REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

STALNA SLUŽBA U POŽEGI

Sv. Florijana 2, Požega

Poslovni broj: Gž R-114/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Branke Ribičić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Nemanja Nožinić, odvjetnik u Novoj Gradišci, protiv I. tuženika GRAKS-VRATARIĆ d.o.o. Zagreb, Makančeva 15, OIB 47904915254, kojeg zastupa punomoćnik Massimo Činić, odvjetnik u Zagrebu, i II. tuženika AXA VERSICHERUNG AG Colonia-Allee 10-20, Koln, SR. Njemačka, Trgovački registar Koln HR B Nr. 21298, matični broj: USt-IdNr. DE 122786679, kojeg zastupa punomoćnica Franka Baica, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ilej & Partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja, I i II tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-753/2025-130 od 12. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Žalbe tužitelja LU iz [adresa], I tuženika GRAKS-VRATARIĆ d.o.o.Zagreb i II. tuženika AXA VERSICHERUNG AG Colonia-Allee 10-20, Koln djelomično se odbijaju se kao neosnovane, a djelomično prihvaćaju, te se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-753/2025-130 od 12. rujna 2025.

- djelomično preinačava u točki I i sudi:

I. Nalaže se tuženiku I. GRAKS-VRATARIĆ d.o.o. Zagreb, Makančeva 15, OIB 47904915254 da tužitelju CU iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] isplati naknadu štete s osnova izgubljene zarade u iznosu od 25.821,59 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do svakog desetog dana u mjesecu za prethodni mjesec do 31. srpnja 2015. godine po stopi u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanim za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. 12. 2022. godine po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. 01. 2023. godine do konačne isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, i to :

- na iznos od 1.622,50 EUR tekućom od 11. veljače 2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.634,67 EUR tekućom od 11. ožujka 2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.620,08 EUR tekućom od 11. travnja 2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.634,67 EUR tekućom od 11. svibnja 2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.605,49 EUR tekućom od 11. lipnja 2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.634,67 EUR tekućom od 11. srpnja 2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.620,08 EUR tekućom od 11. kolovoza 2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.430,43 EUR tekućom od 11. rujna 2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.649,26 EUR tekućom od 11. listopada 2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.605,49 EUR tekućom od 11. studenog 2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.620,08 EUR tekućom od 11. prosinca 2012. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.634,67 EUR tekućom od 11. siječnja 2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.605,49 EUR tekućom od 11. veljače 2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.649,26 EUR tekućom od 11. ožujka 2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.634,67 EUR tekućom od 11. travnja 2013. godine do konačne isplate,

- na iznos od 1.620,08 EUR tekućom od 11. svibnja 2013. godine do konačne isplate, sve u roku od 15 dana.

- djelomično potvrđuje u točki I u dijelu izreke kojim se odbija kao neosnovan zahtjev tužitelja prema I tuženiku za isplatu naknade štete s osnova izgubljene zarade u ukupnom iznosu od 192.460,30 eura sa pripadajućim zateznima kamatama.

- preinačava u točki II izreke tako da ista glasi:

II. Nalaže se I. tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 9.514,58 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12.9.2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troška u preostalom iznosu preko dosuđenog.

- preinačava u točki III izreke tako da ista glasi:

III. Nalaže se tužitelju naknaditi II. tuženiku parnične troškove u iznosu od 9.769,40 eura sa zateznim kamatama tekućim od 12.9.2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana, dok se odbija zahtjev II. tuženika za naknadom troška u preostalom iznosu preko dosuđenog.

II Nalaže se I. tuženiku naknaditi tužitelju troškove žalbenog postupka u iznosu od 615,85 eura u roku od 15 dana, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troška u preostalom iznosu preko dosuđenog.

III Zahtjevi I tuženika i II tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka odbijaju se kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pr-753/2025-130 od

12. rujna 2025. suđeno je:

"I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja prema I. tuženiku za isplatu naknade štete s osnova izgubljene zarade za razdoblje od siječnja 2012. do srpnja 2022. godine u ukupnom iznosu od 218.281,89 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama.

II. Nalaže se I. tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove od 2.581,32 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12.9.2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana, dok se odbija zahtjev tužitelja za naknadom troška u preostalom iznosu preko dosuđenog.

III. Nalaže se tužitelju naknaditi II. tuženiku parnične troškove od 15.500,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 12.9.2025. do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana, dok se odbija zahtjev II. tuženika za naknadom troška u preostalom iznosu preko dosuđenog.

2. Protiv ove presude žalbu su pravodobno podnijeli tužitelj, I i II tuženik.

2.1. Tužitelj podnosi žalbu zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353.st.1. ZPP-a i zbog odluke o trošku. Ukazuje na povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11 ZPP-a, povredu odredbe čl. 8 i. i 154. ZPP-a. Unatoč izričitoj uputi višeg suda, pobijanom presudom nije utvrđivana izgubljena zarada tužitelja, zbog čega pobijana presuda nije utemeljena na potpuno i ispravno utvrđenom činjeničnom stanju. Dakle, tužitelju je za vrijeme bolovanja povodom štetnog događaja koji je kontinuirano trajao od samog štetnog događaja, a koja okolnost kao nesporna proizlazi iz medicinske dokumentacije (kartona pacijenta) tužitelja i u njoj naznačenih potvrda i izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad, Rješenjem HZMO-a od 29.08.2014. priznato pravo na invalidsku mirovinu. Notorno je da za vrijeme bolovanja odnosno privremene nesposobnosti za rad tužitelj nije niti mogao tražiti posao jer mu to zdravstveno stanje nije dopuštalo niti bi to bilo u skladu sa samom prirodom bolovanja i s njom skopčane privremene nesposobnosti za rad, a posve je jasno i kako do donošenja rješenja o priznavanju prava na invalidsku mirovinu nije niti mogao biti upoznat s činjenicom djelomične sposobnosti za rad.

2.2. U odnosu na točku III. izreke, tužitelj navodi da s obzirom da tuženici nisu jedinstveni nego obični suparničari te da je prema svakome od njih usmjeren drukčiji tužbeni zahtjev kao i da odgovornost svakoga od njih proizlazi iz druge pravne osnove (odgovornost II. tuženika prema ugovoru o osiguranju do osigurane svote, odgovornost I. tuženika kao štetnika-puna odgovornost), to je sud u odnosu na II. tuženika bio dužan utvrđivati pripadajući trošak po radnji u skladu sa visinom odnosnog tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju na iznos od 10.000,00 € koliko i glasi tužbeni zahtjev u odnosu na II. tuženika, što pak vrijednost radnje sukladno odvjetničkoj tarifi čini značajno nižom nego to sud utvrđuje. Dakle, sud je bio dužan postupiti sukladno čl. 37.st.2. ZPP-a, što je propustio učiniti. Sukladno odredbi Tbr 7. u svezi sa Tbr 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a temeljem odredaba ZPP-a, ispravno je u konkretnom slučaju imao biti obračunat trošak II .tuženika u iznosu od 200,00 € po radnji. Predlaže da sud pobijanu presudu ukine i preinači u smislu žalbenih navoda, podredno istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Tužitelj potražuje trošak sastava žalbe.

2.3. II tuženik ulaže žalbu protiv točke III izreke. Ukazuje na apsolutno bitne povrede postupka. U konkretnom slučaju, prvostupanjski sud uopće nije odlučio o pojedinim zahtjevima Žalitelja, niti je naveo razloge zbog kojih su isti odbijeni. Uz to, odlučujući razlog za odbijanje naknade troška ovjerenog prijevoda općih uvjeta, kako je naveden u Presudi, jest da Žalitelj „nije dostavio račun za prijevod“. Međutim, Žalitelj je taj račun dostavio već uz podnesak od 17. svibnja 2018. godine, kao i ponovno uz žalbu od 15.1.2025. godine. Žalitelj se u žalbi osvrće na odvjetničke radnje za koje mu prvostupanjski sud nije odobrio naknadu troškova. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti Presudu na način da obveže tužitelja da Žalitelju naknadi troškove sukladno troškovniku predanom prvostupanjskom sudu na posljednjem ročištu za glavnu raspravu (16.6.2025.). Traži troškove sastava žalbe.

