REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1659/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirne-Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća Zorana Šarića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Mandić, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu Ivana Mandić i Mirela Džoja Petrlić, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženice Addiko bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćniku Zlatku Knezoviću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-63/2025-11 od 14. listopada 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje točka I.,II.,III. i V. presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-63/2025-11 od 14. listopada 2025.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, toč. I., utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 5140230452-20010424721/2007. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, potvrđenog po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa, pod brojem Ov-15.506/07, 16.7.2007. kojim je ugovorena naknada za odobrenje kredita kao u toč. I. izreke presude suda prvog stupnja. Točkom II. naloženo je tuženici da tužitelju na ime plaćene naknade za odobrenje kredita isplati novčani iznos od 312,01 eura sa zateznom kamatom na iznos tekućom od 31.7.2007. do 31.7.2015. po propisanoj stopi sve u roku od 15 dana. U toč. III naloženo je tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 245,29 eura zajedno sa zateznom kamatom od 14. listopada 2025. do isplate, po propisanoj stopi, sve u roku od 15 dana. Točkom IV. djelomično je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 1.242,47 eura uvećan za zatezne kamate od dana presuđenja do isplate, kao neosnovan, dok je točkom V. odbijen u cijelosti zahtjev tuženice za naknadu troškova ovog postupka u iznosu od 750,00 eura, kao neosnovan.

2. Protiv te presude pravovremenu žalbu podnijela je tuženica zbog svih žalbenih razloga, ali i povrede prava zajamčenih Ustavom RH i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Ističe pogrešnu odluku o troškovima postupka. Predlaže prvostupanjsku presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti u cijelosti uz naknadu parničnog troška, podredno ju ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, uz naknadu troška sastava žalbe.

3. Sa žalbom je postupljeno sukladno čl. 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP).

3.1.Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti čl. 6. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita broj: [broj depozita]/2007. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženice kao kreditora, potvrđenog po javnom bilježniku Zdenki Pavelić-Musa, pod brojem Ov-15.506/07, 16.7.2007., kojim je ugovorena naknada za odobrenje kredita, u dijelu kojim je između njih ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga od 2,00 % iznosa kredita, kao u toč. I izreke presude suda prvog stupnja, zbog čega smatra da je ta odredba ništetna i njen zahtjev za isplatu plaćenog iznosa po toj odredbi od 312,01 eura s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 31. srpnja 2007. do isplate. Svoj zahtjev temelji na tvrdnji da se radi o ugovornoj odredbi kojom nije razjašnjeno što „pokriva“, koje usluge, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, već je ona od strane tuženice unesena u tzv. tipski ugovor na koji tužitelj, kao potrošač, nije mogao utjecati, a što je protivno kogentnoj odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/2003., dalje ZZP/03) koji je bio na snazi za vrijeme sklapanja Ugovora, time nepoštenoj i ništetnoj odredbi prema čl. 87. ZZP/03.

6. Sud prvog stupnja je, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP-a), prihvatio takav zahtjev tužitelja zaključivši, u bitnome, da se o ovoj spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo (tuženica nije dokazala suprotno), formulirala ju je tuženica trgovac, zbog čega tužitelj, kao potrošač, nije imao utjecaja na njezin sadržaj, odredba je nerazumljiva jer nije naznačeno na što se odnosi i što se njome plaća, time netransparentna i ne može se provjeriti, a njeno plaćanje je bilo uvjet za isplatu kredita. Posljedično, ocjenjuje kako je takva, unaprijed formulirana odredba u standardnom ugovoru o kreditu tuženice nepoštena prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, time i ništetna prema odredbi čl. 87. ZZP/03 i 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022. i 155/2023., dalje: ZOO-a) jer, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tuženica, dakle, nije tužitelju razjasnila razloge zbog kojih mu je naplatila spomenutu naknadu niti dokazala opravdanost njene naplate. Pritom se sud prvog stupnja poziva i na stajališta Europskog suda o ljudskim pravima (ESLJP) u tumačenju i primjeni Direktive 93/13/EEZ (tako i C-224/19 i C- 259/29 od 16 srpnja 2020.). Posljedično, sud prvog stupnja zaključuje i da je tuženica u obvezi isplatiti tužitelju navedeni novčani iznos na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i to po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1115. u vezi odredbe čl. 1111. ZOO-a), pri čemu je odbio i tuženičin prigovor zastare.

7. Takva odluka prvostupanjskog suda pravilna je i zakonita.

8. Prvostupanjskog sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koje ukazuje tuženica jer izreka presude nije nejasna ni nerazumljiva. U presudi su navedeni posve jasni razlozi o odlučnim činjenicama, a njeno obrazloženje nije proturječno niti nejasno, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječje kojeg nema ni između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

8.1. Nije počinjena ni bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a. Valja reći kako iz odredbe čl. 338. st. 4. ZPP-a ne proizlazi obveza suda da obrazlaže navode koji nisu od odlučnog značaja. Prvostupanjski sud je u prvostupanjskoj presudi sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su predložile, a posebno je navedeno i obrazloženo koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, koje je dokaze izvodio, zašto te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka. Zato nije ostvarena ni povreda odredbe čl. 338. st. 4. ZPP.

8.2. Nisu počinjene ni bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

9. Protivno žalbenim navodima tuženice sud prvog stupnja je raspravio sve tvrdnje na kojima su stranke temeljile svoje zahtjeve i prigovore te je (čl. 8. ZPP-a) pravilno utvrdio činjenice odlučne za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva, a za što je ovom sudu dao u svemu jasne, argumentirane razloge. Pravilno je primijenio i materijalno pravo, spomenute odredbe ZZP/03 i ZOO-a.

10. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njen sadržaj, a ukoliko trgovac tvrdi da se o takvoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

11. Cijeneći sadržaj spomenutih zakonskih odredbi i utvrđene činjenice, pravilno prvostupanjski sud zaključuje kako se radi o odredbi koja je u navedenom (tipskom) Ugovoru bila unaprijed formulirana od strane tuženice, kao trgovca, te zbog toga tužitelj, kao potrošač, nije imao nikakav utjecaj na njen sadržaj i da je ona tužitelju, kao prosječnom potrošaču bila nedovoljno razumljiva (nije mu pojašnjeno na što se odnosi i koja je njena svrha). Stoga je ocjena i ovog suda da je nepoštena jer je, u okolnostima konkretnog slučaja, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača, posljedično ništetna, kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja. Zato je u tom dijelu žalbu žaliteljice valjalo ocijeniti neosnovanom.

12. Pri tome, valja istaknuti i da je odlukom Europskog suda za ljudska prava (dalje: ESLJP), presudom od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, izraženo pravno shvaćanje, koje je u skladu i sa zaključkom ovog suda iz točke. 6. obrazloženja, a koje glasi:

„1. Članak 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Članak 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

12.1. Valja napomenuti da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu, već ih je potrebno implementirati, a u vrijeme kada je sklopljen navedeni ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila ni članica Europske unije. Međutim, ESLJP ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

12.2. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 78/2012., dalje: ZID ZZP/12).

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive) podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14. Prema ocjeni ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za bankarske usluge, ali se kod provođenja testa poštenosti mora preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, između ostalog, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

15. Stoga, iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi zaključak da je tužitelj bio informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali ne o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

16. Tužitelj je, kako to proizlazi i iz njegovog iskaza, ali i iz tipskog Ugovora s već unaprijed pripremljenim sadržajem, raspolagao informacijom o obvezi plaćanja predmetne naknade i razumno je mogao izvesti zaključak o njenoj visini, ali u okolnostima konkretnog slučaja, cijeneći sadržaj izvedenih dokaza, ne i o njenoj krajnjoj svrsi.

17. Pri ocjeni postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu prethodno navedeni način sklapanja navedenog ugovora o kreditu (tipski ugovor), tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je, shodno tome, mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač tada pristao na spornu ugovornu odredbu.

18. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo (nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

19. Uzrokuje li se predmetnom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu kredita, već i ocjenom bi li, neprihvaćanjem te odredbe po potrošaču, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a Ugovor ne bi bio zaključen bez plaćanja te naknade.

20. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024.).

20.1. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u vezi s ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici (i ovdje tuženica) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je ništetna.

20.2. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev - 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP-a, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi te, iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni, propustile su potrošače informirati o tome.

20.3. Konačno, utvrđene su ništetnima i odredbe ugovora o kreditu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. uz izraženo shvaćanje da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita niti na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita pa da, stoga, pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo, nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).

21. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, pri čemu je potrošač (tužitelj) bio ograničen uvjetima iz unaprijed sastavljenog Ugovora o kreditu, ostale ugovorne odredbe, a posebno one o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli (a i naknadi za prijevremenu otplatu kredita), za koje je iz prethodno navedenih razloga i prema navedenim shvaćanjima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupila u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužitelj, kao potrošač, nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za bankarske usluge niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve kako to pravilno zaključuje i sud prvog stupnja, zbog čega je žalbu tuženice valjalo odbiti.

22. Pri tome, valja istaknuti da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje za ugovaranje predmetne naknade, nego je tek stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 143/2013.) dano ovlaštenje ministru financija da pravilnikom pobliže definira naknade i druga pitanja s tim u vezi i da je Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“, broj: 15/2014., dalje: Pravilnik), izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita i da su preciznije definirane te naknade. Međutim, tuženica je nesporno sastavila predmetnu ugovornu odredbu o troškovima naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a u ovom postupku nije dokazala opravdanost ugovorenog postotka te naknade u odnosu na odobreni kredit pa sud prvog stupnja, i po ocjeni ovog suda, pravilno zaključuje da je ta ugovorna odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da je uzrokovala znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača. Osim toga, sam način ugovaranja takve ugovorne odredbe u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita.

23. Stoga je sud prvog stupnja, protivno žalbenim navodima tuženice, pravilnom primjenom odredbe 323. st. 1. u vezi odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a, pravilno odlučio i o zahtjevu tužitelja za isplatu navedenog novčanog iznosa (osim u dijelu kamata), radi čega je žalba tuženice neosnovana i u tom dijelu. Cijeneći spomenuto utvrđenje nepoštenja tuženice u ovoj pravnoj stvari, ali i u spomenutim presudama VSRH, valja zaključiti kako je tuženica bila nesavjestan stjecatelj pa tužitelj ima pravo na isplatu zatezne kamate od dana stjecanja nepripadno stečene koristi, ovdje 31. srpnja 2007.

24. Prvostupanjski je sud pravilno odbio tuženičin prigovor zastare jer zastara, u konkretnom slučaju, počinje teći tek od donošenja pobijane presude, a kako to utvrđuje i prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pa je žalba tuženice neosnovana i u tom dijelu.

25. Konačno, prvostupanjski sud je pravilno tužitelju dosudio zatraženi trošak zastupanja na objavi presude jer je taj trošak bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP), a i trošak sudske pristojbe na presudu jer tužitelj nije oslobođen od plaćanja tog troška, a tuženica ne pobija određeno valjanost dosuđenog troška za posebice određene podneske tužitelja (čl. 365. st.2. ZPP), pa je žalba tuženice neosnovana i u tom dijelu.

26. Slijedom svega navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženice i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuditi kao u toč. I. izreke ove presude. O trošku postupka odlučeno je prema odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP-a (toč. II.)

27. Tuženica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe, budući da sa žalbom nije uspjela (čl. 166. st. 1., a u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP).

U Puli, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća

Mirna-Nada Terlević Sebastijan