Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Poslovni broj: Gž-878/2025-4

Vukovar, Županijska 33

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Ane Bosančić, kao predsjednice vijeća, te Marijane Žulj Jakovljević kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Vesne Vrkić Perak kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Slavenu Karabanu, odvjetniku u Vinkovcima, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po punomoćniku Branimiru Ivekoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika Raiffeisenbank Austria d.d, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-594/2023-29 od 10. studenog 2025., na sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., se odbija kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-594/2023-29 od 10. studenog 2025.

II. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj: P-594/2023-29 od 10. studenog 2025. odlučeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 7. Ugovora o kreditu broj: 198-50-3437286 od 2. svibnja 2006. koji je zaključen između tužitelja LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke kreditora za devize važećem na dan dospijeća, tijekom trajanja otplate po predmetnom Ugovoru o kreditu od 2. svibnja 2006., te u navedenom dijelu predmetna odredba nema pravni učinak po ugovorne stranke.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], s naslova povrata preplaćenog iznosa otplate kredita s osnova povećanja tečaja CHF u odnosu na kn tijekom trajanja razdoblja otplate kredita, isplati novčani iznos od 1.993,87 eura (slovima: tisuću devetstodevedesettri eura i osamdesetsedam centi) sa zateznim kamatama na svaki preplaćeni svakomjesečni iznos počev od dana uplate preplaćenog iznosa do dana isplate - povrata, sa zateznim kamatama po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007., a na dalje po stopi od 14 % godišnje, te počev od 1. srpnja 2011. po stopi od 12 % godišnje, a u slučaju promijene stope zz kamata u visini eskontne stope HNB-a vrijedeće posljednjeg dana polugodišta koje prethodi tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, a počev od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 % poena a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na iznose kako slijedi:

- na iznos od 6,80 eura počev od 31. listopada 2008. do isplate, na iznos od 9,24 eura počev od 31. prosinca 2008. do isplate, na iznos od 10,99 eura počev od 31. siječnja 2009. do isplate, na iznos od 11,79 eura počev od 28. veljače 2009. do isplate, na iznos od 9,60 eura počev od 31. ožujka 2009. do isplate, na iznos od 10,02 eura počev od 30. travnja 2009. do isplate, na iznos od 6,67 eura počev od 31. svibnja 2009. do isplate, na iznos od 4,21 eura počev od 30. lipnja 2009. do isplate, na iznos od 4,87 eura počev od 31. srpnja 2009. do isplate, na iznos od 6,15 eura počev od 31. kolovoza 2009. do isplate, na iznos od 6,05 eura počev od 30. rujna 2009. do isplate, na iznos od 4,74 eura počev od 31. listopada 2009. do isplate, na iznos od 7,20 eura počev od 30. studenoga 2009. do isplate, na iznos od 9,18 eura počev od 31. prosinca 2009. do isplate, na iznos od 11,98 eura počev od 31. siječnja 2010. do isplate, na iznos od 11,34 eura počev od 28. veljače 2010. do isplate, na iznos od 15,15 eura počev od 31. ožujka 2010. do isplate, na iznos od 14,43 eura počev od 30. travnja 2010. do isplate, na iznos od 15,84 eura počev od 31. svibnja 2010. do isplate, na iznos od 28,03 eura počev od 30. lipnja 2010. do isplate, na iznos od 25,52 eura počev od 31. srpnja 2010. do isplate, na iznos od 33,19 eura počev od 31. kolovoza 2010. do isplate, na iznos od 30,54 eura počev od 30. rujna 2010. do isplate, na iznos od 26,28 eura počev od 31. listopada 2010. do isplate, na iznos od 35,27 eura počev od 30. studenoga 2010. do isplate, na iznos od 46,71 eura počev od 31. prosinca 2010. do isplate, na iznos od 38,61 eura počev od 31. siječnja 2011. do isplate, na iznos od 41,45 eura počev od 28. veljače 2011. do isplate, na iznos od 37,84 eura počev od 31. ožujka 2011. do isplate, na iznos od 38,48 eura počev od 30. travnja 2011. do isplate, na iznos od 53,82 eura počev od 31. svibnja 2011. do isplate, na iznos od 55,31 eura počev od 30. lipnja 2011. do isplate, na iznos od 68,13 eura počev od 31. srpnja 2011. do isplate, na iznos od 61,55 eura počev od 31. kolovoza 2011. do isplate, na iznos od 54,34 eura počev od 30. rujna 2011. do isplate, na iznos od 53,57 eura počev od 31. listopada 2011. do isplate, na iznos od 53,01 eura počev od 30. studenoga 2011. do isplate, na iznos od 56,45 eura počev od 31. prosinca 2011. do isplate, na iznos od 59,45 eura počev od 31. siječnja 2012. do isplate,na iznos od 59,85 eura počev od 29. veljače 2012. do isplate, na iznos od 57,77 eura počev od 31. ožujka 2012. do isplate, na iznos od 59,17 eura počev od 30. travnja 2012. do isplate, na iznos od 60,13 eura počev od 31. svibnja 2012. do isplate, na iznos od 58,52 eura počev od 30. lipnja 2012. do isplate, na iznos od 58,94 eura počev od 31. srpnja 2012. do isplate, na iznos od 57,74 eura počev od 31. kolovoza 2012. do isplate, na iznos od 55,13 eura počev od 30. rujna 2012. do isplate, na iznos od 57,91 eura počev od 31. listopada 2012. do isplate, na iznos od 59,24 eura počev od 30. studenoga 2012. do isplate, na iznos od 58,31 eura počev od 31. prosinca 2012. do isplate, na iznos od 53,05 eura počev od 31. siječnja 2013. do isplate, na iznos od 57,52 eura počev od 28. veljače 2013. do isplate, na iznos od 57,91 eura počev od 31. ožujka 2013. do isplate, na iznos od 56,15 eura počev od 30. travnja 2013. do isplate, na iznos od 52,73 eura počev od 13. svibnja 2013. do isplate, sve u roku od 15 dana ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, OIB: 53056966535, da tužitelju LN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.425,00 eura (slovima: tisuću četristodvadesetpet eura), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude tj. od 10. studenog 2025., pa sve do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se prigovor prijeboja u cijelosti.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova."

