P-1097/2024-20

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, zastupane po generalnom punomoćniku Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, Ulica Matije Antuna Reljkovića 4, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 12. studenog 2025. godine, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i odsutnosti punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 27. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 200285 od 27. listopada 2006. godine, zaključenog između tužitelja MŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Hrvatske poštanske banke d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4 (kao pravnog sljednika društva Nova hrvatska banka d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, odnosno Sberbank d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, odnosno Volksbank d.d. OIB:78427478595, Zagreb, Varšavska 9, kao kreditora), koja glasi: „Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratno 1,25% (jedancijeladvadesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 200,00 kn (dvjestokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. OIB:87939104217, Zagreb, Jurišićeva 4, da tužitelju MŠ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.079,64 Eura, na ime naknade parničnih troškova u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnih troškova preko dosuđenog iznosa od 1.079,64 Eura, do zatraženog iznosa od 1.207,27 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 127,63 Eura.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se sporedni zahtjev tužitelja u vezi zatražene zatezne kamate na iznos parničnog troška, kao neodređen.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, podneskom od 09. prosinca 2024. godine, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno radi naknade parničnih troškova.

2. U tužbi tvrdi da je sa prednikom tuženika Volksbank d.d. Zagreb, dana 27. listopada 2006. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 200285 (u daljnjem tekstu: Ugovor), prema kojem je prednik tužitelja, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 105.000,00 kuna, na rok otplate od 144 mjeseca.

3. Tužitelj nadalje navodi da je člankom 5.1. Ugovora, bilo ugovoreno da se naknada za obradu i administraciju kredita naplaćuje jednokratno 1,25% od iznosa kredita, a minimalno 200,00 kuna, neposredno prije isplate kredita, a kojom odredbom Ugovora je tužitelj de facto bio primoran platiti naknadu, kako bi mogao dobiti traženi kredit, te je napomenu da je sukladno toj odredbi Ugovora, tužitelju naplaćena naknada u iznosu od 1.312,50 kuna.

4. Tužitelj je istakao da je Ugovor, tipski ugovor koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane prednika tuženika (ovdje omaškom u pisanju odvjetnik tužitelja, navodi „tuženika“, iako tuženik nije imao baš nikakve veze sa sastavljanjem navedenog Ugovora i jasno je da sudjeluje u ovoj parnici isključivo stoga jer kreditor više ne postoji, odnosno stoga što je tuženik samo pravni sljednik kreditora tužitelja – opaska suca), kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 93/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Tužitelj, nakon navođenja što je bilo propisano čl. 81.st.1. i 2. ZZP/03, ističe kako mu prednik tuženika (odvjetnik tužitelja u ovom dijelu historijata tužbe, opet potpuno nepotrebno poistovjećuje tuženika i kreditora tuženika – opaska suca) nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita iz čega proizlazi, da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna .

5. Podneskom od 20. siječnja 2025. godine je tužitelj osporio opravdanost svih razloga zbog kojih je tuženik posredstvom odvjetnika (koji ga više ne zastupa u ovoj parnici), osporio tužbeni zahtjev tužitelja.

6. U pisanom odgovoru na tužbu, datiranom sa 24. prosincem 2024. godine, tuženik je posredstvom tadašnjeg punomoćnika u osobi odvjetnika, osim neosnovanog prigovora mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru (koji prigovor tuženika je bio odbijen, pravomoćnim rješenjem ovoga suda brojP-1097/2024-12 od 13. lipnja 2025. godine), osporio osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, a sasvim besmisleno i visinu tužbenog zahtjeva jer tužbenim zahtjevom tužitelj nije potraživao nikakavu isplatu novčanog iznosa, već je samo tražio da se donese deklaratorna odluka.