2.4. I tuženik ulaže žalbu protiv odluke o troškovima postupka. I-tuženik smatra kako je Sud, u najmanju ruku, bio dužan utvrditi postotak uspjeha u parnici I-tuženika od 95%, postotak uspjeha u parnici tužitelja od 5% te nakon toga od utvrđenog postotka I-tuženika (95%) oduzeti utvrđeni postotak tužitelja (5%). Nastavno, I-tuženik smatra kako je Sud bio dužan primijeniti čl. 154. stavak 5. ZPP-a te istome dosuditi cjelokupno zatraženi parnični trošak, sve budući da I-tuženik nije uspio samo u neznatnom dijelu svojeg zahtjeva da se tužitelja u cijelosti odbije s tužbom i tužbenim zahtjevom (5%). Također, zadatak vještaku da izračuna navodnu izgubljenu zaradu tužitelja prema parametrima za koje je I-tuženik ukazivao da su potpuno neosnovani/pogrešni, odredio je tužitelj pri čemu I-tuženik smatra da je tužbeni zahtjev glede izgubljene zarade umjetno i namjerno preuveličavan. Obzirom na navedeno u ovoj točki, I-tuženik smatra kako je tužitelj kriv za cjelokupno nastali i zatraženi parnični trošak pa je primjenom čl. 156. stavak 1. ZPP-a tužitelja valjalo obvezati na naknadu cjelokupno zatraženog parničnog troška I-tuženiku. Predlaže da se tužitelja obveže na troškove parničnog postupka I-tuženiku. Traži trošak sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužitelja II tuženik navodi da s obzirom na protivljenje tome da sud odlučuje o tužbenom zahtjevu onako kako je postavljen podneskom od 11. svibnja 2021. godine, ne može se uzeti da je „II. tuženiku uperen jedino tužbeni zahtjev na iznos od 10.000,00 €“. Naime, prema Zakonu o parničnom postupku, tužba se može povući samo ako tuženik na to pristane (što se nije dogodilo), pri čemu je sud dužan tuženiku dostaviti obavijest o povlačenju tužbe (što nije učinio), a u slučaju pristanka na povlačenje, dužan je donijeti rješenje o tome (niti ovo nije učinio). S druge strane, višestruki propusti prvostupanjskog suda, u okolnostima opisanog protivljenja II-tuženika, ne smiju imati za posljedicu pogoršanje pravne pozicije II-tuženika. Slijedom svega navedenog, ne može smatrati da je prema II- tuženiku usmjeren samo zahtjev za isplatu 10.000,00 eura. Stoga, II-tuženiku pripada pravo na naknadu troškova postupka onako kako su navedeni u troškovniku predanom prvostupanjskom sudu na posljednjem ročištu u ovom predmetu. Slijedom navedenog, II-tuženik predlaže nadležnom Županijskom sudu odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu. Traži trošak sastava odgovora na žalbu.

4. Predmet spora u ovom stadiju postupka je zahtjev tužitelja kao bivšeg radnika I. tuženika za naknadom imovinske štete s naslova izgubljene zarade od ukupno 218.281,89 eura i pripadajućih zateznih kamata. Tužitelj potražuje od I. tuženika naknadu imovinske štete po osnovi izgubljene zarade, odnosno razliku plaće koju bi dobivao da je ostao raditi u inozemstvu i naknade za bolovanje, odnosno invalidske mirovine, za period od siječnja 2012. do srpnja 2022. kada je stekao uvjete za starosnu mirovinu, a isto obrazlaže činjenicom da mu je nakon ozljede na radu utvrđena invalidska mirovina zbog djelomične nesposobnosti za rad. I. tuženik se istome protivi navodeći da je tužitelj radio kod I. tuženika od 1.5.2011. na temelju Ugovora o upućivanju radnika za rad u inozemstvo, da se bio dužan vratiti u Republiku Hrvatsku kada mu istekne radna dozvola, a ista je istekla 22.12.2011., to bi se isti nakon navedenog datuma vratio na rad u RH, kada zasigurno ne bi zarađivao iznose koje potražuje.

4.1. U žalbenom postupku sporna je osnova i visina tužbenog zahtjeva u odnosu na izgubljenu zaradu.

- O žalbi I tuženika u pogledu osporene točke I izreke presude

5. Ovaj drugostupanjski sud ispitao je točku I izreke pobijane presudu u smislu žalbenih navoda te u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka u smislu članka 354. stavak 2. ZPP-a, nije našao da bi sud prvog stupnja donošenjem pobijane presude počinio neku od bitnih povreda postupka. Činjenično stanje je pravilno utvrđeno ali je sud u jednom dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo.

5.1. U razlozima presude u pogledu točke I izreke prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla preispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.

5.2. U postupku su utvrđene slijedeće činjenice:

- da su CU Ivan i Graks-Vratarić doo iz Zagreba dana 28.4.2011.sklopili Ugovor o radu o upućivanju radnika na rad u inozemstvo;

- da iz čl. 1. proizlazi da su 28.4.2011. ugovorne strane sklopile ugovor o radu na neodređeno vrijeme za obavljanje poslova tesara u Republici Hrvatskoj

- da iz čl. 2. istog Ugovora proizlazi da se isti sklapa na određeno vrijeme zbog izvođenja građevinskih radova u Saveznoj Republici Njemačkoj u Munchen i traje 24 mjeseca, odnosno do završetka radova u inozemstvu, po proteku kojeg se Radnik dužan javiti na rad u poslovne prostorije u sjedište Poslodavca u roku od 3 dana;

- da iz čl. 4. Ugovora proizlazi da radnik na temelju odredbi istog Ugovora otpočinje sa radom u inozemstvu dana 1.5.2011. godine

- da iz nalaza sudskog vještaka prof.dr.sc. Žarka Rašić, prim.dr.med od 18.10.2022. proizlazi da je tužitelj, BU stradao u štetnom događaju dana 20. 12. 2011. g, te pritom zadobio prijelom donjeg dijela desne goljenične i lisne kosti;

- iz nalaza vještaka proizlazi da je u bolnici boravio do 03. 01. 2012. te je otpušten kući u [adresa] gdje se dalje provodilo liječenje za koje postoji dostupna medicinska dokumentacija. Provedeni su redovni kontrolni pregledi ortopeda. Provodi stacionarnu i ambulantnu fizikalnu terapiju po fizijatru. Zbog bolova u kralježnici kontroliran i obrađivan od strane neurologa i neurokirurga, te je liječenje završeno, odnosno stanje se stabiliziralo nakon, provedene rehabilitacije, vađenja osteosintetskog materijala, te učinjenog RTG desnog gležnja – 21. 01. 2013.;

- da iz rješenja HZMO od 30.10.2013. broj Klase: 141-06/13-01-03429907368 (list 193) proizlazi da je tužitelju od 3.6.2013. kao posljedica ozljede na radu priznato pravo na naknadu zbog tjelesnog oštećenja u svoti od 144,12 kn mjesečno, a od 1.7.2013. usklađena naknada iznosi 145,56 kn mjesečno;

- da je iz rješenja HZMO od 29.8.2014. broj Klase: UP/I 141-02/14-01-03429907368 (list 191) utvrđeno je da je tužitelju priznato pravo na invalidsku mirovinu počevši od 3.6.2014. zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti zbog bolesti u omjeru 40%, ozljede na radu 30% i profesionalne bolesti 30%. Isto je utvrđeno i rješenjem HZMO od 5.6.2015. s time da je iznos invalidske mirovne uvećan;

- da je u postupku Centar za financijska vještačenja doo po vještaku Petri Blašković dana 17.7.2023. izračunao da izgubljena zarada tužitelja u razdoblju od listopada 2014., kada je ostvario pravo na odlazak u invalidsku mirovinu, do srpnja 2022. kada je navršio 65. godina i stekao uvjete za odlazak u starosnu mirovinu, utvrđena kao razlika očekivane neto plaće i iznosa invalidske mirovine iznosi neto 160.050,69 EUR (1.205.902,36 kn), a da izgubljena zarada tužitelja u razdoblju od listopada 2014., kada je ostvario pravo na odlazak u invalidsku mirovinu, do studenog 2022. utvrđena kao razlika očekivane neto plaće i iznosa invalidske mirovine iznosi neto 166.578,33 EUR (1.255.084,76 kn);

- da je temeljem dostavljenih izvadaka od I tuženika vještakinja 15.4.2024. izradila dopunu nalaza i izračunala razliku mjesečnih prihoda koje je ostvario tužitelj prije povređivanja i mjesečnih iznosa naknade koju je primao za vrijeme bolovanja u razdoblju od siječnja 2012. do srpnja 2014. te je iskazala kako u tuženom razdoblju od siječnja 2012 do srpnja 2014. razlika neto primitaka iznosi 50.909,16 eura.

6. Prvostupanjski sud se u obrazloženju presude pravilno poziva na odredbe čl. 103. stavak 1. Zakona o radu ("Narodne novine" br. 149/09, 61/11, dalje: ZR/09), čl. 1095. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, u daljnjem dijelu teksta ZOO), čl. 1092. st. 1. ZOO., članku 39. st. 1. do 4. Zakon o mirovinskom osiguranju ("Narodne novine" br. 157/13 i dalje, dalje: ZOMO).

6.1. U obrazloženju navodi da s obzirom da iz rješenja HZMO jasno proizlazi da je kod tužitelja utvrđen djelomičan gubitak radne sposobnosti, a tužitelj u ovom postupku ničim nije dokazao da se nije mogao zaposliti s preostalom radnom sposobnošću nakon ozljede na radu, nema pravo na naknadu štete zbog izgubljene zarade od strane I. tuženika. Naime, tužitelj niti ne tvrdi da je tražio profesionalnu rehabilitaciju odnosno da je tražio od I. tuženika rad na poslovima sa smanjenom radnom sposobnošću. Upravo suprotno, tužitelj je na vlastitu inicijativu otišao u invalidsku mirovinu, a to je razvidno iz njegova iskaza. Sud nadalje ističe kako je invalidska mirovina pravo osobe, a ne obveza, osoba ne ide u invalidsku mirovinu prisilno niti automatizmom, kao npr. starosna mirovina u koju se odlazi kad se ostvare uvjeti godine staža i godine života. Prema tome, tužitelja nitko nije prisilno tjerao u invalidsku mirovinu, niti poslodavac niti HZMO, on je sam odlučio iskoristiti to svoje pravo te je HZMO donio rješenje o invalidskoj mirovini na inicijativu izabranog liječnika primarne zdravstvene zaštite od strane tužitelja. Pritom se ističe i da nema odgovornosti I. tuženika ako je za nezapošljavanje tužitelja s preostalom radnom sposobnošću mogao biti odgovoran i Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje koji možebitno nije proveo propisanu profesionalnu rehabilitaciju tužitelja. Uz navedeno, odgovornost za to da mu nije utvrđena preostala radna sposobnost, snosi i sam tužitelj, ako je propustio nakon dovršenog liječenja poduzeti odgovarajuće mjere kojima bi mogao smanjiti vlastitu štetu, pa i time što bi, u smislu propisa iz mirovinskog osiguranja, pokrenuo odgovarajući postupak utvrđivanja svoje preostale radne sposobnosti i nakon toga, s tom preostalom radnom sposobnosti, tražio zaposlenje, odnosno zaposlio se. Naime, svaki oštećenik je dužan nastojati da mu šteta bude što manja i u tom smislu poduzimati radnje u skladu sa svojim mogućnostima i prema potrebama, a ako to propusti i tako pridonese da mu šteta nastane ili bude veća, ima pravo samo na razmjerno smanjenu naknadu (čl. 1092. st. 1. ZOO).

7. Takav pravni stav i činjenična utvrđenja prihvaća i ovaj sud, s obzirom na činjenicu kako u daljnjem tijeku postupka povodom ukinute odluke tužitelj nije imao nikakvih dokaznih prijedloga. Ovaj sud smatra da navedeno utvrđenje suda i zahtjev na ime izgubljene zarade nije osnovan nakon travnja 2013. Tužitelj nije dokazao tijekom cijelog postupka da su ispunjeni uvjeti za primjenu citirane zakonske odredbe čl. 1092. st.1. i čl. 1095.st.2. ZOO za navedeno razdoblje od svibnja 2013. pa do srpnja 2022. zbog čega je u tom dijelu prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev.

7.1. Kako svojim žalbenim navodima tužitelj nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene odluke u tom dijelu sud je žalbu u tom dijelu odbio i potvrdio presudu za odbijajući dio od 192.460,30 eura, sukladno odredbi čl. 368.st.1. ZPP-a.

8. Međutim, imajući u vidu nalaz i mišljenje sudskog vještaka prof.dr.sc. Željka Rašić prim.dr.med. od 16.10.2022. prema kojem je liječenje tužitelja završeno 21.1.2013. (ozljeda nastala 20.12.2011.) te nadalje, imajući u vidu da je tužitelj po Ugovoru o radu otpočeo sa radom u inozemstvu 1.5.2011., da iz čl. 2. Ugovora proizlazi da se isti sklapa na 24 mjeseca (tj. 1.5.2013.), ovaj sud je mišljenja kako je osnovan zahtjev tužitelja za naknadu štete izgubljene zarade u visini razlike između očekivane plaće i stvarno isplaćenih naknada (neto iznos) zaključno sa 4/2013 u ukupnom iznosu od 25.821,59 eura.

8.1. Naime, kako je u konkretnom slučaju nesporno da je predmetna ozljeda (prijelom donjeg dijela desne goljenične i lisne kosti) zadobivena prilikom obavljanja radnih zadataka kod tuženika, bila razlog bolovanja, tužitelju pripada pravo na isplatu izgubljene zarade u visini razlike između očekivane plaće koju bi ostvario da do ozljeđivanja nije došlo i stvarno isplaćenih naknada za bolovanje. Pri tome činjenica da je tužitelj dobivao naknadu za bolovanje ne utječe na njegovo pravo na naknadu štete jer da nije došlo do ozljeđivanja na radu, za koje je odgovoran I tuženik (sukladno odredbi čl. 103. Zakona o radu), tužitelj bi ostvario zaradu u visini svoje plaća sve do 1.5.2013. kako je to i navedeno u Ugovoru o radu. Dakle tužitelju za period od siječnja 2012. zaključno sa travnjem 2013. pripada naknada štete na ime izgubljene zarade u visini od 25.821,59 eura.

8.2. Naime, tužitelj je prije štetnog događaja bio zaposlen kod I. tuženika Graks – Vratarić d.o.o., temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme sklopljenog dana 28.04.2011. godine, na rad stupa 1.5.2011. a iz čl. 2. Ugovora proizlazi da ugovor traje 24 mjeseca. Dopunom uz ugovor o radu od 28.04.2011. u članku 7. je definirano: Plaća i druge naknade za zaposlenje u SR Njemačkoj određuje se u skladu s međudržavnim sporazumom. Zaposlenik dobiva plaću u visini od 12,95 EUR bruto po sat, odnosno minimalnu satnicu prema „Arbeitnehmer-Entsendegesetz“-u. *Neto plaća se isplaćuje 100% u SR Njemačkoj i 0,00% u domovini. Vještak je temeljem dokumentacije koja mu je stavljena na raspolaganje, isplatne lista za tužitelja koje je u spis dostavio I. tuženik dana 23.04.2020. godine (list spisa 876- 882), utvrdio visinu isplaćenih neto plaća tužitelju za lipanj, srpanj, kolovoz, rujan, listopad i studeni 2011. godine.

8.3. Temeljem utvrđenih neto plaća u eurima vještak je izvršio preračun u kune po srednjem tečaju HNB na dan isplate plaće tužitelju, te izvršio izračun vrijednosti prosječne neto plaće u kunama koju je tužitelj ostvarivao kod poslodavca u razdoblju od šest mjeseci koje je prethodilo štetnom događaju zbog kojeg je tužitelj koristio bolovanje. Iz nalaza vještaka je razvidno da je u razdoblju prije štetnog događaja tužitelj za rad ostvarivao prosječnu neto plaću u iznosu od 14.624,76 kn. Imajući u vidu navedeno vještak je izračunao imajući u vidu očekivanu neto plaću i isplaćenu naknadu za bolovanje da u utuženom razdoblju od siječnja 2012. do srpnja 2014. razlika neto primitaka do očekivane neto plaće iznosi 50.909,15 eura.

8.4. Tužitelju za vrijeme bolovanja povodom štetnog događaja koje je kontinuirano trajalo od samog štetnog događaja, a koja okolnost proizlazi iz medicinske dokumentacije u spisu pripada pravo na izgubljenu zaradu do završetka liječenja odnosno do isteka ugovora od 24 mjeseca, zbog čega je prvostupanjska presuda preinačena u odbijajućem dijelu za izgubljenu zaradu na način da je tužitelju dosuđena izgubljena zarada za vrijeme bolovanja razdoblju od siječnja 2012. zaključno sa travnjem 2013. u iznosu od 25.821,59 eura, dok je u preostalom dijelu do zatraženog iznosa od 218.281,89 eura zahtjev odbijen sukladno čl. 368.st.1 i čl. 373.točka 3. Zakona o parničnom postupku.

- O žalbama stranka protiv odluke o troškovima parničnog postupka

9. Odlučujući o žalbama stranka protiv odluke o troškovima postupka, sud je utvrdio da prvostupanjski sud samo djelomice nije dobro utvrdio činjenice zbog čega niti materijalno pravo djelomice nije dobro primijenjeno, te je u tom smislu preinačio i troškove parničnog postupka, a sve u skladu sa odredbom čl. 380.st.3. i čl. 381. st.1. ZPP-a.

9.1. Odluka prvostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka pravilno se temelji se na odredbi članka 154. stavak 2. i čl. 155. ZPP.

9.2. Prilikom odmjeravanja troškova sud je utvrdio da je tužitelj u odnosu na osnovu prema I. tuženiku uspio u omjeru od 100%, dok je u odnosu na visinu uspio u omjeru od 16,31% (pravomoćno dosuđeno 11.679,61 eura + 25.821,59 eura). S druge strane, I. tuženik je uspio u pogledu visine uspio u omjeru od 83,69%, a u pogledu osnove njegov uspjeh je 0%. Stoga je sud za tužitelja prema I. tuženiku utvrdio sljedeći omjer uspjeha: 100% + 16,31% = 116,31% / 2 = 58,15%, a za I. tuženika:

0% + 83,69% = 83,69% / 2 = 41,85%. Kada se od omjera uspjeha tužitelja oduzme uspjeh I. tuženika preostane iznos od 16% uspjeha na strani tužitelja. Ujedno, sud je u odnosu na vrijednost konačno postavljenog tužbenog zahtjeva tužitelju odredio trošak za svaku poduzetu radnju, budući je u odnosu na taj zahtjev utvrđen i omjer uspjeha u sporu.

9.3. Tužitelju su kao opravdani i pravilno izračunati priznati troškovi za:

- sastav tužbe od 3.460,00 eura (Tbr.7/1),

- sastav odštetnog zahtjeva od 3.460,00 eura (Tbr.28),

- zastupanje na ročištu 16.11.2017. od 1.730,00 eura (Tbr.9/2),

- zastupanje na ročištu 19.4.2018. od 1.730,00 eura (Tbr.9/2),

- zastupanje na ročištu 10.3.2020. od 1.730,00 eura (Tbr.9/2),

- zastupanje na ročištu 7.10.2020 od 100,00 eura (Tbr.9/5),

- zastupanje na ročištu 17.1.2022. od 3.460,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 25.4.2022. od 3.460,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 18.10.2022. od 3.460,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 19.3.2024. od 3.460,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 19.6.2024. od 3.460,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 22.10.2024. od 3.460,00 eura (Tbr.9/1),

- sastav podneska od 27.11.2023. od 3.460,00 eura (Tbr.8/1),

- sastav žalbe 31.1.2025. u iznosu od 4.105,65 eura (Tbr.10. OT)

- zastupanje na ročištu 16.6.2025. u iznosu od 3.460,00 (Tbr.9/1 OT)

što ukupno iznosi 43.995,65 eura, uvećano za PDV od 25% od 10.998,91 eura, što ukupno iznosi 54.994,56 eura, a 16% tog iznosa je 8.799,13 eura. Na navedeni iznos tužitelju u cijelosti pripadaju troškovi medicinskog vještačenja i financijskog vještačenja u ukupnom iznosu od 665,45 eura, te trošak pristupa vještaka na ročište od 19.6.2024. u iznosu od 50,00 eura (uvid u plaćene troškove u e-spisu) pa trošak tužitelja sveukupno iznosi 9.514,58 eura.

9.4. Tužitelj je odbijen sa naknadom ostalih zatraženih troškova koji se odnose na sastav podnesaka koji nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka, navodi u podnescima se ponavljaju, iste navode je mogao iznijeti na raspravi, ili su previsoko postavljeni i nisu dokazani odgovarajućim ispravama (npr. trošak prijevoda i putni troškovi), a sve sukladno odredbi čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

9.5. Zbog navedenog odlučeno je kao u točki I alineja II.

10. U odnosu na drugotuženika treba reći da je smanjenje tužbenog zahtjeva dispozicija tužitelja u postupku koja se ne smatra preinačenjem tužbe (članak 191. stavak 3. ZPP), te ju tužitelj može podnijeti bez prethodnog pristanka protivne strane

- tuženika. Po svojoj pravnoj prirodi takvo raspolaganje tužitelja njegovim tužbenim zahtjevom ima značaj povlačenja tužbe u smislu odredbe članka 193. ZPP, što znači da za dio za koji je tužbeni zahtjev smanjen, isti više ne egzistira, a nakon što je njegovo povlačenje učinjeno.

10.1. Polazeći od navedenog, te s obzirom da u smislu odredbe članka 40. stavka 2. ZPP visina novčane svote tužbenog zahtjeva označava vrijednost predmeta spora, što znači da u predmetu u kojem je tijekom postupka došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva se vrijednost predmeta tog spora mijenja, pri čemu će za određivanje naknade za pojedine poduzete radnje tijekom postupka biti odlučna ona vrijednost predmeta spora koja je egzistirala u vrijeme poduzimanja svake pojedine parnične radnje, te će se trošak obračunati sukladno ostvarenom uspjehu stranke prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja te radnje( Rev x- 25/15 od 24. veljače 2015.).

10.2. Imajući u vidu činjenicu da je tužitelj tek 11.5.2021. godine kao vps u odnosu na II tuženika označio iznos od 10.000,00 eura, sud je u skladu sa naprijed navedenim i izračunao troškove postupka. II tuženik se protivio povlačenju tužbe i zatražio troškove do povlačenja koje je specificirao u svom podnesku od 22.listopada 2024. i 16.6.2026.

10.3. U odnosu na II. tuženika tužitelj je izgubio parnicu pa mu je dužan u cijelosti nadoknaditi parnične troškove. Za period od podnošenja tužbe do 10.5.2021. godine sud je prihvatio zahtjev tuženika u pogledu visine naknade. II tuženik se protivi povlačenju i traži troškove postupka. Dana 10.5.2021. tužitelj u odnosu na II tuženika specificira tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 10.000,00 eura, zbog čega sud daljnju naknadu određuje u skladu sa navedenim zahtjevom u odnosu na II tuženika.

10.4. Zbog navedenog II tuženiku su priznati slijedeći troškovi:

- sastav odgovora na tužbu od 1.540,00 eura (Tbr.8/1),

- zastupanje na ročištu 16.11.2017. od 770,00 eura (Tbr.9/2),

- sastav podneska od 6.12.2017. od 1.540,00 eura (Tbr.8/1),

- zastupanje na ročištu 19.4.2018. od 770,00 eura (Tbr.9/2),

- zastupanje na ročištu 10.3.2020. od 770,00 eura (Tbr.9/2),

- zastupanje na ročištu 7.10.2020 od 100,00 eura (Tbr.9/5),

- zastupanje na ročištu 17.1.2022. od 200,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 25.4.2022. od 200,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 18.10.2022. od 200,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 19.3.2024. od 200,00 eura (Tbr.9/1),

- zastupanje na ročištu 19.6.2024. od 200,00 eura (Tbr.9/1)

- zastupanje na raspravi 16.6.2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr.9/1 OT) ,ukupno 6.690,00 što zajedno sa pdv-om od 1.672,50 iznosi 8.362,50. S obzirom na dostavljeni račun II tuženiku pripada i trošak pribavljanja ovjerenog prijevoda Općih uvjeta u iznosu od 1.406,90 eura. Dakle, ukupni troškovi II tuženika iznose 9.769,40 eura.

11. Sud u obrazloženju presude navodi da je II. tuženik je odbijen sa nadoknadom troška za sastav ostalih podnesaka jer isti nisu bili neophodni za vođenje postupka sukladno odredbi čl. 155. ZPP -a. II tuženi navodi da je sud odbio zahtjev za daljnje troškove bez obrazloženja.

11.1. Analizirajući zatražene troškove i ispitujući navode II tuženika iz žalbe ovaj sud je utvrdio da II tuženi u svom podnesku od 17.5.2018. očituje na navode tužitelja te u podnesku objašnjava zašto u predmetnom slučaju ne odgovara za štetu. Očitovanje o svojoj neodgovornosti isti je iznio u podnesku od 6.12.2017. i u odgovoru na tužbu. Odgovor na žalbu od 15.10.2018. nije bio potreban za vođenje ovog postupka. U podnesku od 7.4.2020. ponavlja svoje navode te dostavlja dokumentaciju koju je mogao dostaviti uz prijašnje podneske ili na raspravi. 31.1.2022. stavlja prijedlog za donošenje dopunskog rješenja radi dosude troškova koji zahtjev je mogao postaviti na raspravi 17.1.2022., odgovor na žalbu nije bio potreban za vođenje ovog postupka, zbog čega mu sud opravdano nije priznao niti pristojbu na odgovor, po žalbi tužitelja presuda u pogledu troškova je ukinuta, tako da je uvažen i argument iz žalbe II tuženika, zbog čega mu ne pripadaju troškovi žalbe i pristojbe. Zbog navedenog sud mu opravdano nije priznao navedene troškove.

11.2. Zbog svega navedenog odlučeno je kao u točki I alineja III.

12. Tužitelj je sa svojom žalbom uspio sa 12% u pogledu glavnog zahtjeva pa mu je sud je sukladno odredbi čl. 154.st.2. u svezi sa čl. 166.st.2. ZPP-a dosudio iznos od 615,85 eura u odnosu na I tuženika. Pri tome sud je imao u vidu uspjeh tužitelja u žalbenom postupku, vrijednost predmeta spora u žalbi, vrijednost boda i pdv. Žalbeni navodi II tuženika su samo u dijelu osnovani, a kako se radi o sporednom potraživanju u pogledu troškova postupka, sud mu kao niti I tuženiku nije priznao troškove žalbenog postupka.

12.1. Zbog navedenog odlučeno je kao u točkama II i III izreke ove presude.

U Požegi, 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Branimir Miljević