Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: P-88/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zadru, po sutkinji Katarini Zdunić, u pravnoj stvari tužitelja ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., OIB: 61238079664, Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1, zastupanog po punomoćniku Marinu Domjanoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika GRAD ZADAR, OIB: 09933651854, Zadar, Narodni trg 1, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne održane i zaključene rasprave 19. siječnja 2026. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Marina Domjanovića i punomoćnice tuženika ĆE, na ročištu za objavu odluke od 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuju se ništetnima Ugovor o postavljanju i isticanju reklamne poruke, klasa: Up/I-363-01/13-01/167, urbroj: 2198/01-1/4-13-5, od 4.11.2013., te Ugovor o postavljanju i isticanju reklamne poruke, klasa: Up/I-363-01/18-01/224, urbroj: 2198/01-2-18-3, od 2.1.2019., zaključeni između tužitelja, kao korisnika, i tuženika, kao Grada, pa stoga ti ugovori ne proizvode nikakve pravne učinke za ugovorne strane.

II Nalaže se tuženiku GRADU ZADRU, Zadar, Narodni trg 1 (OIB: 09933651854), isplatiti tužitelju ANIĆ HOLDING PLUS d.o.o., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 1 (OIB: 61238079664), iznos od 4.049,32 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje se do 31. srpnja 2015. određuju po stopi koja se određuje za svako polugodište, u visini ekontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku:

- na iznos od 430,02 EUR od 3. svibnja 2014. do isplate,

- na iznos od 430,02 EUR od 27. ožujka 2015. do isplate,

- na iznos od 430,02 EUR od 3. veljače 2016. do isplate,

- na iznos od 430,02 EUR od 8. veljače 2017. do isplate,

- na iznos od 430,02 EUR od 30. siječnja 2018. do isplate,

- na iznos od 430,02 EUR od 7. lipnja 2019. do isplate,

- na iznos od 430,02 EUR od 23. siječnja 2020. do isplate,

- na iznos od 430,02 EUR od 13. siječnja 2021. do isplate,

- na iznos od 430,02 EUR od 19. siječnja 2022. do isplate,

- na iznos od 179,14 EUR od 27. srpnja 2023. do isplate, u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 836,94 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovome sudu 24. travnja 2025.. navodi kako je on kao korisnik sa tuženikom 4. studenoga 2013. i 2. siječnja 2019. zaključio Ugovore o postavljanju i isticanju reklamne poruke. Tim ugovorima je ugovoreno tužiteljevo plaćanje naknade tuženiku za postavljanje reklamnog panoa reklamne površine 11,25 m2, na zemljištu u privatnom vlasništvu – nekretnini oznake čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] u iznosu od 270,00 kuna mjesečno. Prije sklapanja toga ugovora je tuženik donio rješenje kojim je odobreno postavljanje toga panoa. Naveo je kako je tuženik bez sumnje u sklopu svojih ovlasti ovlašten regulirati, među ostalim, uređenje naselja u što svakako spada i postavljanje reklama. Međutim, tuženik očito nije razlikovao situaciju kada se reklama postavlja na privatnom zemljištu, u vlasništvu pravne ili fizičke osobe odnosno na zemljištu u vlasništvu tuženika. Naime, tuženik je ovlašten propisati da se za postavljanje reklama na površinama u njegovom vlasništvu plaća naknada, ali naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatno zemljište nikako ne može ući u djelokrug komunalnog reda, odnosno ustavnih i zakonskih ovlaštenja tuženika. Tužitelj ističe kako naplaćivanje naknade za postavljanje reklama na privatnom zemljištu od strane tuženika ne proizlazi ni iz Zakona o komunalnom gospodarstvu, niti iz Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi niti iz Zakona o financiranju jedinica lokalne i područne samouprave. Na nezakonitost prakse tuženika upućuju i stajališta Visokog upravnog suda Republike Hrvatske u predmetima Usoz-8/16-7 od 13. lipnja 2016. (kojom su ukinute odredbe o naplaćivanju naknade za postavljanje reklama na privatnim zemljištima iz općeg akta Grada Vodnjana) i Usoz-118/20 (kojom je ukinuta istovjetna odredba općeg akta Grada Velike Gorice). Dodaje i kako je sporna odredba i neustavna jer je odredbom čl. 49. st. 1. Ustava Republike Hrvatske propisano da su poduzetnička i tržišna sloboda temelj gospodarskog ustroja Republike Hrvatske dok je st. 2. istog članka propisano da država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu. Čl. 50. Ustava je propisano da se poduzetnička sloboda može iznimno ograničiti zakonom radi zaštite interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša i zdravlja ljudi. O neravnopravnom položaju tužitelja kao poduzetnika govori činjenica da on za postavljanje reklamnih panoa na privatna zemljišta na području Grada Zadra mora plaćati naknadu, dok neki drugi poduzetnici koji isto tako postavljaju reklamne panoe na privatna zemljišta na području jedinica lokalne samouprave koje nemaju propisano naplaćivanje naknade u tim slučajevima – istu ne moraju plaćati. S obzirom da su Ugovori sklopljeni s tuženikom protivni Ustavu i zakonima tužitelj navodi da su isti sukladno odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23; u daljnjem tekstu: ZOO) ništetni pa mu je stoga tuženik dužan, temeljem odredbe čl. 1111. ZOO-a, vratiti sve iznose uplaćene temeljem ništetnih ugovora, jer se radi o uplatama bez pravne osnove.