7. Razlozi zbog koji je tuženik osporio tužbeni zahtjev u odgovoru na tužbu, ali i na održanom pripremnom ročištu dana 03. travnja 2025. godine, su bili slijedeći:

- potraživanje tužitelja je u zastari,

- odredba o naknadi za obradu i administraciju kredita je jasna i nedvosmislena, što tu odredbu čini razumljivom, pa je po tuženiku bespredmetno utvrživati nepoštenost i ništetnost te odredbe,

- tuženik tvrdi da se pregovaralo o naknadi za obradu i administraciju kredita,

- postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila je uvriježena u praksi banaka,

- stoga što se ne radi o tipskom ugovoru, na koji tužitelj nije imao utjecaja,

- po tuženiku su neutemeljene i neosnovane tvrdnje tužitelja da je prednik tuženika (bivši odvjetnik tuženika se, između ostalih propusta u navođenju prednika tuženika i u ovom dijelu pisanja odgovora na tužbu zaigrao, također, kao i odvjetnik tužitelja prilikom pisanja tužbe, obzirom da je poistovijetio tuženika, sa navedenim prednikom tuženika koji je bio kreditor tužitelja u ovom slučaju – opaska suca) koristio nepoštenu poslovnu praksu,

- tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe koju je podnio samo sa navedenim deklaratornim zahtjevom.

8. Radi razrješenja spornih i odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u dopis Hrvatske poštanske banke od 28.11.2024.g. (list 3), Ugovor (list 5-9), sudsku praksu koju je tuženik dostavio sudu (list 21-30, 33-36), sudsku praksu koju je tužitelj dostavio sudu (list 46-101), te saslušanjem tužitelja (list 123-124) u svojstvu stranke.

9. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

10. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen osnovanim u cijelosti u vezi glavnog zahtjeva.

11. Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženika, Volksbankom d.d. Zagreb, zaključio dana 27. listopada 2006. godine, nenamjenski Ugovor u kunskoj valuti i to u iznosu od 105.000,00 kuna, te da je tim Ugovorom i to u čl. 5.1., bila ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita od 1,25% od iznosa kredita, a nije bilo sporno niti da je temeljem te odredbe Ugovora, prednik tužnika – kreditor tužitelja – naplatio tužitelju iznos od 1.312,50 kuna, sukladno toj odredbi neposredno prije isplate kredita.

12. Između stranaka je sporno da li je pravno osnovan, istaknuti deklaratorni zahtjev tužitelja.

13. Iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke jasno proizlazi da prilikom razgovora oko realizacije Ugovora, zaposlenik prednika tuženika (tužiteljevog kreditora), nije upozorio tužitelja na obvezu plaćanja bilo kakvog novčanog iznosa u vezi nekakve nakande za obradu i administraciju kredita, pa kako mu je u vezi realizacije kredita rečeno da samo treba donijeti svoje platne liste, banka je pripremila tipski Ugovor, te je bio pozvan da potpiše taj Ugovor. U postupku pregovaranja oko sklapanja Ugovora, ne samo da mu nije predočeno da će morati platiti navedenu novčanu naknadu, nego mu nije bilo niti predočeno da uopće može pregovarati oko plaćanja visine te naknade. Tužitelj je naveo da mu je tek u trenutku kada je došao potpisati Ugovor, rečeno da će mu se od iznosa kredita umanjiti isplata za tu naknadu koja je bila navedena u točci 5.1. Ugovora, a tada više nije imao nikakvu mogućnost da bilo što pregovara sa bankom ili zaposlenikom banke jer je shvatio da može samo potpisati taj Ugovor ukoliko želi realizirati novčana sredstva koja su mu bila odobrena tim kreditom, te da u suprotnom neće dobiti kredit, ukoliko ne potpiše Ugovor. Tužitelj je dodao da mu čak ni u trenutku kada je došao potpisati taj Ugovor, nije bilo predočeno na što se konkretno odnosi ta naknada od 1,25% od iznosa kredita.

14. Iskaz tužitelja je u cijelosti prihvaćen kao istinit jer za suprotno utvrđenje nije bilo nikakvog dokaza (tuženik u ovome predmetu nije predložio saslušanje niti jedne, jedine osobe, pogotovo ne one koja bi svojevremeno bila zaposlenik Volksbanke d.d. Zagreb i koja bi nešto konkretno znala o pregovorima vođenim svojevremeno između tužitelja i zaposlenika banke, oko sadržaja čl. 5.1. Ugovora) ili opravdanog razloga, pa je tuženikova tvrdnja istaknuta u odgovoru na tužbu o tome da se pregovaralo o naknadi za obradu kredita, ostala samo puka, nedokazana tvrdnja.

15. Iz sadržaja prihvaćenog iskaza tužitelja, jasno proizlazi ne samo da s tužiteljem banka ili zaposlenik banke nije pregovarao o sadržaju čl. 5.1. Ugovora, već da nije bilo govora o bilo kakvom pregovaranju tužitelja i zaposlenika banke oko sadržaja cijelog Ugovora, te je banka samostalno sastavila tipski Ugovor (kakve nenamjenske ugovore su u to vrijeme sastavljale i druge banke) u smislu čl. 295. ZOO, koji je tužitelju ponuđen da ga potpiše i da na taj način realizira nenamjenski kredit, uz obročnu otplatu kredita banci prednika tuženika, pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita.

16. Ovakvo postupanje banke prednika tuženika, tj. Volksbanke d.d. Zagreb je po uvjerenju ovoga suda, kada se radi o predmetnom ugovaranju spornog čl. 5.1. Ugovora, bilo nepošteno i protivno odredbi čl. 81. ZZP/03, a prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, radilo se o ništetnoj odredbi Ugovora.

17. Naime, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istoga članka je propisano kako se smatra, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18. U ovom slučaju je tijekom ove parnice utvrđeno ono što je tužitelj i naveo u historijatu tužbu i na temelju čega je utemeljio svoj zahtjev, dakle da se nije pojedinačno pregovaralo između njega i zaposlenika banke, odnosno između njega i prednika tužene banke u vezi čl. 5.1. Ugovora u vezi plaćanja nekakve novčane naknade za obradu kredita, a ta odredba je sasvim jasno prouzročila neravnotežu u obvezama ugovornih stranaka jer je tužitelj banci morao platiti i nešto što nije imalo veze sa Ugovorom koji je sklopio s bankom, u kontekstu činjenice da je trebao banci platiti po toj odredbi iznos od 1.312,50 kuna, a što je i učinjeno u smislu da je banka sama tu svotu obustavila od iznosa kredita za svoju korist.

19. Nedvojbeno je u ovom postupku, dakle, utvrđeno da prednik tuženika Volksbank d.d. Zagreb (u daljnjem tekstu: kreditor), nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, nedvojbeno je da se radilo isključivo o tipskom ugovoru koji je sačinilo kreditor, bez pregovaranja sa tužiteljem u smislu čl. 295. ZOO, a nedvojbeno je i da se o toj spornoj odredbi čl. 5.1. Ugovora, nije pojedinačno pregovaralo između tužitelja i kreditora, što je u svojoj ukupnosti, pogotovo u kontekstu činjenice da je tužitelj platio kreditoru , navedeni novčani iznos od 1.312,50 kuna, očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba po uvjerenju ovoga suda ništetna u smislu odredbi navedenih čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

20. U ovom slučaju je svakako, po uvjerenju ovoga suda, povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, a koje načelo inače podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

21. Naime, nedvojbeno je u ovome postupku, na temelju prihvaćenog kao istinitog iskaza saslušanog tužitelja, utvrđeno da se u odnosu na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita sukladno Ugovoru, nije pojedinačno pregovaralo između kreditora i tužitelja i da nije bilo zbog toga, jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču, uopće prezentirano u čemu se sastoje ti navodni stvarni troškovi banke, koji se podmiruju iz te naknade (kakve su to konkretne usluge uopće ili troškovi u vezi administracije i/ili obrade kredita i slično).

22. Kako kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, niti je tu opravdanost dokazao tuženik u ovoj parnici, zaključuje se da tom spornom naknadom, nisu niti bili pokriveni neki doista stvarni troškovi, koje je kreditor eventualno imao, pri obradi kreditnog zahtjeva tužitelja i administraciji kredita, a činjenica koju je iznio tuženik u odgovoru na tužbu, da su sve banke u to vrijeme ugovarale plaćanje naknade za obradu kredita, nema nikakve veze sa predmetom ovoga spora i ne znači ujedno da su to banke činile na zakonit i dopušten način. Naime, da to nisu činile na zakonit i dopušten način potvrđuje, prektički jednosmjerna sudska praksa u ovakvim predmetima, što mora biti jasno ne samo tuženiku iz ove parnice, već i svim ostalim bankama koje i dan, danas potpuno nepotrebno osporavaju ovakve potpuno istovjetne tužbene zahtjeve mnogih drugih oštećenih potrošača, unatoč tome da u zadnje vrijeme sve odluke idu u korist tužitelja u ovakvim parnicama. U drugu ruku, da je tuženik u ovakvim predmetima u pravu, sa svojim osporavanjem pravne osnove tužbenog zahtjeva tužitelja, svi tužbeni zahtjevi pojedinih tužitelja bi bili odbijeni kao neosnovani, a što nema veze sa istinom.

23. Valja naglasiti da relativno starije sudske odluke (ukupno dvije, koje potječu još od 2021. i 2022. godine), na koje se tuženik pozvao da dokaže osnovanost svojih tvdnji, nemaju nikakave veze sa okolnostima predmetnog slučaja, a osim toga u odnosu na jednu od te dvije odluke još traje revizijski postupak, koji će sasvim sigurno biti u korist tužitelja, obzirom da je u zadnje 2-3 godine, sudska praksa jednosmjerna u ovakvim predmetima, a na što upućuje niz odluka na koje se tužitelj pozvao i koje je dostavio sudu u prilogu podneska od 20. siječnja 2025. godine.

24. Zbog toga je valjalo usvojiti istaknuti deklaratorni zahtjev tužitelja u vezi utvrđenja ništetnom navedene odredbe Ugovora jer je isti ocijenjen pravno osnovanim.

25. Da je u ovakvim pravnim situacijama već ustanovljena sudska praksa u korist tužitelja – oštećenih potrošača i to ne samo na nižem dvostupanjskom nivou sudovanja, već na nivou najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, na jasan i konkretan način upućuju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to primjerice: a) Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine (a u kojem predmetu se primjerice raspravljalo i o spornom revizijskom pitanju:

" Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?", a što je svakako bilo od značaja i za ovu parnicu jer tuženik u ovome predmetu posredstvom svog bivšeg odvjetnika, neosnovano sugerira također da je ta odredba čl.5.1. Ugovora, bila jasno uočljiva i razumljiva, izvodeći ujedno pri tome sasvim neosnovan zaključak da je utoliko bespredmetno utvrđivati nepoštenost te odredbe), b) Revd -1601/2024 od 30. travnja 2024. godine,

c), Rev-1035/2024 od 06. studenog 2024. godine ( a u kojem predmetu se praktički uz revizijsko pitanje o kojem se razmatralo u predmetu broj Rev-673/2023, razmatralo i slijedeće revizijsko pitanje:

"Treba li stranku iz ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (konkretno čl.10.st.1. Ugovora o kreditu), smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tog iznosa, i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO-a?“, a u vezi kojeg pitanja je revizijski sud potvrdio pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su ocijenili da je upravo banka, koja je bila odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, tužitelj imao pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade).

26. Imajući u vidu te navedene odluke najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, sasvim su bespredmetne i potpuno nebitne u kontekstu važeće sudske prakse samo dvije drugostupanjske odluke, na koje se tuženik pozvao u odgovoru na tužbu, tim više što je primjerice protiv odluke zagrebačkog suda, broj Gž-2101/2022-4 od 11. listopada 2022. godine (na koju se tuženik pozvao, kao nešto jako bitnu za razrješenje ovoga spora), podnesena revizija (što je razvidno iz e-spisa, te odluke VSRH broj Revd- 437/2023-2 od 27. lipnja 2023. godine, kojom je dopušteno podnošenje revizije u pogledu te drugostupanjske odluke i to u vezi pitanja: "Je li ništetna odredba o plaćanju naknade za obradu kreditnog zahtjeva i odobravanje kredita u standardnim, tipiziranim ugovorima o potrošačkim kreditima koje odobravaju banke?“), a ovaj sud smatra potrebnim dodati, da je objektivno vrlo izvjesno kakva će odluka biti donesena povodom te revizije, obzirom na sadržaj revizijskih odluka VSRH, navedenih u točci 25., obrazloženja ove presude.

27. Također, za razrješenja predmeta ovoga spora, nebitna je odluka revizijskog suda koju je dostavio tuženik u spis u ovoj parnici jer se odluka broj Rev 183/2011-2 od 16. listopada 2013. godine, ne odnosi na ugovornu odredbu u vezi naplate naknade za obradu kredita, te nema veze sa okolnostima ovoga slučaja.

28. Kako je ovaj sud ocijenio u pogledu pravne osnove, osnovanim predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja, jasno je da niti jedan prigovor tuženika nije bio osnovan.

29. Tvrdnja o nedostatku pravnog interesa tužitelja za podnošenje ovakve tužbe samo sa deklaratornim zahtjevom, nema veze sa realnošću ili sa istinom, a dokaz tome je da su mnogobrojne prvostupanjske presude, kojima su usvojeni takvi deklaratorni zahtjevi u vizi ništetnosti odredaba potrošačkih ugovora u vezi tzv. ulaznih naknada, potvrđene drugostupanjskim odlukama, pa čak i navedenim stajalištima revizijskog suda.

30. Ideja o isticanju tuženikovog prigovora zastare u ovim okolnostima slučaja, koju je u odgovoru na tužbu naveo odvjetnik koji više ne zastupa tužitelja u ovoj parnici, ne samo da nije osnovana, nego ukazuje da taj odvjetnik koji je pisao odgovor na tužbu, valjda nije shvatio da predmet ove parnice nije novčana tražbina (a u vezi kakve tražbine bi bar imalo smisla istaći takav prigovor zastare), cijeneći okolnost da nezastarijevaju zahtjevi u vezi utvrđenja ništetnosti nekog pravnog posla ili samo neke odredbe određenog ugovora.

31. Napokon, tvrdnje tuženika u kontekstu čl. 100. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 79/2007 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) o tome da ugovorna „odredba o naknadi za obradu i administraciju kredita je jasna i nedvosmislena, što tu odredbu čini razumljivom“, te da u tom kontekstu uopće nije dopušteno ocjenjivati je li sporna odredba Ugovora, nedopuštena, nema u ovom slučaju bilo kakvog praktičnog uporišta jer zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 100. ZZP/07 (premda se u ovom slučaju primjenjuje ZZP/03), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice, koje iz toga proizlaze za njega. Pri tome se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP, treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

32. U ovom slučaju iz sadržaja čl. 5.1. Ugovora, nije vidljivo od čega se to točno sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva, zašto je određena baš u visini od 1,25%, iznosa kredita i koje to zapravo troškove pokriva, pri čemu tuženik nije u ovoj parnici niti dokazao, niti se uopće potrudio dokazati, kakve je to troškove njegov pravni prednik koji je bio kreditor tužitelja, imao vezane za obradu kredita ili za administraciju kredita.

33. Shodno tome, valjalo je udovoljiti predmetnom deklaratornom zahtjevu tužitelja, a pravni interes za podnošenje ove tužbe se ogleda u tome da će tužitelj u ovoj parnici ishoditi pravomoćnu sudsku odluku u vezi ništetnosti navedene odredbe Ugovora, te će na temelju takve pravomoćne sudske odluke kapitalizirati svoje novčano potraživanje u novčanom smislu, novom tužbom koju će podnijeti protiv tuženika, radi isplate iznosa koji mu je navedeni prednik tuženika, naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora, a tuženik će valjda i takav tužbeni zahtjev naći potrebnim osporavati posredstvom nekog odvjetnika (čime samo doprinosi povećanju parničnih troškova, koje će morati u konačnici platiti tužitelju) jer to upravo dokazuje aktualna sudska praksa iz koje proizlazi da razne banke, potpuno neosnovano osporavaju ovakve tužbene zahtjeve i time same sebi nanose štetu u vidu povećanih parničnih troškova koje moraju nadoknaditi suprotnoj stranci, ali i plaćanjem odvjetnika koji za banke pišu u ovakvim sudskim predmetima, kojekakve podneske kojima osporavaju ili samo ovakve deklaratorne zahtjeve, ali i kondemnatorne zahtjeve.

34. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154.st.1. ZPP.

35. Parnični trošak je odmjeren tužitelju na temelju troškovnika punomoćnika tužitelja od 12. studenog 2025. godine, sukladno vrijednosti predmeta spora, a primjenom važeće Odvjetničke tarife.

36. Za sastav tužbe je tužitelju priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 20. siječnja 2025. godine, kojim se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, priznat je isti iznos od 200,00 Eura, za zastupanje na ročištima održanim dana 03. travnja i 12. studenog 2025. godine je priznat ukupan iznos od 400,00 Eura ili 200,00 Eura za svako zastupanje, dok je na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 800,00 Eura, priznat tužitelju pripadajući porez od 200,00 Eura.

37. Kako je tužitelju još priznat, kao opravdan parnični trošak, iznos od 26,55 Eura u vezi polovice plaćenog iznosa dužne sudske pristojbe na tužbu, odlučujući u granicama tog istaknutog zahtjeva (iako će tužitelj naknadno biti pozvan da plati preostalu polovicu dužnog iznosa u vezi sudske pristojbe na tužbu, ukoliko to u međuvremenu sam ne plati i ne dostavi sudu dokaz o tom plaćanju) , te 53,09 Eura u vezi zatražene naknade za sudsku pristojbu na presudu, koju će tužitelj tek morati platiti, odlučujući u granicama tako istaknutog zahtjeva, valjalo je tužitelju dosuditi ukupno 1.079,64 Eura u vezi naknade parničnih troškova, odnosno obvezati tuženika da tu svotu isplati tužitelju u paricijskom roku, pri čemu je potraživanje tužitelja u vezi zatražene zatezne kamate na taj iznos odbačeno. Naime, tužitelj posredstvom odvjetnika, niti u troškovniku od 12. studenog 2025. godine, niti na zadnjoj raspravi, a niti u tužbenom zahtjevu u podnesenoj tužbi nije naveo točan datum od kada to predlaže da mu se dosudi zatezna kamata. Kako takvo potraživanje „pripadajuće zakonske zatezne kamate“, bez navođenje od kojeg to točno datuma tužitelj potražuje da mu se dosudi zatezna kamata, predstavlja sasvim sigurno neodređen zahtjev jer je tužitelj posredstvom odvjetnika mogao tražiti tužbenim zahtjevom da se tužitelju nadoknadi parnični trošak sa zateznom kamatom tekućom na dan donošenja presude, taj dio sporednog zahtjeva tužitelja je valjalo odbaciti.

38. Ova odluka o trošku ne sadrži odluku o zahtjevu tužitelja u vezi naknade parničnog troška u iznosu od 125,00 Eura u vezi zastupanja tužitelja, na ročištu za objavu presude, sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u vezi tog troška, jer je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade presude, hoće li odvjetnik tužitelja uopće pristupiti na to ročište, na kojem će biti objavljena predmetna presuda i ujedno uručena osobama koje su pozvane i koje pristupe na to ročište. Tek nakon održavanja navedenog ročišta za objavu presude, ukoliko budu ispunjeni uvjeti da se udovolji i navedenom zahtjevu tužitelja u vezi naknade parničnih troškova, odlučiti će se o tom zahtjevu tužitelja, posebnim rješenjem.

39. Neosnovanim je ocijenjen u smislu čl. 155. ZPP, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za sastavljanje podneska od 10. prosinca 2024. godine (jer je tim podneskom odvjetnik tužitelja samo obavijestio sud da je tužitelj očito nepravovremeno

- suprotno čl. 7.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, dakle sa zakašnjenjem, jedan dan nakon podnošenja tužbe platio polovicu novčanog iznosa kojeg je bio dužan platiti u vezi sudske pristojbe na tužbu, premda nije uopće trebao takav podnesak sastavljati, već je mogao i morao u smislu čl. 7.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, još uz podnošenje tužbe dostaviti dokaz sudu o plaćanju pristojbe na tužbu u vezi ovoga predmeta), te za sastavljanje podneska od 25. studenog 2024. godine jer se taj podnesak, svakako može smatrati potrebnim u povodu parnice koju će tužitelj tek kasnije pokrenuti, protiv tuženika, radi isplate iznosa od 1.321,50 kuna u sada važećoj valuti, obzirom na činjenicu da je tužitelj, kao korisnik kredita, posjedovao predmetni Ugovor, trošak za sastavljanje podneska od 25. studenog 2024. godine, ne predstavlja trošak potreban za ovu parnicu. Shodno tome, preko dosuđenog, do zatraženog iznosa je odbijen kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade troškova.

U Bjelovaru, 27. siječnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 28. siječnja 2026. godine, a putem ovoga suda.