Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-838/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŠG, [adresa], iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tužene Croatia banka d.d., Ulica Roberta Frangeša-Mihanovićeva 9, OIB: 32247795989, zastupanog po Ani Čolić, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Rački i kolege j.t.d., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 535/2025-33 od 18. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Croatia banka d.d. i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-535/2025-33 od 18. lipnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 2100250884 od 13.03.2007. sklopljenog između tužiteljice i tužene u dijelu čl. 3. glasi koja glasi: „Visina pojedinog anuiteta iznosi 145,31 CHF kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja pojedinog anuiteta.“ (st. I. izreke). Stavkom II. naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 754,34 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na pojedine iznose od 24.5.2012. do isplate i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana. Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o nenamjenskom kreditu br. 2100250884 od 13.03.2007. sklopljenog između tužiteljice i tuženog u dijelu čl. 6. koji glasi: “Naknada: 3% (triposto) jednokratno, a obračunava se I naplaćuje u momentu isplate kredita na iznos odobrenog kredita.”. (st. III. izreke). Nalaže se tuženiku tužiteljici isplati iznos od 126,90 EUR zajedno sa zateznim kamatama od 28. ožujka 2007. do isplate i to do 31. prosinca 2007. godine po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećano za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te po stopi koja se za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 30. prosinca 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana (st. IV. izreke). Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka od 2.167,14 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 18. lipnja 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana (st. V. izreke). Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti (st. VI. izreke).

2. Protiv presude žali se tužena zbog bitnih povreda odredbi parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. i 11. ZPP-a, pogrešne primjene materijalnog prava, nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog pogrešne odluke o troškovima postupka. Počinjena je apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, obzirom da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Utvrđenja iz postupka pokrenutom tužbom udruge „Potrošač“ nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbenog zahtjeva . Tuženik nije bio parnična stranka u navedenom postupku (nije jedna od osam banaka koje su bile tužene u postupku koji je okončan donošenjem odluke VSRH Rev - 2221/2018), pa je sud bio obvezan ispitati da li je odredba o primjeni valutne klauzule ništetna. Odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz ugovora o kreditu sud smatra ništetnim, jer da je kreditor tužitelju kao potrošaču, nametnuo ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, te koje uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što tuženik osporava još od odgovora na tužbu. Tuženik je istaknuo da je odredba o valutnoj klauzuli tužiteljici bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, a ugovorena valutna klauzula u CHF jasno je koncipirana i unesena u ugovor na uočljivom mjestu. Počinjena je i bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer je glavna rasprava zaključena 15. travnja 2025., a ročište za objavu presude bilo je određeno za 18. lipnja 2025., dakle za 64 dana od dana zaključenja glavne rasprave. Pogrešno je primijenjeno materijalno pravo i to odredbe Zakona o obveznim odnosima i Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik smatra da je sud bio dužan utvrditi, a tužitelj dokazati, svojstvo potrošača. Ukoliko je nenamjenski kredit korišten za organizaciju vjenčanja kćeri, za isto je tužiteljica trebala dostaviti dokaze. Tužiteljica nije dokazala svojstvo potrošača, te je sud neosnovano dosudio utužene iznose. Pogrešno je odbijen i prigovor zastare. Osporava se nalaz i mišljenje vještaka jer nisu otklonjene primjedbe tuženika na nalaz i mišljenje. Neprihvatljivo je fiksiranje tečaja kada je ugovoren promjenjivi tečaj, a kredit je ugovoren uz valutnu klauzulu. Tuženik je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta, a kojem prvostupanjski sud nije odlučio. Pogrešno sud dosuđuje zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta jer tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem. Tuženik ističe da je ugovor ispunjen, a ugovaranje valutne klauzule u CHF nije bilo dovedeno u pitanje niti od strane regulatora niti od sudske prakse, pa se ne može tvrditi da je u trenutku stjecanja tuženik mogao znati da su te odredbe ništetne. U ogledu na troškove postupka tuženik smatra da su isti previsoko odmjereni. Sud nije niti trebao donijeti odluku na način koji je donesena te odrediti takve troškove, već je trebalo sve troškove dosuditi tuženiku , obzirom je tužbu trebao odbiti u cijelosti. Predlaže se preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se odbije tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti i naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sve uz naknadu troškova žalbenog postupka.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje djelomične ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF i o ulaznoj naknadi, te tužbeni zahtjev za isplatom novčanih iznosa po tim osnovama.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, a navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, osim u dijelu utvrđenja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, u toč. 14. obrazloženja prvostupanjski sud je naveo: “Nadalje ovaj sud je ocijenio da je u konkretnom slučaju vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P -1401/12 od 4. srpnja 2013.“, pa s pravom tuženik u žalbi ističe da je sud pogrešno primjenjivao utvrđenja iz postupka kolektivne pravne zaštite koji se vodio povodom tužbe Udruge Potrošač.

5.1. Koristeći ovlaštenje iz odredbe čl. 373.a ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je tu povredu odlučio otkloniti i donijeti presudu kao u izreci, jer prvostupanjski sud nije donio pobijanu presudu samo na temelju utvrđenja iz presuda u svezi kolektivnog spora.

5.2. Temeljem čl. 250. ZPP sud određuje da će se dokaz vještačenjem izvesti kad je radi utvrđenja kakve činjenice potrebno stručno znanje kojim sud ne raspolaže. Dakle, razlog vještačenja je utvrđivanje činjenica. Vještačenje je samo jedna vrsta dokaza, čiju dokaznu vrijednost sud slobodno ocjenjuje na temelju savjesne i brižljive ocjene svih odlučnih okolnosti (čl. 8. ZPP-a). Pravila iskustva i logike sud uvijek mora primjenjivati pri ocjeni nalaza i mišljenja vještaka, pri čemu mora paziti da se vještak u svojem nalazu i mišljenju drži unutar granica onoga što mu je rješenjem o vještačenju određeno, te da svoj nalaz i mišljenje da o činjenicama koje su predmet vještačenja, a što je sve prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i učinio. Prvostupanjski sud je utvrdio da se prigovori tuženika nisu odnosili na matematički izračun, već na pravna pitanja pa je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka u cijelosti, jer je dan stručno i nepristrano.

6. Neosnovani su i žalbeni navodi tuženika da su odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula bila jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo, te da ista nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio, kako su sporne odredbe ugovora o valutnoj klauzuli i o ulaznoj naknadi bile nerazumljive, da su iste protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice, te da su iste u tom dijelu nepoštene. Za takvo svoje utvrđenje sud prvog stupnja je dao jasne, logične i neproturječne razloge koje ovaj sud u cijelosti prihvaća, a koje tuženik svojim žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju

7. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o ulaznoj naknadi sadržane u Ugovoru o kreditu, kao i pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužiteljica ostvarila kredit u švicarskim francima, a ugovorena je valutna klauzula. Utvrđeno je iz iskaza tužiteljice da je tekst ugovora sačinila banka, te da tužiteljica nije sudjelovao u kreiranju tog ugovora.

8. Sud prvog stupnja pogrešno se pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz presuda u postupku Potrošač, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ali je utvrdio i u obrazloženju presude naveo sve bitne činjenice radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koji je sklopljen između stranaka, u dijelu u kojemu se odnosi na ugovaranje valutne klauzule u CHF i o ulaznoj naknadi, te za tužbeni zahtjev za isplatom novčanih iznosa po tim osnovama.

9. Naime iako je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, pravilno je sud proveo dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Kako će se ovaj sud u nastavku obrazloženja pozivati na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nalazi se potrebnim naglasiti da je zakonska, ali i ustavna zadaća Vrhovnog suda Republike Hrvatske da osigurava jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (čl. 20. st. 1. Zakona o sudovima – ''Narodne novine'', broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22 i čl. 116. st. 1. Ustava Republike Hrvatske – ''Narodne novine'', broj 56/90, 135/97, 08/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10 i 05/14) te da prema čl. 3. st. 1. Zakona o sudovima, sudovi osiguravaju jedinstvenu primjenu prava, ravnopravnost i jednakost svih pred zakonom.

11. Nedvojbeno je da je zahtjev tužiteljice za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o ulaznoj naknadi, a što je sud prvog stupnja utvrdio.

12. U obrazloženju pobijane presude, prvostupanjski sud je između ostalog naveo:

- da tužiteljica tvrdi da je ništetna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u dijelu čl. 3. te o ulaznoj naknadi u dijelu čl. 6. Ugovora

- da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da je ugovor zaključila u poslovnici tuženika u Gajevoj ulici u Zagrebu

- da joj je odobren kredit u iznosu od cca 7.000,00 CHF za osobnu potrošnju

- da je u cijelosti otplatila predmetni kredit

- da joj je ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji

- da nije shvatila odredbu o valutnoj klauzuli, no nije očekivala takav skok anuiteta

- da nije mogla pregovarati o pojedinoj odredbi ugovora, a da joj iste nisu protumačene

- da je to bio unaprijed pripremljeni ugovor u koji su bili uneseni njezini osobni podaci, iznos kredita, kamatna stopa, rok otplate

- da nije bila vlasnik obrta niti tvrtke

- da je sredstva utrošila za organizaciju vjenčanja kćeri

- da je ulazna naknada naplaćena prilikom isplate kredita, te nije mogla pregovarati o toj odredbi ugovora

- da je nesporno da je tužiteljica 13.03.2007. sklopila Ugovor o nenamjenskom kreditu temeljem kojeg joj tuženik kao kreditor odobrio i isplatio kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 7.000,00 CHF

- da čl. 6. stranke ugovaraju naknadu od 3 % jednokratno, a obračunava se i naplaćuje u trenutku isplate kredita na iznos odobrenog kredita

- da je sporno je li tužiteljica ima pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora

- da li tužiteljica ima pravo na isplatu iznosa po osnovu ništave odredbe o ulaznoj naknadi

- da je sporno radi li se u konkretnom slučaju o potrošačkom Ugovoru, te je li sud vezan utvrđenjima iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača

- je li osnovan prigovor zastare potraživanja

- da je tužiteljica dokazala svojstvo potrošača

- da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja

- da se svojstvo potrošača ispituje isključivo s obzirom na položaj u ugovoru, a svojstvo potrošača, ima svaka fizička osoba u svakome ugovoru koji je s trgovcem sklopljen izvan njezine profesionalne djelatnosti ili poslovne aktivnosti

- da je tužiteljica bila potrošač utvrđeno je iz iskaza tužiteljice u kojem navodi da je kredit podigla u svrhu troškova vjenčanja kćeri, a iz samog ugovora je utvrđeno da je istoj isplaćen kredit za tu svrhu

- da tuženik nije dokazao da je informirao tužiteljicu o specifičnim rizicima koje nosi valuta CHF, a to su rizik "valute utočišta" (siguran za tuženika kao ulagača, jer nema rizika bitnog smanjenja njegove vrijednosti, a rizičan je za potrošača, jer postoji mogućnost povećanja njegove vrijednosti)

- da tuženik nije ni iznosio tvrdnje da je informirao tužiteljicu o spomenutim specifičnim rizicima, kao ni da su tužiteljici bili poznati egzaktni parametri i metoda izračuna

- da je sud utvrdio da su ništetne odredbe čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF

- da je tuženik dužan vratiti tužitelju ono što je primio po toj ništetnoj osnovi

- da je iz iskaza tužiteljice i odredbi ugovora utvrđeno da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se komitent, tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 3 % jednokratno a koja se obračunava i naplaćuje u trenutku isplate kredita

- da se na pravni odnos stranaka primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu

- da nije sporno da je tuženik sastavio Ugovor o kreditu na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu, te ga je tužiteljica dobila tek kada ga je trebao potpisati, kao i da tom prilikom nije bilo pregovaranja o pojedinačnim odredbama Ugovora

- da se prema čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora

- da je čl. 81. st. 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača

- da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca

- da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati

- da tuženik nije dokazao da se o spornim odredbama Ugovora prilikom sklapanja istog pojedinačno pregovaralo

- utvrđeno je da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužiteljica obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu u visini od 3% jednokratno, a koja se obračunava i naplaćuje u trenutku isplate kredita

- da u ugovoru nije navedeno od čega se sastoji naknada i zašto je određena baš u visini 3 % jednokratno, a niti je to navedeno u letcima koji su davani klijentima i bili izloženi u poslovnicama tuženika

- da nije jasno i određeno navedeno na što se ti troškovi odnose, a nelogično je i da njihova visina ovisi o visini iznosa kredita

- da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je nametnula obvezu tužiteljici kao potrošaču plaćanja neobrazložene naknade u iznosu koji svakako ne odgovara eventualnim stvarnim troškovima

- da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, pa je ista ništetna

- da ništetnost te odredbe ne povlači ništetnost samog ugovora

- da je razlika između stvarno naplaćenog iznosa CHF i tečaja kakav je bio na dan isplate kredita tužiteljici, te visine naplaćene ulazne utvrđena financijskim vještačenjem po dipl. oec. JG

- da tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, pa time nisu ostvareni uvjeti na temelju kojih bi iznos više plaćenih anuiteta trebalo umanjiti za iznose manje plaćenih anuiteta kada je tečaj CHF bio niži od onoga u trenutku isplate kredita

- da su prigovori tuženika pravne naravi o kojima ocjenu daje sud

- da tuženik u odnosu na iznos tzv. negativne razlike nije do zaključenja prethodnog postupka istaknuo niti prigovor radi prebijanja niti protutužbu niti do zaključenja glavne rasprave eventualno prigovor prijeboja

- da je tuženik prigovor radi prebijanja istaknuo u podnesku od 18.12.2023., pa je sud utvrdio da isti nije pravovremen

- da nije osnovan prigovor zastare, jer je tužba podnesena 13.03.2023.

12.1. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika da je pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje.

13. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ( ''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedenih ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika, kao i odredbi o ulaznoj naknadi.

16. Treba reći da je tužiteljica u konkretnom slučaju dokazala postojanje pravnog interesa za podnošenje tužbe i traženje deklaratorne pravne zaštite, jer u smislu odredbe čl. 327. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO), koja propisuje isticanje ništetnosti, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba, a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi (čl. 328. ZOO-a). Tužiteljica kao ugovorna strana Ugovora o kreditu nesumnjivo ima interes na utvrđenje da su pojedine odredbe toga Ugovora ništetne.

17. Treba reći da učinci odluka donesenih u kolektivnom sporu Udruge Franak ne odnose se automatski na tužiteljicu, koja je bila korisnik kredita čija je glavnica vezana uz valutu CHF, ali su u tim odlukama postavljeni standardi za ocjenu ništetnosti po odredbama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/07, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 52/16 - dalje: ZZP/07).

18. Pravni učinci pravomoćne presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj PŽ-7129/13 od 13. lipnja 2014. sukladno odredbi čl. 502.c ZPP ne protežu se na odredbe predmetnog ugovora, no prvostupanjski sud je pravilno utvrdio je da su Ugovorom o kreditu ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i o ulaznoj naknadi ništetne.

19. Radi utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva bilo je potrebno utvrditi jesu li ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli i o ulaznoj naknadi na način da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, jesu li odredbe i/ili nejasne, i/ili teško razumljive i/ili teško uočljive, kao i da li suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu 13. ožujka 2007. bio na snazi ZZP/03, koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi ZZP/07) koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obav ljanja njezine profesionalne djelatnosti. Iz sadržaja između stranaka zaključenog Ugovora o kreditu nesporno je da je tužiteljica nastupala isključivo kao fizička osoba i za svoje potrebe, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da je tužiteljica u konkretnom slučaju imala svojstvo potrošača (stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci Rev - 18/2018 od 25. svibnja 2020.). Nadalje i čl. 96. st. 1. ZZP/07, (ranije čl. 81. ZZP/03), propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo dužan je to dokazati. Konačno odredbom čl. 102. ZZP/07 (ranije čl. 87. st. 1. ZZP/03) propisano je, da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači za sobom i ništavost samog ugovora, ako on može opstati bez takve ništave odredbe.

21. Za navesti je, da je u presudi poslovni broj C-26/13 od 30. travnja 2014., u odnosu na tumačenje i primjenu čl. 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ, izraženo stajalište prema kojem se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ treba tumačiti na način „da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u ovom konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora odnosno općih uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.“.

22. Dakle, unatoč tome što su odredbe o valutnoj klauzuli i o ulaznoj naknadi bile gramatički razumljive i uočljive, one su ipak bila nejasne jer tužiteljica kao potrošač nije mogla razumjeti doseg tih odredbi niti predvidjeti ekonomske posljedice koje iz takvih odredbi proizlaze za nju, pa su sporne odredbe o valutnoj klauzuli i o ulaznoj naknadi nepoštene. Stranke Ugovora nisu pregovarale o spornim odredbama, nego je Ugovor ponuđen po principu „uzmi ili ostavi“.

23. Suprotno žalbenim navodima sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 3,00 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno. Sud je utvrdio temeljem iskaza tužiteljice da je odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 3,00% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tužene, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužiteljici nametnuta kao obveza koja nije propisana ZOO-om te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelj ice.

24. Valja istaći da osim što u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tužena u ovom postupku nije dokazala (niti obrazložila) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

25. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03, - dalje: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužena) nije dokazala stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.''

26. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je nište tna jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer joj nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

27. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim Ugovor o kreditu.

28. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tužena imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

29. Na temelju prednjih utvrđenja pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženoj da isplati tužiteljici iznos od 126,90 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tužene.

30. Prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovornih odredbi ništetnima potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju neosnovano isplaćen ih iznosa od trenutka uplate, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev uz pripadajuću zateznu kamatu jer je tužena utuženi iznos primila na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove.

31. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, a posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove. U konkretnom slučaju zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Prema stajalištu opće sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove drugostupanjske presude , stoga je i taj žalbeni navod tužene neosnovan.

32. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvoga stupnja primijenio materijalno pravo pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a). Tužena u žalbi ničim konkretno ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova . Prvostupanjski sud je odluku o troškovima parničnog postupka dostatno obrazložio, a visinu troškova je pravilno odmjerio primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/25).

33.Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a i potvrditi presudu suda prvog stupnja.

34. Budući da tužena nije uspjela u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke).

U Velikoj Gorici 27. siječnja 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina