Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1131/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Vitomira Boića predsjednika vijeća, Ankice Jakovina sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Horvat & Zebec & Bajsić Bogović j.t.d. iz Zagreba, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koju zastupaju punomoćnici-odvjetnici Odvjetničkog društva Kallay & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-237/2021-38 od 7. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-237/2021-38 od 7. kolovoza 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja ĆĐ za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 3.130,30 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak I. izreke), kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 2.027,76 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude do isplate (stavak II. izreke).

2. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku Zakona o parničnom postupku (NN, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 i 146/25 – dalje: ZPP) s prijedlogom sudu drugoga stupnja da pobijanu presudu preinači, podredno ukine i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. U odgovoru na žalbu tužene tužitelj se u cijelosti protivi iznesenim žalbenim navodima te predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova sastava istog.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ugovorenoj Ugovorom o kreditu broj 320-50-4107752 sklopljenim 17. svibnja 2007. između tužene kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer se presuda suda prvoga stupnja može ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7. Nadalje, nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer presuda, suprotno žalbenim navodima ima sve bitne sastojke propisane navedenom zakonskom odredbom obzirom da je prvostupanjski sud u obrazloženju jasno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje je utvrđivao, dokaze koji su se provodili, te kako ih je ocijenio.

8. Među strankama nije sporno: da su tužitelj kao korisnik kredita i tužena 17. svibnja 2007. sklopili Ugovor o kreditu broj 320-50-4107752 čija je namjena kupnja osobnog vozila, da je u čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tužitelju odobrava kunska protuvrijednost iznosa od 17.551,11 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita na rok od 84 mjeseca, dok je u čl. 7. Ugovora o kreditu ugovoreno da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene za CHF, važećem na dan dospijeća, te da je kredit u cijelosti otplaćen 26. svibnja 2014.

9. Tijekom postupka, a i u fazi žalbe, prvenstveno je sporno pitanje da li tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača.

10. Za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pri tome je potrebno imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe Ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti.

11. Iz sadržaja samog Ugovora o kreditu čija namjena je bila kupnja osobnog vozila razvidno da je tužitelj nastupao isključivo kao fizička osoba, a isto proizlazi i iz njegovog stranačkog iskaza u kojem navodi da je novi automobil kupio i da ga koristi isključivo za osobne potrebe.

12. Stoga je na temelju navedenih dokaza prvostupanjski sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru, odnosno, da tužitelj u konkretnom slučaju ima svojstvo potrošača, slijedom čega su suprotni žalbeni navodi tužene neosnovani.

13. Nadalje, suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja kao prethodno pitanje utvrdio ništetnost ugovornih odredbi pozivajući se na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. donesenoj u postupku protiv između ostalih i ovdje tužene, a po tužbi Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, kojom presudom je utvrđeno da je tužena u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prethodno banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima potrebnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i interesima ugovornih strana, a na koju se odluku tužitelj pozvao u činjeničnim navodima tužbe.

14. Iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kojom je odbio revizije tuženika, između ostalih i ovdje tužene, kao neosnovane te presude istog suda poslovni broj Rev-2221/2018. od 3. rujna 2019. zauzeto je stajalište o ništetnosti ugovaranja valutne klauzule u slučajevima kao što je konkretni.

15. Zato je pravilan zaključak suda prvoga stupnja da su odredbe konkretnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i time ništave u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZOO).

16. Neosnovano tužena prigovara, da je sud prvoga stupnja tužbeni zahtjev usvojio isključivo primjenom utvrđenja iz kolektivnog spora te da nije utvrđeno jesu li iste presude primjenjive u konkretnom slučaju, budući da je ovdje tužena u tom predmetu jedan od tuženika te je istim presudama i u odnosu na ovdje tuženu, utvrđeno da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica u CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 93/03, dalje u tekstu: ZZP) i to čl. 81., 82. i 90. tog Zakona, u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007., te suprotno odredbama ZOO u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008.

17. Naime, kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF, kao prethodnog pitanja za rješenje ovoga spora, prvostupanjski sud je pravilno pošao od činjenice da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, jer je čl. 502. c ZPP propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U toj je odredbi propisano, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi poslovni broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, s obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača, te suprotno odredbama ZPP i ZZP.

18. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su ugovorne odredbe predmetnog ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu ništetne.

19. Provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke, utvrđen je ukupan iznos za koji je tužitelj, na temelju promjene tečaja preplatio kredit u ukupnom iznosu od 3.130,30 EUR-a, pri čemu je vještak iznose prikazao pojedinačno za svaki mjesec u utuženom razdoblju, navodeći točan datum uplate svakog pojedinog anuiteta.

20. Na temelju istoga sud prvoga stupnja pravilno je zaključio da tužitelju pripada na ime razlike više plaćenog zbog tečajne razlike ukupno 3.130,30 EUR-a.

21. Pravilno je sud prvoga stupnja ocijenio neosnovanim i prigovor zastare ali ne iz onih razloga navedenih u obrazloženju presude, odnosno da ista počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost predmetnih ugovornih odredaba.

22. Naime, prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

23. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 14. lipnja 2023. Kako je tužba u ovome predmetu podnesena 9. travnja 2021., to utužena tražbina tužitelja iz navedenih razloga nije zastarjela.

24. Tužena je, s obzirom na utvrđenja iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, nepošten stjecatelj, jer je povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovoru ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, čime je povrijedila odredbe tada važećeg ZZP i ZOO. Radi toga mora temeljem odredbe čl. 1111. ZOO vratiti ne samo ono što je stekla na temelju ništetnih odredaba, već i platiti zateznu kamatu od dana stjecanja do isplate.

25. Tužena u žalbi ničim ne osporava visinu dosuđenih troškova postupka, a kako ovaj sud ne pazi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, to i ovaj sud odluku o troškovima postupka utemeljenu na odredbi čl. 154. st. 5. i čl. 155. st. 1. ZPP nalazi pravilnom i zakonitom, kako po osnovu, tako i po visini odmjerenih troškova.

26. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka (odgovor na žalbu tužene), budući takav trošak nije bio neophodan za vođenje ovoga postupka (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić