Republika Hrvatska

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški

Nova Gradiška

Poslovni broj: P-404/2023-45

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E  I  P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu - Stalna služba u Novoj Gradiški u ime Republike Hrvatske po sucu Željki Paunović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima Igor Golovrški i Darko Samardžija, odvjetnicima iz Nove Gradiške, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 zastupanog po punomoćnici Maji Čuljak odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne javne rasprave dana 12. prosinca 2025., održane u nazočnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnice tuženika a u nenazočnosti uredno pozvanog tužitelja osobno, te nakon objave presude dana 27. siječnja 2026.

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe izvršena podneskom tužitelja od 17. rujna 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7.2. ugovora o kreditu broj ugovora 9010948322 koji je sklopljen između tužitelja BU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula na način da korisnik kredita anuitete plaća u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja anuiteta prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog ugovora.

II Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju BU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 dana isplati iznos od 7.050,92 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena koja teče do 31.srpnja 2015.g., od 1.kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče koja teče kako slijedi:

na iznos od 5,15 EUR od 1. listopada 2010. do naplate

na iznos od 9,78 EUR od 3. studenoga 2010. do naplate

na iznos od 14,26 EUR od 7. prosinca 2010. do naplate

na iznos od 19,71 EUR od 12. siječnja 2011. do naplate

na iznos od 15,79 EUR od 8. ožujka 2011. do naplate

na iznos od 5,42 EUR od 8. ožujka 2011. do isplate

na iznos od 10,47 EUR od 10. ožujka 2011. do isplate

na iznos od 0,02 EUR od 1. travnja 2011. do isplate

na iznos od 15,54 EUR od 2. travnja 2011. do isplate

na iznos od 16,17 EUR od 1. svibnja 2011. do isplate

na iznos od 0,59 EUR od 29. listopada 2011. do isplate

na iznos od 22,58 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate

na iznos od 5,55 EUR od 30. studenoga 2011. do isplate

na iznos od 20,22 EUR od 28. travnja 2011. do naplate

na iznos od 11,54 EUR od 28. travnja 2011. do naplate

na iznos od 19,78 EUR od 1. lipnja 2012. do naplate

na iznos od 15,28 EUR od 1. lipnja 2012. do naplate

na iznos od 2,84 EUR od 22. lipnja 2012. do naplate

na iznos od 25,11 EUR od 3. listopada 2012. do naplate

na iznos od 24,84 EUR od 3. listopada 2012. do naplate

na iznos od 4,55 EUR od 3. listopada 2012. do naplate

na iznos od 27,12 EUR od 24. listopada 2012. do naplate

na iznos od 27,00 EUR od 24. listopada 2012. do naplate

na iznos od 17,99 EUR od 24. listopada 2012. do naplate

na iznos od 0,41 EUR od 24. listopada 2012. do naplate

na iznos od 27,61 EUR od 14. studenoga 2012. do isplate

na iznos od 19,81 EUR od 14. studenoga 2012. do isplate

na iznos od 9,33 EUR od 14. studenoga 2012. do isplate

na iznos od 21,01 EUR od 1. siječnja 2013. do naplate

na iznos od 7,97 EUR od 1. siječnja 2013. do naplate

na iznos od 25,43 EUR od 24. siječnja 2013. do naplate

na iznos od 25,33 EUR od 24. siječnja 2013. do naplate

na iznos od 8,40 EUR od 24. siječnja 2013. do naplate

na iznos od 6,32 EUR od 24. siječnja 2013. do naplate

na iznos od 18,80 EUR od 1. ožujka 2013. do naplate

na iznos od 12,01 EUR od 1. ožujka 2013. do naplate

na iznos od 25,23 EUR od 12. travnja 2013. do naplate

na iznos od 16,15 EUR od 12. travnja 2013. do naplate

na iznos od 28,19 EUR od 25. travnja 2013. do naplate

na iznos od 28,07 EUR od 25. travnja 2013. do naplate

na iznos od 13,12 EUR od 25. travnja 2013. do naplate

na iznos od 3,04 EUR od 25. travnja 2013. do naplate

na iznos od 24,76 EUR od 30. svibnja 2013. do naplate

na iznos od 13,23 EUR od 30. svibnja 2013. do naplate

na iznos od 1,98 EUR od 30. svibnja 2013. do naplate

na iznos od 26,28 EUR od 25. lipnja 2013. do naplate

na iznos od 24,10 EUR od 25. lipnja 2013. do naplate

na iznos od 6,17 EUR od 25. lipnja 2013. do naplate

na iznos od 25,89 EUR od 20. srpnja 2013. do naplate

na iznos od 19,76 EUR od 20. srpnja 2013. do naplate

na iznos od 10,37 EUR od 20. srpnja 2013. do naplate

na iznos od 23,32 EUR od 1. kolovoza 2013. do naplate

na iznos od 15,78 EUR od 1. kolovoza 2013. do naplate

na iznos od 6.225,75 EUR od 9. rujna 2015. do naplate

III Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju BU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku 15 naknadi parnični trošak postupka u iznosu od 1.773,17€ zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije financiranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena koja teče koja teče od dana presuđenja 27. siječnja 2026. do isplate.

IV Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi sukladno odredbi članka 11. stavak 1. točka 20. Zakona o sudskim pristojbama.

Obrazloženje

1. Tužitelj je tužbom od 1.6.2023. utužio tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate iznosa od 3.290,22€. U tužbi navodi da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio ugovor o kreditu broj 9010948322 koji je solemniziran po javnom bilježniku Dražen Zima iz Nove Gradiške dana 16. siječnja 2006. pod poslovnim brojem OU-18/2006. Odredbom članka 7.2. navedenog ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula na način da korisnik kredita otplaćuje anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećim na dan plaćanja prema otplatnoj tablici.

Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4.srpnja 2013.g. utvrđeno je kako je tuženik u razdoblju od 01.06.2004.godine do 31.12.2018.godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koje je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ova je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14.lipnja 2018.g.

Sukladno odredbi čl. 502 c Zakona o parničnom postupku fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1 Zakona o parničnom postupku (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) da su određenim postupanjem uključivši i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Na dan sklapanja ugovora o kreditu srednji tečaj tuženika za CHF bio je 4,759291. Međutim, naknadno dolazi do rasta tečaja CHF tako da tužitelj potražuje isplatu preplaćenih iznosa temeljem valutne klauzule koji se ogledaju u razlici između navedenog tečaja CHF i tečaja koji je bio primjenjivan za izračun pojedinog anuiteta. Sukladno navedeno tužitelj ima i pravni interes za utvrđenjem ništetnom ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli.

Tužitelj se putem punomoćnika obratio tuženiku sa zahtjevom za isplatu temeljem preplaćenih iznosa temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, ali je tuženik taj zahtjev odbio. Tužitelj predlaže da sud, po provedenom postupku usvoji tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 7. točka 2 Ugovora o kreditu od 16.1.2006. u pogledu ugovorene valutne klauzule te radi isplate iznosa od 3.290,22€ radi primjene valutne klauzule u otplati kredita.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbenom zahtjevu kao neosnovanom u cijelosti kako u pogledu osnova tako i u pogledu visine. Navodi da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe u ugovoru sklopljenom između stranaka te da se tužitelj ne može pozivati na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 na koju se poziva. Valutna klauzula koja je ugovorena u predmetnom ugovoru o kreditu je u bankarstvu prisutna radi očuvanja vrijednosti novca i dopuštena je te je zakonodavac dopustio mogućnost ugovaranja iste Zakonom o izmjenama i dopunama ZOO-a iz 1994. (NN 3/94). Volja ugovornih stranaka je izražena u potpisanom ugovoru o kreditu te sud nije ovlašten tumačenjem pronalaziti drugu volju ugovornih strana od onih kako su iste navedene u ugovoru jer su stranke jasno i nesumnjivo izrazile svoju volju te potvrdile sklapanjem i potpisivanjem pismenog ugovora o kreditu. Svojim potpisom potvrdile su da su upoznate sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrdile da ih je banka informirala o posljedicama i mogućim rizicima promjene tečaja CHF (čl. 11 ugovora) kao i da su upoznate s Općim uvjetima poslovanja tuženika te da pristaju na njihovu primjenu. Javnobilježnički akt svojom snagom obvezuje stranke kao i presuda te predstavlja istinitu i nespornu volju među strankama potpisnicima javnobilježničkog akta jer je Ugovor o kreditu solemniziran. Tužena poriče da tužitelj ne bi bio informiran o svim odredbama ugovora o kreditu te da mu iste nisu objašnjene a iz priloga uz tužbu proizlazi da je tužitelj prihvatio i sve rizike koji mogu utjecati na visinu anuiteta kroz razdoblje korištenja ugovora. Tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama ocjenjujući da mu isti najviše odgovara prema njegovim mogućnostima. Tužitelj je trebao uložiti dužnu pažnju u vidu dobrog domaćina za donošenje svojih odluka i brinuti o svojim interesima više nego što bi to drugi trebali jer ako nije imao saznanja o uvjetima ugovora o kreditu tada bi banka preuzela cjelokupnu odgovornost za svoje postupanje i za postupanje potpuno poslovno sposobnog korisnika kredita. Banka nudi više različitih usluga i proizvoda a potrošač može odabrati onaj koji mu najviše odgovara njegovim potrebama i mogućnostima. I kroz postupak solemnizacije ugovora tužitelj je kao korisnik kredita upoznat sa svim ugovornim odredbama. Tuženik se protivi financijskom vještačenju jer isto ne počiva na ugovornom odnosu stranaka i dokumentaciji u spisu. Prigovara se da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbi Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07… 56/13) sukladno Uredbi broj 1215/2012 i preostaloj pravnoj stečevini Europske unije. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja za iznos koji je manje plaćen od onog kako to tužitelj potražuje i kada je tečaj bio niži od onog koji tužitelj postavlja kao relevantan uz napomenu da nema osnova za isplatu. Ističe se i prigovor zastare u cijelosti u odnosu na postavljeni tužbeni zahtjev sukladno čl. 241 ZOO-a. Kako je u slučaju tužitelja došlo do zatvaranja obveze i ispunjenja ugovora u cijelosti primjenom čl. 326 st. 1 ZOO-a ništetnost se više ne može isticati pa se predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu parničnih troškova tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze uvidom u priloge uz tužbu, ugovor o kreditu od 12. siječnja 2006. ovjerenog sa 16.1.2006., u prikaz tečajne liste tuženika, u plan otplate, u pregled uplate po kreditima, u dopis tuženika tužitelju, u odgovor na tužbu, u podneske stranaka, u pismeni nalaz vještaka Borisa Belunjak od 31. kolovoza 2025. i očitovanje od 16. studenog 2025., u usmeno očitovanje financijskog vještaka na ročištu od 12. prosinca 2025., u iskaz saslušanog tužitelja KU, u dostavljenu dokumentaciju tuženika, u podnesak od 25. lipnja 2025., plan otplate na dan 5. lipnja 2025., u knjigovodstvene kartice, u knjigovodstveno stanje za razdoblje od 1. siječnja do 31. prosinca 2006., u ugovor o nagodbi od 19. kolovoza 2015..

4. Tužitelj BU iskazao je da je podigao namjenski kredit za adaptaciju stambenog objekta i zatvaranja ranijeg kredita u drugoj banci u 2006. godini. Kredit je podignut u poslovnici Privredne banke u Novoj Gradiški. U banci su mu preporučili taj kredit kao povoljan a to je bio kredit vezan za CHF. Po zanimanju je vozač i u vrijeme podizanja kredita je bio instruktor u auto školi do 2013.g. a nakon toga je radio kao vozač. Bio je nositelj obrta od 2009. do 2013. i to je bio obrt za ugostiteljstvo i bio je u najmu tuđeg prostora. Sredstva od kredita su bila utrošena za adaptaciju kuće 2006. a nisu utrošena za obavljanje ugostiteljske djelatnosti jer je taj obrt otvorio nekoliko godina nakon dizanja kredita. Nije obavljao nikakve vodeće upravljačke pozicije niti bio direktor društva osim što je imao obrt u razdoblju od 2009. do 2013. Nekretninu koju je kupio i adaptirao kreditom služi za stanovanje tužitelja i njegove obitelji i nikada se nije iznajmljivala. Obrt nije bio prijavljen na adresi gdje je stanovao nego misli da je bio na lokalu u kojem je obavljao djelatnost. Kredit je plaćao isključivo sam i to trajnim nalogom. Ne sjeća se da li je čitao ugovor o kreditu ili mu je isti usmeno objašnjen od strane osobnog bankara u poslovnici tuženika. Kredit je u cijelosti otplaćen i nije bilo konverzije za isti. Osobni bankar ga nije upozorio na opasnost od enormnog rasta tečaja CHF te ne bi sklopio takav ugovor o kreditu da je znao da će tečaj CHF tako enormno narasti.

5. Provedeno je financijsko vještačenje po financijskom vještaku Borisu Belunjak kojem je rješenjem naloženo da izračuna koji je iznos u kunama tužitelj preplatio temeljem valutne klauzule uzimajući u obzir tečaj CHF tuženika na dan stavljanja kredita na raspolaganje i tečajeva koji su primijenjeni za izračun pojedinog anuiteta na način da prikaže pojedine iznose preplata i datume kada su iste učinjene kao i ukupan iznos preplate. Takvom financijskom vještačenju tuženik se protivio.

6. Nakon provedenog financijskog vještačenja te dostave pismenog nalaza vještaka od 31.8.2025. (str. 219 do 235 spisa) tužitelj je po punomoćniku a shodno dostavljenom nalazu podneskom od 17.9.2025. (str. 236 spisa) precizirao tužbeni zahtjev na način da je isti povećao sa iznosa iz tužbe od 3.290,22€ na iznos od 7.050,92€ zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine mjesečne iznose kako je to navedeno u izreci presude. Tužitelj navodi da prihvaća pismeni nalaz sudskog financijskog vještaka te na njega nema primjedbi. Navodi da je vještak utvrdio da je uslijed rasta tečaja CHF tužitelj preplatio iznos od 7.161,32€ a uslijed pada tečaja CHF je platio manji iznos od 110,40€ pa uvažavajući postojanje manje plaćenog iznosa tužitelj potražuje razliku od sada utuženih 7.050,92€.

7. Tužena strana se protivila preinaci tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 17.9.2025. (str. 238 spisa) te povećanju tužbenog zahtjeva no sud istu preinaku dopušta a sve sukladno odredbi čl. 39 st. 2 ZPP-a (NN 70/19) gdje se navodi da iznimno od odredbe st. 1 čl. 39 tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako bez svoje krivnje nije mogao istu preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Ista odredba se primjenjuje od 1. rujna 2019. kada je stupila na snagu a sve sukladno odredbi č. 117 st. 2 istog zakona. Tužitelj ne raspolaže stručnim znanjem kojim raspolaže vještak pa pri izračunu kod sastava tužbe i preciziranja iznosa tužbenog zahtjeva opravdano nije mogao naznačiti točan iznos koji utužuje a koji se mogao naznačiti tek nakon provedenog financijskog vještačenja. Isti zaključak o dopuštenosti preinake u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem donesen je na Sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH u Zagrebu od 26.11.2021. gdje je usvojen zaključak o dopuštenosti preinake tužbenog zahtjeva u takvim predmetima.

Tužena strana prigovara nalazu financijskog vještaka navodeći da isti nije izrađen sukladno pravilima struke i dokumentacije u spisu te ističe prigovor zastare na iznose koji su utuženi preinačenim tužbenim zahtjevom u podnesku tužitelja od 17.9.2025. Ističe da su stranke sklopile Ugovor o nagodbi od 19.8.2015. kojim su riješili svoje ugovorne odnose vezano za predmetni kredit broj 9010948322 od 12. siječnja 2006. koji je ovjeren kod javnog bilježnika sa 16.1.2006. Istim ugovorom o nagodbi stranke su dogovorile način isplate duga koji je na dan 19.8.2015. iznosio prema čl. 3. st. 1. Ugovora o nagodbi 39.066,46 CHF a u točki 2. istog članka 3. su se usuglasile da dug nije sporan te da se dužnici odriču bilo kakvih prigovora u pogledu njegove visine i nastanka.

U čl. 4 Ugovora o nagodbi od 19.8.2015. (str. 244 spisa) koja je ovjerena sa 8.9.2015. dužnici ugovaraju dinamiku isplate i iznos duga koji će banka otpustiti 10.073,96CHF nakon što dužnici, ovdje tužitelj, uplati iznos odnosno gotovinsku uplatu iznosa od 185.262,08kn što predstavlja 28.992,50 CHF preračunato po srednjem tečaju za CHF od 6,39 najkasnije do 31.10.2015. a ostatak duga od 10.073,96 CHF banka će otpustiti po potpisu ovog ugovora i nakon što dužnici uplate iznos iz prethodnog stavka s čime su dužnici suglasni. Uplatom dužnog iznosa banka će isti koristiti za podmirenje glavnice a banka se po izvršenoj uplati obvezuje obustaviti sve sudske postupke koji se vode protiv dužnika. Ukoliko dužnici ne izvrše uplatu kako je navedeno u čl. 4. Ugovora o nagodbi, Ugovor o nagodbi se smatra raskinutim te banka nije u obvezi otpustiti dio duga i zadržava pravo nastaviti i pokrenuti postupak prisilne naplate putem suda uz pravo zadržava svih do tada izvršenih uplata.

Punomoćnik tuženika nije imao primjedbe na matematički izračun iz pismenog nalaza financijskog vještaka a ostao je kod svih prigovora pravne naravi iz odgovora na tužbu i ostalih podnesaka tuženika. Nalaz da je zasnovan na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovoren fiksni tečaj a što po tuženiku nije bila ugovorna volja stranaka te da to ne proizlazi iz sklopljenog ugovora te da stoga tuženik osporava nalaz i mišljenje vještaka.

8. U pismenom nalazu financijskog vještaka od 31.8.2025. izračunata je preplata anuiteta po osnovi tečajne razlike između srednjeg tečaja tuženika za CHF na dane plaćanja po kreditu u odnosu na srednji tečaj tuženika za CHF na dan isplate kredita te je u tablici 3 naveden izračun valutnih razlika za otplaćenu glavnicu kredita s prikazom ukupno plaćenih razlika te je više plaćena glavnica kredita zbog primjene tečaja CHF za kune na dan plaćanja u iznosu od 7.161,32€ dok je manje plaćena glavnica kredita zbog primjene tečaja 110,40€ a tužitelj je prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva uzeo u obzir manje plaćeni iznos koji je odbio od više plaćenog iznosa te je utužio iznos od 7.050,92€.

Od ukupno isplaćene glavnice kredita od 43.323,00 CHF, tužitelj je tuženiku kao kreditoru do prije otkaza kredita otplatio 11.109,11 CHF glavnice kredita u protuvrijednosti u kunama, a nakon otkaza kredita iznos od 28.992,50 CHF u protuvrijednosti u kunama (ugovoreno Ugovorom o nagodbi od dana 19.08.2015. godine). Time je tužitelj tuženiku otplatio ukupno 40.101,61 CHF glavnice kredita, dok razliku od 3.221,39 CHF (razlika između isplaćene glavnice kredita od 43.323,00 CHF i otplaćene glavnice kredita od 40.101,61 CHF) tuženik je kao kreditor očekivano otpisano u svojim poslovnim knjigama vidljivo na partiji spornog potraživanja 7611014056 na kontu 514007800. U nalazu vještačenja, kako je vidljivo u tablici 3, obračun realiziranih valutnih razlika obračunat je na ukupno otplaćenu glavnicu kredita od 40.101.61 CHF, a obračun je diferenciran na period prije i nakon otkaza kredita. U obračunu u nalazu vještačenja korišten je srednji tečaj tuženika kao kreditora za 1 CHF za kune za isplatu kredita na dan isplate kredita, a za otplatu kredita srednji tečaj tuženika kao kreditora za 1 CHF za kune na dane plaćanja glavnice kredita, a što je i stvarno primijenjeno u kreditnom odnosu u obračunu isplate kredita i obračunu plaćanja glavnice kredita od strane kreditora. Podatci o tečajevima CHF za kune korišteni su iz javno dostupnih podataka objavljenih na Internet stranicama tuženika, a koje vještak od ranije posjeduje. Za kredit nije provedena konverzija kredita prema zakonskim propisima iz CHF u EUR, jer je kredit prijevremeno djelomično otplaćen i djelomično otpisan temeljem Ugovora o nagodbi od dana 19.08.2015. godine, a što je proknjiženo u poslovnim knjigama tuženika.

9. U pismenom očitovanju vještaka na primjedbe tuženika vještak navodi da je u nalazu vještačenja prikazao zadužene anuitete u CHF prema primijenjenim uvećanim redovnim kamatnim stopama u odnosu na anuitet određen početno ugovorenom redovnom kamatnom stopom. (tablica 1.)

U tablici 2 prikazan je i izračunat „test“ s logikom u kojem su isključeni utjecaje promjena redovne kamatne stope, te primijenjeni anuiteti u CHF preračunati su iz CHF u kune prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita 19.01.2006. godine za 1 CHF=4,772066 kuna. Do otkaza kredita obuhvaćeni su anuiteti od 01. do 105. u kojem je izračunato da bi tužitelj prema primijenjenim redovnim kamatnim stopama platio ukupno anuiteta od 30.646,32 CHF, što prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita iznosi 146.246,38 kuna (izračunato po pojedinim anuitetima pa zbrojeno).

Uz povećanje redovne kamatne stope, a da nije ugovorena tzv. „valutna klauzula“, tužitelj bi platio ukupni iznos od 146.246,38 kuna do otkazanog knjiženog kredita na sumnjiva i sporna potraživanja do 31.10.2014. godine. Tužitelj je stvarno platio iznos do 31.10.2014. godine od 157.968,54 kune. Da je primijenjena promjenjiva redovna kamatna stopa (kao što je primijenjena samo veća u odnosu na početno ugovorenu), a da nije primijenjena tzv. „valutna klauzula“ tužitelj na dan otkaza kredita, odnosno na dan knjiženja potraživanja iz ovog kreditnog odnosa na sumnjiva i sporna potraživanja ne bi bio dužan tuženiku, već bi bio u preplati u iznosu od 11.722,16 kuna. U tablici 3. vještak je izračunao za otplaćenu glavnicu kredita do otkaza kredita i nakon otkaza kredita valutne razlike, između otplaćene glavnice kredita u CHF preračunate prema srednjem tečaju tuženika za CHF za kune u otplati kredita, u odnosu na otplaćenu glavnicu kredita u CHF preračunatu iz CHF prema srednjem tečaju tuženika za CHF za kune na dan isplate kredita, što je prikazano u tablici 3 nalaza vještačenja, a izdvojeno rekapitulacijom u pismenom očitovanju vještaka na primjedbe tuženika u tablici 1.(str. 263.spisa).

U točki II.4. nalaza vještačenja (str. 232 spisa) vještak je naglasio sudu da je do otkaza kredita od ukupno isplaćene glavnice kredita od 43.323,00 CHF, tužitelj tuženiku kao kreditoru do prije otkaza kredita otplatio 11.109,11 CHF glavnice kredita u protuvrijednosti u kunama, a nakon otkaza kredita iznos od 28.992,50 CHF u protuvrijednosti u kunama (ugovoreno Ugovorom o nagodbi od dana 19.08.2015. godine). Time je tužitelj tuženiku otplatio ukupno 40.101,61 CHF glavnice kredita, dok razliku od 3.221,39 CHF (razlika između isplaćene glavnice kredita od 43.323,00 CHF i otplaćene glavnice kredita od 40.101,61 CHF) tuženik je kao kreditor očekivano otpisano u svojim poslovnim knjigama vidljivo na partiji spornog potraživanja 7611014056 na kontu 514007800. Iznos od otpisane glavnice kredita od 3.221,39 CHF prema srednjem tečaju tuženika za 1 CHF=4,772066 kuna na dan isplate kredita 19.01.2006. godine iznosi 15.372,69 kuna.

