REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-7542/2024-13
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda dr. sc. Ljiljani Matuško Antonić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FO, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Danku Pastuloviću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupan po odvjetnicima Boris Porobija, Sanja Porobija i Margareti Kiš Kapetanović, iz Odvjetničkog društva Porobija&Porobija, iz Zagreba, Galleria Importanne, Iblerov trg 10/VII, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. prosinca 2025. godine, u prisutnosti tužitelja uz punomoćnika tužitelja Filipa Ivana Kosak, odvjetnika i punomoćnice tuženika Silvije Crnogaća Ćorušić, odvjetnice, dana 27. siječnja 2026. godine
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, na ime preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi, isplatiti tužitelju FO, iz [adresa], iznos od 2.376,88 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom i to:
- na iznos od 11,82 Eur od 02.01.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,82 Eur od 02.01.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,62 Eur od 01.02.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,77 Eur od 11.03.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,79 Eur od 01.04.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,12 Eur od 01.05.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 21,90 Eur od 01.06.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,20 Eur od 01.07.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 21,72 Eur od 01.08.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 21,69 Eur od 01.09.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,12 Eur od 01.10.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 24,02 Eur od 01.11.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,62 Eur od 01.12.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 24,17 Eur od 01.01.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 24,38 Eur od 01.02.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 24,49 Eur od 01.03.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 24,24 Eur od 01.04.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 24,20 Eur od 01.05.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 23,81 Eur od 01.06.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 23,77 Eur od 15.07.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,17 Eur od 19.08.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,27 Eur od 18.09.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,04 Eur od 19.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,50 Eur od 19.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,31 Eur od 15.12.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 33,04 Eur od 15.01.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 33,51 Eur od 15.02.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 33,41 Eur od 15.03.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 33,87 Eur od 15.04.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,72 Eur od 15.05.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 34,90 Eur od 15.06.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,90 Eur od 15.07.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,87 Eur od 16.08.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 37,94 Eur od 15.09.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,73 Eur od 15.10.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,98 Eur od 16.11.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 38,32 Eur od 15.12.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 38,25 Eur od 15.01.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 37,97 Eur od 15.02.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 38,25 Eur od 15.03.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 38,27 Eur od 15.04.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 39,13 Eur od 15.05.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 40,96 Eur od 15.06.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 43,04 Eur od 15.07.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 39,51 Eur od 15.08.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,38 Eur od 15.09.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,33 Eur od 15.10.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,40 Eur od 15.11.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,55 Eur od 15.12.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,45 Eur od 16.01.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,73 Eur od 15.02.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,43 Eur od 15.03.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,38 Eur od 15.04.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,54 Eur od 15.05.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,80 Eur od 15.06.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,47 Eur od 15.07.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,38 Eur od 15.08.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,58 Eur od 15.09.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,27 Eur od 15.10.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,29 Eur od 15.11.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,38 Eur od 15.12.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,12 Eur od 15.01.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,03 Eur od 15.02.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,94 Eur od 15.03.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,58 Eur od 15.04.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,64 Eur od 15.05.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,49 Eur od 15.06.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,58 Eur od 15.07.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,28 Eur od 15.08.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 35,83 Eur od 15.09.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,05 Eur od 15.10.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,16 Eur od 15.11.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,54 Eur od 15.12.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,15 Eur od 15.01.2014. godine, pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, na ime ništetne odredbe ugovorenog valutnog tečaja u CHF isplatiti tužitelju FO, iz [adresa], iznos od 3.189,49 EUR sa zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2022. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine do 31. prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, i to:
- na iznos od 1,70 Eur od 11.03.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 1,77 Eur od 01.04.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 9,04 Eur od 01.11.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 0,81 Eur od 01.12.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 9,94 Eur od 01.01.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,18 Eur od 01.02.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,81 Eur od 01.03.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 10,32 Eur od 01.04.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 10,11 Eur od 01.05.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 7,78 Eur od 01.06.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 7,56 Eur od 15.07.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,47 Eur od 19.08.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,88 Eur od 18.09.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 5,92 Eur od 19.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 7,87 Eur od 19.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 7,09 Eur od 15.12.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 10,22 Eur od 15.01.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 12,24 Eur od 15.02.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,80 Eur od 15.03.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 13,80 Eur od 15.04.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 17,47 Eur od 15.05.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 18,25 Eur od 15.06.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,56 Eur od 15.07.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 22,42 Eur od 16.08.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 31,35 Eur od 15.09.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 26,15 Eur od 15.10.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 27,20 Eur od 16.11.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 33,00 Eur od 15.12.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 33,51 Eur od 15.01.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 31,50 Eur od 15.02.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,71 Eur od 15.03.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 32,78 Eur od 15.04.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 36,49 Eur od 15.05.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 44,39 Eur od 15.06.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 53,37 Eur od 15.07.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 63,17 Eur od 15.08.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 47,69 Eur od 15.09.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 42,48 Eur od 15.10.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 42,83 Eur od 15.11.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 43,55 Eur od 15.12.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,04 Eur od 16.01.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 49,40 Eur od 15.02.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 47,92 Eur od 15.03.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 47,70 Eur od 15.04.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,45 Eur od 15.05.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 49,74 Eur od 15.06.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,10 Eur od 15.07.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 47,68 Eur od 15.08.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 43,71 Eur od 15.09.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 47,13 Eur od 15.10.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,73 Eur od 15.11.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 47,67 Eur od 15.12.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 46,40 Eur od 15.01.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,96 Eur od 15.02.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,51 Eur od 15.03.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,67 Eur od 15.04.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 44,02 Eur od 15.05.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 43,26 Eur od 15.06.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 43,71 Eur od 15.07.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 43,24 Eur od 15.08.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 44,94 Eur od 15.09.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 46,08 Eur od 15.10.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 46,58 Eur od 15.11.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,49 Eur od 15.12.2013. godine pa do isplate,
- na iznos od 46,56 Eur od 15.01.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 44,65 Eur od 15.02.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,73 Eur od 15.03.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 44,79 Eur od 15.04.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 43,42 Eur od 15.05.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 43,72 Eur od 15.06.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 44,69 Eur od 15.07.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,47 Eur od 18.08.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 45,41 Eur od 18.09.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 46,84 Eur od 01.10.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 47,81 Eur od 01.11.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 47,76 Eur od 18.12.2014. godine pa do isplate,
- na iznos od 78,33 Eur od 19.01.2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,00 Eur od 15.02.2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,00 Eur od 15.03.2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,00 Eur od 15.04.2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,00 Eur od 15.05.2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,00 Eur od 15.06.2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,00 Eur od 21.07.2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,00 Eur od 15.08.2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,00 Eur od 15.09.2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,00 Eur od 15.10.2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,00 Eur od 15.11.2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,00 Eur od 16.12.2015. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,00 Eur od 15.01.2016. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, naknaditi tužitelju . FO, iz [adresa], parnični trošak u iznosu od 2.411,65 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 27. siječnja 2026. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 1.144,75 EUR sa zateznom kamatom.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sklopio s tuženikom Ugovor o kreditu broj 3208494054/07 dana 23. veljače 2007. godine (dalje: Ugovor o kreditu) kojim je tužitelju isplaćen kredit u iznosu od 43.500,00 CHF, ugovorena kamatna stopa 4,5%, promjenjiva kamatna stopa prema Odluci Zagrebačka banke d.d.. Navodi da podnosi tužbu jer su mu Ugovorom o kreditu povrijeđena prava kao potrošača a koja povreda je utvrđena pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 od 04.07.2013. godine kojom je potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, tuženik u razdoblju od 01.11.2004. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita. Tužitelj se poziva i na odluku Europskog suda za ljudska prava broj C-26/13 od 30.04.2014. godine. Navodi da su mu povrijeđena prava kao potrošača i u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak jer ga tuženik nije informirao o svim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljen na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj ističe da je sklopio Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je kredit konvertiran. Navodi da je preplatio utužene iznose s osnova nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli a što nije otklonjeno sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, ističe prigovor zastare, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja jer da osim tužitelja obveze po kreditu plaćale su i treće osobe. Nadalje navodi da je kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopuna Zakona o potrošačkim kreditiranju, te su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu dana 05. veljače 2016. godine, da su svi iznosi koje tužitelj potražuje u ovom postupku uvršteni u izračun konverzije pa je tužiteljeva kreditna obveza po EUR kreditu namirena i iznosima koje tužitelj potražuje u ovom postupku, a preplaćeni iznos se koristi za buduće anuitete EUR kredita. Navodi da je tuženik trebao ponuditi konverziju kredita pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija, a sklopljeni pravni posao povodom prihvata konverzije od strane tužitelja jest pravni posao kojim su stranke isključivo po izboru tužitelja riješile svoje pravne odnose prije i poslije konverzije na način propisan zakonom. Nadalje ističe da je tuženik dostavio novi otplatni plan uz ponudu za konverziju kredita, da je tuženik bio u obvezi dostaviti izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu, a tužitelj kao potrošač bio je slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti ponudu, pa je tužitelj prihvatio ponudu tuženika. Time su tužitelj i tuženik sukladno odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredile svoje pravne odnose u pogledu ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, pa isto isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju zahtjeva povrat stečenog bez osnove. Navodi da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate se u budućem razdoblju ravnala prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope. Tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev te zahtjeva i naknadu troškova parničnog postupka.
3. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Dodatak Ugovora o kreditu od 05.02.2016.g., Ugovor o namjenskom kreditu od 23.02.2007.g. (list 6-13 spisa), otplatni plan, podatke o visini kamatne stope,(14-19 spisa), Izračun konverzije na dan 30.09.2015.g. (list 20-28 spisa), visinu efektivnih kamatnih stopa(list 29-36 spisa), ponudu za konverziju kredita uz izračun (list 50-65 spisa), odluke Županijskih sudova, odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odluke Suda EU, (list 74-80, list 103-131, list 162-175, list 181-198, list 229-302 spisa), promet po kreditu tužitelja (list 91-102 spisa), proveden je dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještaku Darku Prpiću, saslušan je tužitelj kao stranka u postupku.
Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svakog za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88105, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 70/19, 80/22, 155/23, 146/25, dalje: ZPP), ovaj sud nalazi tužbeni zahtjev osnovanim.
4. Predmet ovog spora je utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak te povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi.
5. U tijeku postupka tužitelj ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu sadržajno kao u podnesku od 23.10.2019.g. (list 67- 68 spisa). Tužitelj osporava istaknuti prigovor zastare.
Tuženik u tijeku postupka ostaje kod navoda iz odgovora na tužbu, osporava navode tužitelja sadržajno kao u podnesku od 11.05.2020. godine (list 69-73 spisa). U bitnom ističe da je tužitelj slobodnom voljom prihvatio konverziju pa mu ne pripada povrat iznosa koji zahtjeva tužbenim zahtjevom niti po Zakonu o obveznim odnosima niti pod ZID ZPK/15. Navodi da ne postoji pravni osnov tužiteljevog zahtjeva te da su tužitelj i tuženik sporazumno riješili sve svoje pravne odnose time da tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF. Tuženik se poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine u kojem je zauzeto stajalište da sporazum o konverziji ima pravne učinke i valjan je u slučaju da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tuženik se poziva i na odluke Županijskih sudova kojim je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev potrošača te se poziva i na odluku Suda EU broj C-118/2017 od 14.03.2019. godine i na odluku Suda EU broj C-567/20 iz koje jasno proizlazi da se ne primjenjuje Direktiva 93/13 na ugovore koji su konvertirani budući su se konverzijom nadomjestile ništetne ugovorne odredbe. Nadalje tuženik u tijeku postupku sadržajno kao u podnescima od 29.02.2024.g. (list 231-245 spisa) i podnesku od 28.10.2024. godine (list 213-216 spisa) osporava osnov tužbenog zahtjeva. Tuženik ističe prigovor promašena aktivne legitimacije tužitelja iz razloga jer nije vidljivo u evidenciji tuženika tko je iste platio, ali da je vidljivo da je veći dio anuiteta otplatila ĆO. Osporava i svojstvo potrošača tužitelja.
6. Između stranaka nije sporno:
- da je tužitelj sklopio s tuženikom Ugovor o namjenskom kreditu dana 23. veljače 2007. godine na iznos od 43.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s početno ugovorenom kamatnom stopom od 4,5%, rok otplate 30 godina, kredit za adaptaciju kuće (Ugovor o kreditu – list 9-13 spisa),
- da je tužitelj sklopio Dodatak Ugovoru o namjenskom kreditu dana 05. veljače 2016. godine kojim je konvertiran kredit a nakon što je tužitelj prihvatio izračun konverzije (list 7-8 spisa).
7. Tuženik u tijeku postupka ističe kao u odgovoru na tužbu tj. da tužitelj nema pravni interes voditi ovaj postupak jer je sklapanjem novog ugovora (Dodatka Ugovoru o kreditu) prijašnji Ugovor o kreditu prestao postojati pa tužitelj ne može zahtijevati preplaćene iznose na temelju ugovora koji više ne postoji uključujući i ono što je možebitno stečeno bez pravne osnove jer su sva plaćanja uključujući i preplaćene iznose obuhvaćena novim Ugovorom o kreditu tj. Dodatkom Ugovoru o kreditu.
Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane iz razloga jer konverzijom kredita nije prestao važiti Ugovor o kreditu koji su tužitelj i tuženik sklopili dana 23. veljače 2007. godine, time da su sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu ugovorne strane, ovdje tužitelj i tuženik, samo izmijenili njegove odredbe u pogledu valute obveze i kamatne stope, te je utvrđena visina preostalog iznosa glavnice i u slučaju pretplate postignut sporazum o toj pretplati. Da je osnovni Ugovor o kreditu iz 2007. godine i dalje na snazi proizlazi i iz činjenice da su ugovorne strane samo izmijenile ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pa su ostale odredbe Osnovnog ugovora i eventualno do danas sklopljenih dodataka ostali neizmijenjeni i nadalje su na snazi (čl. 24. Dodatka Ugovora o kreditu iz 2016. godine).
