P-76/2025-12

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Bjelovaru, po sucu Sanjinu Miloševiću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, Ferde Rusana 4, protiv tuženika Slatinske banke d.d. OIB:42252496579, Slatina, Vladimira Nazora 2, zastupane po punomoćniku Siniši Babiću, odvjetniku u Zagrebu, Ulica kralja Zvonimira 66, radi utvrđenja, nakon održane i zaključene glavne, javne rasprave dana 03. studenog 2025. godine, u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), nakon odgode ročišta za objavu presude, dana 27. siječnja 2026. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Odredba čl. 7. Ugovora o kreditu broj 6143021354 od 11. svibnja 2005. godine, zaključenog između tužitelja RU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Slatinske banke d.d. OIB:42252496579, Slatina, Vladimira Nazora 2, kao kreditora koja glasi: „Korisnik kredita je dužan uplatiti naknadu za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima i građansko – pravnim osobama u visini od 3.000% na iznos kredita jednokratno unaprijed na račun Banke: 2412009-1039990928 s pozivom na broj 6740.“, utvrđuje se ništetnom i ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku Slatinskoj banci d.d. OIB:42252496579, Slatina, Vladimira Nazora 2, da tužitelju RU OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplati iznos od 1.079,64 Eura, na ime naknade parničnih troškova u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja u vezi naknade parničnih troškova preko dosuđenog iznosa od 1.079,64 Eura, do zatraženog iznosa od 1.272,39 Eura, odnosno u vezi isplate iznosa od 192,75 Eura.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se sporedni zahtjev tužitelja u vezi zatražene zatezne kamate na dosuđeni iznos parničnog troška, kao neodređen.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, podneskom od 29. siječnja 2025. godine, radi utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva, odnosno radi naknade parničnih troškova.

2. U tužbi tvrdi da je sa tuženikom, dana 11. svibnja 2005. godine, sklopio Ugovor o kreditu broj 6143021354 (u daljnjem tekstu: Ugovor), prema kojem je tuženik, kao kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolagan je kredit u iznosu od 110.045,88 kuna, na rok otplate od 120 mjeseca.

3. Tužitelj nadalje navodi da je člankom 7. Ugovora, bilo ugovoreno da je korisnik kredita dužan uplatiti naknadu za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju s građanima i građansko – pravnim osobama u visini od 3.000% na iznos kredita jednokratno unaprijed na račun Banke: 2412009-1039990928 s pozivom na broj 6740, a kojom je odredbom Ugovora tužitelj de facto bio primoran platititi naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit, te ističe da je ta naknada naplaćena u iznosu od 3.301,38 kuna.

4. Tužitelj je istakao da je Ugovor, tipski ugovor koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika, kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 93/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora. Tužitelj, nakon navođenja što je bilo propisano čl. 81.st.1. i 2. ZZP/03, ističe kako mu tuženik nije pojasnio u čemu se sastoji tzv. ulazna naknada koja mu je naplaćena prije isplate kredita , iz čega proizlazi, da je i ugovorna odredba kojom je tužitelj bio primoran platiti naknadu kako bi mogao dobiti traženi kredit nepoštena, a slijedom toga i ništetna. Shodno tome, predložio je da sud samo deklaratornom odlukom o glavnom zahtjevu utvrdi da je ništetna navedena odredba Ugovora i da ne proizvodi pravne učinke.

5. Podneskom od 04. travnja 2025. godine je tužitelj osporio opravdanost svih razloga zbog kojih je tuženik posredstvom odvjetnika, osporio tužbeni zahtjev tužitelja u odgovoru na tužbu.

6. U pisanom odgovoru na tužbu, datiranom sa 26. veljače 2025. godine, tuženik je posredstvom punomoćnika u osobi odvjetnika, osporio osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, a sasvim besmisleno i nekakvo u ovom slučaju nepostojeće potraživanje tužitelja u vezi zateznih kamata na neke pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, nalazeći čak smislenim da u ovom slučaju istakne i prigovor zastare, iako predmetni tužbeni zahtjev tužitelja ne sadrži nikakvo novčano potraživanje, kada se radi o glavnom zahtjevu (odvjetnik tuženika očito nije pažljivo niti pročitao šablonu svog odgovora na tužbu u zadnjem odlomku, na listu 5 jer je u predmetnoj šabloni odgovora na tužbu, očito ostao dio odgovora na tužbu, koji se odnosi na neka druga potraživanja oštećenih potrošača, vrlo vjerojatno onih koji su podnosili tužbe i novčane zahtjeve, zbog ništetnih odredaba potrošačkih ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi – opaska suca).

7. Kada se radi o smislenim razlozima, zbog kojih je tuženik posredstvom odvjetnika, osporio tužbeni zahtjev tužitelja, to je bilo stoga:

- što tuženik tvrdi da tužitelj nije dokazao da je uopće potrošač u ovom slučaju,

- što tuženik smatra da je sporna odredba Ugovora jasna, lako razumljiva i uočljiva odredba, te da zbog toga nije dopušteno u smislu čl. 56. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (N.N.br. 19/2022, 59/2023), ali niti u smislu Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, ocjenjivati je li ta sporna odredba Ugovora nepoštena,

- što je tužitelj bio u potpunosti informiran od strane službenika tuženika o obvezi plaćanja naknade za obradu zahtjeva za kredit i da je bio u mogućnosti shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja sporne odredbe,

- što po tuženiku nije točno da tužitelju nije bila razjašnjena relacija između iznosa naknade i usluga na ime kojih se naknada naplaćuje (tuženik je u tom smislu iznio činjenicu da je ta naknada pokrivala troškove kao što su materijalni troškovi održavanja informatičke opreme, uredskog materijala, troškovi električne energije, operativni trošak i da je sa time tuženik bio upoznat – ovdje se odvjetnik tuženika opet zaigrao u pisanju jer je očito htio reći da je tužitelj s tim bio upoznat – opaska suca),

- što tuženik smatra kako sporna odredba Ugovora, ne uzrokuje takvu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama, koja bi se mogla smatrati znatnom u smislu čl. 53. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

8. Zbog svega navedenog, ako se izuzme krajnje nepotrebni i neosnovani prigovor zastare u vezi tužbenog zahtjeva koji ne glasi na isplatu novčanog iznosa, nego samo glasi na utvrđenje ništetnosti jedne odredbe Ugovora, ali i nekakvo nepotrebno prigovaranje potraživanju tužitelja u vezi inače ne zatražene, zatezne kamate na sve pojedinačne novčane iznose od dana plaćanja istih, tuženik je predložio da se odbije kao neosnovan, tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Radi razrješenja spornih i odlučnih činjenica, izvedeni su dokazi uvidom u dopis Slatinske banke od 15.01.2025.g. (list 3), Ugovor (list 5-7), Odluku o tarifi naknada u poslovanju banke s građanima i građansko-pravnim osobama tuženika od svibnja 2005.g., sa pojedinim izmjenama i dopunama te Odluke (list 19-40), sudsku praksu koju je tuženik dostavio sudu (list 69-101), te saslušanjem tužitelja (list 106-107) u svojstvu stranke.

10. Izvedeni dokazi ocijenjeni su u smislu čl. 8. ZPP.

11. Tužbeni zahtjev tužitelja je ocijenjen osnovanim u cijelosti u vezi glavnog zahtjeva.

12. Između stranaka nije bilo sporno da je tužitelj sa tuženikom, zaključio dana 11. svibnja 2005. godine, Ugovor o dugoročnom nenamjenskom gotovinskom kreditu i to u iznosu od 15.000,00 Eura, a što je predstavljalo kunski iznos od 110.045,88 kuna, te da je tim Ugovorom i to u čl. 7., bila ugovoreno plaćanje naknade za odobrenje kredita po Odluci o tarifi naknada u poslovanju banke s građanima i građansko -pravnim osobama tuženika u visini od 3 % (kakav postotak je u Ugovoru bio prikazan sa zanimljivom brojkom s čak 3 decimale „3.000 %“) na iznos kredita, jednokratno unaprijed. Nije bilo sporno niti da je temeljem te odredbe Ugovora, tuženik naplatio tužitelju iznos od 3.301,38 kuna.

13. Između stranaka je bilo sporno da li je pravno osnovan, istaknuti deklaratorni zahtjev tužitelja.

14. Iz iskaza tužitelja saslušanog u svojstvu stranke jasno proizlazi i da je dotični bio potrošač na dan sklapanja Ugovora u smislu Zakona o zaštiti potrošača, ali i da je bio diplomirani pravnik na dan sklapanja Ugovora, odnosno da je imao završen pravni fakultet, kao i da je novac kojeg je realizirao od navedenog kredita potrošio isključivo za opremanje stana i pripremu za rođenje svog djeteta u smislu kupovine pojedin ih stvari i potrepština. Tužitelj je istakao kako se sjeća da prilikom razgovora između njega i zaposlenika banke oko sklapanja kredita, nije bilo nikakvog razgovora oko plaćanja sporne naknade za odobrenje kredita, a također mu nije bilo predočeno na što se točno ta naknada odnosi, odnosno na eventualno kakve to troškove banke. Tužitelj je prilikom saslušanja rekao kako dopušta da mu je samo usput bilo rečeno da će mu banka naplatiti tu naknadu, kao nešto zbog čega mu može odobriti kredit, pa je taj ponuđeni Ugovor, kojeg smatra tipskim ugovorom, tretirao po principu „uzmi ili ostavi“, uz uvjet da plati tu naknadu, ako želi sklopiti Ugovor. Tužitelj je istakao da nije bio u mogućnosti da aktivno sudjeluje u pregovaranju oko plaćanja te naknade, te da je banka sama pripremila taj Ugovor, sa tom odredbom po kojoj je trebao platiti naknadu za odobrenje kredita.

15. Iskaz tužitelja je u cijelosti prihvaćen kao istinit jer za suprotno utvrđenje nije bilo nikakvog dokaza, a niti nekog opravdanog razloga (tuženik u ovome predmetu nije predložio saslušanje u svojstvu svjedoka niti jedne, jedine osobe koja je bila ili bi bila zaposlena kod tuženika, pogotovo ne one koja bi svojevremeno na dan sklapanja Ugovora, bila zaposlenik tuženika i koja bi nešto konkretno znala o pregovorima vođenim svojevremeno između tužitelja i određenog zaposlenika banke, oko sadržaja Ugovora), pa je tuženikova tvrdnja istaknuta u odgovoru na tužbu o tome da je tužitelj bio u potpunosti informiran i da je bio u mogućnosti shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja predmetne sporne odredbe, ali i da je bio upoznat sasvim detaljima u vezi plaćanja naknade za odobravanje kredita, te da mu je razjašnjena i relacija između iznosa naknade i usluga o kojoj relaciji tuženik posredstvom odvjetnika elaborira na trećoj stranici odgovora na tužbu, ostala samo puka, nedokazana tvrdnja tuženika u ovoj parnici. Naime, jasno je da se određene tvrdnje stranaka moraju dokazati da bi ih sud prihvatio kao istinite, a tuženik je u ovom slučaju samo iznio tvrdnje (naravno, sa ciljem da ospori tužbeni zahtjev tuženika) koje se ni na koji način nije potrudio dokazati i sud ne može samo na temelju činjenice da odvjetnik tuženika u predmetnom odgovoru na tužbu detaljizirao i u vezi čega je tužitelj bio upoznat prilikom pregovora oko sklapanja navedenog Ugovora i na što se točno odnosila ta novčana svota naknade u vezi odobrenja kredita, uzeti dokazanim od strane tuženika u ovoj parnici da se to sve što tuženik tvrdi, a ne dokazuje u ovom postupku, doista i dogodilo.

16. Nasuprot tome, iz sadržaja prihvaćenog iskaza tužitelja, jasno proizlazi ne samo da s tužiteljem banka ili zaposlenik banke nije pregovarao o sadržaju čl. 7. Ugovora, već da nije bilo govora o bilo kakvom pregovaranju tužitelja i zaposlenika banke oko sadržaja cijelog Ugovora, te je banka samostalno sastavila tipski Ugovor (kakve nenamjenske ugovore su u to vrijeme sastavljale i druge banke) u smislu čl. 295. ZOO, koji je tužitelju ponuđen da ga potpiše i da na taj način realizira nenamjenski kredit, uz obročnu otplatu kredita tuženiku, pri čemu tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita.

17. Ovakvo postupanje tuženika, po uvjerenju ovoga suda , kada se radi o predmetnom ugovaranju spornog čl. 7. Ugovora, bilo je nepošteno i protivno odredbi čl. 81. ZZP/03, a prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, radilo se o ništetnoj odredbi Ugovora.

18. Naime, prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istoga članka je propisano kako se smatra, da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

19. U ovom slučaju je tijekom ove parnice utvrđeno ono što je tužitelj i naveo u historijatu tužbu i na temelju čega je utemeljio svoj zahtjev, dakle da se nije pojedinačno pregovaralo između njega i zaposlenika banke o pojedinim odredbama Ugovora bitnim za ovaj postupak (ovdje se ne misli na odredbe u iznosu kredita i roku otplate kredita, odnosno mjesečnim ratama za otplatu kredita) i da tužitelj nije mogao utjecati na te odredbe, odnosno da je Ugovor bio tipski i sastavljen od strane banke po principu možeš dobiti kredit samo ako platiš naknadu za odobrenje kredita , a ta odredba o plaćanju naknade za odobrenje kredita, koja nije bila pojašnjena tužitelju je sasvim jasno prouzročila značajniju neravnotežu u obvezama ugovornih stranaka jer je tužitelj banci morao platiti i nešto što nije imalo veze sa Ugovorom koji je sklopio s bankom (a potom još otplaćivati puni iznos kredita dugih 10 godina, iako mu zapravo nije niti bio isplaćen cijeli iznos kredita naveden u članku 1. Ugovora, već za 3%, manja svota), u kontekstu činjenice da je trebao banci platiti po toj odredbi iznos od 3.301,38 kuna, a što je i učinjeno u smislu da je banka sama tu svotu obustavila od iznosa kredita za svoju korist. Taj iznos, po uvjerenju ovoga suda, kada se govori samo o toj svoti od 3.301,38 kuna (ako se čak i zanemari da je banka od tužitelja naplaćivala dugi niz godina zateznu kamatu i na taj iznos, koji mu uopće nije isplatila, već ga je u svoju korist i za svoj račun, obustavila od isplate) nije bio neznatan ili zanemarivo mali, da bi ga se moglo tretirati beznačajnim ili svotom koja ne prouzročuje značajnu neravnotežu između ugovornih stranaka. Tuženik sasvim pogrešno smatra da se ovdje ne radi o značajnijoj neravnoteži.

20. Nedvojbeno je u ovom postupku, dakle, na temelju prihvaćenog, kao istinitog, iskaza tužitelja, saslušanog u svojstvu stranke, utvrđeno da tuženik nije prezentirao tužitelju o kakvim se to točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, nedvojbeno je da se radilo isključivo o tipskom ugovoru koji je sačinio tuženik - kreditor, bez pregovaranja sa tužiteljem u smislu čl. 295. ZOO, a nedvojbeno je i da se o toj spornoj odredbi čl. 7. Ugovora, nije pojedinačno pregovaralo između tužitelja i kreditora, što je u svojoj ukupnosti, pogotovo u kontekstu činjenice da je tužitelj platio kreditoru, navedeni novčani iznos od 3.301,38 kuna, očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja, kao potrošača, pa je takva ugovorna odredba po uvjerenju ovoga suda ništetna u smislu odredbi navedenih čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. ZZP/03.

21. U ovom slučaju je svakako, po uvjerenju ovoga suda, povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, a koje načelo inače podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Naime, kako je to već malo prije istaknuto, u ovome postupku je na temelju prihvaćenog, kao istinitog, iskaza tužitelja, utvrđeno da se u odnosu na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita sukladno Ugovoru, nije pojedinačno pregovaralo između kreditora i tužitelja i da nije bilo zbog toga, jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču, uopće prezentirano u čemu se sastoje ti navodni stvarni troškovi banke, koji se podmiruju iz te naknade (kakve su to konkretne usluge uopće ili troškovi u vezi odobrenja kredita).

22. Kako tuženik, kao kreditor u vrijeme sklapanja Ugovora, barem tekstualno u Ugovoru, nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, niti je tu opravdanost dokazao tuženik u ovoj parnici, zaključuje se da tom spornom naknadom, nisu niti bili pokriveni neki doista stvarni troškovi, koje je kreditor eventualno imao, pri odobrenju kreditnog zahtjeva tužitelja, a sudski postupci na koje se tuženik pozvao na stranici 3 i 4 odgovora na tužbu, nemaju veze sa ovom parnicom.

23. Nadalje, sudska praksa na nivou Republike Hrvatske u ovakvim istovrsnim predmetima je zadnjih godina, isključivo jednosmjerna i ide u korist tužitelja – oštećenih potrošača, pa to napokon sve banke trebaju akceptirati i shvatiti da osporavanjem tužbenih zahtjeva samo sebi stvaraju dodatne parnične troškove koje će morati platiti tužiteljima koji pokreću ovakve parnice. Ideje pojedinih odvjetnika banaka, kao u ovom slučaju pravnog zastupnika tuženika, koji je na pripremnom ročištu u ovom predmetu predložio da se održi i odmah zaključi glavna rasprava, bez saslušanja tužitelja , uz argument da se radi o pravnom pitanju, iako je tuženik u odgovoru na tužbu osporio svojstvo potrošača tužitelja, ali i tvrdio da je tužitelju zaposlenik banke pojašnjavo razloge, zbog čega treba tužitelj platiti spornu naknadu (iako je tužitelj u tužbi tvrdio suprotno), a zbog kojih tvrdnji tuženika je sud morao saslušati tužitelja (naravno, da ga ne bi saslušavao da tuženik u odgovoru na tužbu nije osporavao svojstvo potrošača tužitelju, ali i da je priznao istinitost tvrdnji tužitelja o tome da tužitelj nije na neki konkretni način bio upozoren na obvezu plaćanja naknade u fazi pregovaranja, a kamoli da mu je pojašnjeno na što se ta naknada odnosi), predstavljaju više neozbiljnu šalu, nego li neki smisleni prijedlog jer ne postoji sud ili sudac koji u ovom slučaju ne bi odlučio saslušavati tužitelja, obzirom na sadržaj tuženikovog odgovora na tužbu.

24. U drugu ruku, da je kojim slučajem tuženik u pravu sa osporavanjem pravne osnove tužbenog zahtjeva ili kada u tom smislu tvrdi da je odredba u plaćanju sporne naknade jasna, lako razumljiva i uočljiva, te da stoga ne može biti predmetom ocjene nepoštenosti (a što bez iznimke, ističu baš sve banke u ovakvim istovrsnim predmetima), svi tužbeni zahtjevi pojedinih tužitelja u ovakvim istovrsnim predmetima bi bili odbijeni kao neosnovani, a što nema veze sa istinom.

25. Valja ponovo naglasiti da se i sam tužitelj u ovome predmetu pozvao na jednosmjernu sudsku praksu i to isključivo u ovakvim istovrsnim predmetima, a koje odluke je i dostavio sudu u prilogu podneska od 04. travnja 2025. godine.

26. Naime, da je u ovakvim pravnim situacijama već ustanovljena sudska praksa u korist tužitelja – oštećenih potrošača i to ne samo na nižem dvostupanjskom nivou sudovanja, već na nivou najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, na jasan i konkretan način upućuju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to primjerice: a) Rev-673/2023 od 13. veljače 2024. godine (a u kojem predmetu se primjerice raspravljalo i o spornom revizijskom pitanju:

" Može li sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03., dalje: ZZP), temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita ili bi sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, bio dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP?", a što je svakako bilo od značaja i za ovu parnicu jer tuženik u ovome predmetu , neosnovano sugerira također da je ta odredba čl. 7. Ugovora, bila jasno uočljiva i razumljiva, izvodeći ujedno pri tome sasvim neosnovan zaključak da je utoliko bespredmetno utvrđivati nepoštenost te odredbe),

b) Revd -1601/2024 od 30. travnja 2024. godine,

c), Rev-1035/2024 od 06. studenog 2024. godine ( a u kojem predmetu se praktički uz revizijsko pitanje o kojem se razmatralo u predmetu broj Rev-673/2023, razmatralo i slijedeće revizijsko pitanje:

"Treba li stranku iz ugovora o kreditu koja je neki iznos stekla bez osnove (tuženik), u slučaju utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (konkretno čl.10.st.1. Ugovora o kreditu), smatrati poštenim/savjesnim ili nepoštenim/nesavjesnim stjecateljem tog iznosa, i to sve u smislu odredbe članka 1115. (ranije članak 214.) ZOO-a?“, a u vezi kojeg pitanja je revizijski sud potvrdio pravno stajalište nižestupanjskih sudova koji su ocijenili da je upravo banka, koja je bila odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, tužitelj imao pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade).

27. Imajući u vidu te navedene odluke najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, ali i više drugostupanjskih odluka na koje se pozvao tužitelj u ovome predmetu u ovakvim istovrsnim slučajevima, sasvim su bespredmetne i potpuno nebitne u kontekstu važeće sudske prakse, samo dvije odluke zbog kojih tuženik u odgovoru na tužbu smatra da idu njemu u prilog u okolnostima ovog slučaja, tim više što te odluke, realno nemaju veze sa predmetom ovoga spora jer se u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2781/2011, raspravljalo o ugovoru o zajmu koji je ništav jer su stranke protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti, kao što se u odluci Suda EU broj C- 621/17, raspravljalo o "naknadi za upravljanje zajmom od 2,4% godišnje u razdoblju od punih 20 godina", što nikakve veze nema sa predmetom ove parnice.

28. Kako je ovaj sud ocijenio u pogledu pravne osnove, potpuno osnovanim predmetni deklaratorni tužbeni zahtjev tužitelja, jasno je da niti jedan prigovor tuženika nije bio osnovan.

29. Ideja o isticanju tuženikovog prigovora zastare u ovim okolnostima slučaja, ne samo da nije osnovana, nego ukazuje da taj odvjetnik tuženika koji je pisao odgovor na tužbu, valjda nije shvatio da predmet ove parnice nije novčana tražbina (a u vezi kakve tražbine bi bar imalo smisla istaći takav prigovor zastare), cijeneći okolnost da ne zastarijevaju zahtjevi u vezi utvrđenja ništetnosti nekog pravnog posla ili samo neke odredbe određenog ugovora ili u suprotnom, ukazuje da taj odvjetnik tuženika nije niti pročitao cijeli šablonizirani odgovor na tužbu, prije nego li ga je poslao sudu .

30. Tvrdnje tuženika istaknute u odgovoru na tužbu o tome da tužitelj ne dostavlja niti jedan dokaz o tome da je potrošač, niti da se sredstvima kredita koristio za potrošačke svrhe (u situaciji kada tuženik na bilo koji način ne dokazuje da tužitelj nije bio potrošač), upućuju na zaključak da odvjetnik tuženika smatra da bi tužitelj nekim materijalnim dokazima trebao u ovoj parnici dokazivati da je fizička osoba i da je Ugovor sklopio „izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke i profesionalne djelatnosti“, što je besmislica. Naime, tužitelj je saslušan u svojstvu stranke u ovoj parnici na jasan i određen način kazivao o tome i što je po zanimanju i da nije nikada imao neki registrirani obrt ili trgovačko društvo, ali i za koju svrhu je realizirao predmetni nenamjenski kredit, odnosno za što je uostalom potrošio sredstva od kredita, pa je prihvaćanjem kao istinitog iskaza saslušanog tužitelja, bilo potpuno jasno da je tužitelj bio potrošač na dan sklapanja Ugovora. Tuženik ne samo da nije dokazao nešto suprotno, dakle da tužitelj nije bio potrošač na dan sklapanja Ugovora, nego se tako nešto nije niti potrudio dokazati u ovoj parnici, pa je taj prigovor tuženika bio istaknut u odgovoru na tužbu, eto tek tako, da se nađe.

31. Napokon, za tvrdnje tuženika istaknute u kontekstu čl. 84. ZZP/03 (ili kako je to tuženik naveo u kontekstu članka 56. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača) o tome kako nije dopušteno ocjenjivati da li je nedopuštena odredba Ugovora, ako je ta odredba jasna, lako razumljiva i uočljiva, u ovom slučaju nije bilo praktičnog uporišta da bi sud takav prigovor mogao prihvatiti jer zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 84. ZZP/03, ali i čl. 56. sada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice, koje iz toga proizlaze za njega. Pri tome se zahtjev transparentnosti ugovornih odredbi ne može svesti samo na razumljivost tih odredbi na formalnoj i gramatičkoj razini, nego ga u cilju zaštite koju predviđaju odredbe ZZP, treba shvatiti šire, posebno imajući na umu da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na trgovca i to osobito u pogledu razine obaviještenosti.

32. U ovom slučaju iz samog sadržaja čl. 7. Ugovora, nije vidljivo od čega se to točno sastoji naknada za odobrenje kreditnog zahtjeva i koje to zapravo troškove pokriva, ukoliko se uopće radi o nekim konkretnim materijalnim troškovima jer o takvim navodnim troškovima (o kojima je odvjetnik tuženika elaborirao u odgovoru na tužbu), nije bilo niti jedne riječi navedene u čl. 7. Ugovora, pri čemu tuženik nije u ovoj parnici niti dokazao, niti se uopće potrudio dokazati, kakve je to zapravo troškove imao vezane za odobrenje kredita – tvrdnje odvjetnika tuženika o tome u odgovoru na tužbu su ostale samo puke, nedokazane tvrdnje, a čak se tuženik nije dosjetio u odgovoru na tužbu, primjerice navesti da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora uručio navedeno tuženikovu Odluku o tarifi naknada u poslovanju s građanima i građansko – pravnim osobama, koja je bila priložena tuženikovom odgovoru na tužbu u ovoj parnici, kao materijalni dokaz. Samo pozivanje na tu Odluku tuženika o navedenoj tarifi u Ugovoru, prilikom ugovaranja u tipskom ugovoru koji priprema banka o tome da korisnik kredita mora platiti naknadu za odobrenje kredita, niti znači da je tužitelju pokazana ili predočena ta Odluka o navedenoj tarifi tuženika, niti da mu je pojašnjeno prilikom pregovaranja oko sklapanja Ugovora da će morati platiti tu naknadu iz nekog konkretnog razloga, odnosno da su mu predočene sve bitne činjenice koje se odnose na razloge plaćanja te naknade, svrhu, temelj, ali i razlog kojem služi plaćanje te naknade.

33. Shodno tome, valjalo je udovoljiti predmetnom deklaratornom zahtjevu tužitelja u cijelosti jer je tužitelj tijekom ove parnice dokazao da je njegov tužbeni zahtjev pravno osnovan, a tuženik nije dokazao osnovanost niti jednog razloga zbog kojeg je osporio tužbeni zahtjev tužitelja.

34. Kako tuženik u ovom slučaju nije problematizirao pravni interes tužitelja za podnošenje samo deklaratornog zahtjeva u ovom slučaju, što inače čine odvjetnici nekih drugih banaka u pravno istovrsnim slučajevima, nije na odmet istaći da se pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe, ogleda u tome da će tužitelj tek u ovoj parnici ishoditi pravomoćnu sudsku odluku u vezi ništetnosti navedenog dijela čl. 7. Ugovora, te će na temelju predmetne pravomoćne sudske odluke, moći realizirati svoje novčano potraživanje u odnosu na tuženika, novom tužbom koju će ponovo podnijeti protiv tuženika, radi isplate iznosa koji mu je tuženik, naplatio na temelju ništetne odredbe Ugovora.

35. Tuženik će valjda i takav tužbeni zahtjev naći potrebnim osporavati (što sud zaključuje po sadržaju predmetnog odgovora na tužbu, a čime će tuženik samo doprinijeti povećanju parničnih troškova, koje će morati u konačnici platiti tužitelju), premda je kod nekih banaka u tom smislu evoluiralo pravno shvaćanje o besmislenosti osporavanja takvih zahtjeva, pa pojedini tužitelji kada tuže takve banke u ovakvim istovrsnim pravnim situacijama, uspijevaju ishoditi presude zbog ogluhe.

36. Odluka o parničnom trošku je donesena na temelju čl. 154.st.1. ZPP.

37. Parnični trošak je odmjeren tužitelju na temelju troškovnika punomoćnika tužitelja od 03. studenog 2025. godine, sukladno vrijednosti predmeta spora, a primjenom važeće Odvjetničke tarife.

38. Za sastav tužbe je tužitelju priznat iznos od 200,00 Eura, za sastav podneska od 04. travnja 2025. godine, kojim se očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu, priznat je isti iznos od 200,00 Eura, za zastupanje na ročištima održanim dana 29. kolovoza i 03. studenog 2025. godine je priznat ukupan iznos od 400,00 Eura ili 200,00 Eura za svako zastupanje, dok je na ove opravdane troškove u ukupnom iznosu od 800,00 Eura, priznat tužitelju pripadajući porez od 200,00 Eura.

39. Kako je tužitelju još priznat, kao opravdan parnični trošak, iznos od 26,55 Eura u vezi plaćene sudske pristojbe na tužbu (koja svota je plaćena suprotno čl. 7.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, dakle sa zakašnjenjem) odlučujući u granicama istaknutog zahtjeva tužitelja, jedan dan nakon podnošenja tužbe (iako će tužitelj naknadno biti pozvan da plati preostalu polovicu dužnog iznosa u vezi sudske pristojbe na tužbu, ukoliko to u međuvremenu sam ne plati i ne dostavi sudu dokaz o tom plaćanju), te 53,09 Eura u vezi zatražene naknade za sudsku pristojbu na presudu, koju će tužitelj tek morati platiti, odlučujući u granicama tako istaknutog zahtjeva, valjalo je tužitelju dosuditi ukupno 1.079,64 Eura u vezi naknade parničnih troškova, odnosno obvezati tuženika da tu svotu isplati tužitelju u paricijskom roku, pri čemu je potraživanje tužitelja u vezi zatezne kamate na taj iznos odbačeno. Naime, tužitelj posredstvom odvjetnika, niti u troškovniku od 03. studenog 2025. godine, niti na zadnjoj raspravi, a niti u tužbenom zahtjevu u podnesenoj tužbi nije naveo točan datum od kada to predlaže da mu se dosudi zatezna kamata. Kako takvo potraživanje „pripadajuće zakonske zatezne kamate“, bez navođenje od kojeg to točno datuma tužitelj potražuje da mu se dosudi zatezna kamata, predstavlja neodređen zahtjev jer je tužitelj mogao potraživati zateznu kamatu na parnični trošak od dana donošenja presude, taj dio sporednog zahtjeva tužitelja je valjalo odbaciti.

40. Ova odluka o trošku ne sadrži odluku o zahtjevu tužitelja u vezi naknade parničnog troška u iznosu od 125,00 Eura u vezi zastupanja tužitelja, na ročištu za objavu presude, sa pripadajućim porezom na dodanu vrijednost u vezi tog troška, jer je buduća neizvjesna činjenica u odnosu na vrijeme izrade presude, hoće li odvjetnik tužitelja uopće pristupiti na to ročište, na kojem će biti objavljena predmetna presuda i ujedno uručena osobama koje su pozvane i koje pristupe na to ročište. Tek nakon održavanja navedenog ročišta za objavu presude, ukoliko budu ispunjeni uvjeti da se udovolji i navedenom zahtjevu tužitelja u vezi naknade parničnih troškova, odlučiti će se o tom zahtjevu tužitelja, posebnim rješenjem.

41. Neosnovanim je ocijenjen u smislu čl. 155. ZPP, zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška za sastavljanje podneska od 30. siječnja 2025. godine (jer je tim podneskom odvjetnik tužitelja samo nepotrebno obavijestio sud da je tužitelj, sa zakašnjenjem, dakle suprotno čl. 7.st.1. Zakona o sudskim pristojbama, jedan dan nakon podnošenja tužbe platio polovicu dužne pristojbe na tužbu, premda nije uopće trebao takav podnesak sastavljati, već je tužitelj mogao i morao neposredno uz podnošenje tužbe, dostaviti dokaz o plaćanju polovice dužne sudske pristojbe na tužbu u vezi ovoga predmeta u smislu čl. 7.st.1. Zakona o sudskim pristojbama), te za sastavljanje u ovom predmetu nedokumentiranih podnesaka od 25. studenog 2024. godine i 07. siječnja 2025. godine, kojima se tužitelj vrlo vjerojatno obraćao tuženiku posredstvom odvjetnika, prije podnošenja tužbe, ali tijekom ove parnice tužitelj uopće nije sudu dostavio bilo kakav materijalni dokaz o tome da je te podneske uopće sastavio ili da ih je poslao tuženiku. Iz sadržaja dostavljenog podneska tuženika od 15. siječnja 2025. godine, ne može se dokučiti što je sve točno tužitelj posredstvom svog odvjetnika napisao bilo u podnesku od 25. studenog 2024. godine, bilo u podnesku od 07. siječnja 2025. godine, no ukoliko su traženi podaci u vezi visine isplaćene naknade za odobrenje kredita, temeljem, čl. 7. Ugovora, jasno je da tužitelj ne može taj trošak naplatiti u ovoj parnici, već ga može potraživati u parnici koju će tek pokrenuti protiv tuženika, nakon pravomoćnosti ove presude, radi isplate novčanog iznosa koji mu je naplaćen temeljem ništetne odredbe Ugovora jer se radi o trošku koji je bio potreban u povodu te parnice u kojoj će tužitelj istači kondemnatorni zahtjev, a ne deklaratorni.

U Bjelovaru, 27. siječnja 2026. godine.

Sudac

Sanjin Milošević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi pisano u tri primjerka u roku od 15 dana, računajući od dana 28. siječnja 2026. godine, a putem ovoga suda.