Poslovni broj: P-4629/2024-26

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4629/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Blaženki Butigan Matić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja CA, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu protiv tuženika Porsche mobiliti d.o.o. Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 36514183925, zastupanog po punomoćniku Tomislavu Buliću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 15. rujna 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja ĐA. odvjetničke vježbenice, i zamjenika punomoćnika tuženika FA, odvjetničkog vježbenika, dana 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak II. Ugovora o kreditu broj 02500 od 23.6.2008. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je u članku II. ugovoreno kako se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 15.567,42 CHF, obračunato prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank d.d. za CHF na dan plaćanja, članak III. u dijelu u kojem je ugovoreno kako su iznos mjesečnog obroka, iznos svih mjesečnih obroka, troškovi zaključenja ugovora, ukupni troškovi ugovora, obračunati u valuti CHF, čl. 5. Uvjeta ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je ugovoreno kako se sve novčane obveze ako su izražene u CHF, ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffesenbank Austria d.d. vrijedećem za CHF na dan plaćanja, članak 9.1. Uvjeta ugovora u dijelu u kojem visina mjesečnih iznosa podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak.

II./ Nalaže se tuženiku Porsche mobiliti d.o.o. Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 36514183925, da isplati tužitelju CA, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] iznos od 2.607,27 EUR sa zateznom kamatom na pojedine iznose i to na iznos od :

0,03 EUR od 24.9.2008. do isplate,

6,57 EUR od 24.10.2008. do isplate,

9,66 EUR od 25.11.2008. do isplate,

2,55 EUR od 29.12.2008. do isplate,

20,35 EUR od 26.1.2009. do isplate,

21,72 EUR od 25.2.2009. do isplate,

14,22 EUR od 24.3.2009. do isplate,

16,38 EUR od 27.4.2009. do isplate,

17,07 EUR od 27.5.2009. do isplate,

13,67 EUR od 24.6.2009. do isplate,

14,93 EUR od 27.7.2009. do isplate,

13,05 EUR od 27.8.2009. do isplate,

13,05 EUR od 26.9.2009. do isplate,

11,27 EUR od 27.10.2009. do isplate,

14,85 EUR od 24.11.2009. do isplate,

14,68 EUR od 29.12.2009. do isplate,

18,01 EUR od 26.1.2010. do isplate,

19,46 EUR od 24.2.2010. do isplate,

20,63 EUR od 23.3.2010. do isplate,

22,93 EUR od 24.4.2010. do isplate,

27,20 EUR od 26.5.2010. do isplate,

30,10 EUR od 24.6.2010. do isplate,

34,66 EUR od 27.7.2010. do isplate,

37,27 EUR od 24.8.2010. do isplate,

40,87 EUR od 23.9.2010. do isplate,

39,54 EUR od 23.10.2010. do isplate,

41,52 EUR od 23.11.2010. do isplate,

51,22 EUR od 28.12.2010. do isplate,

50,79 EUR od 25.1.2011. do isplate,

50,26 EUR od 23.2.2011. do isplate,

55,09 EUR od 26.3.2011. do isplate,

49,17 EUR od 28.4.2011. do isplate,

54,88 EUR od 24.5.2011. do isplate,

64,28 EUR od 27.6.2011. do isplate,

78,09 EUR od 24.8.2011. do isplate,

87,35 EUR od 24.9.2011. do isplate,

70,14 EUR od 26.10.2011. do isplate,

63,93 EUR od 22.11.2011. do isplate,

64,00 EUR od 29.12.2011. do isplate,

68,63 EUR od 25.1.2012. do isplate,

72,80 EUR od 23.2.2012. do isplate,

73,66 EUR od 30.3.2012. do isplate,

71,84 EUR od 24.4.2012. do isplate,

71,14 EUR od 29.5.2012. do isplate,

73,52 EUR od 28.6.2012. do isplate,

73,70 EUR od 30.7.2012. do isplate,

71,88 EUR od 30.8.2012. do isplate,

70,54 EUR od 18.9.2012. do isplate,

65,64 EUR od 31.10.2012. do isplate,

71,72 EUR od 29.11.2012. do isplate,

72,48 EUR od 27.12.2012. do isplate,

71,82 EUR od 29.1.2013. do isplate,

64,62 EUR od 23.2.2013. do isplate,

67,94 EUR od 29.3.2013. do isplate,

68,58 EUR od 22.4.2013. do isplate,

72,37 EUR od 21.5.2013. do isplate,

64,19 EUR od 28.6.2013. do isplate,

64,76 EUR od 2.7.2013. do isplate,

sve to do 31. prosinca 2007. po stopi koja se obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 31.prosinca 2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2024. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preko dosuđenog iznosa od 2.607,27 EUR do iznosa zatraženog u tužbi od 2.758,91 EUR, dakle iznosa od 151,64 EUR sa pripadajućom zateznom kamatom, u roku 15 dana.

III./ Nalaže se tuženiku Porsche mobiliti d.o.o. Velimira Škorpika 21, Zagreb, OIB: 36514183925, da isplati tužitelju CA, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] parnični trošak od EUR sa zateznom kamatom počev od 27. siječnja 2026. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV./ Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnog troška u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi kako je dana 23.6.2008., s tuženikom kao kreditorom, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 02500, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 15.567,42 CHF, isplaćen u kunama prema prodajnom tečaju za devize Raiffesenbank Austria d.d. vrijedećem za CHF na dan plaćanja. Tuženik je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. II. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak te je otplatu kredita u čl. III. Ugovora vezao uz ovu valutu. Postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava, te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv osam kreditnih institucija vođen je sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 te je u navedenom postupku Visoki trgovački sud RH svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da povrijeđeni interesi i prava potrošača time što su korištene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je kao valuta ugovorne obveze ugovorena valuta švicarski franak i to na način da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je na istovjetan način postupao i ovdje tuženik kao kreditor, sve suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7.8.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Na temelju dokumentacije iz ovog kredita tužitelj je izradio izračun u smislu utvrđenja više plaćenog u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 20.787,02 kuna.. Slijedom navedenog, a prema konačnom zahtjevu iz podneska od 19.03.2025. tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 2.607,27 EUR sa zateznom kamatom na od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, kao i trošak parničnog postupka sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate, uz prethodno utvrđenje ništetnim odredbi čl. II, III, 5. i 9.1 predmetnog Ugovora o kreditu u kojima je plaćanje vezano za valutnu klauzulu u CHF.

2. U odgovoru na tužbu tuženik prvenstveno ističe prigovor mjesne nenadležnosti i prigovor zastare. Sukladno odredbi čl. 46. Zakona o parničnom postupku za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, dok je sukladno odredbi čl. 48. istoga zakona, za suđenje u sporovima protiv pravne osobe općemjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika. Dodatno, tuženik ističe da je predmetni Ugovor sklopljen u Zagrebu te je u točki 11.3. Općih uvjeta, ugovorena nadležnost sud u Zagrebu. Navedeno shvaćanje su potvrdili i Općinski sud u Đakovu, Županijski sud u Splitu i Županijski sud u Rijeci. Iz rješenja Županijskog suda u Splitu br. Gž-1717/2021 od 16.11.2021. godine proizlazi kako slijedi: U konkretnom slučaju nema niti govora o nepoštenosti odredbe ugovora o nadležnosti, obzirom ista ni u kojem slučaju pretjerano ne ograničava pravo tužitelja na djelotvornu sudsku zaštitu, posebice imajući u vidu da je tužitelj u predmetnom postupku na zastupanje ovlastio odvjetnika. Slijedom navedenog, predlaže se sudu oglasiti se mjesno nenadležnim te predmet ustupiti mjesno nadležnom sudu odnosno Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Naime, na tužiteljev zahtjev za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u srpnju 2013.g., a tužba je podnesena tek u prosincu 2021.g., sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Opreza radi, ako sud odbije prigovore tuženika, tuženik u cijelosti osporava osnov tužbenog zahtjeva. S obzirom da se tužitelj poziva na kolektivnu presudu, tuženik ukazuje sudu da nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe udruge Potrošač, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze sa ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom udruge Potrošač, već uopće nije banka niti pripada bankarskom sektoru. Kao pravna osoba se u cijelosti razlikuje od banke jer je društvo s ograničenom odgovornošću, a ne dioničko društvo te nema vlastiti kapital, odnosno nema vlastiti novac. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj, već protiv točno osam određenih pravnih osoba. Tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi Ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužitelju. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu, što tuženik dokazuje i dostavom primjerka ugovora o kreditu iz 2008.g. sklopljenog s valutom u EUR. U odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor, radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja Ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji vice-guverner HNB- a ŠA prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Večernji list od 09.03.2005.g. piše: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovog kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“. Vjesnik od 29.04.2005.g. piše: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.“ Novi list od 20.07.2005.g. piše: „Činjenica je, a na to je upozorio i ŠA, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom, engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“ Jutarnji list od 21.07.2005.g. piše: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe ŠA.“ omogući stabilnost cijena, što je javno dostupna činjenica, isto kao što je javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u, već da se isti podredno formira preko EUR-a. U odnosu na tvrdnje tužitelja kako je svejedno bio neinformiran te pokušaju povlačenja paralele s korisnicima bankovnih kredita u CHF-u, tuženik ističe kako su promašene i netočne. Naime, nije u istoj poziciji osoba koja je kredit u švicarcima podigla prije 2005. godine i osoba koja je isti podigla nakon tog razdoblja. Drugim riječima, do 2005. godine su korisnici kredita mogli tvrditi da su banke ili drugi kreditori tajili informacije kojima su raspolagali o nestabilnosti tečaja CHF koji HNB ne štiti u odnosu na kunu, ali od 2005. se radi o općepoznatoj informaciji o kojoj se govorilo javno u medijima što znači da se potrošači, korisnici kredita koji su se odlučili za sklapanje ugovora u CHF valuti, ne mogu više pozivati na istu argumentaciju o neznanju, na isti način kao i potrošači koji su ugovore s valutom CHF sklopili u prethodnim razdobljima. Nadalje, u bankovnim kreditima se radi o dugoročnim kreditima čije su se otplate protezale na petnaest, dvadeset i više godine te su posljedice promjene tečaja bile puno izraženije. U konkretnom slučaju, radi se o ugovoru, kratkoročnom kreditu koji je sklopljen u vremenu kada je pitanje valute CHF već bilo općepoznato, a što proizlazi i iz gore citiranih novinskih članaka, kao i iz transkripata radijskih emisija koje tuženik dostavlja u privitku. Dakle, očito je kako se godinama prije nego što je tužitelj zaključio predmetni ugovor raspravljalo u javnom prostoru o stabilnosti CHF valute i njezinom značaju za korisnike kredita u istoj te je isto tako s navedenim informacijama raspolagao i tužitelj. Tuženik je povrh svega, upravo na traženje potrošača počeo nuditi ugovore u CHF valuti, objašnjavajući svakom potrošaču, kupcu i klijentu kako predmetna valuta nije stabilna te ne može garantirati njezinu stabilnost. Drugim riječima, tužitelj je taj koji je tražio od tuženika financiranje kredita u valuti CHF! Nastavno na prethodnu točku, tužitelj ukazuje sudu na standard dužne pažnje i informiranost „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud EU koji ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu

– uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi Ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Ne može se od tuženika očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, kao što je budući smjer kretanja tečaja, pa s tim u vezi tuženik ističe recentnu praksu Suda EU koji u odluci C (C-186/2016) navodi: „Članak 3. Stavak.1 Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe. “ Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja švicaraca je iznio ne tamo ovdje tužitelju, nego i svakom potrošaču koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. Nadalje prema mišljenju nezavisnog odvjetnika u presudi C, osim što je potrošač na temelju dobivenih informacija morao biti „u mogućnosti razumjeti da se, u zamjenu za određene financijske pogodnosti (kao što je npr. niska kamatna stopa) obvezuje snositi određenu razinu rizika“, posebno je trebalo voditi računa i o okolnostima koje su mogle nastati nakon zaključenja ugovora. U tom slučaju on je razlikovao situacije u kojima su banci u trenutku sklapanja ugovora bile poznate određene informacije, pa o tome namjerno nije obavijestila korisnika kredita, od situacije u kojoj banka objektivno nije mogla predvidjeti promjene deviznog tečaja do kojih je došlo nakon sklapanja ugovora o kreditu. Iz mišljenja nezavisnog odvjetnika proizlazi da u tom drugom slučaju rizik promjene tečaja ne može biti samo na banci. Nezavisni odvjetnik je stoga smatrao da se ne može nametnuti obveza banci da predvidi i obavijesti potrošača o nepredvidivim kasnijim promjenama deviznog tečaja, kao što su bile one u glavnom postupku i da zbog toga snosi za njih odgovornost. Osim toga, nezavisni odvjetnik upozorio je na primjenu čl. 4. st. 1. Direktive, koja određuje da se nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju priroda robe i usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi. Sukladno tome, naglašavao je da bi u suprotnom trgovcu bile nametnute nerazmjerne obveze te da bi bilo ugroženo načelo pravne sigurnosti. Nezavisni odvjetnik je pritom ukazao na situaciju kada je za potrošača došlo do povećanja obveze zbog promijenjenih okolnosti nastalih nakon zaključenja ugovora unatoč tome što ne postoji nepoštena ugovorna odredba. Naime, on je smatrao da potonji slučaj nije obuhvaćen zaštitom prema Direktivi te da promjena deviznog tečaja nije okolnost koja ovisi o volji bilo koje od ugovornih stranaka. Pojednostavljeno, nezavisni odvjetnik smatrao je da činjenica da korisnik kredita snosi tečajni rizik, sama po sebi, ne stvara znatnu neravnotežu u smislu čl. 3. st. 1. Direktive, jer banka kao davatelj kredita nema kontrolu nad stopom deviznog tečaja, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora. Tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena i legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, valutna klauzula ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelj tvrdi kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njegovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatra „problematičnima“ jer je kao potrošač u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od potrošača koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. BA u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora. „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Slijedom svega navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli su potpuno netočne i paušalne, pa se predlaže u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev. Slijedom navedenog, a posebice uzevši u obzir da se na tuženika ne primjenjuje presuda donesena povodom kolektivne tužbe udruge Franak, ističe se da je sud dužan provesti dokazni postupak, saslušati stranke ugovornog odnosa i utvrditi da li su stranke pregovarale o odredbama ugovora te da li je tuženik informirao tužitelja o rizicima povezanim sa sklapanjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Tuženik prigovara načinu utvrđivanja utuženog iznosa, posebice uzevši u obzir da iz tužbe uopće nije jasno kako je tužitelj došao do utuženog iznosa. Spornu visinu tužbenog zahtjeva može se utvrditi jedino vještačenjem po vještaku odgovarajuće struke, a koje vještačenje se određuje po nalogu neovisnog i nepristranog suda u okviru parničnog postupka. Prema tome, osoba koja je napravila izračun koji tužitelj navodi ne zadovoljava kriterije neovisnog i nepristranog vještaka. Tuženik ističe kako nema vlastiti kapital te se za svaki pojedini kredit zaduživao od banke sa sjedištem u [adresa] koja mu je navedeni iznos isplaćivala u CHF valuti. Navedeni iznos je potom isplaćen tužitelju što ne mijenja činjenicu da se na traženje tužitelja tuženik također zadužio u CHF valuti te je navedene iznose vraćao, također prema važećoj valuti CHF-a. Dakle, ne samo da se tuženik zaduživao u CHF-u, nego je to činio i putem banke sa sjedištem u [adresa] pa stoga postoji i međunarodni element, a sve na zahtjev i traženje tužitelja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od donošenja presude do isplate.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu br. 02500 od 23.06.2008. (list 10-13 spisa), plan otplate kredita od 17.06.2008. (list 14-16, 66-67 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 17-26 spisa), stručni članak od 23.06.2021. (list 25-39 spisa), izvod iz novinskih članaka (list 52-55, 70-72 spisa), Ugovor o kreditu sklopljen sa drugim klijentima sa planom otplate (list 456-64 spisa), medijski zapis Hrvatskog radija od 08.07.2005. i 25.08.2006. (list 68 i 73 ), izvod iz sudske prakse (list 40-49, 78-84, 116-192, 200-202, 211-243 spisa), Rizik promjene kamatne stope (list 110-115 spisa), raspravni zapisnik P-4603/21 (list 197-198 spisa), žalbu od 02.06.2023. (list 203-209* spisa), rješenje Županijskog suda u Rijec, Gž-629/23 od 14.11.2023. kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Splitu kojim se isti oglasio mjesno nenadležnim u ovoj pravnoj stvari i spis ustupio ovom sudu (list 252-256 spisa), zapisnik Pom-258/24 od 25.03.2025. (list 305-309 spisa) sa iskazom tužitelja.

4. Nadalje, sud je proveo financijsko vještačenje po dipl. oec. Zrinku Ručeviću (list 77-89 spisa), pisanom dopunom vještva (list 282-289 spisa), te usmenim saslušanjem vještaka (list 226-227 spisa), kao i saslušanjem tužitelja (list 72 i 167-168 spisa).

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka kako cjelokupnog, tako i svakog dokaza pojedinačno, a na osnovi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 84/08, 96/08., 123/08. i 57/11. - u daljnjem tekstu ZPP) sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

6. Sud je uvidom u Sudski registar Trgovačkog suda u Zagrebu utvrdio da je tuženik kao predmet poslovanja u Sudskom registru registrirao između ostalog kreditiranje, uključujući potrošačke kredite, hipotekarne kredite i financiranje komercijalnih poslova.

7. Među strankama nesporno da su dana 23.06.2008. tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu 02500 temeljem kojeg je tuženik kao kreditor odobrio i isplatio tužitelju kao korisniku kredita iznos kunske protuvrijednosti od 15.567,42 CHF za kupnju vozila prema prodajnom tečaju za devize RBA banke d.d. Zagreb važećim da dan plaćanja (čl. II.) uz ugovornu nominalnu kamatu od 6,95 % i efektivnu godišnju kamatnu stopu od 8,67%, plativ u 60 mjesečnih anuiteta, uz mjesečni anuitet od 307,89 CHF, troškove zaključenja ugovora od 620,31 EUR, ukupne troškove ugovora od 18.743,80 CHF, a sve sukladno odredbama Uvjeta Ugovora koji su sastavni dio Ugovora o kreditu (čl. III.).

8. Točkom 5.1. Uvjeta Ugovora ugovoreno je da se sve novčane obveze koje proizlaze iz Ugovora, ako su izražene u CHF ispunjavaju plaćanjem u kunama prema prodajnom tečaju za devize RBA d.d. Zagreb, za CHF, vrijedećem na dan plaćanja, dok točkom 9.1. Ugovora ugovoreno je da visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju sličan učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja stopa na kredit, kao i realna godišnja kamatna stopa na kredit.

9. Visina obroka kredita je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita Trgovcu. Korisnik kredita, koji je potrošač, ovlašten je zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20%.

10. U ovom postupku tužitelj tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredaba čl. II i III te čl. 5.1., i 9.1 Uvijeta predmetnog Ugovora o kreditu u kojima je plaćanje vezano za valutnu klauzulu u CHF i promjenjivu kamatnu stopu, te kao takve ne proizvode pravne učinke niti prema jednoj ugovornoj stani od trenutka sklapanja ugovora, te ima li tužitelj pravo na isplatu zahtijevanih novčanih iznosa na ime razlika koje proizlaze iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i tečaja za valutu CHF na dan sklapanja ugovora za razdoblje od 2.09.2008. do 02.07.2013.zastara potraživanja.

11. Tuženik u svom odgovoru na tužbu ističe da on nije bio stranka u postupku pokrenutom temeljem kolektivne tužbe potrošača tzv. Udruge Franak koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka, pa stoga smatra da pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutne nikakve veze sa tuženikom iz razloga što on nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, ali isto tako i iz razloga što on nije banka.

12. Nadalje u odnosu na ništavost odredbi o valutnoj klauzuli potrebno je navesti da iako predmetni Ugovor sklopljen između stranaka nosi naziv "Ugovor o kreditu", prema čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05., u daljnjem tekstu: ZOO) koja se primjenjuje u konkretnom slučaju, ovaj sud je utvrdio da se ne radi o Ugovoru o kreditu jer u skladu s navedenom odredbom davatelj kredita može biti samo banka, što tuženik nedvojbeno nije, već se radi o ugovoru o potrošačkom zajmu.

13. Vezano za odluku Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012, ističe se da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Međutim, takva odluka ne isključuje primjenu odredbi Zakona o obveznim odnosima pa time ni pravo osobe da pred nadležnim sudom pokrene postupak radi utvrđivanja ništetnosti odredbe sklopljenog ugovora i za vraćanje primljenog po osnovi te odredbe ugovora.

14. Osnovana je tvrdnja da se presuda iz potrošačkog spora ne može primijeniti u konkretnoj situaciji jer tuženik nije jedna od banaka (tuženika) iz predmetnog kolektivnog spora, no, ništetnost ugovorne odredbe potrebno je ocijeniti prema okolnostima svakog pojedinog slučaja.

15. Nesporno je da tuženik nije banka, ali je trgovačko društvo koje se bavi financiranjem i to putem zajmova (u sudskom registru navedeno " kreditiranje"), što jasno ukazuje da je tuženik trgovac, a tužiteljica potrošač te se u konkretnom slučaju na njihov odnos primjenjuje kako ZOO, tako i Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP). Također tuženik kao pravna osoba registrirana za poslove davanja zajmova (u sudskom registru navedeno " kreditiranje, ….") komunicira s bankama, a uostalom i osnovala ga je banka tj. Porsche Bank Aktiengesellschaft, Austrija, i s bankom ima ustaljenu komunikaciju u svom redovnom poslovanju, za razliku od tužitelja koji je fizička osoba, koja svakako nema toliko iskustva, kontakata, znanja i saznanja u financijskom smislu. Odredbom čl. 59. ZZP propisano je kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

16. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. tog članka propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

17. U svom logičnom i životnom iskazu kojeg sud u cijelosti prihvaća tužitelj navodi kako je 2008. u vrijeme kada je bio zaposlen u Vodovodu a radio sam baš na pročistaču otpadnih voda u [adresa], te je tada ostao bez svoga auta koji mu je bio nužno potreban kako bih mogao raditi svoj pisao u Vodovodu pa je otišao u AC Jajo u Sinju, gdje se raspitivao o ponudi automobila. a naravno i o tome koji bi uopće najbrže mogao dobiti. Odabarao je Automobil Škoda Octavia, a radilo se o novome automobilu koji je koštao nešto više od 98.000,00 kn. Svakako, je trebao kredit za iznos od 70.000,00 kn a ostatak do pune cijene je imao u gotovini. U AC Jaje je obaviješten da nude kredit ,da je kamata do 7% i da bi se sve to moglo realizirati kroz 15-ak dana kada obavi svu papirologiju, a kredit je trebao biti na vrijeme od 5 godine odnosno 60 mjeseci i tada su mu rekli da njih zastupa tvrtka" Porsche mobilitiy" i da se preko njih sve obavlja. Kada je pitao zašto je kredit u francima budući je istaknuta cijena u kunama, objašnjno mu je da je takva njihova praksa i neka donese dokumentaciju svoje tvrtke kako bi navedeno mogli urediti. Rečeno mu da će rata iznositi 1400 kn, a kada je pitao zašto i kredit nije u kunama rečeno mu je da je franak sigurna valuta da je Švicarska jedna uljuđena država. AC Jajo je sve obavio uistinu kroz 3 do 4 dana, te kada je došao na potpis ugovora ponovno je pitao hoće li se što mijenjati, te su ga uvjeravali da neće jer da je franak takva valuta da se neće mijenjati ni tečaj ni kamata. Ugovor prije potpisivanja je te ga je razumio koliko je mogao, da on nije financijer. Prvu ratu kredita platio je u iznosu od 1.400,00 kn, a već sljedećeg mjeseca je rata porasla i tako je rasla iz mjeseca u mjesec i najviše je dosegnula 2000 kn. U svezi potpisa ugovora može reći da je uzeo dokumente koji su mu dali u auto centru, a radilo se o ugovoru o kreditu i mjenicama, te je s tim dokumentima otišao kod javnog bilježnika Bradarića u Sinju, koji je ovjerio potpis bez da mu je išta o tome objašnjavao, platio je 2.000,00 kn te je ovjerene isprave donio u AC Jajo. U Vodovodu je radio do umirovljenja 2020. od kada je u mirovini, ne bavi se drugim poslovima, a vozilo koristi za obiteljske i privatne potrebe.

18. Navedenim iskazu sud osobito vjeruje u dijelu u kojim je tužitelj opisao sklapanje ugovora na način na koji potrošač pristupa sklapanju ugovora, a ne razumije materiju o kojoj se radi. Ovdje je riječ o financijskom poslovanju te sklapanju ugovora na način da potpišu ponuđeno ne znajući za potencijalne probleme koji naknadno mogu nastati.

19. Tuženik nije doveo u sumnju činjenicu da je tužitelj potrošač te je iz njegovog logičnog i životnog iskaza utvrđeno da je potrošač jer mu je kredit isplaćen za kupnju vozila, dok je iz priložene dokumentacije razvidno da je kredit plaćao upravo tužitelj, pa je stoga neosnivan prigovor nedostatka aktivne legitimacije koji je tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu.

20. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je da je predmetni Ugovor o potrošačkom zajmu unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate zajma pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da izabere hoće li pristati na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Stoga je sud utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga su sporne ugovorne odredbe zaista i prouzročile značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa predstavljaju nepoštene odredbe u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

21. Radi razlike između stvarno naplaćenog CHF i tečaja kakav je bio na dan isplate kredita tužitelju i razlike između prvotno ugovorene kamatne stope i kamatne stope koja se mijenjala prema odlukama banke sud je iz vještva mr.sc. Zrinku Ručeviću utvrdio kako su Porsche Mobiliti d.o.o. kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 23. lipnja 2008. Ugovor o kreditu broj 02500 (u daljnjem tekstu: Ugovor), sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 15.567,42 CHF obračunato prema prodajnom tečaju, za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb vrijedećem na dan plaćanja, svrha ugovora o kreditu je financiranje troškova kupnje osobnog automobila: ŠKODA, OCTAVIA TOR, 1,42, ugovoren je rok otplate od 60 mjeseci (otplata u jednakim mjesečnim anuitetima) te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je iznosila 6,95% godišnje na dan sklapanja Ugovora prema planu otplate ugovora o kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 31. srpnja 2008., a sljedećih svakog posljednjeg dana u mjesecu, utvrđeno je da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima iskazanima u valuti, a plativima u protuvrijednosti kuna prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb vrijedećem na dan plaćanja. Kredit je isplaćen prema dobavljaču predmeta leasinga 30. lipnja 2008., s kojim danom je prodajni tečaj Raiffeisen Bank d.d. za valutu CHF iznosio 4,558788 kn za 1 CHF, pa je dakle ugovorni iznos od 15.567,42 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 70,968 kn, odnosno 9.419,15 EUR (konvertirani iznos). U otplatnom planu tuženika prikazana je visina anuiteta (neto) od 291,63 CHF, proizišla iz godišnje kamatne stope od 5,75% (kako je i iskazano u planu otplate). Iznos mjesečnog neto anuiteta prikazan je u stupcu 'f' Tabele 1, a iznos mjesečnih (neto) kamata dan je u stupcu 'h' Tabele 1. Međutim, u stupcu 'e' Tabele 1 nalaza prikazan je iznos bruto anuiteta u iznosu od 307,89 CHF uz primjenu bruto kamatne stope od 6,95% godišnje. Iznos mjesečnih (bruto) kamata dan je u stupcu 'g' Tabele 1. Bruto kamata predstavlja zbroj nete kamate i iznosa PDV-a na kamatu. Neovisno o tome da li se otplatni plan uz predmetni ugovor o kreditu može analizirati prema obrascu otplatnih planova uz ugovore o financijskom leasingu, budući da je davatelj kredita leasing kuća, sukladno Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost koji je prethodio Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost1 koji je stupio na snagu 1. siječnja 2010. i kojim davatelj leasinga više ne obračunava PDV na kamatu u mjesečnoj rati za financijski leasing, do tog dana je davatelj leasinga obračunavao PDV na kamatu, na isti način kako su to bili obvezni svi davatelji zajma iz ugovora o zajmu (samo banke, odnosno kreditne institucije nisu bile obvezne obračunavati porez na kamatu). Počevši od 19. anuiteta s datumom dospijeća 31. siječnja 2010., kada se ukida porez na kamatu, visina kamatne stope koju je iskazao davatelj kredita, odgovara visini kamatne stope iskazane u stupcu 'g' Tabele 1 nalaza. U nastavku, vještak će promjenu kamatnih stopa u razdoblju otplate kredita iskazati na način prikazan u stupcu 'd' Tabele 1 nalaza, a polazeći od početne stope prema ugovoru o kreditu u visini od 6,95% godišnje, kako slijedi: 6,95% godišnje od dospijeća 1. anuiteta, do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2009., 7,02% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2009., do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2009. (uvećanje je prouzročeno porastom stope PDV-a na kamatu s 22% na 23%), 5,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2010., do konca izračuna. U konačnici, u nastavku, iskazuje se promjena neto kamatne stope (bez efekta PDV stopa), kako slijedi: 5,70% godišnje od dospijeća 1. anuiteta, do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2009., 5,75% godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2010., do konca izračuna. Narodne novine br. 149/09. Za odgovaranje na postavljeni zadatak u nastavku nalaza daje se otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita, te se iskazuju razlike po osnovi promjene tečaja (stupac 'm' Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'e' Tabele 1) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog tečaja na dan izdavanja računa za svaku pojedinu obvezu i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). Napomena: budući da je kreditor (ovdje tuženik) u stvarnosti zaračunavao anuitete, ne kako je to predvineno čl. 5 Općih uvjeta ugovora o kreditu, nego prema tečaju na dan izdavanja računa (razvidno iz konto kartice po kreditu), te je tužitelj kunske iznose anuiteta plaćao prema izdanim računima, tečajna razlika se izračunava na osnovu onog tečaja po kojem je tužitelj stvarno podmirivao kunske iznose anuiteta (tečaj na dan izdavanja računa). U svom mišljenju vještak navodi kako u skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, na temelju postavljenog zadatka, vještak je mišljenja kako razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. srpnja 2008.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz povećanja tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) u odnosu na tečaja za valutu CHF važeći u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 2.607,27 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa) pozitivnih tečajnih razlika, a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'n1' Tabele 1 nalaza, prema datumima plaćanja danim u stupcu 'l' Tabele 1 nalaza. Napomena: Iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvonenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

22. Vještak je jasno naveo temeljem koje dokumentacije je izvršio izračun uz jasnu naznaku i tablični prikaz svakog pojedinog iznosa plaćenog anuiteta, kamatne stope, tečaja obračuna te formule izračuna, te je ovaj sud u cijelosti je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića, kao objektivno i stručno, sačinjeno prema pravilima struke imenovanog vještaka, a temeljem cjelokupne dokumentacije u spisu, imajući u vidu da na isto stranke nisu imale prigovora.

23. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platio na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja svakog anuiteta i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju tuženika na dan korištenja.

24. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. S obzirom na to da je tuženik utužene iznose primio u odnosu na ugovorne odredbe koja su utvrđene ništetnima, na temelju citirane odredbe ZOO-a, dužan ih je vratiti tužitelju. Ugovaranjem prodajnog tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

26. 2. U podnesku od 19.03.2025. tužitelj je specificirao tužbeni zahtjev potražujući od tuženika između ostalog isplatu iznosa od 2.607,27 EUR sa zateznom kamatom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate dok je u tužbi potraživao iznos od 20.787,02 kn (protuvrijednost od 2.758,91 EUR) sa zateznom kamatom na pojedine iznose do isplate.

27. Obzirom na zauzeti stav na sjednici VSRH od 26.04.2021. kako smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka) djelomično je povlačenje tužbe iz čl. 193. ZPP- a za koje je ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari (uvijek) potreban pristanak tuženika

28. U konkretnom slučaju tuženik nije pristao na djelomično povlačenje tužbe pa time do takvog povlačenja tužbe nije niti došlo, radi čega je sud i u pogledu glavne stvar i u pogledu odluke o troškovima postupka trebao donijeti odluku o tužbenom zahtjevu koji je bio aktualan do izvršenog djelomičnog povlačenja tužbe, radi čega je sud i u pogledu glavne stvar donio odluku kao u izreci ove presude pod točkom III.

29. Prigovor zastare nije osnovan jer je člankom 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela članka Ugovora, kako je navedeno u točki I izreke presude. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora koji počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti (isti je stav zauzet i na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020., pravno shvaćanje broj: Su-IV-47/2020).

30. Slijedom svega prethodno navedenog, sud je usvojio konačno postavljeni eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja preciziran u podnesku od 06.07.2024. u dijelu u kojem zahtjeva isplatu iznosa na ime povrata preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem povećanja tečaja CHF u odnosu na kune tijekom razdoblja otplate kredita za razdoblje od 24.09.2008. do 02.07.2013. u iznosu od 2.607,27 EUR, te je primjenom odredbe čl. 1111. Zakon o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, 29/18, dalje: ZOO) odlučeno kao pod točkom II i III. izreke presude.

31. Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, a u smislu čl. 1165. ZOO-a, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN br. 78/15.), a od 01. siječnja 2023. do isplate sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br.114/22) i Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (NN br. 156/22).

32. Ponavlja se da citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

33. Budući da je u sporu tužitelj uspio u cijelosti to je tuženik u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupni parnični trošak i to: za sastav tužbe 200,00 EUR, za sastav podneska od 20.04.2023., 19.03.2025., 200,00 EUR za svaki podnesak, za sastav žalbe 100,00 EUR, za pristup na ročište 03.05.2023., 22.10.2024., 25.03.2025., 15.09.2025. 200,00 EUR, za svako ročište, ukupno 1.500,00 EUR uvećano za 25% PDV-a u iznosu od 375,00 EUR, a na osnovi Tbr. 7., Tbr. 8., Tbr. 9. i Tbr. 42. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15), kao i trošak nužnog financijskog vještačenja, od 350,00 EUR. Nadalje tužitelju nije dosuđen niti trošak sudske pristojbe za tužbu i presudu jer je kao potrošač oslobođen plaćanja iste prema Zakonu o zaštiti potrošača.

34. Visinu troškova zastupanja sud je dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu iz podneska od 19.06.2025. u ukupnom iznosu od 4.384,85 EUR.

35. Tužitelju je trošak parničnog postupka dosuđen u ukupnom iznosu od 2.225,00 EUR, dok je tuženik zbog gubitka spora odbijen sa zahtjevom za naknadu parničnog troška, pa je stoga u pogledu parničnog troška stranaka sukladno čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom IV i V. radi čega je sud i u pogledu glavne stvar donio odluku kao u izreci ove presude pod točkom III.

36. Tome se dodaje kako u pogledu parničnog troška kod oba zahtjeva (onog iz tužbe i konačne specifikacije iz podneska od 19.03.2025., osnovica za obračun troškova pripada istom bodovnom razredu prema Tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/2022, 126/2022, 138/2023 dalje: Tarifa), pa iz navedenog stoga proizlazi kako tuženiku nisu nastali posebni troškovi raspravljanja zbog tužiteljevog prilagođavanja tužbe rezultatima raspravljanja, pa posljedično isti ni nema pravo na naknadu troškova za povučeni dio.

37. O zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužitelja odlučeno je na osnovi odredbe čl. 27. st. 3. Ovršnog zakona (NN br. 57/96., 29/99., 194/05. i 88/05.) i čl. 29. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (NN 155/23), a počev od donošenja ove presude, tj. dana 27. siječnja 2026. do isplate.

U Zagrebu, dana 27. siječnja 2026.

Sudac:

Blaženka Butigan Matić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može izjaviti žalbu Županijskom. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno, u 4 istovjetna primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.