugovoreno je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u iznosu od 160,76 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatim prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. U trenutku isplate kredita (01.04.2006.) tečaj CHF po srednjem tečaju tuženika u odnosu na Kunu iznosio je 4,6794 Kn za 1 CHF. Člankom 10. Ugovora o kreditu određena je naknada za obradu kreditnog zahtjeva- 1,500 % od iznosa kredita, a koju je tuženik naplatio jednostrano prilikom isplate kredita, odnosno ustegnuo od ukupnog isplaćenog iznosa kredita. Tužiteljica je predmetni kredit sklopila kao potrošač te se radi o potrošačkom ugovoru o kreditu (ugovoru o potrošačkom zajmu) sukladno čl. 3. toč. 1. u svezi s čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/2003- dalje u tekstu ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, s obzirom da kredit nije namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice. U odnosu na ništetnost navedene ugovorne odredbe tužiteljica ističe da je odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22, 156/2022 i 155/23, dalje:ZOO) propisano da su opći uvjeti Ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru. Odredbom čl. 269. ZOO-a propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju, a st. 2. propisano je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva dok je u čl. 270. ZOO-a propisano da, kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, ističe da je odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, u st. 2. propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je čl. 87. st. 1. ZZP/03 propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Ističe da se u konkretnom slučaju radi o tipičnom formulacijskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika, koji korisnik kredita može ili potpisati ili ne, odnosno po principu –uzmi ili ostavi. Isti ugovor sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom prvog korištenja kredita platiti kreditoru naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,500 % od iznosa odobrenog kredita, međutim u Ugovoru nije navedeno od čega se sastoji navedena naknada niti zašto je baš određena u tom iznosu. S obzirom na navedeno jasno je da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja, a koji su sadržani u samom ugovoru po prirodi stvari ni ne može pojedinačno pregovarati, pa je logično da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornim odredbama Ugovora. Tužiteljica ponavlja da je potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03, odnosno fizička osoba koja navedeni Ugovor o kreditu nije sklopila u svrhu koja bi bila namijenjena njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, iz čega proizlazi da nema pravnih znanja koja su potrebna da bi mu takva odredba bila jasna i lako razumljiva i to sve za razliku od tuženika, koja je sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu pristupila u okviru svoje djelatnosti. Tuženik navedenom naknadom nije pokrio niti troškove likvidnosti, a niti nemogućnost plasiranja kredita na tržište, niti da je pretrpio štetu, već tužitelj smatra da se u konkretnom slučaju radi o uračunavanju kamata protivno čl. 1024. st. 4. ZOO-a. Tužiteljica nadalje ističe kako je predmetni Ugovor prethodno pripremio tuženik budući da isti Ugovor ima njegovu brojčanu oznaku te stranke o spornim odredbama nisu posebno pregovarale, a tome u prilog ide i okolnost što je tuženik sam sebi ostavio na dispoziciju i slobodu određivanje visine naknada bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Iako je odredba čl. 10. ugovora o kreditu lako uočljiva jer je ista pisana istom veličinom slova kao i ostale ugovorne odredbe, ali nije jasna, jer se izričito ne navodi o kojim uvjetima se radi već se paušalno navodi da se naknada plaća jednokratno prilikom prvog korištenja kredita, ali se ne navodi na što se točno ta naknada odnosi, što se tim troškom pokriva te ostale parametre kako bi potrošač mogao donijeti konkretnu odluku prilikom sklapanja ugovora, te samim time ista odredba nije lako razumljiva prosječnom potrošaču, odnosno tužiteljici, a što je sve, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Stoga ističe da se radi o nepoštenoj odnosno ništetnoj ugovornoj odredbi u smislu čl. 87.st.1. ZZP/03 te tužbenim zahtjevom predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl.10. predmetnog Ugovora o kreditu sadržaja pobliže navedenog pod točkom I/ izreke, uz naknadu parničnog troška zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate.
2. Tuženik je rješenjem od 8. prosinca 2025. pozvan na davanje odgovora na tužbu, u roku od 30 dana od dana dostave iste, te je upozoren da će u protivnom sud donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe), a tužba i navedeno rješenje tuženiku su dostavljeni 10. prosinca 2025.
3. Budući osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnosti dokazima koje je podnijela tužiteljica, niti opće poznatim činjenicama, a ne postoje ni opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi za podnošenje odgovora na tužbu, tužbeni zahtjev je u cijelosti prihvaćen, temeljem odredbe čl. 331. b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 70/22,114/22 i 153/23, dalje: ZPP).
4. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1 i čl. 155 st. 1 ZPP-a.
4.1. Tužiteljici je u svezi zastupanja po ovlaštenom punomoćniku odvjetniku, primjenom Tbr. 7/1, Tbr. 54. i Tbr.46 važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, priznat trošak sastava tužbe s PDV-om od 25% u iznosu od 250,00 EUR, kao i zatraženi troškovi plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 26,55 EUR i sudske pristojbe za presudu zbog ogluhe u iznosu od 26,55 EUR (Tbr. 1 i Tbr. 2 toč. 2 Tarife sudskih pristojbi), tako da ukupno dosuđeni parnični trošak tužiteljici iznosi 303,10 EUR.
4.2. Odluka o tijeku i stopi zateznih kamata na dosuđeni parnični trošak, temelji se na odredbama čl. 151.st.3. ZPP-a i čl. 29 st. 2. ZOO-a.
U Zagrebu, 27. siječnja 2026.
Sutkinja:
Zrinka Berečki
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude zbog ogluhe dopuštena je žalba Županijskom sudu.
Žalba se podnosi putem ovog suda pisanim podneskom u 4 primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave otpravka ove presude (čl. 348 st. 1. ZPP-a).
Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).
DNA:
1. pun. tužiteljice uz rješenje o sudskoj pristojbi za presudu zbog ogluhe (26,55 EUR)
2. tuženiku