Prema Ugovoru o nagodbi sklopljenom između tuženika kao vjerovnika i tužitelja kao dužnika, na dan 19.08.2015. godine (koju je tuženik dostavio tek na zahtjev vještaka tijekom izrade nalaza vještačenja vještaku i vještak ga je dostavio sudu dana 30.08.2025. godine) konstatirano je ukupno nespecificirani dug tužitelja prema tuženiku u iznosu od 39.066,46 CHF, od čega dospjela neplaćena glavnica od 32.213,89 CHF, a zatezne kamate, naknade i troškovi od 6.852,57 CHF. Uvjet otpisa dijela duga od 10.073,96 CHF je bio uvjet da tužitelj plati tuženiku do 31.10.2015. godine iznos od 28.992,50 CHF, što je ovaj i učinio dana 08.09.2015. godine. Uplaćeni iznos dana 08.09.2015. godine od tužitelja u korist tuženika od 28.992,50 CHF knjižen je kao otplaćena glavnica kredita u poslovnim knjigama tuženika.

10. Financijski vještak Boris Belunjak na ročištu od 12. prosinca 2025. se usmeno očitovao na primjedbe tužene strane te navodi da ostaje u cijelosti kod svog pismenog nalaza kojeg je za potrebe ovog suda izradio dana 31. kolovoza 2025. i očitovanja na podnesak punomoćnika tuženika od 21. listopada 2025. i o tome da je očitovanje dostavio sudu 16. studenog 2025.

Tijekom izrade nalaza vještačenja obratio se punomoćnicima tuženika sa zahtjevom dostave dodatne dokumentacije koju je ponaosob naveo kao i tekstom da dostavi drugu dokumentaciju ukoliko smatraju da je potrebna.

Tijekom izrade nalaza vještačenja utvrdio je iz teksta priloženih isprava da je sklopljena nagodba u ovom kreditnom odnosu i istu je ponovno zatražio od pun. tuženika koju su dostavili 27. kolovoza 2025., a koju je uz nalaz vještačenja dostavio sudu. Kreditni odnos između tužitelja i tuženika u otplati kredita tekao je da je tuženik obračunavao anuitete u CHF prema stvarno primijenjenim kamatnim stopama u otplati kredita i iste su povećane u odnosu na početno ugovoreno. Tužitelj nije plaćao tako zadužene i obračunate anuiteta u CHF po primijenjenim redovnim kamatnim stopama već je plaćao neredovito u zaokruženim iznosima u određenim periodima uopće nije plaćao, plaćao je zaokružene iznose, a iz opisanog ne može se povezati uplate tužitelja u kunama sa stvarno primijenjenim anuitetima u CHF prema stvarno obračunatim kamatnim stopama, a obračunate iz CHF u kune prema ugovorenom srednjem tečaju tuženika na dane plaćanja.

Iz tog razloga u ovom kreditom odnosu u točki 2. provedeno je logički "test" u kojem je preračunat stvarno primijenjeni anuitet u CHF prema tečaju na dan isplate kredita 19. siječnja 2006. (1 CHF = 4,772066 kuna) te za tako izračunati logički pristup za ukupno zadužene anuiteta do prijenosa kredita na sporna potraživanja u ukupnom iznosu od 30.646,32 CHF tužitelj bi trebao platiti iznos od 146.246,38 kn. Izračun je vidljiv u tablici 2. u kolonama od 3 – 6. U istoj tablici u kolonama od 7-10 iz dokumentacije tuženika utvrđene su za isti period ukupne uplate od 157.968,54 kune. Ovim logičkim testom, iako tuženik nije povezivao svoje uplate s zaduženim anuitetima u otplati kredita, kako je prethodno obrazložio, za zaključiti je da nije primijenjena tzv. "valutna klauzula" u otplati kredita, tuženik bi primio dovoljno uplaćenih sredstava od tužitelja u navedenom periodu do otkaza kredita.

U daljnjem tijeku nalaza vještačenja, s obzirom na utvrđeni logički test, a uvažavajući nepovezivost u otplati kredita između zaduženih anuiteta i uplata tužitelja, prema knjigovodstvenoj dokumentaciji za utvrđenu otplaćenu glavnicu kredita (tablica 3. kolona 3) prema tečaju na dan isplate kredita preračunata je utvrđene otplaćena glavnica kredita iz CHFu kune i ista za ukupno otplaćenu glavnicu kredita iznosi 191.367,58 kn, odnosno do otkaza kredita 53.013,45 kuna, a nakon otkaza kredita 138,354,13 kuna. Da nije primijenjena valutna klauzula u otplati kredita, tužitelj bi bio dužan uplatiti navedene iznose.

U tablici 3 u kolonama od 6-8, a uvažavajući otplaćenu glavnicu kredita u CHF iz kolone 3, preračunate su matematički ovim nalazom vještačenja prema dokumentaciji tuženika, uvažavajući datume otplate i srednji tečaj tuženika na dane plaćanja novčani iznosi u kunama u koloni 7.

Ukupno, a na bazi pojedinih anuiteta izračuna, uplaćeno je 244.492,76 kn, s tim da se dio do otkaza kredita odnosi na iznos od 59.230,68 kn, a nakon otkaza kredita iznos od 185.262,08 kn.

Na bazi tako opisanih izračuna matematički je utvrđena razlika više plaćenog u ukupnom iznosu od 53.125,18 kn/705,92 eura, ukupna razlika do otkaza kredita 6.217,23 kn/825,7 eura i ukupna razlika nakon otkaza kredita 46.907,95 kn /6225,75 eura.(str.229 spisa)

Primarno izračunati novčani iznosi sadrže i više i manje plaćene iznose, te su nadalje utvrđeni i samo više plaćeni iznosi i samo manje plaćeni iznosi, a što je vidljivo u tablici 3 nalaza po pojedinačnim anuitetima i ukupno za cjelokupnu otplatu ukupno do otkaza kredita i ukupno nakon otkaza kredita.

U podnesku pun. tuženika u kojem on navodi da vještak nije uzeo u obzir ugovor o nagodbi, vještak ističe da je on upravo neposredno prije zaključenja nalaza vještačenja tražio od punomoćnika tuženika ugovor o nagodbi, a koji punomoćnik tuženika nije dostavio u sudski spis, iako je vještak stavio u prijedlogu pribavljanja dokumentacije i formulaciju: "drugu dokumentaciju".

Vještak ističe da je u nalazu vještačenja kao i u dopuni nalaza vještačenja od 16.11.2025. (str. 262 spisa) naveo i ponovio da je u konačnosti kredit zatvoren, djelomičnim uplatama tužitelja, a koje su uslijedile nakon otkaza kredita. Ali i posebno što vještak ističe i djelomičnim otpisom potraživanja tuženika od tužitelja, a što je navedeno u ugovoru o nagodbi kredita i u konačnosti za obvezujuću uplatu tužitelja u ugovoru o nagodbi realizirano plaćanje, a od tuženika temeljem istog ugovora o nagodbi, realiziran otpis potraživanja.

S obzirom na ovaj specifični odnos vještak smatra da je u cijelosti odgovorio na primjedbe tuženika te je utvrdio da nije primijenjena tzv. "valutna klauzula" na dane otpisa kredita tužitelj ne bi bio u dugu prema tuženiku i kredit ne bi bio otkazan. U nalazu vještačenja izračunao je valutne razlike na otplaćenu glavnicu kredita diferencirajući je na period do otkaza kredita, nakon otkaza kredita i ukupno. Na vještaku nije da odgovori na pravna pitanja koja punomoćnik tuženika postavlja u svojim podnescima, već je isto da utvrdi na sudu s obzirom na sve izračunato opisano u nalazu vještačenja.

Na pitanje pun. tuženika je li tužitelj, uzimajući u obzir anuiteta koje je plaćao do dana otkaza ugovora o kreditu, a da su za izračuna anuiteta korišteni tečaj CHF na dan sklapanja ugovora kredita, bio u minusu sa svojim uplatama, odnosno je li bi na taj način došlo do otkaza ugovora o kreditu, vještak iskazuje da su primijenjeni anuiteti prema promjenjivim kamatnim stopama, prema zaduženju tuženika, a što je prikazano u tablici 2., ukupni iznos tako zaduženih anuiteta bi bio 30.646,32 CHF( i je tako zadužen), a matematički za taj iznos anuiteta tužitelj bi bio dužan prema tečaju CHF za kune na dan isplate kredita platiti 146.246,38 kn. Tužitelj je platio (novčane iznose u kunama koje se ne mogu povezati sa anuitetima kako je prethodno opisao) iznos od 157.968,54 kn.

11. Iz pismenog nalaza financijskog vještaka Borisa Belunjak te usmenog očitovanja vještaka na ročištu vidljivo je da je financijsko vještačenje provedeno na okolnost preplate anuiteta po osnovi primjene tečaja CHF za kune u otplati kredita u odnosu na tečaj isplate i iznos CHF-a na dan isplate kredita, odnosno isplaćenog kredita u kunama. U izračunatim razlikama koje potječu od primjene valutnih razlika u potpunosti je isključen utjecaj povećanja redovnih kamata u plaćenim anuitetima.

U izračunatim valutnim razlikama ukupno je više plaćeno 7.050,92€ (a koji iznos je dobiven kada je od više uplaćenog iznosa od 7.161,32€ oduzet manje plaćeni iznos od 110,40€.

12. Analizirajući provedene dokaze tijekom ovoga postupka je utvrđeno, a što je i među strankama nesporno:

- Da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010948322 dana 12.1.2006. godine na iznos od 43.323,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- Da je u točki 7. 2. Ugovora o kreditu ugovorena valutna klauzula na način da tužitelj otplaćuje mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora.

Iz provedenih dokaza svakog zasebno te svih zajedno u uzajamnoj i logičnoj vezi u smislu odredbe čl.8.ZPP-a ovaj sud je našao za utvrđenim da je tužbeni zahtjev tužitelja uređen kao u podnesku od 17.9.2025., u cijelosti osnovan.

13. Radi zaštite kolektivnih prava kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen postupak po tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruge potrošač protiv banaka te je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđeno kako su tuženici u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj da se nije pojedinačno pregovaralo i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Spomenuta presuda je u navedenom dijelu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača-Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c. ZPP-a pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

14. U smislu odredbe čl.502.a.st.1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.

Prema odredbi čl. 502.c.ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1.toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 133/09, 78/12 i 56/13 – dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl.131. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. Nesporno je među strankama da se o odredbi čl. 7.2. Ugovora, prema kojoj je ugovorena valutna klauzula na način da tužitelj otplaćuje mjesečne anuitete u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju dužnika na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora, nije pojedinačno pregovaralo.

U prilog navedenom govori i činjenica da su u ugovore inkorporirani opći uvjeti poslovanja (čl.23/J ugovora) o kojima tužitelj po prirodi stvari ne može pojedinačno pregovarati.

16. Tužena banka tvrdi da je odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli jasna, lako razumljiva i uočljive te da je donesena na temelju općih uvjeta poslovanja koji su sastavni dio ugovora.

17. U smislu odredbe čl. 295.st.1.Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 - dalje ZOO) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formuliranom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dok je stavkom 3. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje.

18. Sukladno odredbi čl. 269.st.2.ZOO-a činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, pri čemu je u smislu odredbe čl. 272. istoga zakona činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti …, dok je odredbom čl.270.st.1.ZOO-a propisano da kada je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništav.

19. Niti Zakon o zaštiti potrošača kao ni Zakon o obveznim odnosima ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 4 .ZOO –a, kojim je propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Poštivanje ovog načela znači postupati s povjerenjem prema osobi i interesima druge strane, međusobno se izvješćivati o stanju pravnoga posla i polagati račune, uvažavati interese obiju ugovornih strana glede tumačenja ugovora, razvijati međusobnu suradnju, suzdržavati se od dvoličnog i proturječnog ponašanja, njegovati otvorenost i iskrenost u vrijeme zasnivanja određenog obvezno pravnog odnosa te pokazivati spremnost na potpuno i valjano ostvarivanje i ispunjenje ugovorom preuzetih obveza. Riječ je o otvorenoj pravnoj normi, koja samo načelno određuje na koji bi se način subjekti obvezno pravnoga odnosa trebali ponašati, a pri tome je naglašena upravo vjera, odnosno povjerenje između ugovornih strana pa bi povjerenje trebalo biti ključni element i načela savjesnosti i poštenja.

20. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

21. Iz iskaza saslušanog tužitelja vidljivo je da se za isti kredit odlučio po preporuci djelatnika tuženika da se radi o najpovoljnijem kreditu u to vrijeme. Tužitelj nije upozoren na rizičnost valutne klauzule.

Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018- 2 od 19. ožujka 2019. a u kojoj je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl.106.st.1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

22. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjena činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća.

Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

Obveza tuženika kao profesionalca je da prilikom pregovaranja za podizanje kredita upozori tražitelje kredita - korisnike kredita na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti im sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute… Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

23. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu, pa saslušanje osobnog bankara, ne može biti relevantno u ovom slučaju.

24. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Pž- 6632/2017-10 između ostalog navodi da su tužene banke propustile potrošačima objasniti pravo značenje švicarskog franka kao "sigurne valute", propustili su istinito informirati da je ta valuta sigurno ulaganje za banke, a ne korisnike kredita, pri čemu su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima, u trenutku sklapanja ugovora, kao stručne osobe, to znale ili morale znati za razliku potrošača koji isto nije znao, i prosječnom potrošaču odredbe ugovora kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, iako mu je sam pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Banke su, a u konkretnom slučaju tuženik je bio dužan maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču, tako i tužitelju, i pomoći mu da u okviru zakonom dozvoljenih mogućnosti koristi uslugama tuženika, ali ne na štetu tužitelja.

25. Neravnoteža u pravima i obvezama je znatna jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima vratiti banci i cijena, jer se i kamata u konačnici plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, niti tuženik tvrdi drugačije, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran.

Neravnotežu nisu prouzrokovale promjena tečaja valute ni kamatne stope nego ugovorne odredbe koje zbog formulacije istih tužitelja dovode u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je tužitelj znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu dok nije mogao ocijeniti kako, zašto te kojim smjerom će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati visina glavnice kao konačno i kamatna stopa.

26. Slijedom prednje navedenog izvjesno je utvrđeno da je odredba ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka 16.1.2006. u dijelu kojom se ugovara valutna klauzula obveze i to na način da se ista veže za valutu švicarski franak (čl. 7.2. ugovora), nepoštena, a posljedica čega je ništetnost iste.

U rješenju poslovni broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Vrhovni sud Republike Hrvatske u pogledu učinka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu jasno govori kako nije potrebno provoditi dokazni postupak na okolnosti ništetnosti odredbi ugovora obzirom da postoji temeljem već navedenog čl. 502.c ZPP, a isto tako i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14 i 110/15 - dalje ZZP) vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a isti stav zauzeo je i Ustavni sud u odluci poslovni broj U-III-2233/2019 od 10. lipnja 2020.

27. Tužitelj je aktivno legitimiran za podnošenje ovakve tužbe jer je odredbom članka 120. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19; dalje: ZZP/14) propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 106. stavka 1. toga Zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. stavku 1. Zakona, prouzročena šteta te je ovlašten da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv trgovca koji je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, ali i postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja mu pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. U trenutku podnošenja tužbe propisana je mogućnost pokretanja bilo kojeg postupka (a ne samo za naknadu štete) radi ostvarenja tih prava.

Iz spomenute odredbe proizlazi da je tužitelj izabrao valjan pravni put za ostvarenje svog prava i da je legitimiran na podnošenje zahtjeva za isplatu utemeljenom na stjecanju bez osnove pa su navodi tuženika kojima se to osporava neutemeljeni. O navedenom se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., time da o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije bilo nužno postaviti deklaratorni zahtjev jer se radi o pravnom pitanju koje je razjašnjeno u kolektivnom sporu a o istom se inače, može raspraviti i kao o prethodnom pitanju.

28. Tužitelj ima svojstvo potrošača temeljem sklopljenog ugovora o kreditu od 16.1.2006. gdje je kao fizička osoba sklopio ugovor o kreditu a kao korisnik kredita. Odredbom čl.5.st.1.toč.15. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj je sklopio ugovor o kreditu radi adaptacije stambenog objekta u kojem stanuje a kako je to i naznačeno u točki 2. ugovora.

29. Prema odredbi čl. 323.st.1.ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stavak 2. istoga članka navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U smislu odredbe čl. 1111.ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

U smislu odredbe čl. 1115.ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je našao da je odredba ugovora o kreditu sklopljenog između parničnih stranaka kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetna, te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe čl.1111.ZOO-a.

30. Tužitelj potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed valutne klauzule odnosno razliku više plaćenog po kreditu zbog primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj koji je bio na dan isplate kredita za utuženi period počev od listopada 2010. do zaključno 9. rujna 2015. kada je kredit nakon sklopljenog Ugovora o nagodbi 19.8.2015.zatvoren dogovorenom gotovinskom uplatom u iznosu od 28.992,50CHF a koja uplata je provedena u knjigovodstvu tuženika kako je to naznačeno u pismenom nalazu vještaka.

31. U smislu odredbe čl. 225. ZOO-a tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Kako u odnosu na institut stjecanja bez osnove nije određen neki drugi rok zastare to se u ovome slučaju ima primijeniti opći zastarni rok.

32. Prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 – u nastavku: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

33. Podnošenjem kolektivne tužbe Udruge potrošač kod Trgovačkog suda u Zagrebu u sporu zaštite kolektivnih prava, a koji postupak se vodio pod brojem P-1401/12 prekinut je tijek zastare do pravomoćnog okončanja tog spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske, odnosno donošenja presude tog suda 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), odnosno Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi temeljem valutne klauzule) kada je pravomoćno okončan predmet po kolektivnoj tužbi u predmetu ''Franak''. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se novi zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (kamatne stope) odnosno od 14. lipnja 2018. (valutna klauzula). S obzirom na to da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05), to je izvjesno da nije nastupila zastara potraživanja tužitelja, budući je tužba podnijeta 2.6.2023. pa je neosnovan tuženikov prigovor zastare za utuženo potraživanje.

34. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. broj Su-IV-47/2020 izrazio stav i pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl.323.st.1. (ZOO/05) čl.104.st.1. (ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Protivno tvrdnjama tuženika, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja.

35. Sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Borisu Belunjak stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije iz Požege, da bi se utvrdilo da li je uslijed primjene tečaja CHF na dan otplate kredita u odnosu na tečaj CHF koji je bio na dan isplate kredita došlo do razlike u mjesečnim anuitetima tijekom otplatnog utuženog razdoblja počevši od 1. listopada 2010. do 9. rujna 2015. a obzirom da je među strankama sklopljena nagodba sa 19.8.2015. (str. 213 spisa) kojim je utvrđena visina duga od 39.066,46CHF, od toga dospjela glavnica u iznosu od 32.213,89CHF, zatezna kamata naknade i troškovi u iznosu od 6.852,57CHF te obveza uplate određenog gotovinskog iznosa od 28.992,50CHF najkasnije do 31.10.2015. uz otpis ostatka duga od 10.073,96CHF.

36. Sud je u cijelosti prihvatio pismeni nalaz i mišljenje vještaka Borisa Belunjak od 31.8.2025. (str. 219-235), koji je usmeno obrazložen od strane vještaka na ročištu kod ovoga suda 12.12.2025., a koji nalaz je dan stručno i objektivno i u kojem nalazu sud nije našao okolnosti koje bi ukazivale na sumnju u pravilnost danog nalaza i mišljenja. Vještak navodi da razlika i više i manje plaćenog prema zadatku vještačenja zbog valutnog utjecaja primjene tečaja CHF za kune u otplati anuiteta po kreditu s prikazom ukupnih razlika i više i manje plaćenih razlika za razdoblje otplate kredita uz isključenje utjecaja razlike plaćanja redovne kamate u odnosu na početno ugovorenu iznosi 7.161,32€ kao preplaćeni iznos. Temeljem pada tečaja CHF tužitelj je platio manje iznose od početnih anuiteta i to za iznos od 110,40€. Isto je obrazloženo u tablici 3 tj. u skupnom pregledu razlika tijekom otplate kredita za utuženo razdoblje i u pregledu razlika po svakom pojedinačnom anuitetu (str. 229-231 spisa).

37. Podneskom od 17.9.2025. tužitelj potražuje iznos od 7.050,92€ a što je iznos koji se dobije kada se od iznosa preplate 7.161,32€ odbije iznos potplate 110,40€. Sud dopušta ovakvu preinaku tužbenog zahtjeva povećanjem istog iz iste činjenične osnove jer se radi o nepravoj preinaci koja je moguća i dopuštena temeljem čl. 190 i 191 ZPP-a i gdje se zastara prekida već podnošenjem tužbe u ovom postupku odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja postojećeg tužbenog zahtjeva. Slijedom istog sud je dopustio preinaku tužbenog zahtjeva rješenjem zajedno sa odlukom o glavnoj stvari (Pravno mišljenje Građanskog odjela VSRH br. Su-4- 123/24-5 sa II sjednice od 27.5.2024.).

Bez obzira na sklopljenu nagodbu između stranaka od 19.8.2015. kojom je utvrđena visina otplaćene i neotplaćene glavnice i visina duga te visina duga koju tužitelj mora platiti kao i iznos koji se nakon toga po dogovoru stranaka otpisuje, predmetom tužbenog zahtjeva je utuženo razdoblje prije sklapanja nagodbe i preplate utvrđene financijskim vještačenjem za vrijeme otplate kredita zbog ugovorene valutne klauzule. Za navedeni ugovor nije provedena konverzija i tužitelj je prilikom preciziranja tužbenog zahtjeva uzeo u obzir izvještačenu potplatu za koju je umanjio utuženi iznos.

38. Nakon provedenog postupka sud je utvrdio da je tuženik bez valjane pravne osnove naplatio od tužitelja iznos od 7.050,92€, to je u smislu odredbe čl.1111 i čl.1115 ZOO –a tužbeni zahtjev tužitelja cijelosti usvojen a kako je to navedeno u izreci ove presude.

39. O troškovima postupka odlučeno je u smislu odredbe čl.154.st.1. u vezi s odredbom čl.155. ZPP-a.

S obzirom na visinu vrijednosti spora, priloženi troškovnik (str. 275 spisa), te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 138/23 - dalje: Tarifa ) tužitelju su kao potrebni priznati trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00€ (Tbr.7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 29.8.2024. i 12.12.2025. u iznosu od po 200,00€ za svako ročište (Tbr.9/1 Tarife), trošak sastava obrazloženih podnesaka od 6.10.2023., i 17.9.2025. u iznosu od po 200,00€ za svaki podnesak (Tbr.8/1 Tarife), trošak pristupa na ročište za objavu odluke 27.1.2026. u iznosu od 100,00€ (Tbr.9/3 Tarife), što zbrojeno daje iznos od 1.100,00€ na koji iznos tužitelju pripada PDV od 275,00€. Tužitelju pripada i materijalni trošak plaćenog financijskog vještačenja u iznosu od 398,17€, što zbrojeno daje iznos od 1.773,17€ koliko je tuženik dužan naknaditi tužitelju.

40. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem čl. 11 točka 1 st. 20 Zakona o sudskim pristojbama NN 118/18 i 51/23, kao potrošač odnosno tužitelj u postupku pokrenutom na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa

41. Slijedom navedenog odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Novoj Gradiški 27. siječnja 2026.

S u d a c :

Željka Paunović

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana ročišta za objavu presude (za stranku koja je uredno bila obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovoga suda Županijskom sudu u tri istovjetna primjerka.

DN-a:

1. Odvj. Darko Samardžija

2. Odvj. Maja Čuljak