8. Nadalje prema stajalištu ovog suda sama činjenica da je tužitelj potpisao Dodatak Ugovora o kreditu ne znači da mu je dug namiren ili da je on izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, budući da je tek utvrđenjem ništetnosti pojedinih njegovih odredaba za tužitelja kao „potrošača“ nastalo subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa tuženiku do kojih je došlo temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Nadalje sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu samo se izjednačio položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je Ugovorom o kreditu utanačeno korištenje kredita u valuti EUR, pri čemu niti odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) na temelju kojih je i zaključen Dodatak Ugovora nije regulirana pravna sudbina onih odredaba kojima se u ugovorima o kreditima koji su izraženi u valuti CHF nije pregovaralo, pa tužitelju pripada pravo da unatoč sklopljenom Dodatku Ugovora o kreditu (izvršenoj konverziji) potražuje od tuženika isplatu razlike u preplaćenom iznosu koja bi nastala zbog ništetne ugovorene promjenjive kamatne stope, ukoliko ona postoji unatoč zaključenom Dodatku Ugovora o kreditu, a koja pretpostavka je u konkretnom slučaju ostvarena. Naime odredbom čl.19.b. ZID ZPK/15 propisano je da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
9. U odnosu na navode tuženika da se u ovoj pravnoj stvari ne primjenjuje stajalište viših sudova na koje se poziva tužitelj u tužbi i tijekom postupka sud je takve navode ocijenio kao neosnovane.
U smislu odredbe čl. 118. ZZP/14 – koji je bio na snazi u vrijeme kad je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna – odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138.a kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Također je i odredbom članka 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.
U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015.g., kad obrazlaže aktivnu legitimaciju tužiteljice u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje presude broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.g. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.
10. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka ističe prigovor zastare kojem se tužitelj protivi.
Sud je ocijenio tuženikov prigovor zastare neosnovanim. Naime, zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog i o dijelu vezanom za nedopuštenost odredbi o promjenjivim kamatnim stopama svojom odlukom od 14. lipnja 2014. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske). Nadalje u konkretnom slučaju, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno odlučio u postupku o žalbi, između ostalog u odnosu na tužbeni zahtjev kojim zahtjeva utvrđenje ništetnosti valutne klauzule u CHF odlukom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine (što je potvrđeno povodom revizije i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske) te se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu teče zapravo od tog datuma. Tužitelj je u ovoj pravnoj stvari podnio tužbu dana 13. lipnja 2019. godine dakle prije nastupa zastare tražbine (zastara nastupa s danom 14. lipnja 2023. godine u odnosu na valutnu klauzulu dočim u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu nastupa s danom 14. lipnja 2019. godine).
11. Sud je na okolnost činjeničnih navoda tužbe saslušao tužitelja. Tužitelj u svom iskazu navodi da je kupovao kuću za osobne potrebe, otišao je u poslovnicu tuženika da mu odobre kredit i oni su mu ponudili CHF i savjetovali da uzme kredit u CHF jer je to najpovoljnije. Iskazuje da su mu predali napisani ugovor o kreditu, da je pročitao iznos kredita i koliko mjesečno mora plaćati, nije imao nikakvih pitanja u svezi ugovornih odredbi. Navodi da on nije znao što znači valutna klauzula niti zašto bi se mijenjala kamatna stopa a djelatnik banke mu nije tumačio ugovorne odredbe, u banci mu nisu nudili drugu vrstu kredita, a djelatnik banke je rekao da kredit u CHF najpovoljnija opcija za kredit. Tužitelj ističe da nije imao mogućnost pregovarati o ugovornim odredbama, ugovor o kreditu je bio tipski ugovoru. Navodi da mu nisu bile jasne odredbe o kamatnoj stopi a službenik banke mu nije pojasnio te odredbe kao niti odredbe o valutnoj klauzuli, a on u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije mogao znati da će u tolikoj mjeri porasti tečaj CHF za vrijeme otplate kredita, niti ga je djelatnik banke upozorio na rizike vezane uz valutnu klauzulu. Nadalje iskazuje da je tražio kredit samo u Zagrebačkoj banci, nje zahtijevao neku drugu vrstu kredita već je prihvatio ponudu u CHF. Navodi da nije znao što znači promjenjiva kamatna stopa u vrijeme sklapanja ugovora niti mu je bankar pojašnjavao taj pojam, da je zaprimao obavijesti o promjeni kamatne stope a nije prigovarao u odnosu na promjene niti odlazio u banku. Tužitelj iskazuje da je iznos kredita isplaćen mu na račun a tim novcima je kupio i adaptirao kuću, kuću nije nikada iznajmljivao, živi u njoj sa suprugom i četvero djece. Nadalje navodi da mu je banka poslala ponudu za konverziju i tražila od njega da potpiše Dodatak ugovoru pa je to i potpisao a izračun iz konverzije je prihvatio, da nije mogao pregovarati o odredbama dodatka ugovora koji je djelomično pročitao time da mu nisu bile jasne odredbe ugovora o konverziji o načinu izračuna i metodologiji. Navodi da je u to vrijeme bio nositelj obrta a koje je bio registriran u [adresa] supruga je bila osnivač trgovačkog društva sa sjedištem u [adresa], da je supruga 10 godina nakon što mu je odobren kredit osnovala trgovačko društvo i registrirala ga na adresi kuće koju su kupili iz sredstava ovog kredita. Tužitelj iskazuje da nije bio negdje zaposlen u vrijeme sklapanja ugovora već je bio samo bio nositelj obrta koji se zvao Automatika Ivanišević a trgovačko društvo supruge je naziva Crogradnja d.o.o. Zagreb. Supruga i on zajedno su otplaćivali kredit
Iskazu saslušanog tužitelja sud je poklonio vjeru jer je isti iznijet logično i uvjerljivo.
12. Tuženik osporava status potrošača tužitelja. U smislu čl. 3.st.1. ZZP-a potrošačem se smatra svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je da je tužitelj sklopio ugovor kao fizička osoba radi adaptacije kuće (čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu) te je isti sklopio ugovor 2007. godine za koje razdoblje je utvrđeno u kolektivnom sporu da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.
Sud je stajališta da je teret dokaza na tuženiku u odnosu na činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača budući je tuženik odobrio kredit i ugovorio namjenu kredita za adaptaciju kuće, pa ukoliko tužitelj je koristio kredit za neku drugu namjenu ili u poslovne svrhe primjerice za potrebe obrta ili trgovačkog društva (a takve činjenice tuženik ne dokazuje u ovom sporu) tada je tuženik imao i mogućnosti raskinuti Ugovor o kreditu koji je predmet ovog spora i zahtijevati povrat odobrenog kredita za kupnju stana jer se isti protivi namjeni odobrenog kredita. Slijedom navedenog sud je ocijenio navode tuženika da tužitelj nije dokazao da je potrošač tj. da nema status potrošača kao neosnovane, paušalne i ničim dokazane.
U odnosu na prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da je treća osoba otplaćivala kredit tužitelja sud je takve navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da su supruga i on su otplaćivali kredit. Sama činjenica da je supruga tužitelja sudjelovala u otplati kredita ne utječe na njegovu aktivnu legitimaciju, jer sud prihvaća iskaz tužitelja kao životan i uvjerljiv u tom dijelu da su zapravo dijelom iz bračne stečevine podmirivali ovu kreditnu obvezu. K tomu je tuženik primio sve uplate u tužiteljevo ime i za njegov račun te nije ovlašten miješati se u pravne odnose tužitelja s trećim osobama. U odnosu na navode tuženika da nije evidentirano za pojedine uplate tko ih je izvršio radi podmirenja mjesečnih anuiteta takav propust svakako nije na strani tužitelja jer je tuženik taj koji treba organizirati podatke o osobama koje uplaćuju mjesečne anuitete i evidenciju uplata i podmirivanju obveza svojih klijenata.
Slijedom navedenog prigovor nedostatka aktivne legitimacije je neosnovan.
13. Uvidom u Dodatak Ugovora o kreditu temeljem zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/2015) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR (dalje: Dodatak Ugovora o kreditu) utvrđeno je da su ugovorne strane (tužitelj i tuženik) isti sklopili sukladno Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 78/201 5 i 102/2015, dalje: ZPK) zajedno sa svim njegovim izmjenama i dopunama na temelju pisanog izračuna konverzije te se istim regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivom na dan 30. rujan 2015. godine iznosi 37.763,68 CHF (263.619,64 kn), da je iznos preplate u visini od 10.480,75 kn te je ukupan iznos pretplate korišten za umanjenje glavnice (čl. 4, čl.5., čl.6. čl.7. Dodatka Ugovora o kreditu, nesporno između stranaka). Nadalje je sud utvrdio iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu da je isti sastavljen prema odredbama ZID Zakona o potrošačima (čl.4., čl. 5., čl.6., čl. 7.,čl.8.,čl.9. – otplata kredita, datum dospijeća mjesečnih anuiteta, prijenos kreditne partije u valutu EUR u poslovnim knjigama tuženika, čl.8. – visina kamatne stope, čl.9.,čl. 10. - otplata kredita, osiguranje tražbine, ovršnost isprave).
14. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika i valutne klauzule.
15. Sud je navode tuženika ocijenio kao neosnovane. Naime odredbom čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju propisan je način izračuna konverzije kredita, te je stavkom 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF,
3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovoga stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta,
4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
16. Iz sadržaja Dodatka Ugovora o kreditu na temelju kojeg je provedena konverzija ne proizlazi da bi tužitelj pristao slobodnom voljom niti da je sporazumno s tuženikom kako to tvrdi tuženik pristao da se iznosi uplaćeni s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 27. veljače 2006. godine kojima je bila regulirana promjenjiva kamatna stopa uračuna u Izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF od 30.09.2015. godine niti je tuženik na kojem je teret dokaza (čl.221. a ZPP-a) takvu činjenicu dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na takvu okolnost. Nadalje tuženik nije dokazao niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost utvrđivanja da bi se tužitelj odrekao svojih prava da ostvaruje pravo na povrat uplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe Ugovora o kreditu tj. promjenjive kamatne stope za koju ugovornu odredbu je utvrđeno odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su ništetne.
Ujedno sud ističe kako odredbom čl. 19.c točka 4. ZID ZPK nije propisano da bi se uplate s osnova ništetnih ugovornih odredbi prilikom konverzije uračunavale u iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (čl.19.c.točka 4. ZID ZPK). U konačnici prema odredbi čl. 19.c. ZID ZPK točkom 1. -3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom. Nadalje točkom 4. članak 19c. ZID ZPK propisano je da iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovoga stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate.
17. Imajući u vidu da odredbom čl. 19.c. ZID ZPK nije isključena primjena odredbi Zakona o obveznim odnosima u ovom konkretnom slučaju odredbe o stjecanju bez osnove i povrat onog što su stranke stekle temeljem ništetnih ugovornih odredbi to je sud stajališta da konverzijom kredita tužitelju pripada pravo da zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojeg prava se nije odrekao. Nadalje kako je utvrđena ništetnost i da su nepoštene odredbe Ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu i kamatnu stopu koja je promjenjiva jednostranom odlukom banke, a koji su sklopili tužitelj i tuženik, kao potrošač i prodavatelj robe odnosno pružatelj usluga koja taj ugovor čini ništavim u dijelu spornih odredbi koje su predmet ovog spora to prema odredbi čl. 323. ZOO, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ništetnog ugovora. Slijedom navedenog tužitelju kao korisniku pripada pravo potraživati vraćanje iznosa plaćenog po osnovi ugovornih promjenjivih kamatnih stopa i valutne klauzule. Pri tome sud je imao u vidu da u vrijeme stupanja na snagu ZID ZPK/15 tj. 30. rujna 2015. godine nije bila utvrđena ništetnom odredba o valutnoj klauzuli u CHF u ugovorima o kreditu, pa se tužitelj nije niti mogao odreći prava na povrat preplaćenih iznosa budući da u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru nije mogao znati da je riječ o ništetnoj odredbi u pogledu valutne klauzule. U odnosu na promjenjivu kamatnu stopu tužitelj kao potrošač se nije mogao odreći potraživanja po osnovi stečenog prava na obeštećenje po osnovi ništetne odredbe o jednostranom pravu banke na promjenu kamatne stope, jer je glede tog prava dana 05. veljače 2016. imao dovoljno informacija, ali takvo odricanje od potraživanja preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope ne proizlazi iz sadržaja Dodatka Ugovoru niti iz bilo kojeg podatka koji čini sadržaj spisa ovog predmeta.
18. Sud je imao u vidu stajalište Europskog suda za ljudska prava broj C-452/18 od 26. lipnja 2018. godine povodom zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka
o
267. UFEU-a (Juzgado de Primera Instancia e Instrucción n 3 de Teruel protiv Ibercaja Banco SA). Europski sud za ljudska prava zauzeo je stajalište da čl. 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri, da čl. 3. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se za odredbu ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi izmijenili potencijalno nepoštenu odredbu prethodno sklopljenog ugovora odnosno kako bi uredili posljedice njezine nepoštenosti može smatrati da se ni o njoj samoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, prema potrebi, može proglasiti nepoštenom. Nadalje se navodi da čl. 3. stavak 1., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev transparentnosti koji na temelju tih odredaba obvezuje prodavatelja robe ili pružatelja usluga podrazumijeva da se prilikom sklapanja ugovora o hipotekarnom zajmu uz promjenjivu kamatnu stopu u kojem se utvrđuje odredba „o najnižoj kamatnoj stopi” potrošaču mora omogućiti da shvati ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz mehanizma koji pokreće ta odredba...
Kako je prethodno navedeno tuženik nije dostavio dokaz niti je predložio provođenje dokaznog postupka na okolnost da bi tužitelja informirao da će se svi iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi uračunati u izračun konverzije.
19. Nadalje je sud ocijenio navode tuženika da se tužitelj odrekao svojih prava za povratom s osnova stjecanje bez osnove sklapanjem Dodataka Ugovora o kreditu kao neosnovane. Naime kako je prethodno navedeno tužitelj se svojih prava nije odrekao. Sud pri tome je imao u vidu i stajalište Europskog suda za ljudska prava iz citirane odluke broj C-452/18 od 26. lipnja 2018. godine u kojem navodi da "... Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s točkom 1. podtočkom (q) njezina Priloga, kao i njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;
- tog potrošača ne obvezuje odredba kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.
20. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2018. godine zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. Imajući u vidu stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužitelj neosnovano zahtjeva isplatu s osnova ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.
Pri tome sud je imao u vidu i presudu Suda EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. godine u kojem je izraženo stajalište kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima. Nadalje ovaj sud je imao u vidu i izraženo stajalište Suda EU u odluci broj C-452/18 od 09. srpnja 2020. godine u kojoj odluci se navodi „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“. Nadalje se navodi „Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da:
- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“
21. Tijekom postupka u odnosu na osnov tužbenog zahtjev tuženik se poziva na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske i stajalište u odluci iz Oglednog postupku poslovni broj Gos-1/2019 kao i stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske sadržajno kao u podnesku od 16. siječnja 2023. godine. Nadalje navodi kako je Sud EU odlučio da odredbe ZID ZPK temeljem kojih je provedena konverzija imaju obveznu prirodu, u smislu čl. 1. stavak 2. Direktive 93/13 te da Sud EU zaključuje kako Direktiva nije primjenjiva niti na osnovni ugovor.
Prema stajalištu ovog suda tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/19 od 04. ožujka 2020. godine iz razloga jer je Vrhovni sud Republike Hrvatske u citiranoj odluci jedino odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, tako što je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke, te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o pravnim pitanjima koja su problematizirana te je Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju istog rješenja između ostalog navodi da "...Vrhovnom sudu Republike Hrvatske nije omogućeno zauzimati pravna shvaćanja o pitanjima glede kojih odgovori ovise o posebnim okolnostima pojedinog slučaja (npr. jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji)." Osim toga, isti sud je u obrazloženju gornjeg rješenja naveo i da "…bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…"
22. U ovoj pravnoj stvari sud je prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine iako se u ovoj pravnoj stvari stranke ne pozivaju na citiranu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 1096/2022-2. Pri tome je sud imao u vidu i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine i poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine. U odnosu dvojbu o primjeni pravnog shvaćanja između onih izraženih u odlukama Županijskih sudova na koje se poziva tuženik i odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-586/2019-14 od 21. prosinca 2022. godine, poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine i poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenog 2022. godine ovaj sud se odlučio na primjenu pravnog shvaćanja izraženog u odluci poslovni broj Rev 1096/2022-2 od 8. studenoga 2022. godine, zbog razloga koji su obrazloženi i navedeni u ovoj odluci.
23. Kako je prethodno navedeno imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te odredbe čl. 19.c. ZID ZPK, kao i citirana stajališta Suda EU, Europskog suda za ljudska prava i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj Rev 18/2018 i poslovni broj Rev- 1096/2022, ovaj sud mišljenje je da tužitelj osnovano zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope i valutne klauzule.
24. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Suda EU u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke, a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogla shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke. Nije sporno da je tuženik proveo konverziju kako je to propisano ZID ZPK, a u ovom konkretnom slučaju imajući u vidu stajališta Suda EU i Vrhovnog suda Republike Hrvatske tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi tužitelja informirao kako uplaćene iznose s osnova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu će uračunavati u otplatu mjesečnih anuiteta („zatvaranje mjesečnih anuiteta“) za kredit u valuti EUR koji su izračunati u otplatnom planu (simulirani otplatni plan) sve do 30.09.2015.godine niti da bi o istome postigao sporazum s tužiteljem. Slijedom navedenog sud je ocijenio kao neosnovane navode tuženika kako tužitelj je postavio zahtjev za povratom preplaćenih iznosa s osnova Ugovora o kreditu koji nije više na snazi.
25. Između stranaka nije sporno da su tužitelj i tuženik kao ugovorne strane sklopile dana 23. veljače 2007. godine Ugovor o namjenskom kreditu temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u visini od 43.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti (kredit za adaptaciju kuće). Nije niti sporno da se mijenjala kamatna stopa do dana konverzije.
U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtjeva povrat preplaćenih iznosa s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom tuženika sud je ocijenio tužbeni zahtjev u tom dijelu kao osnovan.
26. Sporno je u ovom predmetu da li su ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi u predmetnom Ugovoru o kreditu bile razumljive tužitelju. Ukoliko iste nisu bile razumljive, to bi dovelo do ništetnosti iste odredbe. Sporno je da li u tom slučaju tužitelju pripada utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo upravo radi primjene takve odredbe Ugovora.
Vezano za pojam ugovorne kamate valja navesti kako je ugovorna kamata u ugovoru o kreditu naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke, uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, a sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. U smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 112/11, 78/15, dalje: ZOO) ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva.
27. Sukladno čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Ista odredba identična je odredbi čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine.
Vezano uz same odredbe o promjenjivim kamatama, bitno je istaknuti kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Revt 249/14-2 od 09. travnja 2015. godine u svojem obrazloženju odluke povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-7129/13, (predmet koji se je vodio u slučaju "Franak", a u kojem je Udruga Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa), u dijelu u kojem se govori o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenljivu kamatnu stopu i način njezinog obračuna, je "visoko stručna" i kao takva je razumljiva isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu te koje se bave bankarskim poslovanjem. Za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva. Nadalje, u obrazloženju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se: "To pak znači da unatoč tome što odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), im nisu mogle biti razumljive. Pri tome treba reći i to da razlozi za promjenljivost kamatne stope, a kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, doista se ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita."
Iz spomenutog obrazloženja proizlazi kako je unošenje neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope u ugovore o kreditu, na način kako su to radile banke, suprotno načelima obveznog prava, jer je time od samog početka tog ugovornog odnosa, korisnik kredita kao potrošač doveden u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca, pošto je formulacija ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu bila takva da je na temelju nje tužitelj jedino znao kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dok se nije moglo ocijeniti zašto i kako te u kojem smjeru će tijekom budućeg kreditnog razdoblja se kamatna stopa kretati. Na temelju takvih ugovornih odredbi, osim precizno određene kamatne stope u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, nije bila niti određena, a niti odrediva.
28. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u gore citiranoj odluci jeste da banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove, čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčarskih "proizvoda", bile su dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti se koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu. Znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o poslovima prosječnog potrošača je superiorno. Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što one međutim nisu na valjani način činile u spornom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenljivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog ugovora, koja je kao takva potrošačima ostala potpuno nerazumljiva. Takvo nezakonito postupanje banke su kasnije otklonile nakon što je odredbom čl. 11.a. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano što sve treba sadržavati ugovorna odredba ako je ugovorena promjenljiva kamatna stopa.
Naime, odredba čl. 11.a Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09 i 112/12) navodi slijedeće: "Ako su ugovorene promjenjive kamatne stope, vjerovnik je dužan: pod a) definirati parametar koji prati u kontekstu donošenja odluke o korekciji promjenjive kamatne stope, a koji je jasan i poznat potrošačima i pod b) kvalitativno i kvantitativno razraditi uzročno-posljedične veze kretanja parametra iz točke "a" ovoga stavka i utjecaja tih kretanja na visinu promjenjive kamatne stope i pod c) odrediti u kojim se razdobljima razmatra donošenje odluke o korekciji visine kamatne stope (koje je bazno razdoblje te koja su referentna razdoblja). Promjenjiva kamatna stopa definira se kao zbroj ugovorenog parametra i fiksne marže banke koja ne smije rasti tijekom otplate kredita i koja se mora ugovoriti zajedno s parametrom. Ako vjerovnik nudi ugovaranje promjenjive kamatne stope, dužan je jasno i nedvojbeno predočiti potrošaču prije sklapanja ugovora o kreditu elemente iz stavka 1. ovoga članka, kao i upozoriti potrošača na sve rizike ove promjenjivosti te jasno i nedvojbeno ugovoriti u samome ugovoru o kreditu promjenjive elemente na temelju kojih se izračunava promjenjiva kamatna stopa."
Nadalje, čl. 11.a.. st. 5 Zakona o potrošačkom kreditiranju ističe slijedeće: "Za sve postojeće ugovore o kreditu sklopljene do stupanja na snagu ovoga Zakona, u kojima nisu definirani parametri i njihove uzročno posljedične veze, vjerovnik u skladu s ovim člankom, mora definirati parametar, i to jednu od sljedećih varijabli:– referentnu kamatnu stopu (EURIBOR, LIBOR) ili – NRS ili – prinos na Trezorske zapise Ministarstva financija ili – prosječnu kamatnu stopu na depozite građana u odnosnoj valuti te fiksni dio kamatne stope i razdoblja promjena kamatnih stopa….Vjerovnici su u roku od šest mjeseci nakon prestanka primjenjivanja zakonskog ograničenja visine kamatne stope dužni, ponuditi konverziju preostalog dijela neotplaćenog kredita u kunski ili kredit s valutnom klauzulom EUR. Ako dužnik ne pristane na konverziju u roku od mjesec dana od datuma ponude, nastavak otplate kredita vrši se prema ugovorenim uvjetima, pri čemu ne vrijedi ograničenje maksimalne kamatne stope iz članka 11.b ovoga Zakona u odnosnoj valuti, nego najpovoljnije ograničenje koje vrijedi za ostale valute sukladno članku 11.b stavku 1. ovoga Zakona. Troškovi ugovaranja u skladu s ovim stavkom i svi popratni troškovi u vezi s tim, ne smiju se zaračunati korisniku kredita."
29. Prilikom ocjene poštenosti ugovorne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi primjenom odredbi Zakona o zaštiti potrošača, treba se osvrnuti i na odredbe koje se navode u Direktivi 93/13/EEZ, a čije područje primjene su i Direktive i ugovori o kreditu sa ugovorenom promjenljivom kamatnom stopom. Prema odredbi čl. 5. Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo. Kao nepoštene odredbe mogu se smatrati i odredbe čiji predmet ili svrha je davanje mogućnosti prodavatelju robe ili pružatelju usluga da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom. Nadalje, navodi se kako pružatelj financijskih usluga pridržava pravo izmijene kamatne stope koju plaća potrošač ili se ona plaća njemu, ili iznosa ostalih pristojbi za financijske usluge, bez obavijesti u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome obavijesti drugu ugovornu stranku ili stranke u najkraćem mogućem vremenu i da su one tada slobodne odmah raskinuti ugovor.
30. U odnosu na valutnu klauzulu sud je prihvatio tužbeni zahtjev u cijelosti. U svojoj odluci poslovni broj Rev 2221/18 Vrhovni sud Republike Hrvatske u cijelosti je prihvatio odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev glede nedopuštenosti valutne klauzule u ugovorima o kreditu. Time je potvrđeno stajalište da se nije pojedinačno pregovaralo o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak. Tako se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske navodi da potrošači nisu bili dovoljno informirani o ekonomskom riziku u odnosu na ugovore o kreditu koji se sklapaju u valuti švicarski franak, da potrošači nisu o postojećem riziku obavješteni uredno i u razumnoj mjeri da bi mogli razumjeti sporne odredbe. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane u dijelu u kojem osporava tužbeni zahtjev za povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Ovaj sud je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to je sud ocijenio kao neosnovane navode tuženika da tužiteljici ne pripada povrat iznosa uplaćenih s osnova valutne klauzule. Pri tome se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. godine a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik na kojem je teret dokaza nije dokazao da bi odredba o ugovorenoj valutnoj klauzuli bila jasna i razumljiva tužitelju kao ugovornoj strani. Iz iskaza tužitelja sud je utvrdio kako mu djelatnik banke nije tumačio rizike vezane uz ugovaranje valutne klauzule kojom je vezana glavnica uz valutu švicarski franak niti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi.
31. Na temelju svega gore navedenog, a uvažavajući stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao relevantan i u ovom predmetu, sud smatra kako je nerazumljiva odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke i valutnoj klauzuli sklopljenim između Zagrebačke banke d.d. Zagreb, tuženika u ovoj pravnoj stvari i tužitelja FO, iz [adresa], te da su samim time iste odredba odnosno dio odredbe i nepoštene, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača.
32. Sud je po prijedlogu tužitelja proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po Darfin d.o.o. Zagreb, vještak Darko Prpić. Na temelju uvida u dokumentaciju koja prileži u spisu i nalaza i mišljenja vještaka od 25.08.2020. godine (list 139-151 spisa) sud je utvrdio da je početno ugovorena kamatna stopa 4,5% te je sačinjen otplatni plan po tuženiku temeljem početne kamatne stope od
4,5%. Vještak u mišljenju navodi da:
a) ukupna razlika između iznosa mjesečnih anuiteta prema ugovoru o kreditu, da se kamatna stopa nije mijenjala sukladno odlukama o kamatnim stopama tuženika, i iznosa mjesečnih anuiteta prema obračunu tuženika iznosi 3.223,23 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 17.908,60 kn (2.376,88 EUR),
b) ukupna razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 24.031,20 kn (3.189,49 EUR).
Nalaz i mišljenje vještaka sud je u cijelosti prihvatio, jer je dano na jasan i određeni način, u skladu s pravilima struke. Tužitelj nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. Tuženik ističe primjedbe na nalaz i mišljenje koje su pravne naravi (podnesak tuženika od 10.09.2020.g. - list 159-161 spisa). Navodi da vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužiteljici prilikom provođenja konverzije u iznosu od 9.716,70 kn. Protivi se preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 02.09.2020. godine kojim je usklađen tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem vještaka. Ističe prigovor zastare.
33. Sud je cijenio prigovor zastare kao neosnovan. Na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (2/24) održane 27. svibnja 2024. godine zauzeto je stajalište:
2. „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
Kako je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev s nalazom i mišljenjem podneskom od 02.09.2020. godine, a tužbu je podnio unutar zastarnog roka to je sud ocijenio kao neosnovan prigovor zastare.
Odlučujući o prigovoru zastare tražbine tužitelja sud je vodio računa i o tumačenju nacionalnog prava u duhu prava Europske unije pa tako je sud uzeo u obzir presude Suda EU, konkretno presudu FOO i FOOD protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA u spojenim predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 gdje je navedeni sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite potrošača od nepoštenih odredaba. Riječ je o trima pravilima koja se primjenjuju kumulativno i tek je na taj način osigurana potpuna i djelotvorna zaštita sukladno Direktivi 93/13 a sastoji se u ostvarivanju prava potrošača na uspostavljanje situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštenih odredaba nije bilo, što podrazumijeva nastanak subjektivnog prava na restituciju i na ostvarenje pune restitucije svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kad je utvrđeno da je odredba nepoštena.
34. Na primjedbe tuženika vještak se pismeno očitovao dana 09.07.205.g. (list 308- 309 spisa), Vještak u pismenom očitovanju navodi:
- više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope iznosi 2.376,88 EUR,
- više plaćene razlike u anuitetima s osnove promjene tečaja iznose 3.189,49 EUR,
- preplata utvrđena konverzijom iznosi 1.390,95 EUR.
Zaključno vještak navodi da ukupno predstavlja ukupni iznos više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene kamatne stope i tečaja umanjene za preplatu utvrđenu konverzijom i iznosi 4.175,42 EUR
Ovakvim pismenim očitovanjem vještaka po mišljenju suda otklonjene su sve primjedbe tuženika. Tužitelj nema primjedbi na pismeno očitovanje vještaka, ističe kako tuženik nije istaknuo prigovor prijeboja u odnosu na preplaćene priznate iznose izračunom konverzije. Tuženik ističe kako tužitelj zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa, a koji osnov i visinu i dalje osporava, ali na način da nije iste umanjio za priznati preplaćeni iznos tužitelju prilikom izračuna konverzije. Protivi se preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska od 20. siječnja 2021. godine.
35. Tužitelj je podnio tužbu kojom zahtjeva isplatu preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule u iznosu od 28.028,17 kn/3.719,98 EUR, dočim s osnova promjenjive kamatne stope jednostranom odlukom banke zahtjeva isplatu iznosa u visini od 22.536,76 kn/2.991,14 EUR. Konačno uređenim tužbenim zahtjevom tužiteljica zahtjeva isplatu iznosa s osnova valutne klauzule u iznosu od 3.189,49 EUR a s osnova jednostrano promjenjive kamatne stope iznos u visini od 2.376,88 EUR. Kako je tužitelj povukao djelomično tužbu s osnova valutne klauzule za iznos od 530,49 EUR, a s osnova kamatne stope promjenjive jednostranom odlukom banke za iznos od 614,22 EUR, ukupno 1.144,75 EUR to je sud utvrdio da je tužba djelomično povučena za ukupno iznos u visini od 1.144,75 EUR. Tuženik se protivi preinaci tužbenog zahtjeva, ne protivi se smanjenju tužbenog zahtjeva niti zahtijeva naknadu troškova postupka u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.
36. U odnosu na specifikaciju tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva isplatu zatezne kamate na svaki preplaćeni iznos od dana dospijeća do dana isplate sud ističe da je tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijevao isplatu zateznih kamata na utužene iznose koje je razvrstao na svaki pojedini iznos nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja.
Kada tužitelj u vrijeme podnošenja tužbe ne raspolaže svim odlučnim činjenicama potrebnim za postavljanje konačnog tužbenog zahtjeva, kao u ovom slučaju, s obzirom da je objektivno postavljanje tužbenog zahtjeva radi isplate s osnova stjecanja bez osnove bez prethodnog vještačenja realno nemoguće, budući da je teško procijeniti visinu koja bi pripadala tužitelju, već je u pravilu potrebno provesti vještačenje i tek je tada moguće saznati sve odlučne činjenice vezane za visinu nastale štete koju tuženik osporava, nedopuštanje usklađenja tužbenog zahtjeva koje je uslijedilo odmah nakon provedenog vještačenja nije razmjerno legitimnom cilju iz odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a i rezultira povredom prava na pristup sudu. Prema stajalištu ovog suda u ovoj konkretnoj pravnoj stvari nedopuštanjem uređenja tužbenog zahtjeva u odnosu na određivanje tijeka kamate na svaki pojedini iznosa tužitelju se nameće ograničenje prava na pristup sudu i pravično suđenje zajamčenom odredbom čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine – Međunarodni ugovori" broj 18/97, 6/99- pročišćeni tekst, 8/99 – ispr., 14/02 i 1/06; dalje Konvencija). To iz razloga jer je legitimni cilj zabrane preinake tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka onemogućavanje zlouporabe procesnih prava u cilju ubrzanja parničnog postupka, a usklađenje tužbenog zahtjeva za isplatom odmah nakon provedenog vještačenja, koje je utemeljeno na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, nije od utjecaja na dužinu trajanja postupka, dok nedopuštanjem preinake tužbe tužitelju preostaje samo podnošenje nove tužbe za preostali dio tužbenog zahtjeva, a u kojem slučaju se nepotrebno izvrgava daljnjim troškovima postupka te izlaže riziku presuđene stvari ili eventualne zastare koje dovodi u pitanje ostvarivanje njegovog prava na isplatu, čime se tužitelju nameće prekomjeran teret.
Sud pri tome ističe kako i Ustavni sud u svojoj odluci broj U-III-4474/2019 od 29. ožujka 2022. godine navodi da ograničenja ne smiju umanjiti pristup sudu na takav način ili do takve mjere da time bude narušena sama bit "prava na sud" (v., na primjer, odluku Ustavnog suda broj: U-III-215/2016 od 19. prosinca 2017.). Nadalje Ustavni sud navodi "… ograničenje neće biti spojivo s pravom na pošteno suđenje ako ne teži legitimnom cilju te ako ne postoji razuman odnos razmjernosti između upotrijebljenih sredstava i legitimnog cilja koji se nastoji ostvariti (usporedi, na primjer, predmet ESLJP-a Stanev protiv Bugarske [Vv], br. 36760/06, § 230, presuda od 17. siječnja 2012.)…" Pri tome je sud imao u vidu i odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu F protiv Republike Hrvatske (Zahtjev br. 14692/18) od 20. veljače 2024. u kojem je zauzeto istovjetno stajalište o pravu pristupa sudu.
37. Tuženik se poziva na odluke Županijskih sudova u kojima je zauzeto stajalište kako je izvršena konverzija na temelju odredaba ZID ZPK/15 imala svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF ugovora pa slijedom toga tužitelj nema pravo na tražbinu prema tuženoj banci niti po osnovi povrata više plaćenih iznosa po osnovi ništetne ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate niti po osnovi valutne klauzule iz kredita denominiranog u CHF odnosno kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje navodi da je odredbama ZID ZPK/15 propisana detaljna i jasna procedura koja je prethodila zaključenju ugovora o konverziji i pritom nametnuo tuženiku kao vjerovniku brojne obveze navedene u odredbama naprijed citiranih članaka 19.d i 19.e, a te su obveze, s obzirom na njihov sadržaj, imale glavni cilj ispunjenje dviju pozitivnih obveza prema potrošaču, i to donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora o konverziji od strane potrošača, ali također i balansiranje interesa potrošača i trgovca na tržištu. Ističe kako u takvim okolnostima zamjena nepoštenih ugovornih odredaba dispozitivnim zakonskim odredbama uspostavlja stvarnu ravnotežu u pravima i obvezama kako tužitelja kao potrošača, tako i tuženika (banke) kao trgovca jer je do nje došlo slobodno i uz informiranost potrošača i da učinak konverzije prema ZID ZPK djeluje ex tunc što omogućuje uspostavu činjeničnog i pravnog okvira u kojem bi se potrošač našao i bez postojanja nepoštene ugovorne odredbe.
38. Sud je navode tuženika ocijenio kao irelevantne za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Sud ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo tri bitno različita stajališta u odnosu na povrat preplaćenih iznosa koje zahtijevaju potrošači, u konkretnom slučaju tužitelju, te je u odluci poslovni broj Rev- 637/19 od 15.11.2022. godine zauzeto stajalište u odnosu na konvertirane kredite da su potrošači provedenom konverzijom u cijelosti obeštećeni. Odlukom poslovni broj Rev-1096/22 od 08. studenog 2022. godine zauzeto je stajalište da potrošači nisu obeštećeni dočim u odluci poslovni broj Rev-586/19 a na koju se poziva tuženik zauzeto je stajalište da tužitelji (potrošači) imaju samo pravo na zakonske zatezne kamate na više plaćene iznose koje je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita. Ovaj sud je primijenio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u odluci poslovni broj Rev 1096/22 od 08. studenog 2022. godine iz razloga kako je prethodno navedeno i obrazloženo.
39. Tuženik pravilno ističe da je ZID ZPK/15 imao svrhu i učinak i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutnu klauzulu iz CHF da se izjednače potrošači koji su sklopili ugovore s valutnom klauzulom u EUR i oni koji su sklopili ugovore o kreditu u CHF. Takav cilj u odnosu na koji je donesen ZID ZPK/15 ne navodi da bi se otklonila primjena odredbi o ništetnosti Zakona o obveznim odnosima niti pravilo da je svaka stranka dužan vratiti ono što je stekla temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Pri tome ovaj sud stajališta je da tuženik neosnovano ističe da se odredbe ZID ZPK/15 primjenjuju ex tunc, pa da u tom smislu prilikom izračuna je trebao uvrstiti i preplaćene iznose s osnova ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi. To iz razloga jer zakonodavac nije izričito propisao da se i iznosi s osnova ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi uračunavaju u izračun konverzije za koje iznose je tuženik znao i mogao znati da je ništetna ugovorna odredba o kamatnoj stopi, a nakon donesenih odluka naknadno i valutnoj klauzuli. Slijedom navedenog sud je u ovoj pravnoj stvari prihvatio stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-1096/2022 kako je prethodno navedeno i obrazloženo. Pri tome je sud imao u vidu odluke Suda EU u spojenim predmetima C-596/15 P i C- 597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. navedeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu kao i odluku Suda Europske unije broj C-118/17 ŠO protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. u kojoj odluci je zauzeto načelno pravno shvaćanje kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju navedene nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji te je sud imao u vidu i već prethodno citiranu odluku Europskog suda za ljudska prava broj C-452/18 od 26. lipnja 2018. godine.
40. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio da je ukupna razlika u iznosu anuiteta s osnova promjenjive kamatne stope 2.376,88 EUR i da je razlika s osnova valutne klauzule ukupno u iznosu od 3.189,49 EUR.
Sud je usvoji tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule kao pod točkom II. izreke presude za iznos od 3.189,49 EUR te s osnova preplaćene promjenjive kamatne stope za iznos od 2.376,88 EUR kao pod točkom I. izreke presude.
Stopa zatezne kamate na dosuđeni iznos utvrđena je do 31. srpnja 2015. sukladno odredbi čl. 29. st.2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05), a u smislu čl. 1165. ZOO/05, a od 1. kolovoza 2015. temelji se na odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 78/15.) i čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 114/22 i 155/23) i čl. 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 156/2022).
41. Tužitelj je zahtijevao samo pozitivnu razliku preplaćenih iznosa bez umanjenja priznate preplate u izračunu konverzije. Kako je utvrđena preplata u visini iznosa od 10.480,75 kn (čl.5. Dodataka ugovora o kreditu od 05.02.2016.g.) koji preplaćeni iznos tuženik nije vratio tužitelju već je isti uračunao za buduću otplatu mjesečnih anuiteta bez kamata na preplaćene iznose to sud nije umanjio tužbeni zahtjev tužitelja kako to predlaže tuženik nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja.
42. Tuženik se protivi tijeku zateznih kamata kako to zahtjeva tužitelj budući da tuženik nije nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pa sve i da jesu ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi kako to tvrdi tužitelj zatezna kamata teče od dana podnošenja zahtjeva. Sud je ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Tuženik kao nesavjesna ugovorna strana (a suprotno ne dokazuje tj. savjesnost) u obvezi je platiti zateznu kamatu tekuću od dana dospijeća svakog pojedinog preplaćenog anuiteta. Tužitelj ima pravo i na zakonsku zateznu kamatu i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/18 povodom kolektivne tužbe udruge Franak proizlazi utvrđenje drugostupanjskog suda: „ – da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače; - da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima, i za ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke te; - da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita“ koje utvrđenje je Vrhovni sud prihvatio. Iz navedenoga ovaj sud smatra da je tuženik kao ugovorna strana koja se bavi plasiranjem kredita kao glavnom djelatnošću morao, prilikom sklapanja ugovora s tužiteljem kao potrošačem, postupati u skladu s pažnjom dobrog gospodarstvenika sukladno odredbi čl. 10. ZOO-a, a da to nije učinio, te je shvaćanje ovog suda da je tuženik bio svjestan ili barem morao biti svjestan nedopuštenosti i nepoštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi zbog čega je bio nepošten od trenutka sklapanja ugovora jer je znao ili morao znati za razloge ništetnosti, a svejedno je primao tužiteljeve isplate prema ništetnim odredbama. Slijedom navedenoga tuženik je dužan platiti tužitelju i zatezne kamate od prvog sljedećeg dana od trenutka primitka svakog pojedinog preplaćenog iznosa sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.
43. Sud je o troškovima postupka odlučivao sukladno čl. 154. st.1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe od 11.06.2019. g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.7. točka 1. OT-a), sastav podneska od 23.10.2019.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 21.05.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 07.07.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 02.09.2020.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), sastav podneska od 29.04.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 13.05.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), sastav podneska od 22.11.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr.8. točka 1. OT-a), pristup na ročište dana 16.12.2025.g. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1. OT-a), pristup na ročište za objavu presude dana 27.01.2026.g. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr.9. točka 3. OT-a), ukupno 1.900,00 EUR te je priznat trošak vještačenja u iznosu od 398,17 EUR, te iznos plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 113,48 EUR, tako da je priznat ukupan iznos u visini od 2.411,65 EUR.
Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu jer je oslobođen plaćanja sudske pristojbe sukladno čl.6. ZID Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23).
Odluka o zateznim kamatama na parnične troškove od presuđenja do isplate, prema čl.151. stavak 3. ZPP-a.
U Zagrebu, 27. siječnja 2026. godine
Sudac:
dr. sc. Ljiljana Matuško Antonić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU :
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri istovjetna primjerka na Županijski sud.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku
2. tuženiku po punomoćniku
