REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Poslovni broj: Gž-1466/2025-2

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Gž-1467/2025-2

UIME REPUBLIKE HRVATSKE

PRESUDA

i

RJEŠENJE

Županijski sud u Puti-Pola, u vijeću sastavljenom od Mirne Nade Terlević Sebastija, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćnici Luciji Car­ Pavlic odvjetnici iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlić & Poparić, j.t.d., odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice Addiko Bank d.d., OIB:14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupane po punomoćnici Iris Šanjuga, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., odvjetnici u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-523/2024-10 16. srpnja 2025. i rješenja poslovni broj P-523/2024-14 od 21. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

presudio je i riješio je

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženice te se u pobijanom dijelu potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-523/2024-10 od 16. srpnja 2025. i rješenje poslovni broj P-523/2024-14 od 21. srpnja 2025.

lI. Odbija se zahtjev tuženice za naknadom troška žalbenog postupka.

IlI. Uvažavanjem žalbe tužiteljice preinačava se rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-523/24-14 od 21. srpnja 2025. na način da se tuženici nalaže tužiteljici naknadi i daljnji trošak postupka u iznosu od 13,27 eura.

IV. Nalaže se tuženici da tužiteljici naknadi trošak žalbe u iznosu od 38,14 eura.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odlučeno je:

" I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 3. Ugovora o kreditu broj: 016- 2042/2005. od 4. listopada 2005. zaključenog između tužiteljice CĆ kao korisnice kredita i HYPO ALPE-ADRIA BANK d.d. kao kreditora (sada Addiko bank d.d. Zagreb) koja glasi:" Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno "unaprijed.

lI. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 161,88 EUR, sa zateznim kamatama, tekućim od dana 06. listopada 005. godine do isplate, prema stopi koju do 31. prosinca 2007. godine „određuje čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04), a od 01. siječnja 2008. do isplate prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22), koja se do 31. srpnja 2015. godine određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke, koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je EuroP.ska središnja banka primijehila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za· drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IlI. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici parnične troškove 256,64 €, sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije rfifinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana."

1. Protiv navedene prvostupanjske presude i dopunskog rješenja, žalbu podnose obje parnične stranke.

1.1. Tuženica podnosi pravovremenu i dopuštenu žalbu protiv presude prvostupanjskog suda zbog bitnih povreda odredaba pamičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava i odluke o troškovima postupka. Žalbom ističe da je prilikom donošenja presude počinjena bitna povreda parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP zbog nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da je tijekom cijelog postupka isticao sukladno čl. 7. ZPP-a dužnost stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima temelje svoje zahtjeve, te predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenice, što u konkretnom slučaju tužitelj ne čini, kao što su neosnovani navodi tužitelja da nije bio informiran o svim značajkama ugovora, odnosno mjerodavnim informacijama prilikom sklapanja ugovora o kreditu, o kojoj okolnosti sud nije dopustio izvođenje dokaza. Ukazuje da je tužiteljica, kao potrošač, prije sklapanja ugovora bila upoznata o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita u točno određenom iznosu (1,50%), a priroda stvarno pruženih usluga može se razumno shvatiti i izvesti iz cjelokupnog ugovora, a kada je riječ o izračunu visine naknade radi se o bazičnoj matematičkoj operaciji, te je svaki razuman, razborit i pažljiv potrošač mogao bez ikakvih poteškoća utvrditi visinu svoje obveze i ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Smatra kako je arbitrarna i bez navođenja jasnih i argumentiranih i na zakonu temeljenih razloga, prvostupanjski sud ukinuo pravni institut zastare, obzirom iz osporene odluke nije vidljivo smisleno obrazloženje, obzirom da ne postoji niti jedan argument zašto prigovor podnositelja u odnosu na zastaru i tijek zateznih kamata odbijen, niti se poziva na zakonske odredbe na temelju kojih bi drugostupanjski sud mogao zauzeti stav kako je potrebno preinačiti prvostupanjsku odluku i naložiti isplatu zastarjelih potraživanja. Ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, uz opću poznatu činjenicu da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati, a odredba kojom se ugovara naknada za obradu kredita jasna je, lako uočljiva i razumljiva. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja, uz poziv na Zakon o bankama i čl. 173. prema kojem nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi da li uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnim propisom, tada važećim Zakonom o bankama, pa je neosnovan navod prvostupanjskog suda, kada utvrđuje ništetnost navedene odredbe i ne može utvrditi da je u konkretnom slučaju na strani tužitelja nastala znatna šteta, niti da bi došlo do bilo kakve neravnoteže u pravima ugovornih strana. Vezano za parnični trošak navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo obzirom da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti i tuženici dosuditi pripadajući trošak postupka. Žalbeni je prijedlog prihvaćanje žalbe, preinačenje pobijane presude i odbijanje tužbenog zahtjeva u cijelosti kao neosnovanog, uz zahtjev troška postupka, a podredno prihvaćanje žalbe, ukidanje presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje uz zahtjev troška žalbe.

