REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1133/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od Mirne-Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženice Hrvatske poštanske banke d.d. iz Zagreba, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, koju zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5807/2024-14 od 11. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje, u pobijanom dijelu, u točkama I.,II. i IV. izreke, presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-5807/2024-14 od 11. srpnja 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 920810, sklopljenog dana 16. listopada 2007. između prednika tuženika Volksbank d.d. kao Kreditora i tužitelja EĆ kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu kredita, dakle točka 5.1. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik obvezuje Kreditoru platiti naknadu 2,00% jednokratno na iznos odobrenog kredita.

II Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.932,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 11. ožujka 2008. pa do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana. III Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu zatezne kamate na iznos od 1.932,50 eura za dan 10. ožujka 2008.

IV Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 1.224,54 eura uvećano za zatezne kamate koje teku od 11. srpnja 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženica zbog bitne zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je sud zanemario navode tuženice da je sporna odredba o administrativnoj naknadi tužiteljici bila jasna i lako uočljiva, da se tužiteljica mogla informirati o značenju te odredbe, da je očito da se o toj naknadi pregovaralo, da se radi o naknadi uvriježenoj u praksi banaka i da je tužiteljica mogla pregovarati o istoj, da tužiteljica nije ponudila dokaze na kojima temelji svoje tvrdnje, da tuženica nije prikrivala spornu odredbu niti da ju je formulirala na nerazumljiv i apstraktan način, da je dokaz iskazom svjedoka nevjerodostojan, jer da se radi o tužiteljici kao stranci u postupku, da tužiteljica nije dokazala da bi tuženica postupala nedopušteno,da tužiteljica nije dokazala da se radi o formuliranom ugovoru, da je tužiteljica svojom slobodnom voljom pristala na uvjete ugovora, da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se radi o formuliranom (tipskom) ugovoru te da se o odredbama ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Pobija i odluku o troškovima postupka.

Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužiteljice u cijelosti kao neosnovan i tužiteljicinaložiti da tuženici naknadi troškove parničnog postupka uvećano za trošak žalbe, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, a tuženica potražuje i trošak žalbe.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga žaliteljice, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda je pobijana presuda pravilna i zakonita.

5.1. Prije svega valja navesti da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, a ni one na koje, paušalno, ukazuje tuženica pa je žalba žaliteljice u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka u cijelosti neosnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba čl. 5.1. Ugovora o kreditu broj 920810 kojeg su 16. listopada 2007. sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i pravni prednik tuženice kao kreditor, u dijelu kojim je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje administrativna naknada u visini 2,00% od iznosa kredita te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 1.932,50 eura kojeg je neosnovano stekla temeljem navedene nepoštene i ništetne odredbe, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 11. ožujka 2008.

7. U ovom postupku nije sporno da je između pravnog prednika tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita 16. listopada 2007. sklopljen predmetni Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 100.000,00 eura u kunskoj protuvrijednosti, te da je u članku čl. 5.1. tog Ugovora ugovoreno plaćanje administrativne naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini 2,00% od iznosa kredita, a nije ni sporno da je ta naknada u iznosu od 1.932,50 eura pravni prednik tuženice naplatio tužiteljici 10. ožujka 2008.

8. Sporno je, je li ova ugovorna odredba, navedenog Ugovora o kreditu ništetna i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je pravni prednik tuženice od nje naplatio temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO).

9. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da sa pravnim prednikom tuženice nije moglo pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pa tako ni o predmetnoj odredbi, da joj je dan na potpis unaprijed sastavljeni tipski ugovor te se ne sjeća da li je uopće bilo govora u vezi administrativne naknade, da je navedena odredba neodređena jer se njome uopće ne navodi od čega se sastoji predmetna naknada i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini 2,00% od iznosa kredita, a tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita, slijedom čega zaključuje da navedena odredba ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužiteljica nije mogla utjecati stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora čime je pravni prednik tuženice postupio protivno čl. 4. ZOO te da je navedena ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj: 96/03. - dalje: ZZP/03) te posljedično, i ništetna (čl. 87. st.1. ZZP/03), pa stoga tužiteljici na temelju odredbe čl. 323. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od nje pravni prednik tuženice naplatio temeljem takve ništetne odredbe sa zakonskim zateznim kamatama od 11. ožujka 2008. od kada je taj iznos naplaćen, jer je pravni prednik tuženice nepošten stjecatelj budući da su joj kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nesrazmjera u davanjima. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare zaključujući da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu, u kom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022.

10. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženice, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

11. Među strankama nije sporno da je tužiteljica sa pravnim prednikom tuženice predmetni Ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba što joj u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se pravni prednik tuženice bavio, daje status prosječnog potrošača.

12. Iz stanja spisa i iskaza tužiteljice kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužiteljica s pravnim prednikom tuženice nije pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane pravnog prednika tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po pravnom predniku tuženice, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.- dalje: ZZP/03), koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Žalbeni navodi žaliteljice kojima ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljičine obveze jasno i razumljivo sastavljena te da je tužiteljica postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogla precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi (2,00% od iznosa kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za nju proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužiteljici kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužiteljica nije bila u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju, pa posljedično tome takva ugovorna odredba ne zadovoljava zahtjev transparentnosti.

14.1. Naime, odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14.2. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.3. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.4. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene administrativne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14.5. Dakle, nije sporno da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužiteljici bio dužan dati pravni prednik tuženice, a takve su informacije izostale (tuženica suprotno nije dokazala).

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li pravnom predniku tuženice bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

15.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati (tuženica suprotno nije dokazala), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene administrativne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16.1. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu te se može zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o administrativnoj naknadi sadržanoj u čl. 5.1. Ugovora ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve, suprotno shvaćanju tuženice, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

17. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 1.932,50 eura, čija visina među strankama nije prijeporna.

18. Kako je pravilno utvrđeno da je pravni prednik tuženice povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena administrativna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i to u visini od 2,00% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je pravni prednik tuženice, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa je stoga žalba tuženice i u tom dijelu neosnovana.

19. Pravna praksa koju je tuženica dostavila u privitku žalbe (Rev-1035/2023-2 od 1. listopada 2024.) temelji se na drugačijem činjeničnom stanju (u tom postupku je utvrđeno da je tužiteljica detaljno informirana o naknadi i da je pravni prednik tuženice dokazao da se o tome pojedinačno pregovaralo) pa se ista ne može primijeniti i u ovom slučaju.

19. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a ni one na koje paušalno ukazuje tuženica, valjalo je žalbu žaliteljice odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženica pobija bez isticanja konkretnih žalbenih prigovora i samo u kontekstu odluke o glavnoj stvari.

21. Odluka o troškovima žalbe tuženice temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan