Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26d

Poslovni broj: Gž Ob-12/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić predsjednice vijeća, sutkinje Amalije Švegović izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Bojane Skenderović članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Zvjezdani Barić, odvjetnici u Splitu, protiv tuženika ĐB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Feliksu Dukanu, odvjetniku u Solinu, radi utvrđenja bračne stečevine, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P Ob-81/2023-26 od 9. prosinca 2024., na sjednici vijeća 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P Ob-81/2023-26 od 9. prosinca 2024. pod točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika se uvažava te se rješenje Općinskog suda u Šibeniku poslovni broj P Ob-81/2023-26 od 9. prosinca 2024. preinačuje i odbija prijedlog tužiteljice za određivanjem privremene mjere.

II. U nepobijanim točkama III. i IV. izreke presude, ista ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

''I. Utvrđuje se da nekretnina katastarske oznake čest.br.8535/5, kuće i dvora u KO [katastarska općina], površine 301m2, na adresi [adresa], predstavlja bračnu stečevinu stranaka.

II. Utvrđuje se da je tužiteljica ZB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], suvlasnica za ½ dijela nekretnine iz točke I izreke ove presude.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"1.Dužan je tuženik trpjeti upis prava suvlasništva tužiteljice na ½ dijela nekretnine opisane kao katastarska čestica br. [katastarska čestica], kuće i dvora u KO [katastarska općina], površine 301m2, na adresi [adresa].

2. Ovlašćuje se tužiteljica u zemljišnoj knjizi i drugim javnim knjigama na temelju ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava suvlasništva od ½ dijela nekretnine opisane kao katastarska čestica br. [katastarska čestica], kuće i dvora u KO [katastarska općina], površine 301m2, na adresi [adresa]. Uz istovremeno brisanje ½ dijela sa imena tuženika, odnosno njegovih pravnih prednika."

IV. Nalaže se tuženiku da na ime parničnog troška naknadi tužiteljici iznos od 1,156,25 eura, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.''

te rješenje čija izreka glasi:

''I. Određuje se privremena mjera te se zabranjuje ĐB, OIB: [osobni identifikacijski broj], svako otuđenje, opterećenje ili bilo kakvo raspolaganje na nekretnini opisanoj kao katastarska čestica br. [katastarska čestica], kuće i dvora u KO [katastarska općina], površine 301m2, na adresi [adresa].

II. Zabranu iz točke I ovog rješenja provest će Općinski sud u Šibeniku, ZK odjel.

III. Ova privremena mjera određuje se do pravomoćnog okončanja ove parnice.''

2. Navedenu presudu pravodobnom i dopuštenom žalbom pobija tuženik pod točkama I. i II. izreke presude, te pobija rješenje u cijelosti, zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu i u cijelosti odbiti zahtjev tužiteljice, podredno ukinuti presudu u pobijanim točkama i rješenju te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje da je kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvor površine 301 m2 u k. o. [katastarska općina] bračna stečevina stranaka svakog u ½ dijela, te zahtjev za trpljenje upisa njezinog suvlasništva od ½ dijela u zemljišnim knjigama.

6. Prvostupanjski sud, polazeći od sljedećih nespornih i dokaznim postupkom utvrđenih činjenica:

- da su stranke u braku zaključenom 23. studenoga 1985., te da prema iskazima stranaka i saslušanih svjedoka LB i AB (djece stranaka) bračna zajednica stranaka i dalje traje,

- da je nekretnina označena kao kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvor k. o. [katastarska općina] površine 301 m2 na adresi [adresa] stečena u bračnoj zajednici stranaka zajedničkim sredstvima stranaka, a na temelju ugovora o kupoprodaji koji je zaključio tuženik kao kupac s prodavateljem Raiffeisenbank region Fehring, ovjerenim kod javne bilježnice Željene Biuk iz Trogira pod brojem OV-1572/2023 od 27.veljače 2023., a prodavatelj kao ovrhovoditelj je predmetnu nekretninu stekao rješenjem o dosudi istog suda poslovni broj Ovr-1888/2009 od 16. veljače 2012., ispravljenim rješenjem od 19. srpnja 2012. i potvrđenim rješenjem Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-2318/2012-4 od 04. lipnja 2013.,

- da je tuženik kao kupac zaključio s prodavateljem Raiffeisenbank region Fehring predugovor o kupoprodaji nekretnine od 30. travnja 2020., predmetom kojeg je bila predmetna nekretnina, a kojim je bilo dogovorena dinamika isplate kupoprodajne cijene u iznosu od 71.500,00 EUR-a i sklapanje ugovora o kupoprodaji po isplati cjelokupne kupovne cijene u iznosu od 71.500,00 EUR-a,

- da iz iskaza stranaka i saslušanih svjedoka (djece stranaka) u bitnome proizlazi da stranke kao supružnici svojim radom (ranije u svojem ugostiteljskom obrtu, a potom u okviru ugostiteljskog obrta u sastavu poduzeća njihovog sina AB – tužiteljica kao zaposlenica, a tuženik pomažući izvan radnog odnosa) u svojoj bračnoj zajednici ostvaruju sredstva potrebna za život, te da su tužiteljica i tuženik platiti svaki po ½ polovinu ugovorene kupoprodajne cijene, a koje uplate je u njihovo ime i za njihov račun vršio njihov sin prema dinamici isplate ugovorenoj u predugovoru o kupoprodaji nekretnine od 30. travnja 2020. (uplate detaljno opisane pod točkom 8. obrazloženja prvostupanjske presude),

zaključuje da su se zaključenjem ugovora o kupoprodaji od 27. veljače 2023. na strani tuženika kao kupca ispunile opće pretpostavke stjecanja prava vlasništva na predmetnoj nekretnini (čl. 129. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, ''Narodne novine'' broj: 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014, 81/2015 i 94/2017 – dalje: ZV), te da je isti pravni osnov stjecanja predmetne nekretnine. Polazeći od utvrđenja da je predmetni ugovor o kupoprodaji od 27. veljače 2023. zaključen tijekom bračne zajednice stranaka i da obje su parnične stranke isplatile kupoprodajnu cijenu (tuženik sredstvima stečenim tijekom bračne zajednice, a tužiteljica sredstvima za koje sama priznaje da su stečena u režimu bračne zajednice), prvostupanjski sud na temelju odredbe čl. 36. st. 1. i st. 3. Obiteljskog zakona (''Narodne novine'' broj 103/2015, 98/2019, 47/2020, 49/2023, 156/2023 - dalje: ObZ) i čl. 388. st. 1. ZV-a zaključuje da je predmetna nekretnina bračna stečevina stranaka, slijedom čega je, a obzirom da stranke nisu dokazale da su drugačije dogovorile, utvrdio tužiteljicu suvlasnicom predmetne nekretnine za ½ dijela iste.

6.1. Polazeći od činjenice da su za područje k. o. [katastarska općina] bili vođeni kartoni zemljišta, da stjecatelj predmetne nekretnine u ovršnom postupku nije proveo odgovarajući upis prava vlasništva niti je to učinio tuženik nakon zaključenja ugovora o kupoprodaji, pa su osnivanjem zemljišne knjige za k. o. [katastarska općina] kao suvlasnici predmetne nekretnine upisani BB ž.AB i AB pok. Z (roditelji tuženika kao upisani posjednici u katastru), prvostupanjski sud je na temelju odredbe čl. 45. Zakona o zemljišnim knjigama (''Narodne novine'' broj 63/2019, 128/2022, 155/2023 i 127/2024), odbio zahtjev tužiteljice za upis njezinog prava suvlasništva u zemljišne knjige na temelju presude (nepobijana točka III. izreke).

U odnosu na presudu:

7. Tuženik u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 96/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022 i 155/2023 – dalje: ZPP), koju u bitnom obrazlaže tvrdnjom da je tijekom postupka isticao da nije vlasnik predmetne nekretnine i da nije upisan u zemljišne knjige, što je dokazivao priloženim zemljišnoknjižnim izvatkom, jer je u trenutku vođenja prvostupanjskog postupka i donošenja pobijane presude i rješenja uknjiženi vlasnik predmetne nekretnine Raiffeisen Fehring – St. Anna am Aigen, Fehring, Taborstrasse 1, Austrija. Nadalje navodi da, bez obzira što je jedini potpisnik ugovora o kupoprodaji, ne može biti stvarni i neosporni vlasnik predmetne nekretnine, jer je on ''... samo ovlašteno, operativno i odgovorno pristupio otkupu izgubljene nekretnine kao nositelj otkupa, ali nikako za svoj račun, tako da se stvorio privid da otkupljenu nekretninu otkupljuje isključivo za sebe. '', dok stvarno kao ovlašteni kupac nije imao nikakvu namjeru niti pravo prisvajanja samo za sebe obiteljske kuće, radi čega nisu postojale zakonske pretpostavke i pravni osnov utvrđenju iz pobijane presude da predmetna nekretnina predstavlja bračnu stečevinu tužiteljice i njega i da je tužiteljica suvlasnica ½ te nekretnine, pa je stoga presuda proturječna i nepravilna. Tuženik osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da su u financiranju otkupa predmetne nekretnine sudjelovale parnične stranke u jednakim dijelovima i na osnovu još uvijek formalno postojećeg braka utvrđeni kao suvlasnici svaki u ½ dijela, tvrdeći da su u financiranju otkupa sudjelovali njegova majka kao prvotni vlasnik iz sredstva ostvarenih prodajom svojih zemljišta, on, tužiteljica i njihov sin i to svi u neutvrđenim dijelovima, pri čemu ističe da tužiteljica za svoje tvrdnje o iznosima koje je dala za otkup predmetne nekretnine nije predočila pisane dokaze, a sud je njezine neistinite tvrdnje uvažio na temelju površnih iskaza svjedoka – njihove zajedničke djece. Navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 388. st. 1. ZV-a na pogrešno utvrđenu činjenicu da je bračna stečevina nekretnina koja nije u vlasništvu tuženika, radi čega nema mjesta ni primjeni čl. 36. st. 1. i 3. ObZ-a.

8. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku odluku u okviru istaknutog žalbenog razloga tuženika, ovaj sud utvrđuje da nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju obrazlaže tuženik u žalbi, jer suprotno tvrdnji tuženika, pobijana prvostupanjska odluka sadrži razloge o odlučnim činjenicama i ti razlozi imaju podlogu u izvedenim dokazima, pa ista nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Protivno žalbenim tvrdnjama tuženice, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju relevantnih činjenica ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a na koju sadržajem žalbe upućuje tuženik, pri čemu valja reći da je pravo na ocjenu provedenih dokaza odredbama parničnog postupka pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti i time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tuženika, prvostupanjski sud nije ostvario navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka. Prvostupanjski sud nije počinio niti bilo koju drugu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, a na koje povrede drugostupanjski sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP-a u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti.

9. Protivno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud je na pravilno utvrđeno činjenično stanje prema kojem je predmetna nekretnina označena kao kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvor površine 301 m2 k. o. [katastarska općina] bračna stečevina stranaka svakog u ½ dijela, a koju nekretninu su parnične stranke stekle kupnjom od Raiffeisen Fehring – St.Anna am Aigen, Fehring, Taborstrasse 1, Austrija za iznos od 71.500,00 EUR-a, koji iznos su platile na ravne dijelove sredstvima stečenim radom u svojoj bračnoj zajednici, pravilno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 36. st. 1. i st. 3. ObZ-a kada je tužiteljicu utvrdio kao suvlasnicu predmetne nekretnine u ½ dijela, te navedeno nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika. Naime, kada se iskaz tuženika (''...jednog dana banka me kontaktirala s prijedlogom za zaključenje nagodbe kupnje kuće. Zaključili smo predugovor a po tom i glavni Ugovor o kupoprodaji a vrijednost predmeta kupoprodaje bila je ugovorena na svotu od 70.000 EUR-a i 1.150 EUR-a troškova. Novac za kupnju ove kuće potječe zapravo iz firme našeg sina koji je vodio naš zajednički ugostiteljski obrt i od kojeg smo ostvarivali prihode...Kupoprodajnu cijenu plaćali smo u obrocima dinamikom otplate kakva je bila dogovorena preugovorom sve sa računa našeg sina, sve iz zajedničkih sredstava stečenim radom nam tijekom zajednice braka u ugostiteljskom objektu kako nas dvoje tako i naše djece.'') dovede u vezu sa iskazom tužiteljice da su nakon ponude banke za otkup kuće pristupili dogovoru sa zajedničkom djecom i odlučili otkupiti kuću od banke za dogovorenu svotu od 71.500,00 EUR-a, od čega je pola tog iznosa dala ona, te iskazom saslušanih svjedoka LB i AB (zajedničke djece stranaka) koji su u bitnome suglasno naveli da su oba roditelja bili zaposlenici ugostiteljskog obrta i radom u tom obrtu ostvarivali zaradu (parnične stranke su dogovorno svoj ugostiteljski obrt zbog prijetnje od ovrhe prenijeli na zajedničkog sina AB), kao i iskazom svjedoka AB da su mu novac za kupnju kuće dali roditelji svaki u ½ dijela i da je na zahtjev svojih roditelja vršio uplate prodavatelju jer je imao otvoren devizni račun, ne ulazeći u porijeklo novca koji su mu roditelji dali za kupnju, to je jasno za zaključiti da su upravo tuženik i tužiteljica isplatili prodavatelju kupoprodajnu cijenu, odnosno kupili predmetnu nekretninu sredstvima stečenim radom tijekom svoje bračne zajednice, pa su stoga u tom dijelu žalbeni navodi tuženika kojima tvrdi da su u financiranju otkupa sudjelovali njegova majka kao prvotni vlasnik iz sredstva ostvarenih prodajom svojih zemljišta, on, tužiteljica i njihov sin proturječni kako njegovom vlastitom iskazu, tako i iskazima tužiteljice i svjedoka. Stoga i prema stavu ovog suda, a cijeneći činjenicu da je predmetna nekretnina stečena kupnjom tijekom bračne zajednice tužiteljice i tuženika te da je kupoprodajna cijena isplaćena sredstvima koja su tužiteljica (iako tužiteljica navodi da se radi o njezinim posebnim novčanim sredstvima, istovremeno navodi da kupljena nekretnina pripada zajedničkoj imovini nje i tuženika i predstavlja imovinu stečenu u režimu bračne stečevina) i tuženik ostvarili radom tijekom bračne zajednice, to je predmetna nekretnina bračna stečevina stranaka u smislu čl. 36. st. 1. ObZ-a te su parnične stranke na temelju čl. 36. st. 3. ObZ-a suvlasnici iste na ravne dijelove, neovisno o činjenici što je kao kupac u ugovoru o kupoprodaji bio naveden samo tuženik.

10. Žalbeni navodi tuženika da predmetna nekretnina nije bračna stečevina stranaka jer on nije vlasnik iste niti je upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama nisu pravno odlučni za utvrđenje da ista predstavlja bračnu stečevinu stranaka.

10.1. Naime, prema odredbi čl. 36. st. 1. i st. 3. ObZ- a bračna stečevina je imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, te su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici bračne stečevine, ako nisu drukčije ugovorili. Dakle, iz citiranih zakonskih odredbi proizlazi da su bitna obilježja bračne stečevine da je stečena radom ili da potječe iz imovine stečene radom te da je stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice.

10.2. Kako iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da su predmetnu nekretninu stranke stekle za vrijeme trajanja svoje bračne zajednice i da je ista kupljena sredstvima koja predstavljaju njihovu bračnu stečevinu, to prema shvaćanju ovog suda bračnu stečevinu stranaka može predstavljati i predmetna nekretnina koja je izvanknjižno vlasništvo tuženika, unatoč tome što tuženik nije upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik iste, sukladno odredbi čl. 119. i 120. ZV-a. Ovdje valja navesti da je trenutno predmetna nekretnina u zemljišnim knjigama upisana kao suvlasništvo BB (majke tuženika) u ½ dijela i AB (oca tuženika koji je umro **.**.2013.), time da je uknjižba prava vlasništva na iste izvršena 23. veljače 2024. prijepisom iz posjedovnog lista u ispravnom postupku, iako je među strankama nesporno da je prodavatelj Raiffeisenbank Region Fehring eGen predmetnu nekretninu stekao na temelju rješenja o dosudi istog suda poslovni broj Ovr-1888/2009 od 16. veljače 2012.

10.3. Tužiteljica ima legitimni pravni interes za ishođenje odluke o svom deklaratornom tužbenom zahtjevu za utvrđenje da je predmetna nekretnina bračna stečevina i da je suvlasnica iste u ½ dijela, jer se takvom deklaratornom odlukom uređuje pitanje udjela u bračnoj stečevini neovisno o tome tko je zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine koja je kupljena novčanim sredstvima stranaka koja predstavljaju bračnu stečevinu, pri čemu valja istaknuti da ova odluka proizvodi pravne učinke samo između stranaka ovog postupka (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-27/2020-4 od 13. travnja 2022. i Rev-1823/2014 od 12. veljače 2019.).

11. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu pod točkama I. i II. izreke.

U odnosu na rješenje:

12. Prvostupanjski sud je, primjenom odredbe čl. 346. i čl. 347. st. 2. toč. 1. Ovršnog zakona (''Narodne novine'' broj 112/2012, 25/2013, 93/2014, 55/2016, 73/2017, 131/2020, 114/2022 i 06/2024, dalje: OZ), odredio privremenu mjeru kojom je zabranio tuženiku otuđenje, opterećenje ili bilo kakvo raspolaganje na predmetnoj nekretnini, zaključivši da je tužiteljica učinila vjerojatnim postojanje tražbine, kao i postojanje objektivne opasnosti onemogućavanja ili otežavanja tražbine tužiteljice jer je tuženik, neovisno o trenutno postojećem upisu, u mogućnosti raspolagati predmetnom nekretninom obzirom da može dokazati pravni slijed stjecanja nekretnine.

13. Tuženik, pobijajući rješenje kojim je određena privremena mjera, u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno postupio kada mu je zabranio raspolaganje nekretninom koja nije njegovo vlasništvo, jer se samo po sebi podrazumijeva da bi raspolaganje imovinom čiji nisi vlasnik bilo protuzakonito, čime sadržajno upućuje na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

14. Ispitujući pobijano rješenje u granicama istaknutog žalbenog razloga i po službenoj dužnosti, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su ispunjene pretpostavke za određivanje privremene mjere propisane odredbom čl. 346. OZ-a.

15. Naime, odredbom čl. 346. st. 1. OZ propisano je da se radi osiguranja nenovčane tražbine može odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari ili ako učini vjerojatnim da je mjera potreba da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti. Dakle, da bi se moglo udovoljiti prijedlogu tužitelja za osiguranje nenovčane tražbina, moraju kumulativno biti ispunjene obje zakonske pretpostavke za osiguranje tražbine određivanjem privremene mjere.

16. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužiteljica učinila vjerojatnim postojanje svoje nenovčane tražbine obzirom je protiv tuženika podnijela tužbu radi utvrđenja bračne stečevine i suvlasništva nekretnine.

17. Međutim, imajući u vidu da tužiteljica u svom prijedlogu za određivanje privremene mjere samo uopćeno i paušalno navodi da je tuženik već bez njezinog znanja i znanja ostalih članova obitelji opteretio nekretninu i da kod takvog stanja stvari postoji ozbiljna opasnost da tuženik raspolaže predmetnom nekretninom, bez detaljnijeg obrazloženja kojim bi to radnjama i ponašanjima tuženik znatno otežao ostvarenje njezine tražbine i nanio joj nenadoknadivu štetu i u čemu bi se ta šteta uopće sastojala, a da iz priloženog zemljišnoknjižnog izvatka proizlazi da na predmetnoj nekretnini nema upisanih tereta i da tuženik nije upisan kao vlasnik iste, to navedenim navodima tužiteljica nije učinila vjerojatnom opasnost da bi bez takve mjere tuženik spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, niti je učinila vjerojatnim da je predložena privremena mjera potrebna radi sprječavanja nasilja i nastanka nenadoknadive štete, slijedom čega nisu ispunjene pretpostavke za određivanje privremene mjere propisane odredbom čl. 346. st. 1. OZ-a.

18. Slijedom iznijetih razloga, valjalo je prihvatiti žalbu tuženika i primjenom čl. 380. toč. 3. ZPP-a preinačiti pobijano rješenje i odbiti prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere kao neosnovan.

19. U nepobijanim točkama III. i IV. izreke presude, prvostupanjska odluka nije bila predmetom ispitivanja u žalbenom postupku, pa iste ostaju neizmijenjane.

U Varaždinu 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Tatjana Ledinšćak-Babić