2. Tuženik u svom odgovoru na tužbu dostavljenom sudu 3. srpnja 2025. u bitnome, navodi da tužitelj u svojoj tužbi ne dokazuje ni jednu zakonsku pretpostavku ništetnosti ugovora. Naime, predmetni ugovori zaključeni su temeljem važećih Odluka o reklamiranju na području Grada Zadra i izmjena istih koje su donesene na sjednici Gradskog vijeća (Glasnik Grada Zadra br. 28/2010, 4/2011, 4/2012, 14/2013, 4/18, 7/18; u daljnjem tekstu: Odluka Grada Zadra) pa su slijedom toga ugovori sklopljeni sukladno zakonu i po istima je tužitelj uredno podmirivao svoje obveze. Ističe kako se odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske na koje se poziva tužitelj ne mogu primjenjivati u ovoj situaciji, jer Odluka Grada Zadra, za razliku od onih Grada Vodnjana i Grada Velike Gorice koje su predmet tih upravnih postupaka, nije nikada bila osporena u nikakvom postupku pred upravnim tijelom u upravnom sporu ili pred Upravnim sudom pa tako te citirane odluke ne mogu biti izvor prava u parničnim postupcima pred Trgovačkim sudovima, eventualno u istovjetnim upravnim sporovima pred Upravnim sudovima. Nadalje, tužitelj nabrajajući tri zakona za koja navodi da su odredbe Odluke Grada Zadra u suprotnosti s istima ne ističe ni jednu odredbu koja bi Odlukom Grada Zadra odnosno predmetnim osporavanim ugovorima bila povrijeđena. Isto tako, tuženik navodi da ni poduzetnička sloboda tužitelja nije osporavanim ugovorima bila ni na koji način ograničena, ugrožena ili obustavljena od strane tuženika, jer je isti svoju djelatnost obavljao za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Zaključno navodi kako je čl. 4. Odluke Grada Zadra propisano da su javne površine one koje se u svojoj naravi i prema prirodi stvari koriste kao javno dobro, uključujući i pročelja zgrade i zemljište bez obzira na vlasništvo ukoliko se na istome postavlja reklamna poruka i vrši oglašavanje. Tuženik zaključno ističe kako je tužbeni zahtjev neosnovan i iz razloga što su stranke raskinule predmetni ugovor pa tako tuženik smatra tužbeni zahtjev bespredmetnim, jer su stranke svoje odnose riješile sporazumno.

3. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid te pročitao priloženu dokumentaciju i to: Ugovore o postavljanju i isticanju reklamne poruke od 4. studenoga 2013. i 2. siječnja 2019. (l.s. 6-11), izvadak iz zemljišne knjige zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], stanje na dan 21. travnja 2025. (l.s. 12-13), Salda konti karticu obveznika od 1.1.2013. do 22.1.2025. (l.s. 14-15), pravnu praksu – pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda, presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, rješenja Vrhovnog suda Republike, Odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske, Trgovačkog suda u Zagrebu i Trgovačkog suda u Zadru (l.s. 16-25, 51-61, 63-94, 169-350, 386-392), Odluke o reklamiranju na području Grada Zadra (l.s. 31- 42, 395-382), pravno mišljenje prof. dr. sc. DE (l.s. 95-168), Rješenje Grada Zadra od 15. studenoga 2023. (.s. 383-384) i Sporazumni raskid Ugovora o postavljanju i isticanju reklamnih poruka sklopljen 28. lipnja 2023. (l.s. 385).

4. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11- službeni pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; u daljnjem tekstu: ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

5. Odredbom čl. 7. st. 1. ZPP-a je propisano da su stranke dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

6. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim Ugovora o postavljanju i isticanju reklamnih poruka sklopljenih sa tuženikom i isplata iznosa stečenog bez osnove.

8. Nesporno je u ovom postupku kako su stranke međusobno sklopile Ugovor o postavljanju i isticanju reklamne poruke 4. studenoga 2013. za razdoblje od 1. studenoga 2013. do 31. prosinca 2018. te 2. siječnja 2019. za razdoblje od 1. siječnja 2019. do 31. siječnja 2023. i to na nekretnini koja je, također nesporno, u vlasništvu fizičke osobe. Tu činjenicu vlasništva tužitelj u ovom postupku dokazuje izvatkom iz zemljišne knjige, ali istu tuženik ne osporava.

9. Uvidom u spomenute ugovore utvrđeno je da je istima dogovorena naplata za postavljanje velikog samostojećeg, osvijetljenog jednostranog panoa na čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] i to u visini od 270,00 kuna mjesečno koja se plaća jednokratno u unaprijed utvrđenom godišnjem iznosu od 3.240,00 kuna. Ugovori su sklopljeni temeljem Odluke o reklamiranju na području Grada Zadra.

10. Uvidom u Odluku o reklamiranju na području Grada Zadra utvrđen je način određivanja visine naknade, područja na kojima može biti istaknuta reklama, koje vrste reklama postoje – a da se na njih primjenjuje Odluka, kao i činjenica da sklapanju Ugovora o postavljanju i isticanju reklamnih poruka mora prethoditi rješenje Grada Zadra o odobravanju postavljanja reklamnih poruka. Također, samom Odlukom je doista predviđeno i sklapanje ovakvog ugovora za zemljišta odnosno objekte koji nisu u vlasništvu Grada Zadra.

11. Nesporno je u ovom konkretnom slučaju zahtjevu tužitelja za sklapanjem Ugovora o postavljanju i isticanju reklamne poruke tuženik udovoljio donošenjem Rješenja čemu je uslijedilo sklapanje predmetnih Ugovora.

12. Nesporno je i da je tuženik sve vrijeme važenja osporavanih ugovora uredno plaćao tuženiku ugovorenu naknadu – tu činjenicu tužitelj dokazuje dostavom salda konti kartice, ali tu činjenicu također tuženik ne osporava.

13. Zaključno, nesporno je i da su stranke osporavane ugovore raskinule sklapanjem Sporazumnog raskida ugovora o postavljanju i isticanju reklamnih poruka.

14. Iz Sporazumnog raskida proizlazi da je isti sklopljen između tužitelja i tuženika 28. lipnja 2023. te da se istim raskida Ugovor između stranaka sklopljen 2. siječnja 2019.

15. Prema odredbi čl. 322. ZOO-a ništetan je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva.

16. Iz odredbe čl. 68. Zakona o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi (Narodne novine br. 33/01, 60/01, 129/05, 109/07, 36/09, 125/08, 36/09, 150/11, 144/12, 123/17, 98/19, 144/20) proizlazi kako jedinica lokalne samouprave ima prihode kojima u okviru svoga samoupravnog djelokruga slobodno raspolaže. Prihodi jedinice lokalne samouprave moraju biti razmjerni s poslovima koje obavljaju njihova tijela u skladu sa zakonom. U nastavku članka zakona nabrajaju se taksativno prihodi jedinica lokalne samouprave pa su oni tako:

- gradski porezi, prirez, naknade, doprinosi i pristojbe,

- prihodi od stvari u njezinom vlasništvu i imovinskih prava,

- prihodi od trgovačkih društava i drugih pravnih osoba u njezinom vlasništvu, odnosno u kojima ima udio ili dionice,

- prihodi od naknada za koncesije,

- novčane kazne i oduzeta imovinska korist za prekršaje koje sama propiše u skladu sa zakonom,

- udio u zajedničkom porezu,

- sredstva pomoći Republike Hrvatske predviđena u državnom proračunu i

- drugi prihodi određeni zakonom.

17. Zakonom o financiranju jedinica lokalne i područne (regionalne ) samouprave (Narodne novine br. 127/17, 138/20, 151/22, 114/23) i to čl. 3. istoga određeno je da se jedinice lokalne i područne samouprave financiraju prihodima od poreza, od pomoći te iz vlastitih i namjenskih prihoda sukladno posebnim zakonima.

18. Uzimajući u obzir naprijed citirane odredbe, dolazi se do zaključka kako su osnovane tvrdnje tužitelja da ni jednim zakonom tuženik nije ovlašten naplaćivati naknadu za postavljanje reklamnih panoa na zemljištu u vlasništvu fizičkih odnosno pravnih osoba, jer vlastite prihode jedinica lokalne samouprave mogu predstavljati, među ostalim, samo prihodi od vlastite imovine, što ovdje nije slučaj.

19. Neovisno o navedenome, tužitelj, kao i ostale osobe koje imaju namjeru postaviti reklamni pano upravo da ga postavljaju na zemljište koje nije u vlasništvu jedinice lokalne samouprave, moraju zatražiti od jedinice lokalne samouprave dozvolu za navedeno, a što jasno proizlazi iz odredbe čl. 104. Zakona o komunalnom gospodarstvu (Narodne novine br. 68/18, 110/18, 32/20, 145/24) prema kojoj u svrhu uređenja naselja te uspostave i održavanja komunalnog reda u naselju predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o komunalnom redu kojom se propisuje, među ostalim, uređenje naselja, koje obuhvaća uređenje pročelja, okućnica i dvorišta zgrada u vlasništvu fizičkih ili pravnih osoba u dijelu koji je vidljiv površini javne namjene, te određivanje uvjeta za postavljanje tendi, reklama, plakata, spomen-ploča na građevinama i druge urbane opreme te klimatizacijskih uređaja, dimovodnih, zajedničkih antenskih sustava i drugih uređaja na tim zgradama koji se prema posebnim propisima grade bez građevinske dozvole i glavnog projekta.

20. Nadalje, iako tuženik navodi da spisu dostavljene odluke kao recentna sudska praksa ne bi bile izvor prava u ovom postupku, već eventualno u nekom upravnom postupku kao i da u dostavljenim odlukama iz upravnih postupaka postoji osporavanje odluke jedinice lokalne samouprave što nije slučaj kod tuženika, sud dostavljenu sudsku praksu uzima u obzir kao i svaki drugi dokaz u ovoj pravnoj stvari, dok je predmetna odluka utemeljena isključivo na citiranim zakonskim propisima.

21. Upravo iz svega naprijed navedenoga ovaj sud smatra kako su osporavani ugovori ništetni, jer je utvrđeno kako su odredbe ugovora o naplati naknade za postavljanje reklamnih panoa na zemljišta koja nisu u vlasništvu jedinica lokalne samouprave protivne pozitivnim propisima kao i Ustavu.

22. Naime, ovaj sud smatra osnovanim i navode tužitelja o tome da je donošenjem i primjenom odredbe o naplati naknade za postavljanje reklamnih panoa na zemljišta u vlasništvu fizičkih i pravnih osoba tužitelj stavljen u neravnopravni položaj u odnosu na poduzetnike na području drugih jedinica lokalne samouprave u Republici Hrvatskoj gdje takve odredbe ne postoje što je protivno odredbi čl. 49. st. 2. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj država osigurava svim poduzetnicima jednak pravni položaj na tržištu.

23. Nadalje, prema odredbi čl. 1111. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Stavkom 3. istoga članka obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

24. Budući da je u ovoj pravnoj stvari nesporno kako je u utuženom razdoblju tužitelj tuženiku redovno u skladu s predmetnim ugovorima isplaćivao naknadu i to nije ni tuženik osporavao, a sud smatra kako se u konkretnom slučaju radi o osnovi koja je naknadno otpala – valjalo je usvojiti i drugu točku tužbenog zahtjeva odnosno naložiti tuženiku isplatu svih sredstava koja je tužitelj uplaćivao temeljem predmetnih ugovora.

25. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan, jer je početak tijeka zastare kod povrata isplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovora trenutak pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost istih, jer prije tog trenutka tužitelj nije ni imao osnovu za postavljanje restitucijskog zahtjeva kakav je predmetni.

26. Isto tako, neosnovan je i navod tuženika da tužitelj ne može tražiti utvrđenje ništetnim ugovora koji je, nesporno, sporazumno raskinut. Naime, sukladno stavu ovoga suda, neupitno je postojanje pravnog interesa tužitelja za utvrđenjem ništetnosti ugovora sve iz razloga prava koja bi mu pripala za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva (povrat svega stečenog temeljem ugovora).

27. Slijedom svega navedenoga, valjalo je odlučiti kao u izreci presude.

28. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne Novine“, broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15; u daljnjem tekstu: Tarifa) pa je tako tužitelju priznat trošak sastava tužbe i obrazloženog podneska od po 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1 i Tbr. 8. toč. 1) te trošak zastupanja na ročištu održanom 19. siječnja 2026. od 100 bodova (Tbr. 9. toč. 1.) sve prema vrijednosti predmeta spora, što uz pripadajući PDV od 25%, prema važećoj vrijednosti boda od 2,00 eura te uz sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 43,47 eura presudu u iznosu od 43,47 eura (sukladno čl. 7. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama), ukupno iznosi 836,94 eura. Također, sukladno zahtjevu tužitelja i odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju su priznate i zakonske zatezne kamate na priznati trošak postupka.

29. Slijedom navedenoga, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja.

U Zadru 27. siječnja 2026.

Sutkinja

Katarina Zdunić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka istog. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave.

DNA:

- Tužitelju po pun. uz nalog za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 86,94 eura

- Tuženiku