REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

P-2660/2024-15

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Maji Hilje, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Goran Devrnja, odvjetniku u Zagrebu, Vrbani 15, protiv tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežeić & Partneri d.o.o., Zagreb, Lopašićeva 6, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 22. prosinca 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I./ Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka odredba Ugovor o dugoročnom deviznom kreditu broj 3205218645 od 01.08.2005. sklopljenog između tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 i korisnika kredita ROTOGRAFIKA d.o.o., a koja:

- u dijelu čl.4. glasi: "Naknada za obradu zahtjeva 0,40%, jednokratno na iznos kredita, umanjena za 0,60% u odnosu na Odluku o tarifi naknada za usluge Banke."

- u dijelu čl.4. glasi: "Naknada za prijevremeni povrat kredita 2,00% od iznosa kredita koji se vraća prije roka."

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807, isplati iznos od 9.821,49 EUR, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02.08.2005. do isplate, prema stopi koja se određuje, do 31.12.2022. za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotna poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., Lonjička ulica 2A, 10000 Zagreb, OIB: 25132169807 plati prouzročeni parnični trošak sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja ove presude do isplate prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se od 1.1.2024. određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za osam postotna poena, u roku 15 dana."

II./ Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR u roku od 15 (petnaest) dana.

III./ Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u iznosu od 375,00 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 19. prosinca 2024. navodi da je Ugovorom o cesiji, ustupitelj ROTOGRAFIKA d.o.o., Subotica, Srbija kao korisnik kredita prenio sve svoje tražbine prema tuženiku koje bi proizlazile iz Ugovora o kreditu, na tužitelja kao primatelja. Navodi da tužitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ima tražbine na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada, te slijedom navedenog tužitelj ima pravo zahtijevati povrat plaćenog iznosa s osnova ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi, izlaznoj naknadi i kamatnoj stopi. Naime između tuženika i korisnika kredita ROTOGRAFIKA d.o.o. sklopljen je 1. kolovoza 2005. Ugovor o dugoročnom deviznom kreditu broj 3205218645 prema kojem je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita iznos od 10.300.000,00 CHF. Odredbom čl. 4. Ugovora o kreditu tuženik je obvezao korisnika kredita na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 0,40 % vrijednosti kredita, umanjena za 0,60% u odnosu na Odluku o tarifi za naknade usluge Banke bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega baš taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu korisnika kredita čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. – dalje: ZOO). Pored navedenog ističe da ova odredba odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe kako ju definiraju odredbe čl. 81. st. 1. i st. 2. te čl. 82. alineja 10. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) jer se radi o odredbi koja je unaprijed paušalno formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora kojeg je sastavio tuženi kao jača ugovorna strana i o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo sa korisnikom kredita, a kojom je korisniku kredita nametnuta obveza sa čijim sadržajem niti je bio upoznat, niti je o njoj mogao pregovarati i utjecati na sadržaj iste. Osim toga, nakon isplate i terećenja po osnovi ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditiranog iznosa, isti je obračunavao i korisniku kredita zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je faktički isplatio drugi, manji iznos kredita pa je na taj način prouzrokovao neravnotežu u međusobnim obvezama trgovca, na štetu korisnika kredita. Osim toga, u čl. 4. predmetnog Ugovora navedeno je da je prijevremena otplata kredita moguća, te da u slučaju refinanciranja drugim kreditom banke ili u njenom aranžmanu naknada iznosi 2,00% od iznosa prijevremeno otplaćenog kredita. Navodi da tuženik nema pravo na naplatu naknade zbog činjenice da neki dužnik želi prijevremeno isplatit svoje dugovanje. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da sud presudom utvrdio ništetnost predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu čl. 4. koji glasi: "Naknada za obradu zahtjeva 0,40%, jednokratno na iznos kredita, umanjena za 0,60% u odnosu na Odluku o tarifi naknada za usluge Banke." i "Naknada za prijevremeni povrat kredita 2,00% od iznosa kredita koji se vraća prije roka.", kao i da obveže tuženika na isplatu iznosa od 9.821,49 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 2. kolovoza 2005. do isplate.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu koji je podnio 27. siječnja 2025. navodi da je tužba nepodobna za raspravljanje jer tužitelj u njoj paušalno spominje ništetnost različitih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu pri čemu ne navodi razloge njihove ništetnosti niti ih obrazlaže. Ističe kako prema navodima tužitelja proizlazi da on niti sam nije siguran jesu li korisniku kredita uopće naplaćene sporne naknade s obzirom na to da u tužbi predlaže da se financijsko vještačenje provede, ne samo na okolnost visine naplaćenih naknada, nego i na okolnost jesu li naknade naplaćene te kada su naplaćene. Jednako tako, tužitelj nije jasno i određeno naveo koliki novčani iznos zahtijeva na temelju navodne ništetnosti odredbe o "ulaznoj naknadi", a koliki na temelju navodne ništetnosti odredbe o "izlaznoj naknadi". Navodi da tužitelj nema pravni interes za vođenje parnice, odnosno za postavljanje deklaratornog zahtjeva jer iz sadržaja tužbe ne proizlazi da se kondemnatorni zahtjev temelji na deklaratornoj zaštiti koju tužitelj zahtijeva. Tuženik nadalje navodi da se tužitelj poziva na nepoštene ugovorne odredbe sukladno čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača te se poziva na sudsku praksu koja se odnosi na pitanje naknada u potrošačkim kreditima, a u konkretnom slučaju korisnik kredita nije potrošač i stoga ne može uživati potrošačku zaštitu. Naime, jasno je iz čl. 2. Ugovora o kreditu (namjena kredita) da su sredstva kredita bila namijenjena za projektno financiranje - kupnju poslovnih udjela društva iz Republike Srbije pa je neupitno da je korisnik kredita predmetni ugovor sklopio u svojstvu trgovca prilikom obavljanja svoje profesionalne djelatnosti, zbog čega se na korisnika kredita, pa time i na tužitelja kao primatelja ustupa ne primjenjuju testovi transparentnosti i poštenosti uspostavljeni radi ispravljanja eventualne neravnoteže do koje dolazi zbog nedovoljne informiranosti i nemogućnosti pregovaranja potrošača . Korisnik kredita se u odnosu prema tuženiku ne može smatrati slabijom ugovornom stranom . Glede predmetnog Ugovora o kreditu ne može se govoriti kao o odnosu "jače" i "slabije" strane, već o ravnopravnom odnosu dvaju trgovaca. Tuženik osporava da bi sporne odredbe predstavljale ništetne ugovorne odredbe. Ističe da je korisnik kredita kao poduzetnik morao biti svjestan ekonomskih posljedica ugovaranja takvih ugovornih odredbi jer se od njega kao poslovnog subjekta očekuje povećana mjera obaviještenosti, pažljivosti i opreza te se u odnosu na tuženika ima smatrati ravnopravnom, a ne slabijom, ugovornom stranom. Korisnik kredita je donio informiranu i samostalnu poslovnu odluku te je svojevoljno potpisao Ugovor o kreditu i pristao na primjenu i tada važećih općih uvjeta tuženika. Pored navedenog ističe da tužitelj paušalno navodi da se o predmetnim odredbama nije moglo pregovarati i da je korisniku kredita nametnuta obveza plaćanja predmetnih naknada s kojima on uopće nije niti bio upoznat. Upravo iz odluke Skupštine korisnika kredita sadržane u izvodu zapisnika sa sjednice Skupštine korisnika kredita od 16. ožujka 2005. proizlazi da je korisnik kredita prije zasnivanja predmetnog ugovornog odnosa proveo interne i statutarne procedure te donio informiranu odluku o sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu s tuženikom, a sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu prethodilo je višemjesečno razdoblje u kojem se pregovaralo o svim ugovornim uvjetima te se u tom razdoblju korisnik kredita upoznao sa sadržajem, značenjem i pravnim učincima svih odredbi Ugovora o kreditu. Dodatno ističe da je Ugovorom o kreditu ugovorena niža stopa ulazne naknade nego što je tada bilo propisano Odlukom o tarifi naknada za usluge Banke, što ukazuje na činjenicu da je korisnik kredita bio upoznat s obvezom plaćanja predmetne naknade te da je o istoj i pregovarao s tuženikom. Što se tiče načina obračuna naknada, on je bio u ugovoru jasno određen. Zaključno, tuženik ističe prigovor zastare.

3. U daljnjem je tijeku postupka tužitelj pojasnio da je predmet spora samo zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi te isplata iznosa koji je naplaćen po osnovi tih ništetnih odredbi.

4. Tuženik je u nastavku postupka istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije navodeći da se tražbina koja je predmetom ustupa po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga, a tuženik nije dao svoju suglasnost korisniku kredita za ustup. Prigovorio je i utuženom tijeku i visini zateznih kamata. Pored navedenog, osporava tvrdnje tužitelja da bi ugovorne odredbe o izlaznoj naknadi bile nepoštene odnosno ništene jer je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za privremenu otplatu kredita odraz odredbe čl. 507. i čl. 1024. ZOO. Navodi da tužitelj nije dokazao da je naplaćena izlazna naknada, a sve kada bi i bila naplaćena, tuženik navodi da bi se tu ne bi radilo o usluzi koju kreditor pruža korisniku kredita, nego o dogovorenom najvišem iznosu naknade štete koju trpi kreditor u slučaju prijevremene otplate kredita (u odnosu na koju visinu je predložio da se ista utvrdi financijskim vještačenjem).

5. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid i pročitao je dokumentaciju u spisu te je saslušana GD u svojstvu svjedoka (list 205. -206. spisa). Ostale predložene, a neizvedene dokaze sud je odbio kao nesvrsishodne ocijenivši da bi se njihovim izvođenjem postupak samo dodatno odugovlačio, dok bi ishod spora bio isti.

5.1. Napominje se da je tužitelj u tužbi predložio da se izvede dokaz saslušanjem direktora korisnika kredita Rotografike d.o.o. ED, čije je izvođenje sud odredio rješenjem od 11. lipnja 2025. Međutim, kako je Rotografika d.o.o. dopisom od 11. studenog 2025. (list 120. -121. spisa) obavijestila sud da je ED umro **.**.2023., sud je, uvažavajući navode iz tog dopisa da je predsjednica Skupštine Rotografike d.o.o. GD upoznata sa predmetnim pravnim poslom, na prijedlog tužitelja istaknut na ročištu 27. studenog 2025. (list 202. spisa) odredio izvođenje dokaza njezinim saslušanjem. Iako je ovaj dokaz predložen nakon zaključenja prethodnog postupka, sud je ocijenio da ga tužitelj ranije nije mogao predložiti bez svoje krivnje jer nije morao biti upoznat sa činjenicom da je osoba koja je u svojstvu direktora potpisala Ugovor o kreditu koji je predmet spora umrla (i to samo nekoliko mjeseci nakon što je sklopljen Ugovor o ustupu potraživanja od 10. lipnja 2023. koji je u ime korisnika kredita potpisao direktor ĆD). Naime, ED (potpisnik Ugovora o kreditu iz 2005.) u trenutku ustupa tražbine nije bio direktor Rotografike d.o.o., kako to uostalom proizlazi iz sudskog registra na dan 16. siječnja 2023. (list 89.-92. spisa) te iz navoda Rotografike d.o.o. iz dopisa od 11. studenog 2025. u kojem je navedeno da je ED radni odnos u tom društvu prestao umirovljenjem.

6. Sud je provedene dokaze ocijenio svaki zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - odluka USRH, 84/08, 123/08., 57/11., 25/13., 28/13., 89/14. - odluka USRH i 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., 146/25. – dalje: ZPP) te je na temelju rezultata provedenog postupka došao do uvjerenja da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 4. Ugovora o kreditu od 1. kolovoza 2005. u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu i izlaznu naknadu te zahtjev za isplatu iznosa od 9.821,49 EUR po osnovi te ništetne odredbe.

8. Između stranaka nije sporno da su pravni prednik tužitelja Rotografika d.o.o. kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor 1. kolovoza 2005. sklopili Ugovor o kreditu broj 3205218645. Sporno je pitanje je li tužba uredna i time podobna za raspravljanje, potom je sporno postojanje pravnog interesa tužitelja za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva, pitanje aktivne legitimacije, osnove i visine tužbenog zahtjeva, visine i tijeka zateznih kamata te zastare utužene tražbine.

9. Prije svega sud ne smatra tužbu neurednom i nepodobnom za raspravljanje budući da su u tužbi navedene činjenice na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev, a tužbeni je zahtjev određen u skladu s čl. 186. st. 1. ZPP i u odnosu na glavno i sporedno potraživanje. Tuženik u bitnom navodi da tužitelj u tužbi nije jasno naveo jesu li naplaćene ulazna i izlazna naknada, kad su naplaćene i u kojem iznosu svaka od tih naknada. Međutim, tužitelj je naveo da su ulazna i izlazna naknada naplaćene u ukupnom iznosu od 9.821,49 EUR i na tu je okolnost predložio provođenje financijskog vještačenja. Prema tome, sud smatra da tužba sadrži sve elemente propisane čl. 106. i čl. 186. ZPP da bi se po tužbi moglo raspravljati i odlučivati.

10. Nadalje, neosnovano tuženik osporava tužitelju postojanje pravnog interesa za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva. Suprotno shvaćanju tuženika, pravni interes tužitelja za podnošenje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti sastoji se upravo u podnošenju kondemnatornog zahtjeva za plaćanje po osnovi stečenog bez osnove odnosno za vraćanje onog što je tuženik stekao po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Time se tužitelj, u smislu čl. 327. st. 1. ZOO, smatra zainteresiranom osobom.

11. Neosnovan je i prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Naime, uvidom u Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 29.-33. spisa) utvrđeno je da je istim korisnik kredita Rotografika d.o.o., kao ustupitelj, ustupio tužitelju kao primatelju sve svoje tražbine prema tuženiku s osnove ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 3205218645 od 1. kolovoza 2005. s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada. Tuženik je obaviješten o ustupu potraživanja 2. kolovoza 2023. primitkom Obavijesti od 10. lipnja 2023. (list 6. spisa).

12. S tim se u vezi ističe da je odredbom čl. 80. st. 1. ZOO određeno da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Tražbina korisnika kredita iz ugovora o kreditu nije osobna tražbina koja bi po svojoj naravi bila vezana samo uz osobu ustupitelja i koja bi se po svojoj naravi protivila prenošenju na drugoga. Nije riječ ni o prijenosu koji bi bio zabranjen zakonom. Naprotiv, riječ je o novčanoj tražbini za povrat preplaćenih novčanih sredstava koje je korisnik kredita valjano prenio na tužitelja. Time primatelj (ovdje tužitelj) prema dužniku (ovdje tuženiku) ima ista prava koja je ustupitelj (korisnik kredita – potrošač) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO). Pritom je potrebno navesti da je tražbina iz čl. 2., u vezi čl. 1. Ugovora o ustupu / prijenosu tražbine novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu. Također, premda Ugovorom o ustupu nije naveden konkretan novčani iznos, tražbina koja je predmet ustupa je odrediva jer ugovor sadrži konkretne podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja je predmet ustupa, vidljivo je da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

13. U konkretnom slučaju nije sporno da korisnik kredita nema status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14.). Korisnik kredita je trgovac jer sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Navedeno jasno proizlazi iz sadržaja Ugovora o kreditu i ostale dokumentacije koja se odnosi na period koji je prethodio njegovom sklapanju. Dakle, predmetni ugovor o kreditu predstavlja trgovački ugovor u smislu čl. 14. ZOO pa stoga nema mjesta primjeni odredbi zakona kojima se uređuje zaštita prava potrošača.

14. Iz dokumentacije u spisu proizlazi da je Skupština društva Rotografika d.o.o. 16. ožujka 2005. donijela odluku o odobravanju zaduženja u inozemstvu u vidu uzimanja financijskog kredita od Zagrebačke banke d.d. u iznosu od 6.600.000,00 EUR radi plaćanja plaćanja kupnje 97% udjela Birografike d.o.o., Subotica, a na rok otplate od 5 godina, uz kamatnu stopu LIBOR/CHF + 3,40% (list 14. spisa)

15. Uvidom u Ugovor o dugoročnom deviznom kreditu od 1. kolovoza 2005. (list 17.-19. spisa) sud je utvrdio da je isti sklopljen između tuženika kao kreditora i Rotografike d.o.o. kao korisnika kredita, a predmet ugovora je kredit u iznosu od 10.300.000,00 CHF, najviše do protuvrijednosti 6.600.000,00 EUR preračunato na dan plaćanja. Namjena kredita je projektno financiranje (kupnja 97% udjela u Birografici, Subotica). U članku 4. ugovorene su slijedeće naknade: 0,40% jednokratno na iznos kredita, umanjena za 0,60% u odnosu na Odluku o tarifi naknada za usluge Banke; 0,10% jednokratno na iznos kredita na koji se odnosi promjena uvjeta i 2,00% na iznos kredita koji se vraća prije roka. Kreditor i korisnik kredita su sklopili tri dodatka Ugovoru o dugoročnom deviznom kreditu i to 16. listopada 2006. (list 20. -21. spisa), 26. listopada 2006. (list 22.-23. spisa) i 10. listopada 2007. (list 24. -25. spisa) kojima su izmijenjeni rok vraćanja iskorištenog dijela kredita (Dodatak I), kamatna stopa – kamatna marža na iskorišteni dio kredita (Dodatak II) i zalog nekretnina (Dodatak III).

16. Saslušana u svojstvu svjedoka, GD je navela da je direktor društva Radin d.o.o. koje je sudužnik u Ugovoru o kreditu od 1. kolovoza 2005. i vlasnik društva Rotografika d.o.o. (korisnik kredita). Pojasnila je da je navedeni kredit podignut kako bi Rotografika d.o.o. (koju su osnovali Radin d.o.o. i Birografika) kupila poslovne udjele Birografike u postupku privatizacije i kako bi došlo do spajanja Rotografike i Birografike. U ime Radin d.o.o. pregovore je s bankom vršio UD, tadašnji direktor, a u ime Rotografike d.o.o. njezin direktor ED. Svjedokinja je navela da iako ona nije neposredno sudjelovala u pregovorima oko sklapanja ugovora, ali da o tim pregovorima ima saznanja prema kazivanju sudionika pregovora. Vezano za ulaznu i izlaznu naknadu je navela da se radilo o odredbama koje su bile u špranci ugovora jer je to standardno poslovanje banke, a vezano za sklapanje ugovora da se prije pristupanja njegovom potpisivanju vode pregovori, da se sadržaj ugovora pročita i da se pregovara o uvjetima. Za ulaznu naknadu je pojasnila da je ona plaćena u iznosu kako je to ugovoreno i to preko uplatnice, a ne ustegom od kredita, dok u odnosu na izlaznu naknadu nisu imali nikakve troškove. Dodatno je u vezi ulazne naknade pojasnila da su i Rotografika i G više puta kod tuženika podizali kredite u kojima je svaki puta bila ugovorena ulazna naknada koja se odnosi na otvaranje kredita, a o kojoj su naknadi svaki put pregovarali s bankom te su je svaki put platili. Pregovori koji su se vodili u odnosu na ovdje sporni ugovor trajali su dva do tri mjeseca. Zaključno je navela da se o spornim naknadama diskutiralo s bankom jer su s bankom imali dugotrajan i složen poslovni odnos.

17. Sud je u cijelosti povjerovao svjedokinji GD neposredno cijeneći njezin iskaz uvjerljivim, iskrenim te životno i poslovno logičnim.

18. Odredba čl. 322. st. 1. ZOO propisuje da je ugovor ništetan ako je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti, svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Temeljna načela obveznog prava propisuju da sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, s time da ih ne mogu uređivati suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. ZOO), a pri sklapanju naplatnih pravnih poslova, kakav je i ugovor o kreditu (čl. 1021. ZOO), sudionici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidaba (čl. 7. ZOO).

20. Ugovor o kreditu jest takav ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO).

21. Spornim čl. 4. Ugovora o kreditu korisnik kredita i kreditor su jasno ugovorili plaćanje naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita. Obje su naknade ugovorene u određenim postotcima od iznosa odobrenog, odnosno prijevremeno otplaćenog kredita. Iz sadržaja ugovora te načina na koji je isti sastavljen ne proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi koja je korisniku kredita (trgovcu) u vrijeme sklapanja ugovora mogla ostati nepoznata budući je već prije korištenja kredita po predmetnoj ugovornoj odredbi tuženiku morao platiti naknadu za obradu zahtjeva , a osim toga, iz iskaza svjedokinje GD proizlazi da su korisnik kredita i tuženik o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovarali (svjedokinja je navela da su korisnik kredita i tuženik imali dugotrajan i složen poslovni odnos i da su svaki put ulaznu naknadu ispregovarali s bankom te istu platili). Iz utvrđenih činjenica ne proizlazi da je korisniku kredita predmetni ugovor samo ponuđen na potpis od strane tuženika i da stranke nisu posebno pregovarale oko spornih ugovornih odredbi.

22. Prema tome, u konkretnom je slučaju naknadu za obradu kredita, kao i naknada za prijevremenu otplatu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva u samom tekstu ugovora i to ne samo na gramatičkoj razini nego i u svojoj ukupnosti budući je određena u postotku od odobrenog odnosno prijevremeno otplaćenog iznosa. Naime, naknada za obradu zahtjeva (tzv. ulazna naknada) odnosno njezina visina izrijekom su ugovorene u čl. 4. alineja prva Ugovora o kreditu, a naknada za prijevremeni povrat kredita (tzv. izlazna naknada) odnosno njezina visina u čl. 4. alineja treća Ugovora o kreditu.

23. Iz točke 5.1. Općih uvjeta poslovanja tuženika od 6. srpnja 1999. (list 131. - 138. spisa), koji se primjenjuju na prava i obveze ugovornih strana (čl. 11. Ugovora o kreditu), proizlazi da je njima određeno plaćanje ulazne naknade kod sklapanja ugovora o kreditu, koja naknada se odnosi na troškove koji banci nastanu u pripremama sklapanja ugovora, a visina iste se određuje prema Odluci o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja banka (list 139. -201. spisa). Nadalje, iz točke 9.1. Općih uvjeta poslovanja tuženika proizlazi da je njima određeno plaćanje izlazne naknade u slučaju prijevremenog vraćanja kredita, a u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge u poslovima koje obavlja banka.

24. Odredbom čl. 296. st. 1. ZOO određeno je da su ništetne odredbe općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela. Stavkom 3. ovog zakonskog članka određeno je da se odredba stavka 1. ne primjenjuje na one odredbe općih uvjeta ugovora čiji je sadržaj preuzet iz važećih propisa ili se prije sklapanja ugovora o njima pojedinačno pregovaralo, a druga je strana pritom mogla utjecati na njihov sadržaj te na odredbe o predmetu i cijeni ugovora ako su jasne, razumljive i lako uočljive.

25. Nedvojbeno je da ulazna naknada ne predstavlja cijenu ugovora o kreditu u smislu čl. 296. st. 3. ZOO budući da je iz čl. 1021. ZOO jasno da je cijena koju korisnik kredita mora platiti da bi dobio kredit ugovorena kamata na pozajmljeni iznos glavnice.

26. Iz iskaza GD sud je zaključio da se, kao i o preostalom sadržaju Ugovora o kreditu, i o ulaznoj i izlaznoj naknadi među ugovarateljima pojedinačno pregovaralo. Naime, pregovori su među njima trajali dva do tri mjeseca te ovo nije bio jedini ugovor o kreditu koji je korisnik kredita sklopio sa tuženikom nakon vođenih pregovora. Napominje se da okolnost da je visina ulazne naknade umanjena za 0,60% u odnosu na Odluku o tarifi naknada za usluge banke ne znači sama po sebi da je to sniženje bilo rezultat pregovora između korisnika kredita i tuženika, međutim u kontekstu činjenica utvrđenih uvidom u Ugovor o kreditu, Opće uvjete tuženika i iskaz svjedokinje GD, sud je zaključio da je navedeno upravo rezultat vođenih pregovora između ugovaratelja.

27. Odredbom čl. 270. st. 1. ZOO određeno je da je ugovor ništetan kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272. st. 1. ZOO).

28. Prema uvjerenju suda, sporna odredba o ulaznoj naknadi korisniku je kredita bila jasna, lako uočljiva i razumljiva jer mu je bila poznata obveza plaćanja te naknade i njezina visina, odnosno način njezinog izračuna, a osim toga, odredba čl. 4. Ugovora o kreditu na način kako je određena dostatna je da korisnik kredita razumije čemu služi ta naknada, odnosno koju protučinidbu dobiva od banke.

29. S obzirom na visinu ugovorene ulazne naknade i visinu odobrenog kredita, ovaj sud ne smatra da je između činidaba ugovornih strana u predmetnom dvostrano obveznom ugovoru postojao u vrijeme sklapanja ugovora očiti nerazmjer, odnosno da je odredba čl. 4. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ulaznu naknadu uzrokovala očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita.

30. Slijedom navedenog, zaključak je suda da odredba o ulaznoj naknadi nije protivna općim načelima obveznog prava, drugim prisilnim propisima, Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva pa da bi bila ništetna temeljem čl. 322. st. 1. ZOO. Također je ocjena suda da navedena ugovorna odredba nije ništetna niti kao nepoštena odredba općih uvjeta ugovora u smislu čl. 296. ZOO, a niti se radi o nemogućoj, nedopuštenoj, neodređenoj ili neodredivoj činidbi u smislu čl. 270. ZOO.

31. U odnosu na izlaznu naknadu treba navesti da je pravo korisnika kredita na prijevremenu otplatu kredita njegovo je zakonsko pravo (čl. 25. st. 1. i čl. 1024. st. 1. ZOO), a ugovorne su se strane suglasile o pravu tuženika na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 2,00% od iznosa prijevremeno otplaćenog kredita, pri čemu je obračun ugovorene naknade u ugovornom odnosu stranaka bio transparentan i razumljiv, i to kako prilikom sklapanja ugovora, tako i prilikom same prijevremene otplate (iako navedena naknada, prema navodima svjedokinje GD, korisniku kredita nije naplaćena).

32. Naime, odredba čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO propisuje mogućnost prijevremene otplate kredita na način da određuje da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku te je u tom slučaju dužan naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Prema odredbi čl. 1024. st. 4. ZOO, u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

33. Neosnovanima sud smatra tuženikove navode da bi se ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita odnosilo na unaprijed ugovoreni najviši iznos naknade štete. Kad se ima u vidu sadržaj odredbe čl. 1024. ZOO, kod prijevremene otplate kredita može se raditi ili o naknadi štete koja banci nastaje zbog prijevremene otplate kredita ili o naknadi neostvarene kamate kao izmakle dobiti. Prema toj zakonskoj odredbi, tuženik bi, dakle, imao pravo na naknadu stvarne štete koja mu je nastala uslijed prijevremene otplate kredita, s time da se ona, prema izričitoj zakonskoj normi, ne smije odnositi na neostvarenu dobit po osnovi kamata. Tuženik nije jasno i određeno obrazložio niti osnovu niti visinu nastale mu štete (o kojem se vidu štete radi, a ako je riječ o izmakloj dobiti, da se ne radi o naknadi po osnovi izgubljenih kamata) prijevremenom otplatom kredita, niti navedeno proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu.

34. Sud smatra, uzimajući u obzir visinu odobrenog kredita (10.300.000,00 CHF), rok otplate (10 godina) i ugovorenu kamatnu stopu (LIBOR/CHF + 3,4% kamatne marže, godišnja, promjenjiva, za 1,80% niže od kamatne marže utvrđene Odlukom o kamatnim stopama tuženika) da se izlaznom naknadom (2,00% prijevremeno otplaćenog iznosa kredita) ne podmiruje neostvarena dobit po osnovi kamata (rok vraćanja kredita je 10 godina, a isti je prijevremeno otplaćen 26. lipnja 2015. otplatom iznosa od 10.236.656,00 CHF pri čemu izlazna naknada niti nije naplaćena korisniku kredita (iskaz svjedokinje GD).

35. Prema tome, jednako kao i kod naknade za odobrenje kredita (tzv. ulazne naknade), i naknada za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) predstavlja administrativnu naknadu kojom se podmiruju troškovi koji su izravno povezani sa prijevremenom otplatom kredita, a ta je naknada u ugovoru jasna, uočljiva, korisniku kredita je bila razumljiva te je njezina visina određena, odnosno odrediva. Time je sud ocijenio da niti odredba o tzv. izlaznoj naknadi nije ništetna u smislu ranije citiranih odredbi ZOO.

36. Budući da nije utvrđena ništetnom odredba o tzv. ulaznoj i izlaznoj naknadi, neosnovan je i zahtjev za vraćanje svega što je na osnovu čl. 4. Ugovora o kreditu plaćeno (arg. iz čl. 323. st. 1. ZOO), a zbog čega sud nije smatrao svrsishodnim provoditi daljnje dokaze radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva.

37. Iako irelevantno za odluku, ukazuje se da nije osnovan istaknuti prigovor zastare jer zastara tražbine po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne ugovorne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. ZOO) budući da za tu tražbinu nije propisan posebni zastarni rok. Prema prevladavajućoj sudskoj praksi, u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustavovljena ništetnog ugovora. Budući da je tek predmet ovog spora utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe, jasno je da zastrani rok za podnošenje zahtjeva za restituciju po osnovi ništetnih odredbi nije niti počeo teći.

38. Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude.

39. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, dužan je tuženiku nadoknaditi troškove postupka koji su tuženiku nastali, a bili su potrebni za vođenje ovog spora (čl. 154. st. 1. ZPP).

40. Kao takvi, tuženiku su priznati troškovi sastava sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 EUR prema Tbr. 8. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23. – dalje: Tarife), troškovi zastupanja na ročištima 9. travnja 2025., 11. lipnja 2025. i 22. prosinca 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište prema Tbr. 9. toč. 1. Tarife i na ročištu 27. studenog 2025. u iznosu od 100,00 EUR prema Tbr. 9. toč. 2. Tarife , što uvećano za PDV po stopi od 25% iznosi 1.125,00 EUR.

41. Tuženiku nisu priznati troškovi sastava podneska od 14. studenog 2025. budući navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP, a isprave koje je tuženik uz isti priložio imao je mogućnost priložiti ranije tijekom postupka (još uz odgovor na tužbu ili na pripremnom ročištu). Nadalje mu nisu priznati troškovi zastupanja na ročištu 27. studenog 2025. preko iznosa od 100,00 EUR do zatraženog iznosa od 200,00 EUR (za iznos od 100,00 EUR) jer se na navedenom ročištu raspravljalo samo o procesnim pitanjima.

42. Obzirom na navedeno, riješeno je kao pod točkama II. i III. izreke presude.

U Zagrebu 27. siječnja 2026.

SUDAC

Maja Hilje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 (petnaest) dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena, odnosno od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje) odnosno od dana dostave presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje). Žalba se podnosi putem ovog suda.