Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

Čakovec, Ruđera Boškovića 18

Poslovni broj: P-461/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužitelja AM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Kožul i Petrinović iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 15. prosinca 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja, dana 27. siječnja 2026. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Utvrđuje se da je ništetan Ugovor o kreditu broj 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljen 4.10.2006. između tužitelja i tuženika, potvrđen-solemniziran kod javnog bilježnika CM, [adresa], dana 4.10.2006. pod brojem: OU-1570/06-1, kao i Aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj: 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.04.2011. ovjeren kod javnog bilježnika CM, [adresa] dana 18.04.2011. pod brojem OV-3824/11, Aneks uz ugovor o kreditu broj: 146- 326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3.03.2016. ovjeren kod javnog bilježnika Sande Jalšovec, Čakovec, V. Morandinija 13, dana 4.03.2016. pod brojem OV-1249/16, te Aneks br. 3 uz ugovor o kreditu broj: 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8.8.2018. ovjeren kod javnog bilježnika CM, [adresa] dana 24.09.2018. pod brojem OV- 4997/2018, pa stoga predmetni ugovor i aneksi ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za sudužnika i založne dužnike.

II. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka, prema troškovniku, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju da naknadi tuženiku troškove postupka u iznosu od 1.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23.), a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, od dana 27. siječnja 2026. do isplate, u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je dana 8. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, u kojoj se navodi da tužitelj kao korisnik kredita i tuženik sklopili su 4.10.2006. Ugovor o kreditu broj 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen-solemniziran kod javnog bilježnika CM, [adresa], dana 4.10.2006. pod brojem: OU-1570/06-1, kao i Aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj: 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.04.2011. ovjeren kod javnog bilježnika CM, [adresa], dana 18.04.2011. pod brojem OV-3824/11, Aneks uz ugovor o kreditu broj: 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3.03.2016. ovjeren kod javnog bilježnika Sande Jalšovec, [adresa], dana 4.03.2016. pod brojem OV-1249/16, te Aneks br. 3 uz ugovor o kreditu broj: 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8.8.2018. ovjeren kod javnog bilježnika CM, [adresa], dana 24.09.2018. pod brojem OV- 4997/2018, a koji je ugovor o kreditu i anekse unaprijed pripremio tuženik. Tužitelj se u tužbi poziva na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske po kolektivnoj tužbi za zaštitu prava i interesa potrošača u kojima je pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba, između ostalih i tuženika, a kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom tuženika, kao i odredbe o valutnoj klauzuli CHF nepoštene, a time i ništetne radi čega nije potrebno ponovno provoditi postupak, radi utvrđenja da li su odredbe u predmetnom ugovoru o kreditu nepoštene, a time i ništetne, jer je dakle to pravno pitanje već pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu. Dalje se u tužbi navodi da tužitelj ima pravni interes na podnošenje ove tužbe za utvrđenje predmetnog ugovora o kreditu ništetnim u cijelosti kako bi se donijela presuda kojom će se zaštititi prava i pravni interesi tužitelja, a na temelju koje presude tužitelj za ubuduće osigurava svoja prava i pravni interese; da naprijed navedene nepoštene i ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu su odredbe ugovora o cijeni i predmetu ugovora o kreditu i predstavljaju bitne sastojke ugovora bez kojih isti ne može opstati. Tužitelj se poziva na odluke suda EU , C-70/17, C-65/20, C-118/17 i C-260/18, kao i na Zakon o zaštiti potrošača, čl. 81. st.1. kojim je određeno da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ima smatrati nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj navodi da Aneks ugovora dijeli sudbinu osnovnog ugovora, te sklapanjem predmetnog aneksa o konverziji nije zapreka da se utvrdi ništetnost cijelog ugovora, a da čak i kada ne bi bilo drugih razloga samim time što je ništetan osnovni ugovor o kreditu ništetan je i predmetni Aneks. Stoga tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuje da je ništetan predmetni ugovor o kreditu, kao i da ništetni su navedeni Aneksi tom ugovoru i da stoga predmetni ugovor i aneksi ne proizvodi nikakve pravne učinke za ugovorne strane, kao ni za sudužnika i založne dužnike. Tužitelj traži i da mu tuženik nadoknadi trošak parničnog postupka, prema troškovniku, sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate.

2. U danom odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbe, te osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu. Tuženik dalje navodi da iz tužbe proizlazi da tužitelj ukazuje na navodnu ništetnost pojedinih odredaba Ugovora o kreditu br. 146-326/2006 od 4.10.2006.g. (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljenog s tuženikom iako su stranke sporne ugovorne odredbe zamijenile drugima i to s retroaktivnim učinkom uslijed čega iste više ne proizvode pravne učinke, kao što su se sporazumjele oko iznosa kojeg tužitelj potražuje u ovom postupku, da drugim riječima, tužitelj u ovom postupku traži ostvarenje prava koje je Aneksom uz Ugovor o kreditu br. 146-326/2006 od 3.3.2016.g.(dalje: sporazum o konverziji) već u cijelosti ostvario zbog čega mu se osporava pravni interes za vođenjem ovog postupka; da Sporazumom o konverziji sklopljen je na temelju odredbi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje: ZIDZPK), te sukladno obvezujućoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz rješenja broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020.g., cit.: “…ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“, da štoviše, sporazum o konverziji, cit.: „…bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ Tuženik smatra da tužitelj se neosnovano poziva na izravnu primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017, te presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Revt-249/2014 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku; da kolektivnom zaštitom osigurava se preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredaba u odnosu na prosječnog potrošača, ali se njome ne mogu zamijeniti učinci koji se ostvaruju individualnom pravnom zaštitom. Nadalje tuženik ističe da sve kada bi i bile ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i dio odredbe na temelju koje je tuženik bio ovlašten mijenjati kamatnu stopu svojom odlukom, iako tuženik to spori, isto ne bi dovelo do ništetnosti cijelog Ugovora o kreditu; da navedeni stav zauzeo je i sam Visoki trgovački sud Republike Hrvatske u postupku povodom kolektivne tužbe posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., te Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenju pod poslovnim brojem Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. Slijedom navedenoga, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te obvezati tužitelja da naknadi tuženiku troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom u roku od petnaest dana od dana donošenja presude do isplate.

3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu, te navodeći da prema nacionalnom pravu i prema pravu EU ovdje predmetni ugovor o kreditu je ništetan u cijelosti.

4. Tuženik je ostao kod odgovora na tužbu, svih navoda i prigovora.

5. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj: 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 4.10.2006., solemniziran kod javnog bilježnika CM, [adresa] dana 4.10.2006. pod brojem: OU-1570/06-1 (listovi br. 8-14 spisa), Aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.04.2011. ovjeren kod javnog bilježnika CM, [adresa] dana 18.04.2011. pod brojem: OV-3824/11 (listovi br. 15-19 spisa), Aneks uz ugovor o kreditu broj: 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 3.03.2016., ovjeren kod javnog bilježnika Sande Jalšovec, [adresa] dana 4.03.2016. pod brojem: OV-1249/16 (listovi br. 20-24 spisa) i Aneks br. 3 uz ugovor o kreditu broj: 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 8.8.2018., ovjeren kod javnog bilježnika CM, [adresa] dana 24.09.2018. pod brojem: OV-4997/2018 (listovi br. 25-28 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Izjavu svjedoka AMD od 24. kolovoza 2020. (listovi br. 46-50 spisa) i Metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditno i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (listovi br. 51-52 spisa); sudsku praksu dostavljenu od strane tuženika (listovi br. 70- 79 spisa); te uvid u priključeni spis predmeta ovog suda poslovni broj P-810/2023, a preslika dijela kojeg je spisa uložena na listovima br. 97-104 spisa ovog predmeta.

5.1. Nadalje je provedeno saslušanje tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predložene svjedokinje CM nije provedeno jer je od dokaznog prijedloga za njezino saslušanje tuženik odustao.

5.2. Po tuženiku predlagano financijsko vještačenje nije provedeno iz razloga što isto nije bilo potrebno u ovoj pravnoj stvari.

6. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti neosnovanim.

7. Nesporno je da su tužitelj kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao banka kreditor, dana 4. listopada 2006. zaključili Ugovor o kreditu broj 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine.

8. Po predmetnom Ugovoru o kreditu tužitelju je odobren i isplaćen stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 71.000,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, sa ugovorenom promjenjivom kamatom, koja je u trenutku ugovaranja iznosila 5,25 % godišnje, a promjenjivom sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., sa rokom otplate 30 godina, u 360 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 392,06 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

9. Nesporno je da su između tužitelja i tuženika odnosno pravnog prednika tuženika sklopljeni dodaci navedenom osnovom ugovoru o kreditu, i to:

- Aneks br. 1 uz ugovor o kreditu broj 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.04.2011., iz sadržaja kojeg proizlazi da su istim izmijenjene odredbe osnovnog ugovora o kreditu o visini kamatne stope, odredbe o obvezi založnih dužnika o izvješćivanju banke, zatim ovlaštenju banke glede naplate tražbina iz ugovora, te odredbe o pravu na raskid ugovora;

- Aneks uz ugovor o kreditu broj: 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03.03.2016., kojim je izvršena je konverzija predmetnog kredita iz valute CHF u valutu EUR, i to pozivanjem na Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/2015 - dalje: ZID ZPK/15);

- Aneks br. 3 uz ugovor o kreditu broj: 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 08.08.2018., kojim je izmijenjena visina ne promjenjivog fiksnog dijela kamatne stope, te odredbe o pridržaju prava na raskid ugovora.

10. Nedvojbeno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu broj 146-326/2006 od 4. listopada 2006. ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i da je tim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.

11. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11.1. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.

11.2. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

12. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.

13. Tužitelj je saslušan u svojstvu stranke iskazao da uzimao je stambeni kredit za kupnju nekretnine, kuće u kojoj sad živi, a godine se ne sjeća, da tada je bila, sadašnja Addiko banka, ne zna kako se je zvala, Hypo banka mu se čini, da dakle, ugovor je pripremljen u banci, na švicarske franke, jer su mu u banci rekli da je švicarski franak u to vrijeme bio stabilan i da ako bude propao švicarski franak da bude propao i svijet, tak su mu rekli u banki, da prve rate koje su mu bile oko 1.600 kuna negdje, u ono vrijeme, je bila prva rata, ne sjeća se točno, ali one najveće rate koje su bile, bile su iznad 3.000 kuna, te da s obzirom da su rate tak rasle, on je bio prisiljen ostaviti posao tu u Hrvatskoj i otići u Njemačku; da konvertirali su u eure jer je banka predlagala s obzirom na stanje kako je bilo, švicarski franak, to je non stop raslo, su mu predložili napraviti konverziju, i u biti napravljena je konverzija, no, nije baš zadovoljan s tim kako je konverzija napravljena, znači, početni iznos kredita je 45 ili 55 tisuća eura u protuvrijednosti švicarskog franka bio, nakon konverzije njemu to nije bilo jasno, sad nakon konverzije i nakon plaćanja 10 – 15 godina, ne zna sad točno koliko godina je bilo, mu je iznos kredita veći nego je bio kada ga je uzeo, u francima. Na pitanje svoje punomoćnice u vrijeme kad je htio sklopiti taj ugovor, kad je tek došao rješavati što treba u vezi sklapanja ugovora o kreditu, da li je tada djelatnik banke mu dao kakve informacije o tome što će se dalje događati s ratom kredita, tužitelj je odgovorio da ne, samo je normalni ugovor bio napravljen, potpisan i išli su javnom bilježniku i kod javnog bilježnika se ovjerio i to je bilo to.

14. Neosnovan je prigovor tuženika kojim tužitelju osporava status potrošača.

14.1. Naime, nesporno je da je predmetni Ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba, da radi se o namjenskom stambenom kreditu, u svrhu kupovine kuće u [adresa], u kojoj kući tužitelj i sada živi, znači u svrhu koja nije namijenjena poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Također, nedvojbena je činjenica da je tuženik tužitelju ponudio konverziju kredita iz tog Ugovora o kreditu i s tužiteljem dana 03.03.2016. zaključio Aneks predmetnom ugovoru o kreditu, a to sve pozivanjem na Zakon o potrošačkom kreditiranju, iz čega je razvidno kako sam tuženik tužitelja smatra potrošačem. Nadalje, iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao u vlasništvu obrt ili trgovačko društvo, ili samostalno obavljao nekakvu gospodarsku djelatnost, a teret kojeg je dokaza bio na tuženiku.

15. Uvidom u spis predmeta ovog Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P- 810/2023 utvrđeno je da je ovdje tužitelj tužbom podnesenom protiv tuženika dana 12.06.2019., u tom predmetu postavio kondemnatorni zahtjev tražeći isplatu s osnova djelomične ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz predmetnog Ugovora o kreditu broj 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04.10.2006., a u kojem je predmetu parnični postupak u tijeku.

16. Razlozi radi kojih tužitelj u ovom postupku smatra da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli identični su razlozima koji su u pogledu tog pitanja navedeni u presudama iz kolektivnog spora.

16.1. Naime, presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž7129/2013 od 13. lipnja 2014., Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt249/2014 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III2521/2015 pravomoćno je utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banke, samim obavještavanjem o promjeni, dakle, o kojoj promjeni nije pojedinačno pregovarano, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene ugovorne odredbe.

16.2. Nadalje, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018-11 odbijena je revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (toč. 1, 2, 3, 4, 5, 6 i 7 izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenjem valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03, kao i protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 139/09, 72/12 i 56/13) te odredbama ZOO, zbog čega je i naloženo tuženici da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.

17. Međutim, u kolektivnom sporu nisu utvrđene ništetnim ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, već se na temelju utvrđenja iz kolektivnog spora može zatražiti individualna pravna zaštita, kao što je to učinio i tužitelj, ali u tom slučaju ništetnost pojedinih ugovornih odredbi promatra se u kontekstu njihove djelomične ništetnosti, a ne ništetnosti u cijelosti.

18. Odredbom članka 81. ZZP/03 reguliran je pojam nepoštene ugovorne odredbe dok je članka 82. istog Zakona propisano koje su to pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenim. Prema tome, iz odredbi članka 81. i članka 82. ZZP/03 proizlazi da se u smislu tog Zakona može tražiti zaštita samo od pojedinih nepoštenih odredbi te da se slijedom toga ne može tražiti ništetnost cijelog Ugovora, a koje stajalište je izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-

III/1519/2021 od 15. srpnja 2021.

19. Nadalje, odredbom članka 2. st. 1. ZZP/03 propisano je da će se, ako tim Zakonom nije drukčije određeno, na obvezno-pravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obvezno-pravnim odnosima.

20. Odredbom članka 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. Nadalje postupanje tuženika na način kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu nema za posljedicu ništetnost cijelih ugovorni odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, jer odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate može biti tek djelomično ništetna, odnosno ništetan je samo onaj dio te odredbe kojim je ugovoren način promjene stope u smislu da je ista mijenjana jednostrano odlukom kreditora bez jasnih i razumljivih objektivnih kriterija, te kako je u kolektivnom sporu utvrđeno i da se valutna klauzula primjenjivala na način koji nije bio rezultat objektivnih kriterija to znači da je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule ništetan samo onaj dio ugovorne odredbe koji se odnosi na takav način promjene tečaja, a što nadalje znači da preostali dio tih ugovornih odredbi ostaje na snazi

21. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), te da u konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a, bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.

22. Naime, u slučaju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi, takav Ugovor ostaje na snazi jer ništetnost dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli ne predstavlja ni uvjet Ugovora ni odlučnu pobudu zbog koje je isti sklopljen. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev- 1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., da u smislu odredbe čl. 324. ZOO-a ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

23. ZOO u čanku. 1021. određuje da se ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

24. Dakle, bitni sastojci Ugovora o kreditu su iznos kredita, te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita, a uvjeti davanja i vraćanja kredita su primjerice vrijeme u koje će kredit biti vraćen, hoće li biti isplaćen odjednom ili u ratama ili koje dokumente korisnik kredita mora doprinijeti da bi mu kredit bio isplaćen i sl., a uvjeti korištenja kredita su namjena kredita, visina kamate, način obračuna kamate i dr., te navedeni elementi moraju biti sadržani u ugovoru o kreditu kao uvjet njegove valjanosti, dok eventualna ništetnost odredbi koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i način mijenjanja kamatne stope nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, tako da oni ne povlače ništetnost čitavog ugovora.

25. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

26. Nadalje, u odluci Suda Europske unije u predmetu C-19/20 od 29. travnja 2021. se u točki 83. u bitnom navodi kako cilj odredbe čl. 6. st. 1. Direktive nije dovesti do utvrđivanja ništetnosti svih ugovora s nepoštenim odredbama već zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se ponovo uspostavlja jednakost između potonjih, pri čemu se precizira da se predmetni ugovor mora, u načelu, održati bez ikakve izmjene osim one koja proizlazi iz uklanjanja nepoštenih odredaba. Pod uvjetom da je posljednji uvjet ispunjen, predmetni ugovor može, u skladu sa čl. 6. stavak 1. Direktive 93/13 biti održan na snazi, ako je, u skladu s odredbama nacionalnog prava, takav kontinuitet ugovora pravno moguć, što treba provjeriti na temelju objektivnog pristupa. S tim u svezi u točke 89. iste odluke Sud Europske unije jasno daje do znanja kako poništenje ugovora ne može ovisiti o izričitom zahtjevu potrošača u tom smislu, nego je obuhvaćeno objektivnom primjenom kriterija od strane nacionalnog suda utvrđenih na temelju nacionalnog prava.

27. Dakle, mogućost opstanka ugovora zbog ništetnosti pojedinih odredba ugovora u biti je regulirana identično odredbama ZOO-a i ZZP, s tim da je mogućnost opstanka ugovora propisana šire odredbom članka 324. stavak 2. ZOO. No, činjenica da je odredba o valutnoj klauzuli u ugovorima o kreditu s obvezama stranaka vezanim uz tečaj CHF ništetna, nije razlog zbog kojeg ti ugovori ne bi mogli opstati. Isto tako utvrđenje ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke nema učinak nemogućnosti opstanka ugovora jer uklanjanjem odredbe o promjenjivosti kamatne stope ostaje na snazi odredba o početnoj kamatnoj stopi za cijelo vrijeme za koje je ugovor sklopljen. Ovakav pravni stav zauzet je i u odluci Vrhovnog sud Republike Hrvatske broj Rev-259/2022-3 od 9. listopada 2024.

28. Na temelju svega iznesenoga, a obzirom da tužitelj ne osporava pobude za sklapanje Ugovora, ne osporava namjenu kredita i ne osporava da je ugovorio plaćanje kamata i valutnu klauzulu, dok osporavanje promjenjivosti kamatne stope i promjene tečaja CHF ne dovodi do ništetnosti cijelog Ugovora nego njegovih pojedinih dijelova u smislu odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, te kako tužitelj, na kojem je bio teret dokazivanja, nije dokazao da bi naznačene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi redovnih ugovornih kamata prema jednostranoj odluci tuženika kao kreditora i o primjeni valutne klauzule o otplati kredita vezanoj za tečaj valute CHF bile uvjet Ugovora ili odlučujuće pobuda zbog koje je predmetni Ugovor sklopljen, tužitelj neosnovano traži utvrđenje ništetnosti cijelog predmetnog Ugovora o kreditu, jer su u konkretnom slučaju, bez obzira na djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti, bitni sastojci Ugovora u preostalom dijelu ostali na snazi.

29. Slijedom toga neosnovan je i zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Aneksa br. 1 uz ugovor o kreditu broj 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 14.04.2011. i Aneksa br. 3 uz ugovor o kreditu broj 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 08.08.2018.

30. U odnosu na zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Aneksa uz ugovor o kreditu broj 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03.03.2016. kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR, valja istaknuti da ZID ZPK/15 uređene su obveze vjerovnika i potrošača u postupku konverzije kredita denominiranih u CHF u kredite denominirane u EUR, te sklapanje Anexa ili Sporazuma o konverziji ima svoje izvorište u zakonu i bankarske su institucije bile dužne postupiti po ZID ZPK za razliku od potrošača koji su imali pravo izbora, mogućnost potrošača da prihvati izračun konverzije kredita. Naime, konverzija kredita izvršena je na temelju ZID ZPK, kojim je bankama naložena izmjena odredbi osnovnog ugovora te eventualno do tada sklopljenih dodataka, i to valute kredita, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, te se između ugovornih strana postiže sporazum o konverziji iz članka 19.c točka 6. ZID ZPK-a na način kako je to propisano tim zakonom.

31. Nadalje, ZID ZPK/15 je bio predmetom ocjene suglasnosti s Ustavom RH, a i Sud Europske unije je u odluci C-567/20 iznio stav da je Aneks ugovora o kreditu isključen od ispitivanja nepoštenosti sukladno odredbi čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 jer se radi o prisilnom propisu, koji ne može biti predmet ispitivanja nepoštenosti, u skladu s kojim stavom su doneseni i zaključci Vrhovnog suda RH u odlukama Gos-1/2019 i Rev- 637/19 jer je konverzijom između ugovornih strana uspostavljena ravnoteža.

32. Stoga je neosnovan i zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti Aneksa uz ugovor o kreditu broj 146-326/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 03.03.2016.

33. Slijedom iznijetog odlučeno je kao u izreci.

34. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).

34.1. Tuženiku su priznati troškovi sastava odgovora na tužbu od 17.10.2023. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 11.4.2024. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 24.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 11.12.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), te poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 800,00 EUR, po stopi od 25 %, u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 46. Tarife), ukupno 1.000,00 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.

Čakovec, 27. siječnja 2026.

Sutkinja:

Sandra Oletić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

O tom obavijest:

1. tužitelj po punomoćnici

2. tuženik po punomoćniku