REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-1412/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od Mirne Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku u Osijeku, protiv tužene Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., odvjetnicima u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1121/2024-8 od 29. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-1121/2024-8 od 29. svibnja 2025.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 3. Ugovora o kreditu br. 528-50-3580433, sklopljenog 20. srpnja 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 21. srpnja 2006. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OU-724/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za obradu kredita iznos od 310,59 EUR (slovima: tristo deset eura pedeset devet centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 25. srpnja 2006. do 31. prosinca 2007. po stopi od 14% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz članka 9. stavka 2. Ugovora o kreditu br. 528-50-3580433, sklopljenog 20. srpnja 2006. između tužitelja i tuženika, potvrđenog 21. srpnja 2006. po javnom bilježniku Tatjani Kovačev iz Osijeka pod br. OU-724/06, u dijelu odredbe koji glasi:

„ Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.“

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], na ime naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 123,06 EUR (slovima: stotinu dvadeset tri eura šest centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 8. rujna 2011. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju ĆU, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], prouzročeni parnični trošak u iznosu 517,13 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. svibnja 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog u točki V. izreke presude."

2. Protiv ove presude žalbu, pravovremeno, podnosi tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka posebno ukazujući na bitnu povredu postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - dalje: ZPP), zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je sud zanemario navode tuženice da su sporne odredbe o ulaznoj jednokratnoj naknadi i jednokratnoj naknadi za prijevremenu otplatu kredita tužitelju bile jasne, da se o njima pojedinačno pregovaralo, da nije nastala znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te da je tuženica postupila u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da u prilog tvrdnji tuženice da se pojedinačno pregovaralo ukazuje i solemnizacija Ugovora iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i da to odgovara njegovoj pravoj volji, pa da je stoga pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe čl. 3. i čl. 9. st. 2. predmetnog ugovora ništetne. Navodi da su sporne odredbe u konkretnom slučaju jasne, razumljive i uočljive pa da stoga nije bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost, slijedom čega sud nije pravilno primijenio odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. Ističe da je ugovor ispunjen, da tužitelj nikada nije prigovarao visini plaćene naknade, niti koristio pravo da raskine ugovor. Smatra da je pobijana presuda posljedica pogrešne primjene čl. 118. ZZP jer sud pogrešno smatra da je ništetnost konkretnih odredaba utvrđena u postupku kolektivne zaštite te ukazuje da prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženice kao neoborivu presumpciju. Pobija i odluku o troškovima postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan i tužitelju naložiti da tuženici naknadi troškove parničnog postupka uvećano za trošak žalbe, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je na temelju odredbe čl. 359. ZPP.

3.1. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga žaliteljice, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda je pobijana presuda pravilna i zakonita.

5.1. Suprotno žalbenim navodima tuženice odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neproturječno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz čl. 354. st. 2. točke 11. ZPP.

5.2. Osim toga, prvostupanjski sud nije počinio niti ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP, pa je žalba žaliteljice, u dijelu u kojem ukazuje na bitne povrede odredaba parničnog postupka, u cijelosti neosnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3 Ugovora o kreditu broj 528-50-3580433 koji su 20. srpnja 2006. sklopili tužitelj kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, u dijelu kojim je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužitelja da mu tuženica isplati iznos od 310,59 eura kojeg je neosnovano stekao temeljem navedene nepoštene i ništetne odredbe, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 25. srpnja 2006. ali i čl. 9. st. 2. tog Ugovora kojim je ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor i zahtjev tužitelja na povrat iznosa od 123,06 eura, koji je tužitelj isplatio tuženici po toj osnovi i zatezne kamate na taj iznos počev od izvršene isplate po toj osnovi tj. od 8. rujna 2011.

7. U ovom postupku nije sporno da je između tuženice kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita 20. srpnja 2006. sklopljen predmetni Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita iznos od 15.379,61 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je u članku čl. 3. tog Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini 3,30% od iznosa kredita, a nije ni sporno da je tužitelj tuženici 7. rujna 2011. kod otplate kredita isplatio iznos od 123,06 eura na ime naknade iz čl. 9. st. 2.

Ugovora (za prijevremenu otplatu kredita).

8. Sporno je, jesu li ove ugovorne odredbe, navedenog Ugovora o kreditu ništetne i posljedično tome ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženica od njega naplatila temeljem navedenih odredbi po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO).

9. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužitelja, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da tužitelj nije imao nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da sa tuženicom nije mogao pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pa tako ni o predmetnim odredbama, da mu je dan na potpis unaprijed sastavljeni tipski ugovor te se ne sjeća da li je uopće bilo govora u vezi naknade za obradu kredita i prijevremenu otplatu, da su navedene odredbe neodređene jer se njima uopće ne navodi od čega se sastoje predmetne naknade i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini 3,30% od iznosa kredita, odnosno zbog čega i kako se određuje naknada za prijevremenu otplatu kredita, a tuženik nije dokazao opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita, slijedom čega zaključuje da navedene odredbe ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati stavlja tužitelja u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora čime je tuženica postupila protivno čl. 3., čl. 7. i čl. 8. ZOO te da je navedene ugovorne odredbe nepoštene sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj: 96/03. - dalje:ZZP/03) te posljedično, i ništetna (čl. 87. st.1. ZZP/03), pa stoga tužitelju na temelju odredbe čl. 322. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od njega tuženica naplatila temeljem takvih ništetnih odredbi sa zakonskim zateznim kamatama od 25. srpnja 2006. odnosno od 8. rujna 2011. od kada su ti iznosi i naplaćeni jer je tuženica nepošten stjecatelj budući da su joj kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nesrazmijera u davanjima. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare zaključujući da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl.104. st.1. ZOO, u kom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022.

10. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženice, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

11. Među strankama nije sporno da je tužitelj sa tuženicom predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba što mu u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

12. Iz stanja spisa i iskaza tužitelja kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužitelj s tuženicom nije pojedinačno pregovarao o navedenim odredbama Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatio ponudu koja mu se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita.

13. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.- dalje ZZP/03), koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

14. Žalbeni navodi žalitelja kojima ističe da su navedene ugovorne odredbe jasne, razumljive i uočljive pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljeve obveze jasno i razumljivo sastavljena te da je tužitelj postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi (3,30% od iznosa kredita-pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužitelju doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužitelju kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz tih naknada (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužitelj nije bio u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju, pa posljedično tome takve ugovorne odredbe ne zadovoljavaju zahtjev transparentnosti.

14.1. Naime, odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

14.2. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

14.3. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

14.4. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14.5. Dakle, nije sporno da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali tužitelj nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužitelju bila dužna dati tuženica, a takve su informacije izostale (tuženica suprotno nije dokazala) te njihov izostanak nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

15. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu.

15.1. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornim odredbama nije uopće moglo pregovarati (tuženica suprotno nije dokazala), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

16. Uzrokuje li se predmetnim spornim ugovornim odredbama značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

16.1. Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu (Tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024).

16.2. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i ovdje tuženice), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Na isti je način promjenjiva kamatna stopa ugovorena i u predmetnom ugovoru o kreditu (čl.2. Ugovora). 16.3. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (među njima i ovdje tuženika), protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome. I u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sklopljen je u vrijeme na koje se odnosi citirana presuda.

17. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o potrošačkom kreditu namijenjenom za kupnju vozila te ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi sadržanoj u čl. 3. Ugovora ni za prijevremenu otplatu kredita iz čl. 9. st. 2. Ugovora oko njihovog ne/prihvaćanja, što je sve, suprotno shvaćanju tuženice, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

17.1. Tuženica je eventualno od tužitelja mogla potraživati stvarnu štetu koju je pretrpjela zbog te prijevremene otplate (čl. 1024. st. 3. ZOO), a što tuženica ne traži i ne dokazuje, a niti je njena suglasnost za prijevremenu otplatu kredita potrebna (Rev- 112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).

18. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 310,59 eura i 123,06 eura, čija visina među strankama nije prijeporna, a ni vrijeme plaćanja istih .

19. Kako je pravilno utvrđeno da je tuženica povrijedila interese i prava tužitelja kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita i za prijevremenu otplatu kredita, o kojim ugovornim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te su stoga te ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne, rezultira time da je tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je iste nametnula tužitelju, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja tih naknada pa je stoga žalba tuženice i u tom dijelu neosnovana.

20. Slijedom navedenog, kako je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjeno materijalno pravo, te kako pri tome nije počinio one bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je u žalbi ukazivao tuženica, a niti one na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je žalbu žalitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi pobijanu presudu uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženica pobija bez isticanja konkretnih žalbenih prigovora i samo u kontekstu odluke o glavnoj stvari.

U Puli, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan