REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1543/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od Mirne-Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Meliti Babić iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnici Mariji Vujasin iz Odvjetničkog društva Kožul & Petrinović d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5410/2024-10 od 18. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5410/2024-10 od 18. srpnja 2025.

II. Uvažavanjem žalbe tužitelja preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana u toč. V. presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 5410/2024-10 od 18. srpnja 2025. na način da se tužitelju dosuđuje i daljnji trošak postupka u iznosu od 125,00 eura i uz to pripadajuće zatezne kamate koje na taj iznos teku od 18. srpnja 2025. do isplate.

III. Nalaže se tuženici da tužitelju naknadi trošak žalbe u iznosu od 104,67 eura, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 016- 93/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05. veljače 2007. sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i tužitelja VICE GULAM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,90 % (nulacijelihdevedeset posto) iznosa kredita.”

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, da tužitelju ŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 1.050,14 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počevši od dana 21. veljače 2007. po stopi na osnovi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena od dana dospijeća svakog pojedinog potraživanja do dana 31. srpnja 2015., a za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. pod nazivom „ Prijevremena otplata kredita” Ugovora o kreditu broj: 016-93/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 05. veljače 2007., sklopljenog između pravnog prednika tuženika HYPO ALPEADRIA-BANK d.d., Zagreb, Koturaška 47, matični broj subjekta upisa MBS: [matični broj subjekta], kao kreditora i tužitelja VICE ŽP iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, u dijelu koji glasi: „ U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria Bank d.d.“

IV. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.879,77 eura sa zateznom kamatom tekućom od 18. veljače 2020. do isplate sve za razdoblje do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 01. siječnja 2024. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d, OIB: 1403633387, naknaditi tužitelju ŽP, OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog u iznosu od 1.197,76 eura sa zateznom kamatom tekućom od 18. srpnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana."

2. Protiv ove presude žalbe, pravovremeno, podnose tužitelj i tuženica.

2.1. Tuženica predmetnu presudu pobija u cijelosti i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), zbog pogrešne primjene materijalnog prava, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o troškovima postupka te predlaže da se njena žalba uvaži, da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a tuženica potražuje i trošak žalbe.

2.2. Tužitelj žalbu podnosi u odnosu na odbijajući dio zahtjeva za naknadu parničnog troška. Naime, prvostupanjski sud je propustio tužitelju na dosuđeni iznos dosuditi i trošak pristupa na ročište za objavu presude od 18. srpnja 2025., u iznosu od 100,00 eura, uvećano za trošak poreza na dodanu vrijednost od 25%., smatra kako je pogrešno tumačenje prvostupanjskog suda navedeno u obrazloženju pobijane presude iz kojeg proizlazi da tužitelju nije priznat trošak pristupa na ročištu za objavu presude jer isti nije bio potreban za vođenje parnice i na naknadu troškova na kojih ima pravo prema Tbr. 9. toč. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 – dalje: Tarifa), pa obzirom da je prvostupanjski sud prilikom donošenja pobijane presude pogrešno primijenio materijalno pravo, tužitelj predlaže da ovaj sud preinači pobijanu presudu u odnosu na odbijajući dio zahtjeva zatraženih troškova postupka i tužitelju dosudi i taj zatraženi trošak, a tužitelj potražuje i trošak žalbe.

3. Sa žalbama tužitelja i tuženice postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbe nije odgovoreno.

4. Žalba tužitelja je osnovana, a žalba tuženice nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda je pobijana presuda, u njenom prihvaćajućem dijelu, pravilna i zakonita dok je glede nedosuđujućeg dijela, u odluci o troškovima postupka, osnovana.

5.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neproturječno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati pa nije ostvaren žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP.

5.2. Tuženica je na ročištu za glavnu raspravu od 5. ožujka 2025. odustala od provođenja dokaza financijskim vještačenjem (264) pa onda nije bilo razloga niti da se isto provodi niti je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP, a na što "upire" tuženica u žalbi.

5.3. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žaliteljice, u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, u cijelosti neosnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 016-93/2007 sa sporazumom o osiguranju kojeg su 5. veljače 2007. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i pravni prednik tuženice kao kreditor, u dijelu kojim je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada troškova obrade u visini 0,90% od iznosa kredita te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 1.050,14 eura kojeg je neosnovano stekla temeljem navedene nepoštene i ništetne odredbe, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 21. veljače 2007. ali i čl. 8. tog Ugovora kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz uvjet da plati naknadu sukladno Odluci o naknadama pravnog prednika tuženice i zahtjev tužitelja na povrat iznosa od 2.879,77 eura, koji je tužitelj isplatio tuženici po toj osnovi 17. veljače 2020. uz propisane zakonske zatezne kamate.

7. U ovom postupku nije sporno da je između pravnog prednika tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 5. veljače 2007. sklopljen predmetni Ugovor o kreditu temeljem kojeg je pravni prednik tuženice kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 194.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je u članku čl. 5. tog Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini 0,90% od iznosa kredita, a nije ni sporno da je tužitelj pravnom predniku tuženice 20. veljače 2007. isplatio 1.050,14 eura na ime naknade iz čl. 5. Ugovora te da je 17. veljače 2020. kod otplate kredita tužitelj pravnom predniku tuženice isplatio iznos od 2.879,77 eura na ime naknade iz čl. 8. Ugovora (za prijevremenu otplatu kredita).

8. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe, navedenog Ugovora o kreditu ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je pravni prednik tuženice od njega naplatio temeljem navedenih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO).

9. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da sa pravnim prednikom tuženice nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pa tako ni o predmetnim odredbama, da mu je dan na potpis unaprijed sastavljeni tipski ugovor te se ne sjeća da li je uopće bilo govora u vezi naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu, da su navedene odredbe neodređene jer se njima uopće ne navodi od čega se sastoje predmetne naknade i zbog čega se one naplaćuju upravo u visini 0,90% od iznosa kredita, odnosno zbog čega i kako se određuje naknada za prijevremenu otplatu kredita, a tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne i izlazne naknade u postotku od odobrenog kredita, slijedom čega zaključuje da navedene odredbe ugovora o kreditu o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i na koje tužitelj nije mogao utjecati stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora, čime je pravni prednik tuženice postupio protivno čl. 3., čl. 7. i čl. 8. ZOO te da su navedene ugovorne odredbe nepoštene sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj: 96/03.- dalje:ZZP/03) te posljedično, i ništetne (čl. 87. st.1. ZZP/03), pa stoga tužitelju na temelju odredbe čl. 322. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega pravni prednik tuženice naplatio temeljem takvih ništetnih odredbi sa zakonskim zateznim kamatama od 21. veljače 2007. odnosno od 18. veljače 2020. od kada su ti iznosi i naplaćeni, jer je pravni prednik tuženice nepošten stjecatelj budući da su joj kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nesrazmijera u davanjima. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare zaključujući da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu u kom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022.

10. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženice, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

11. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa pravnim prednikom tuženice predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba za kupnju stana, što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se pravni prednik tuženice bavio, daje status prosječnog potrošača.

12. Iz stanja spisa i iskaza tužitelja kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužitelj s pravnim prednikom tuženice nije pojedinačno pregovarao o navedenim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane pravnog prednika tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po pravnom predniku tuženice, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.- dalje ZZP/03), koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Žalbeni navodi žaliteljice kojima ističe da su navedene ugovorne odredbe jasne, razumljive i uočljive pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi (0,90% od iznosa kredita za jednokratne troškove - pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenim ugovornim odredbama. Tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz tih naknada (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju, pa posljedično tome takve ugovorne odredbe ne zadovoljavaju zahtjev transparentnosti.

14.1. Naime, odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14.2. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.3. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.4. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14.5. Dakle, nije sporno da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužitelju bio dužan dati pravni prednik tuženice, a takve su informacije izostale (tuženica suprotno nije dokazala) te njihov izostanak nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, pravnom predniku tuženice bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

15.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama nije uopće moglo pregovarati (tuženica suprotno nije dokazala), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Uzrokuje li se predmetnim spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16.1. Sve navedeno glede ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi iz čl. 5. Ugovora ima se primijeniti i na ugovorenu odredbu iz čl. 8. Ugovora glede naknade za prijevremenu otplatu kredita.

16.2. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024).

17. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o stambenom kreditu namijenjenom za kupnju stana te ostale ugovorne odredbe utvrđeno je da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da pravni prednik tuženice nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi sadržanoj u čl. 5. Ugovora ni za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 8. Ugovora oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve, suprotno shvaćanju tuženice, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17.1. Tuženica je eventualno od tužitelja mogla potraživati stvarnu štetu koju je pretrpjela zbog te prijevremene otplate (čl. 1024. st. 3. ZOO), a što tuženica ne traži i ne dokazuje, a niti je njena suglasnost za prijevremenu otplatu kredita potrebna (Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

18. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 1.050,14 eura i 2.879,77 eura, čija visina među strankama nije prijeporna, a ni vrijeme plaćanja istih .

19. Kako je pravilno utvrđeno da je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i to u visini od 0,90% od iznosa kredita i za prijevremenu otplatu kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnula tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada pa je stoga žalba tuženice i u tom dijelu neosnovana.

20. Prvostupanjski nje sud pravilno utvrdio da zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi pa je ispravno odbijen tuženičin prigovor zastare, a žalba tuženice nije osnovana ni u tom dijelu.

21. Tužitelj u predmetnom postupku nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, jer tužitelj nije tužitelj iz čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18, 51/23 – dalje: ZSP) pa je žalba tuženice neosnovana i u tom dijelu.

21. Pravna praksa ovog suda na koju se poziva tuženica (Gž-311/2018-2 od 3. rujna 2018. je nakon rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 904/2024 od 27. kolovoza 2024. izmijenjena na način da je utvrđeno da je bila ugovorena (u tim sporovima) nepoštena ugovorna odredba o prijevremenoj otplati kredita (toč. 12.2. presude poslovni broj Gž-1399/2024-4 od 14. prosinca 2024.) tako da je žalba tuženice neosnovana i u tom dijelu.

21.1. Druga pravna praksa na koju se poziva tuženica temelji se na drugačijem činjeničnom i pravnom utvrđenju pa isto nije primjenjivo u ovom slučaju i žalba tuženice je neosnovana i u tom dijelu.

22. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivala tuženica, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žaliteljice odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženica pobija bez isticanja konkretnih žalbenih prigovora i samo u kontekstu odluke o glavnoj stvari.

23. Međutim, kada je prvostupanjski sud odredio ročište za objavu presude za dan 18. srpnja 2025. (296), kada je na to ročište pristupio punomoćnik tužitelja (302) i kada je naknadu za pristup na to ročište pravovremeno zatražio (299) taj trošak tužitelja je bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP) i prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava tužitelju nije dosudio taj zatraženi trošak pa je onda žalbu tužitelja valjalo uvažiti, preinačiti pobijanu odluku u tom dijelu, a temeljem odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

24. Tužitelju je onda valjalo dosuditi i pripadajući trošak žalbe uj iznosu od 104,67 eura i to temeljem odredbe čl. 166. st. 1. ZPP.

25. Odluka o trošku žalbe tuženice temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u vezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan