Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Broj: Gž-419/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Vukovaru, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda: Marijane Žulj Jakovljević, kao predsjednika vijeća, te suca izvjestitelja Vesne Vrkić Perak i Ane Bosančić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po ZOU Milenko Jakšić i Vanja Jakšić iz Siska, protiv tuženika Raiffeisenbank d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupan po OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika, protiv presude i rješenja Općinskog suda u Sisku broj: P-8/2024. od 13. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o je

I. Uvažava se žalba tuženika djelomično osnovanom, te se prvostupanjska presuda i rješenje Općinskog suda u Sisku broj: P-8/2024. od 13. prosinca 2024. i to presuda:

- potvrđuje u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu sadržana u članku 3. (točka I. izreke presude),

- preinačuje u dijelu kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 327,67 EUR-a tako da umjesto toga iznosa treba isplatiti iznos od 316,72 EUR-a (točka II. izreke presude),

- potvrđuje u dijelu kojim je odlučeno o trošku parničnog postupka (točka III. izreke presude),

- dok se prvostupanjsko rješenje potvrđuje u cijelosti.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog suda u Sisku broj: P-8/2024. od 13. prosinca 2024. utvrđena je ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 20. srpnja 2007. sadržana u članku 3. u kojoj je navedeno da je korisnik kredita dužan banci platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita (točka I. izreke). Istom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 327,67 EUR- a sa zakonskom zateznom kamatom kako je to pobliže navedeno u izreci, kao i da tužitelju nadoknadi trošak postupka u iznosu od 1.257,72 EUR-a (točke II. i III. izreke).

Rješenjem istoga suda i broja odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti toga suda.

2. Protiv navedene presude i rješenja žalio se tuženik zbog bitne povrede odredaba postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je sud pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, te da je prekoračio tužbeni zahtjev budući je odlučio i o dijelu zahtjeva za isplatu kojeg je tužitelj povukao. Predložio je da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troška uvećan za trošak žalbe ili ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje.

3. Žalba tuženika je djelomično osnovana i to samo u odnosu na dosuđeni iznos od 327,67 EUR-a (točka II. izreke presude).

4. Prvostupanjski sud je potpuno i istinito utvrdio činjenično stanje i na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, te nije počinio niti jednu od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. Zakona o parničnom postupku, a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti osim u dijelu kojim je dosudio iznos od 327,67 EUR-a čime je počinio bitnu povredu iz odredbe članka 354. stavak 2. točke 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91., 91/92., 88/01., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19. i 80/22. – u nastavku teksta: ZPP) odnosno prekoračio tužbeni zahtjev.

5. Pobijanim rješenjem prvostupanjski sud je pravilno odbio prigovor mjesne nenadležnosti.

Tužitelj je naime protiv tuženika podnio tužbu radi isplate zbog djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu od 20. srpnja 2007.

Tuženik je međutim istakao prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda jer da je odredbom članka 12. Ugovora o kreditu ugovorena nadležnost suda prema sjedištu banke odnosno kreditora.

6. Nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o kreditu i da je njegovim člankom 12. određeno da je za sve sporove iz tog Ugovora nadležan sud prema sjedištu banke, ali ta je odredba sastavni dio unaprijed formuliranog obrasca Ugovora o kreditu što bi značilo da tužitelj nije imao utjecaj na njezin sadržaj.

Odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13.) propisano je naime da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj a posebno ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

Takvu istovjetnu regulativu sadrži i odredba članka 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14., 110/15., 14/19.) koji je usklađen s Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima.

7. Konačno i Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci Grl-143/2019. od 11. prosinca 2019. iznio shvaćanje prema kojem je za spor u svezi s ugovorom o kreditu u smislu odredbe članka 19. stavak 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju mjesno nadležan sud prebivališta potrošača, a na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da je prorogacijska klauzula o mjesnoj nadležnosti u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja kao potrošača i sjedišta tuženika odnosno banke, mogućnost dolaska na sud, opće imovno stanje potrošača, a i ostale relevantne okolnosti. Tužitelj prema stanju spisa ima prebivalište u [adresa]. Protivno stoga žalbenim navodima tužitelj je postupak pokrenuo pred sudom svoga prebivališta, pa je prvostupanjski sud pravilno odbio prigovor tuženika o mjesnoj nenadležnosti.

Nije prema tome osnovana žalba tuženika protiv rješenja prvostupanjskog suda.

8. Nije osnovana žalba tuženika niti u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka dana 20. srpnja 2007. sadržana u članku 3.

Naime, predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu koji su stranke sklopile dana 20. srpnja 2007. kojom je tužitelj obvezan platiti tuženiku naknadu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita a slijedom toga i zahtjev za isplatom plaćene naknade u iznosu od 316,72 EUR-a koju je tužitelj platio dana 23. srpnja 2007.

9. Prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev prihvatio jer je utvrdio da su stranke sklopile Ugovor o kreditu dana 20. srpnja 2007. koji u članku 3. sadrži i odredbu o plaćanju jednokratne naknade u iznosu od 3,30% od iznosa kredita, a da je tužitelj tuženiku dana 23. srpnja 2007. na ime te jednokratne naknade platio iznos od 316,72 EUR-a, ali da se radi o standardiziranom odnosno tipskom ugovoru sastavljenom od strane tuženika, a da je navedena odredba Ugovora neodređena i neodrediva jer u njoj nije navedeno koje je to točno naknade i troškove tužitelj dužan platiti i u kojem točno iznosu i za koje točno usluge tuženika a iz iskaza tužitelja da proizlazi da tuženik o toj naknadi s njim nije pojedinačno pregovarao.

10. Tužitelj dakle nije imao utjecaja na sadržaj predmetnih ugovornih odredbi, a odredbom članka 96. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a stavkom 2. istoga članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

11. Protivno stoga žalbenim navodima sporni članak 3. Ugovora o kreditu je ništetan sukladno odredbi članka 270. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18. i 126/21. – u nastavku teksta: ZOO) i članka 102. stavak 1. u svezi s člankom 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, pa kako je tužitelj temeljem ništetne odredbe izvršio isplatu u korist tuženika na ime jednokratne naknade dana 23. srpnja 2007., to je sud primjenom odredbe članka 323. stavak 1. i članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima pravilno naložio tuženiku da plaćeni iznos plati odnosno vrati tužitelju na koji iznos je kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti i kamate temeljem odredbe članka 1115. Zakona o obveznim odnosima time da tuženik s pravom u žalbi navodi da je sud odlučio o dijelu zahtjeva za isplatu koji je tužitelj povukao i tako prekoračio tužbeni zahtjev.

12. Tužitelj je naime podneskom od 10. svibnja 2024. uredio tužbeni zahtjev na način da je djelomično povukao tužbu kojem se povlačenju tuženik nije protivio što je sud i utvrdio na ročištu 14. studenoga 2024. tako da se tužba smatra povučenom za iznos od 10,95 EUR-a, pa je tako sud tužitelju trebao dosuditi iznos od 316,72 EUR-a a ne iznos od 327,67 EUR-a kako je učinio.

Stoga je u tom dijelu samo u pogledu dosuđenog iznosa žalbu tuženika valjalo uvažiti i obvezati ga na isplatu iznosa od 316,72 EUR-a a ne iznosa od 327,67 EUR- a, te prvostupanjsku presudu u tom dijelu (točka II. izreke) preinačiti.

13. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima odbio prigovor zastare koji je istakao tuženik i pri tom se pravilno pozvao na pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 15. siječnja 2024. odnosno zahtjev za isplatu podnesen prije nego što je odluka iz točke I. izreke prvostupanjske presude postala pravomoćna, to zastara nije nastupila jer je tužba podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnove iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima.

14. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. i 155. Zakona o parničnom postupku a ista je obrazložena i sukladna Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

15. Slijedom izloženog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1., 373. i 380. točka 2. Zakona o parničnom postupku žalbu tuženika djelomično uvažiti te odlučiti kao u izreci.

16. Odluka o troškovima žalbenog postupka tuženika iz točke II. izreke temelji se na odredbi članka 154. i 166. Zakona o parničnom postupku.

Vukovar, 27. siječnja 2026.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marijana Žulj Jakovljević