2. Protiv navedene presude tuženik je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže sudu preinačiti presudu, odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti, a podredno pobijanu presudu ukinuti i vratiti na ponovni postupak.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako prvostupanjski sud prilikom donošenja presude nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 u daljnjem tekstu ZPP), na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz razloga što je odbio provesti sve dokazne prijedloga tuženika, odnosno dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja javnog bilježnika, a na koje povrede se poziva tuženik u žalbi. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom članka 8. ZPP, pri tome primjenjujući načelo slobodne ocjene dokaza, osnovano odbio dokazni prijedlog tuženika radi saslušanja javnog bilježnika. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji Ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonskom okviru, a nije niti sudjelovao u pregovorima između stranaka prilikom sklapanja predmetnog ugovora, kako je to pravilno obrazložio prvostupanjski sud. Dakle, u pobijanoj presudi navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava ili zapisnika stoga nije počinjena bitna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11 ZPP.

7. U postupku pred prvostupanjskim sudom potpuno su i istinito utvrđene sve činjenice o kojima ovisi osnovanost tužbenog zahtjeva.

8. Predmet spora je utvrditi ima li tužitelj pravo na isplatu preplaćenih iznosa s osnove ništetne ugovorne odredbe, odnosno je li odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula nepoštena, a time i ništetna.

9. U prvostupanjskom postupku, izvedenim dokazima, utvrđeno je:

- da je tužitelj realizirao Ugovor o kreditu kod tuženika dana 02. svibnja 2006. za iznos od 19.475,38 CHF s rokom vraćanja od 84 mjeseca,

- da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važeći na dan dospijeća,

- da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih Ugovora o kreditu, odnosno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača,

- da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena valutna klauzula ništetna jer je ništetnost takve odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite, a i da tuženik nije dokazao da bi kretanje tečaja CHF tužitelju bilo pojašnjeno u vrijeme zaključenja ugovora,

- da je tužitelj za vrijeme otplate kredita, na temelju ništetne valutne klauzule, platio više 1.993,87 eur, stoga tužitelj ima pravo na isplatu temeljem članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05 u daljnjem tekstu ZOO),

- da je tužitelj platio manje anuitete (tkz. negativna tečajna razlika) u iznosu od 156,67 eura za koji iznos ne postoji obveza tužitelja radi vraćanja jer tužitelj navedeni iznos nije primio.

10. Ovakve zaključke prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (članak 8. ZPP) u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u dvojbu ni žalbom tuženika, a za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao jasne i na zakonu osnovane razloge.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika pravilno je prvostupanjski sud utvrdio ništetnost sporne ugovorne odredbe u konkretnom slučaju, pri tome se pozivajući na utvrđenja iz kolektivne tužbe "Potrošač". Naime, prvostupanjski sud se pozvao na utvrđenja iz kolektivne tužbe te je navedena utvrđenja primijenio na konkretan slučaj analizirajući iskaz tužitelja, koji je u cijelosti prihvatio kao vjerodostojan i istinit. Na temelju iskaza tužitelja, koji je doveo u vezu s ostalim provedenim dokazima, a osobito sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio kako je ugovorna odredba kojom je ugovorena valutna klauzula, nepoštena, a time i ništetna.

12. Neosnovano tuženik prigovara zaključku suda o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli navodeći kako je sporna odredba tužitelju bila razumljiva, da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kao i da je tuženik postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja.

13. Naime, uvjeti nepoštenja ugovornih odredbi regulirani su člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03) kojim je propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s tim da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, dok je člankom 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano kako je nepoštena ugovorna odredba ništava.

14. Prema tome, opća klauzula nepoštenosti obuhvaća tri glavna kriterija i to da ugovorna odredba mora biti takva da se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, mora postojati značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama i mora se protiviti načelu savjesnosti i poštenja.

15. U konkretnom slučaju, nije bilo sporno da je predmetni Ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane trgovca zbog čega vrijedi zakonska presumpcija da se o pojedinačnoj odredbi nije pregovaralo te je na tuženiku da obori navedenu zakonsku presumpciju i da dokaže kako se o spornim odredbama pregovaralo, što tuženik nije učinio jer je tuženik odustao od dokaznog prijedloga radi saslušanja svjedoka službenika banke. Prema tome, ne može se smatrati kako je tuženik omogućio tužitelju pregovaranje, odnosno kako je tužitelj imao mogućnost birati između ugovora u CHF ili EUR, jer je iz njegova iskaza utvrđeno kako je tužitelja kod tuženika čekao unaprijed pripremljeni obrazac ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF stoga tužitelj nije imao mogućnost mijenjati odredbe ugovora, odnosno pregovarati. Prvostupanjski sud je prihvatio iskaz tužitelja u cijelosti pa je temeljem navedenog pravilno utvrdio kako je tužitelju ponuđen samo ugovor u CHF.

16. Uz navedeno, ispunile su se i ostale pretpostavke radi utvrđenja sporne odredbe nepoštenom na način da je između stranaka postojala značajna neravnoteža u stranačkim pravima i obvezama koja se protivila načelu savjesnosti i poštenja realizacijom predmetnog ugovornog odnosa, a koje pretpostavke je utvrđivao prvostupanjski sud. Navedeno se očitovalo u tome da je tužitelj bio u neravnopravnom položaju prema tuženiku jer tuženik nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa navedeno nije moglo biti razumljivo ne samo prosječnom potrošaču, već i svakom potrošaču, a i ista formulacija nije bila niti odrediva sukladno odredbi članka 269. ZOO.

17. Takvo postupanje tuženika uzrokovalo je neravnotežu u pravima i obvezama stranaka i to na štetu tužitelja jer su predmet i cijena bitni elementi ugovora. Prema tome, tužitelj, kao potrošač, prilikom sklapanja ugovora nije bio informiran na jasan i transparentan način o valutnoj klauzuli, već je omogućeno tuženiku kao drugoj, jačoj ugovornoj strani da ugovori valutnu klauzulu, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s prednikom tuženika utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene tečaja za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika, osporena ugovorna odredba nije lako uočljiva, nije bila jasna niti razumljiva, a terminologija nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Prema tome, osporena ugovorna odredba koja se odnosi na valutnu klauzulu je ona čiji je sadržaj jasan i lako uočljiv, ali ne i one čiji je sadržaj lako razumljiv u smislu odredbe članka 84. Zakona o zaštiti potrošača pa se na takve odredbe ne mogu primijeniti odredbe koje propisuju nedopuštenost ocjene njezine poštenosti.

19. Imajući u vidu da je valuta predmet ugovora te da je to bitan element Ugovora o kreditu, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio kako je sporna odredba ugovora nepoštena, odnosno ništetna temeljem članka 87. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača pa da slijedom toga, tužitelj ima pravo na isplatu.

20. Neosnovano u žalbi tuženik navodi kako nije navedeno na kojoj činjenici ili dokazu je prvostupanjski sud utemeljio svoj stav o statusu potrošača tužitelja. Suprotno žalbenim navodima je prvostupanjski sud naveo u pobijanoj presudi kako je iz iskaza tužitelja te predmetnog ugovora o kreditu utvrdio status potrošača. Naime, odredbom članka 3. stavak 1. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti. Dakle, za status potrošača moraju biti kumulativno ispunjena dva uvjeta: 1. da se radi o fizičkoj osobi i 2. da ona sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu s ciljem koji nije u svrhu njene poslovne djelatnosti, već u osobne nekomercijalne svrhe. U konkretnom slučaju, tužitelj je dokazao status potrošača jer je iz Ugovora o kreditu za kupnju motornog vozila, članka 6. Ugovora o kreditu, vidljivo da je isti namijenjen kupnji novih vozila VW, a koji ugovor je sklopio kao fizička osoba te iz ugovora ne proizlazi kako je automobil bio namijenjen poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj aktivnosti, a navedeno također proizlazi iz iskaza tužitelja. Prema tome, ispunjeni su uvjeti iz članka 3. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača.

21. U odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja tuženika, a koji se odnosi na tzv. "negativne iznose", također je pravilno utvrdio prvostupanjski sud kako tuženiku ne pripada pravo na povrat navedenih iznosa iz razloga što plaćanjem manjih anuiteta zbog nižeg tečaja CHF na dan plaćanja od tečaja koji je važio na dan isplate kredita, tužitelj nije primio od tuženika niti jedan novčani iznos na temelju Ugovora o kreditu, a niti je u tom dijelu utvrđena ništetnost valutne klauzule, već je u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da je tuženik povrijedio prava tužitelja kao potrošača ugovaranjem nepoštene valutne klauzule na štetu potrošača. Pored toga, tuženik nema svojstvo potrošača pa se žalbom neosnovano poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača kao mjerodavne za odlučivanje o prigovoru radi prebijanja.

22. Pravilno je prvostupanjski sud cijenio neosnovanim i istaknuti prigovor zastare, u kojem dijelu je prvostupanjski sud također pravilno primijenio materijalno pravo, a suprotno navodima u žalbi tuženika. Zastara je prekinuta podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 04. travnja 2012. (Trgovački sud u Zagrebu broj P-1401/2012) u kojem postupku je donesena pravomoćna presuda 14. lipnja 2018. u predmetu broj Pž-6632/2017, a od koje pravomoćnosti je zastara ponovno počela teći. Također, pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/22 od 31. siječnja 2022. godine je da ako je ništetnost ustanovljena, u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Tužba u ovom predmetu podnijeta je 14. lipnja 2023., dakle u roku od 5 godina od pravomoćnosti navedene presude pa nije nastupila zastara potraživanja tužitelja za potraživanje zbog promjene tečaja CHF za anuitete koji dospijevaju počevši sa 31. listopada 2008. pa nadalje. Također, nije nastupila zastara na kamate na potraživanja iz kredita u CHF, jer se trogodišnji zastarni rok za kamate kao povremene tražbine ne primjenjuje odvojeno, već se primjenjuje petogodišnji zastarni rok za glavnu tražbinu koji počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke o ništetnosti.

23. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud priznao tužitelju zateznu kamatu primjenom odredbe članka 1115. ZOO jer se tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem budući je bio dužan rukovoditi se načelom savjesnosti i poštenja, a što nije učinio iako je toga morao biti svjestan obzirom da se ovdje radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je ništava, a ništavost djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc) pa je tuženik nepošteni stjecatelj stoga je dužan platiti tužitelju zatezne kamate u skladu sa zatraženim, na svaki pojedini iznos od dana stjecanja.

24. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. stavak 1. ZPP pravilno odlučio o svim troškovima postupka, a za što je dao jasne i prihvatljive razloge.

25. Tuženiku nije priznat trošak sastava žalbe i sudske pristojbe na žalbu jer sa istom nije uspio (članak 166. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP).

26. Slijedom navedenog, a kako je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, temeljem članka 368. stavak 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

Vukovar, 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Ana Bosančić