(Dopunskim) rješenjem prvostupanjski sud je priznao tužiteljici trošak u odnosu na pristup ročištu za objavu presude, o kojem je propušteno odlučiti iako je pravovremeno – 10. lipnja 2025. zatražen i taj trošak ročišta na koje je punomoćnik tužiteljice i pristupio, te je i podneskom tužiteljica od 16. srpnja 2025. pravovremeno predložila dopuniti odluku o trošku postupka. Odlučeno je o navedenom trošku temeljem odredbe čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), pozivom i na čl. 335. st. 8 ZPP-a uručenje ovjerenog prijepisa presude na ročištu na kojem se ona objavljuje predstavlja primarni način preuzimanja presude jer se za stranku koja je na ročište uredno pozvana, a ne pristupi, ista dostavljena putem a-oglasne ploče. Stoga je i priznat navedeni trošak primjenom Tbr. 9. toč. 3. Tarife u iznosu od 31,25 eura kao i za podnesak od 16. srpnja 2025. po Tbr. 8. toč. 3. Tarife, a tužiteljici nije dosuđen zatraženi trošak plaćene sudske pristojbe na·presudu u iznosu od 13,27 .

eura.

1.2. U odnosu na dopunsko rješenje tuženica podnosi žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je pogrešno usvojen zahtjev za naknadu dodatnog troška jer od kada funkcionira e­ oglasna ploča suda, o čemu su stranke obaviještene, trošak pristupa na ročištu za objavu i uručenje presude nije nužan trošak, a da to nije ni trošak sastava podneska od 16. srpnja 2025. Predlaže prihvatiti žalbu i preinačiti pobijano rješenje na način da joj se dosude daljnji troškovi postupka i trošak žalbe i trošak pristojbe na žalbu, te odbiti zatraženi trošak tužiteljice kao neosnovan.

1.3. Tužiteljica smatra da je prvostupanjski sud pogrešno odbio njen zahtjev za naknadu plaćenog troška sudske pristojbe za presudu pa predlaže da se u tom dijelu (dopunsko) rješenje preinači i tužiteljici dosudi i taj zahtijevani iznos, a tužiteljica potražuje i trošak žalbe.

3. Sa žalbama stranaka postupljeno je sukladno odredbi ćl. 359. st. 1. ZPP.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tužiteljice je osnovana, a žalba tuženice nije osnovana.

6. Predmet ovog postupka je zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništetnom odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu od 4. listopada 2005., koji je i zaključen između tužiteljice, kao korisnice kredita i prednika tuženice Hypo-Alpe-Adria bank d.d. Zagreb, kao kreditora, a odnosi se na obvezu plaćanja naknade prema odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja po tom ugovoru iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

7. Tijekom postupka između stranaka nije sporno da su tužiteljica, kao korisnik kredita i prednik tužene, kao kreditor, sklopili Ugovor o 4. listopada 2005., za kupnju osobnog automobila, u iznosu od 16.992,00 CHF obraćunato po srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, kojeg je tužiteljica u cijelosti otplatila, a da je u ćl. 3. toga Ugovora ugovorena obveza tužiteljice, kao korisnika kredita, platiti jednokratnu naknadu u visini od 1,50% unaprijed, te da je navedeni kredit ovjeren kod javnog bilježnika Željke Horvat Pernar 4. listopada 2005. Nije sporno ni da je tužiteljici predmetna naknada u Cijelosti naplaćena 5. listopada 2005. u iznosu od 161,88 eura.

8.

Sporno je, je li navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu ništetna, i nepoštena u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača, a slijedom toga i pripada li tužiteljici pravo na povrat isplaćenog iznosa.

