Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-24/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina predsjednice vijeća, Vitomira Boića suca izvjestitelja i Dragice Sirovica Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IĐ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), [adresa], zastupanoga po punomoćnici Patriciji Đurić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb (OIB: 53056966535), Magazinska cesta 69, kojeg zastupa punomoćnik Josip Grošeta, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-771/2025-9 od 30. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-771/2025-9 od 30. rujna 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba kojom je ugovorena naknada sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 178- 50-2920188 od 30. lipnja 2005. godine, sklopljenom između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora (st. I. izreke). Naloženo je tuženiku da tužitelju isplati 622,05 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 6.7.2005. do 31.12.2007. po stopi propisanoj sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate od 15% godišnje, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi sukladno čl. 29. st. 2. ZOO određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do 29.12.2023. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30.12.2023. do isplate, određuje se za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana (st. II. izreke). Stavkom III. naloženo je tuženiku da u 15 dana plati tužitelju parnični trošak od 1.079,64 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 1. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamate proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi za dan 1. srpnja te godine.

2. Protiv navedene presude žali se tužen ik zbog svih zakonom predviđenih razloga. Relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka, počinjene su jer je sud pogrešno primijenio odredbu čl. 326. a ZPP u vezi s čl. 186. c ZPP. Sud smatra da tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka , pa je tužbeni zahtjev za isplatu trebao odbaciti, jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave. Donošenjem presude sud je počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Odredbu o jednokratnoj naknadi sud smatra ništetnom, a da je postupanje tuženika bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, jer da je tuženik mogao razumno predvidjeti da tužitelj ne bi prihvatio spornu odredbu da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Niti odredbama Zakona o zaštiti potrošača ni Zakona o obveznim odnosima nije propisana zabrana ugovaranja naknade za odobrenje kredita, a niti je u vrijeme zaključenja spornog ugovora bilo dovedeno u pitanje od strane sudske prakse ili Hrvatske narodne banke, pa zbog navedenog tuženik nije niti morao navoditi troškove prema tada važećim propisima. Tek je od 1.1.2014. stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisano da naknada na odobrene kredite mora biti vezana uz stvarni trošak odobravanja kredita, ali i to bez obveze banke da propiše iste troškove . Tužiteljici je dosuđena zatezna kamata koja teče od 6.7.2005., a da isto ni na koji način n ije obrazlaženo. Ako sud tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem, u smislu čl. 1115. ZOO, za isto je morao dati odgovarajuće razloge. Pogrešna odluka utemeljena je na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, a propušteno je utvrditi je li sporna odredba uzrokovala znatnu neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je li postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Pogrešno je odbijen prigovor zastare. Tuženik smatra da se pravno shvaćanje od 30.1.2020. ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja, a ugovor o kreditu u cijelosti je ispunjen. Pravilnom primjenom čl. 326. st. 2. ZOO sud je morao tužbeni zahtjev odbiti jer se ništetnost više ne može isticati . Ne obrazlaže se zašto se tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem. Tuženik osporava da bi trebao biti dužan platiti zateznu kamatu od dana naplate sporne naknade, neovisno o datumu podnošenja tužbe. Obzirom da tuženik smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti u cijelosti, tuženik pobija odluku o troškovima. Predlaže se preinačiti pobijanu presudu, odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te odrediti da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu, podredno presudu ukinuti i odrediti da se ponovno provede glavna rasprava.

3. Žalba nije osnovana.

4. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu o jednokratnoj naknadi od 3,30 % iznosa kredita koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) na koju u žalbi ukazuje tuženik jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama zbog čega se može ispitati, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Također, nisu se ostvarile niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

5.1. Također, nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 326. a ZPP u vezi s čl. 186. c ZPP-a, o čemu će biti govora u nastavku obrazloženja.

6. U obrazloženju pobijane presude je između ostalog navedeno:

- da je predmet postupka zahtjev tužitelja za isplatu zbog ništetnosti odredbe kojom je ugovorena njegova obveza da tuženiku plati naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, koja je naplaćena u iznosu od 4.686,81 kn

- da je iz ugovora i iskaza tužitelja utvrđeno da je tužitelj sklopio s tuženikom ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila u privatne svrhe

- da je tužitelj potrošač iz čl. 3. st. 1. ZZP

- da se tužitelj obvezao prije korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva

- da je tužitelj 5.7.2005. platio tu naknadu u iznosu od 4.686,81 kn, sada 622,05 eura

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da nije bilo pregovora oko ove odredbe, da mu je rečeno da je to standardna procedura u dobivanju kredita

- da nije sudjelovao u sastavljanju kredita, već je dobio gotov, sastavljen ugovor

- da je sud utvrdio da se o ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije pojedinačno pregovaralo, jer ju je unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužitelj - potrošač niti nije imao utjecaja na njezin sadržaj

- da se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca

- da odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti

- da je potrebno ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača

- da imajući na umu da sporna ugovorna odredba ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima

- da značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je na temelju primjenjivih zakonskih odredbi stavljen potrošač kao stranka ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima

- da odredbe Zakona o obveznim odnosima ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama

- da je ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita nepovoljno utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača

- da nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora

- da tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima

- da je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništetna

- da tužitelju pripada pravo na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbi čl. 3. ugovora o kreditu o naknadi za obradu i odobravanje kredita u nespornom i utuženom iznosu

- da je razlog ništetnosti ugovorne odredbe o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo njezina nepoštenost, pa je tužitelju dosuđena zatezna kamata na iznos koji je plaćen na ime ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe tekuće od prvog idućeg dana nakon plaćanja

- da prigovor zastare nije osnovan.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud prvoga stupnja pravilno je postupio kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena naknada u visini od 3,30 % od iznosa kredita koja se plaća jednokratno.

8. Naime, prvostupanjski sud utvrdio je temeljem iskaza tužitelja da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu kojom je ugovoreno plaćanje jednokratne naknade od 3,30% od iznosa kredita bila sastavni dio standardnog ugovora sastavljenog od tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je tužitelju nametnuta kao obveza koja nije propisana Zakonom o obveznim odnosima ("Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) te je uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

9. Valja istaći da osim što u čl. 3. Ugovora o kreditu nije navedeno na što se jednokratna naknada odnosi, tuženik u ovom postupku nije dokazao (niti obrazložio) koja usluga ili troškovi su podmireni iz te naknade, a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu.

10. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine“, broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tužen ik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP -a u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP-a.''

11. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

12. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 3. Ugovora o kreditu.

13. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

14. Na temelju prednjih utvrđenja, pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 622,05 EUR naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

15. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio tuženikov prigovor zastare potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Posljedica ništetnosti je obveza vraćanja stečenog bez osnove, pa zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20). Zbog ukazanog nije osnovan žalbeni navod da je tužbu trebalo odbaciti.

16. Tuženik u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

17. Stoga je valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi presudu suda prvog stupnja.

18. Budući da tuženik nije uspio u žalbenom postupku, valjalo je u skladu s odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 166. st. 1. ZPP-a odbiti zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka (točka II. izreke), kao neosnovan.

U Velikoj Gorici 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ankica Jakovina