9. Prvostupanjski sud je u odnosu na ništetnost dijela odredbe Ugovora, cijenio iskaz tužiteljice da je predmetni ugovor sklopila jer su joj bila potrebna novčana sredstva za kupnju osobnog automobila, u to vrijeme nije bila vlasnica obrta, kao ni trgovačkog društva, odlučila je podići kredit u Hypo-Alpe-Adria Bank d.d. o uvjetima kreditiranja informirala se u toj banci gdje joj je ugovor o kreditu vezan za valutu u CHF predočen kao najpovoljniji, ali ona nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama jer joj je rečeno da je to jednostavno takav ugovor, taj je ugovor pročitala prije potpisivanja, vidjela je da je ugovorena njena obveza plaćanja nakade za obavljanje bankarskih usluga, ali o toj naknadi nije joj ništa posebno objašnjeno, zašto je mora platiti i zašto je određena upravo u navedenom postotku od iznosa kredita. Prihvaćajući tužiteljičin iskaz kao istinit, iz kojeg jasno proizlazi da se o spornoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, već je ista sastavni dio predmetnog, tipskog ugovora, te da je bila uvjet sklapanja istog, kao i da nije bilo moguće tužiteljicu na njezin zahtjev osloboditi od plaćanja te naknade, te cijeneći odredbu čl. 81. st. 1. i 2. te čl. 82. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine br. 96/03,- dalje:ZZP) i odredbu čl. 84. ZZP i uvidom u spornu odredbu predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja odredba je nerazumljiiva i nedorečena, te je i time utvrđena ništetnom sporna odredba iz čl. 3. Tuženici je naložena da isplati tužiteljici iznos od 161,88 eura, tj. da joj vrati ono što je od nje primila na temelju takve ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 323. st. 1 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: Z00/05) uz priznato pravo na zatezne kamate od 6. listopada 2005., do isplate, temeljem čl. 1115. ZOO-a. Odbijen je i tuženičin prigovor zastare cijeneći zauzeto pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020., prema kojem kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa kako je utvrđena presudom, to opći zastarni rok od pet godina, koji se primjenjuje temeljem čl. 225. ZOO nije počeo teći.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda žaliteljice, a pazeći pri tome dodatno - po službenoj dužnosti, na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, na pravilnu primjenu materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ocjena je ovog suda da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka, kao ni onu na koju se žalbom poziva iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, obzirom da odluka nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nije proturječna sama sebi i sadrži u cijelosti jasno obrazloženje, te je i na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo.

11. Utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja prihvaća i ovaj sud jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko jednokratne naknade za obradu kredita nisu pregovarale, kada je u pitanju unaprijed formulirana odredba ugovora o kreditu iz čl. 3. Ugovora, te da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj te odredbe.

12. Naime, sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03 - dalje: ZZP/03), na tuženici je bio teret dokazivanja da je sa tužiteljicom pojedinačno pregovarala o naknadi bankarskih usluga kredita i visini te naknade, dok tuženica ne samo da nije navedeno dokazala, već iz predmetne odredbe Ugovora proizlazi da se radi o standardnoj formi ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obavljanje bankarskih usluga od 1,50% iznosa, te se radi o odredbi koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih slrana na štetu potrošača, a time i da je nepoštena odredba čl. 3. Ugovora O""kreditu u smislu odredbe čl. 81. ZZP/03, te ništetna u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03.

13. Isto tako, Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod.uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorne odredbe potrošaču ne trebaju biti samo gramatički razumljive.

16. Iz iskaza tužiteljice proizlazi i da je sa prednikom tuženice predmetni kredit podigla za kupnju osobnog automobila, da su joj u banci ponudili kao najpovoljniji kredit u CHF, da su pripremili ugovor kao gotov obrazac koji je samo trebala potpisati i da nije mogla pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora, i da joj nitko nije posebno pojašnjavao odredbe ugovora ni odredbu oko jednokratne naknade koju treba platiti.

17. Činjenica da je trošak bankarskih usluga kredita, naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, znači da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, a što govori u prilog tome da takvom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobrenja kredita, slijedom čega su žalbeni navodi tuženika neosnovani.

18. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive ali i da potrošač može iz njih na temelju točnih, razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. To ne traži nužno da treba specificirana navesti sve usluge koje se pružaju ali mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, između odnosa naknade te zauzvrat pruženih usluga. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja treba cijeniti i da li je, imajući u vidu način sklapanja navedenog Ugovora o kreditu, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača, pa da je shodno tome mogla razumno pretpostaviti da je potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

19. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o kreditu za kupnju vozila, proizlazi i da su navedene odredbe nepoštene i time ništetne, obzirom i da tuženica nije postupila u dobroj vjeri i prilikom ugovaranja ovdje sporne ugovorne odredbe i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi za obradu kredita ni o njezinom ne/prihvaćanju, što je i prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, sve kako to pravilno i zaključuje sud prvog stupnja (tako npr. i u Rev-673/2023 od 13. veljače 2024.).

20. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo (nije se ni moglo pregovarati), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Tijekom postupka nije bilo prijedloga tuženice za provođenjem dokaza radi utvrđenja da se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, pa stoga ni suprotnog utvrđenja.

21. Nisu osnovani žalbeni navodi u odnosu na koje se navodi da sud nije pravilno ocijenio provedene dokaze. Posebno nije od strane tuženice predloženo saslušanje osobe koja je s tužiteljicom sklopila ugovor, pa stoga nije bilo uvjeta da bi se zaključio suprotno od onoga što je i navedeno prvostupanjskom odlukom.

22. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio neosnovanim prigovor zastare, vezano i za sjednicu Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., prema kojoj zastarni rok restitucijskog zahtjeva u kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice ništetnosti, utvrđenje ništetnosti počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Činjenica da zastarni rok do pravomoćnosti te odluke još nije počeo teći, nema osnove da bi se trebao takav zahtjev odbaciti, obzirom i dospijeva sukladno prethodno utvrđenoj ništetnosti, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim, kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju zastarom glavnog potraživanja.

23. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate pravilno je utvrđeno od suda prvog stupnja i to sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, obzirom na pravilno utvrđenje da je tuženica povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obavljanje bankarskih usluga u visini od 1,50% od iznosa kredita, te je stoga i ta ugovorna odredba nepoštena i time ništetna, pa je to rezultiralo time da je tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe i koji je ista sama formulirala i nametnula tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

24. Početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja. Kako je sud prvog stupnja pravilno i utvrdio tijek zakonske zatezne kamate odnosno pitanje nepoštenog stjecanja, to su i suprotni navodi žaliteljice neosnovani. U odnosu na dospjelost novčane obveze time i tijeka zatezne kamate, razriješeno je odlukom Vrhovnog suda RH, poslovni broj Revd-1294/21 gdje je i naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

25. U odnosu na žalbene navode žaliteljice u dijelu u kojem osporava odluku o troškovima postupka treba navesti da je sud prvog stupnja suprotno ovim žalbenim navodima, troškove postupka pravilno odredio primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP, pa je žalba tuženice neosnovana u tom dijelu.

26. Suprotno žalbenim navodima tuženice kao žaliteljice, prvostupanjski sud je uz pravilnu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. u vezi odredaba čl. 155. ·st. 1. ZPP-a i odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23) u (dopunskom) rješenju od 21. srpnja 2025. pravilno i primijenio materijalno pravo kada je i priznao trošak zastupanja za pristup na ročište za objavu presude, obzirom i da od toga dana, kada je i uručena presuda na tom ročištu, teče zakonski rok za žalbu, pa je posljedično tome i u tom dijelu žalba tuženice ocijenjena kao neosnovana.

27. Isto tako trošak podneska tužiteljice od 16. srpnja 2025. je pravilno dosuđen tužiteljici jer je isti bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP) pa je žalba tuženice neosnovana i u tom dijelu.

27.1. Međutim, kada je prvostupanjski sud (dopunskim) rješenjem od 21. srpnja 2025. de facto odbio zahtjev tužiteljice za naknadu zatraženog i plaćenog troška sudske pristojbe za presudu (301,378) taj je trošak trebalo priznati tužiteljici u plaćenom iznosu od 13,27 eura, jer tužiteljica nije oslobođena plaćanja te pristojbe, a tužiteljici je onda valjalo priznati i zatraženi, a potreban trošak žalbe na to (dopunsko) rješenje u ukupnom iznosu od 38,14 eura.

30. Slijedom svega navedenog valjalo j žalbe tuženice odbiti kao neosnovane i potvrditi presudu i (dopunsko) rješenje, a žalbu tužiteljice uvažiti i preinačiti pobijano (dopunsko) rješenje te donijeti odluku kao u izreci, a na temelju odredbi čl. 368. i 381. ZPP.

31. Odluka o trošku žalbe tuženice temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan