REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli-Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-661/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od Mirne Nade Terlević Sebastijan, predsjednice vijeća, Zorana Šarića, suca izvjestitelja i člana vijeća te Miroslava Ružića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice UĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Tihani Ranđelović, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupane po punomoćniku Goranu Gložinić, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P- 686/2023-23 od 19. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomičnim odbijanjem žalbe tuženice kao neosnovane potvrđuje se presuda sadržana u presudi i rješenju Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-686/2023-23 od 19. prosinca 2024.

II. Djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženice preinačava se rješenje sadržano u presudi i rješenju Općinskog suda u Osijeku, poslovni broj P-686/2023-23 od 19. prosinca 2024. i to u toč. I. toga rješenja, tako da se odbija kao neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 159,35 eura.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženice za naknadu troška žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

" I. Utvrđuju se ništetnima odredbe Ugovora o kreditu broj: 528-50-3094806 koji ugovor su dana 13.10.2005.g. sklopili tužiteljica UĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tužena Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535 potvrđen dana 21.10.2005. po javnom bilježniku Biserki Arambašić iz Osijeka pod brojem: OU-421/2005. i to:

- Članak 3. u cijelosti

- Članak 7. u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“ i u dijelu koji glasi: „Uplate po kreditu valutiraju se s danom odobrenja računa Banke.“.

II. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici UĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime ništetne odredbe o valuti u CHF iznos od 1.101,43 EUR (tisućustojdaneurčetrdesettricenta), s pripadajućim zateznim kamatama koje teku od 23. 04.2012. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici UĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime ništetne odredbe o naknadi iznos od 360,65 EUR (tristošezdeseteurašezdesetpetcenti) s pripadajućim zateznim kamatama od 30.11.2005.g. do 31.07.2015. u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022.g. u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za 3 postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. pa do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženoj Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, Zagreb, OIB: 53056966535, isplatiti tužiteljici UĆ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.826,54 EUR, sa zateznim kamatama koje teku od dana 19.prosinca 2024. po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja do isplate, u roku od 15 dana.

r i j e š i o  j e

I. Smatra se da je tužba tužiteljice za isplatu na ime razlike tečaja u iznosu od 159,35 EUR (stopedesetdeveteuratridesetpetcenti) – povučena.

II. Dopušta se preinaka tužbe u ovoj pravnoj stvari."

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom presudu i rješenje pobija tuženica putem svojih punomoćnika iz svih žalbenih razloga, sa obrazloženjem, u bitnome, da je sud počinio apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, nema razloga o odlučnim činjenicama, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i drugim provedenim dokazima, da je pogrešan zaključak suda da ugovorne strane nisu pregovarale o valuti uz koju će tužiteljicu vezati svoj ugovor o kreditu i jednokratnoj ulaznoj naknadi, da je tužiteljica po vlastitom izboru, a nakon što je upoznata sa svim okolnostima i rizicima različitih valuta koje je tuženik u to vrijeme nudio klijentima, samostalno odabrala valutnu klauzulu CHF, da je Ugovor ispunjen, da tužiteljica nikada nije prigovarala visini anuiteta, niti koristila pravo da raskine ugovor, da je način na koji je protumačen direktni učinak presuda iz kolektivnog spora tuženice onemogućila u dokazivanju činjenica i okolnosti na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) osporenih ugovornih odredaba, da je sud zanemario okolnosti konkretnog slučaja pa da se postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnim parnicama, da sud nije pravilno primijenio odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), da prvostupanjski sud presumira nepoštenje tuženice kao neoborivu presumpciju, a što je u suprotnosti sa svim već ranije iznijetim navodima i zakonskim odredbama, da se tuženica na ročištu od 4. studenog 2024. protivila djelomičnom povlačenju tužbe i da je taj dio tužbenog zahtjeva tužiteljice trebalo odbiti, pa da, jer tuženica smatra da pobijana presuda nije zakonita i da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti, pobija i odluku o troškovima postupka. Žalbeni je prijedlog tuženice da se preinači pobijana presuda "na način da se odbije tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti", odnosno podredno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Sa tom je žalbom postupljeno u smislu odredbe čl. 359. ZPP-a ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23-dalje:ZPP).

4. Odgovor na tu žalbu nije dostavljen.

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

6. Postupajući u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a, ovaj sud je ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4.,8.,9.,13. i 14. ZPP, i na pravilnu primjenu materijalnog prava – te je ocijenio da u postupku nisu počinjene bitne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Ne postoji ni bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju upućuje tuženica jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati te nikakvih proturječnosti ili nejasnoća.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 3. i dijela čl. 7. Ugovora o kreditu i da joj se zbog ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu broj 528-50-3094806 sklopljenog između tužiteljice kao korisnika kredita i tuženice kao davatelja kredita, koji Ugovor je solemniziran kod javnog bilježnika Biserke Arambašić pod poslovnim brojem OU-421/2005 od 21. listopada 2005., kojim odredbama je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) i glede naplate jednokratne naknade - isplati preplaćeni iznos za razdoblje od 30.listopada 2005. do 31. srpnja 2015., u iznosu od 1.101,43 eura te za naplaćenu jednokratnu naknadu isplatom iznosa od 360,65 eura.

8. Prvostupanjski je sud nakon provedenog dokaznog postupka (čl. 8. ZPP-a) utvrdio slijedeće:

-da je 13. listopada 2005. sklopljen između tužiteljice kao korisnika kredita, te tuženice kao davatelja kredita navedeni Ugovor o kreditu slijedom kojega je tužiteljici dan kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.251,10 CHF na rok otplate od 84 mjeseci (čl. 1.);

-da je čl. 2. Ugovora određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kamatnim stopama, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,50% godišnje;

-da je u čl. 3. Ugovora ugovorena naknada u iznosu od 3,30%iz iznosa kredita, jednokratno, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

-da je u čl. 7. Ugovora ugovoren način otplate kredita i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećim na dan dospijeća s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu;

-da je prema čl. 6. Ugovora vidljivo da se radi o namjenskom Ugovoru za kupnju motornog vozila;

-da je od početka otplate kredita ( mjesec prosinac 2005.) do dana otplate kredita (mjesec travanj 2012.) tečaj CHF oscilirao u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom realizacije kredita te su posljedično nastale razlike u obvezi tužiteljice prilikom otplate kredita i iznosa kojega bi trebala isplatiti po nepromjenjivom ugovorenom tečaju s time da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit. U tom je razdoblju, prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijsko knjigovodstvene struke Darija Dumančića došlo do razlike više obračunatog iznosa u odnosu na valutnu klauzulu između naplaćenih iznosa i onih koji bi bili naplaćeni po početnom tečaju od 1/ 4.773163,

-da je tužiteljici 2. studenog 2005. naplaćena jednokratna naknada u iznosu od

2.717,31 kuna odnosno 360,65 eura

- da je ugovor potpisan na standardnom obrascu koji je pripremio tuženik i da tužiteljica nije mogla utjecati na pojedinačne odredbe tog ugovora

9. Prvostupanjski je sud s obzirom na navedena utvrđenja zaključio, da je ništetna odredba o jednokratnoj naknadi i o valutnoj klauzuli koja je visinu obveze vezala uz CHF jer se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a da tuženica nije informirala tužiteljicu o parametrima o kojima ovisi kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu, a niti je tužiteljici omogućila da na ravnopravnoj bazi pregovara o tim ugovornim odredbama.

9.1. Nadalje da nije potrebno ponovno utvrđivati da li je sporna odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetna jer da je primjenom odredbe čl. 502.c ZPP-a dovoljno se pozvati na odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Isto tako da su te odredbe (iz Ugovora) sadržajno izražene na identičan način kao i one iz navedenog postupka. Stoga je sud prvog stupnja posljedično tome zaključio da tužiteljici pripada pravo na zahtijevanu isplatu s osnova valutne klauzule (zbog razlike u tečaju CHF) koja je utvrđena nalazom i mišljenjem financijskog vještaka u iznosu od 1.101,43 eura (prema postavljenom zahtjevu od 23. rujna 2024.) prema pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje ZOO).

10. Sud prvog stupnja nalazi neosnovan prigovor zastare potraživanja tuženice (čl. 241. ZOO-a) jer je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu u sporu za zaštitu kolektivnih prava prekinut tijek zastare, a koja je pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom u odnosu na valutnu klauzulu dana 14. lipnja 2018. počela teći ispočetka, a predmetna tužba je podnesena 9. lipnja 2023.

11. U odnosu na žalbene navode tuženice u kojima se ukazuje na pogrešan zaključak suda prvog stupnja u vezi sa utvrđenjem ništetnosti navedenih odredbi Ugovora o kreditu od 13. listopada 2005. kojima je tuženica bila ovlaštena izvršiti obračun dospjelih rata spram promjene tečaja švicarskog franka valja reći da je žalba tuženice neosnovana s obzirom na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14 i 110/15 - dalje: ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika i presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u kojoj je tuženica bila stranka postupka, i koja suprotno žalbenim navodima, obvezuje prvostupanjski sud pa posljedično sa time prvostupanjski sud nije ni trebao posebno prosuđivati i obrazlagati ništetnost navedenih zakonskih odredbi obzirom na razloge ništetnosti koji su bili predmetom raspravljanja u toj odluci.

11.1. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a koji je vrijedio u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema čl. 84. toga Zakona nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, dok je posljedica takve nepoštene odredbe ništetnost ugovora (čl. 87.). Valja reći da je ista materija jednako bila regulirana i u čl. 96., čl. 99. i čl. 102. ZZP-u iz 2007. godine.

11.2. Postupajući na navedeni način, tuženica je dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženica je potpuno izbjegla utjecaj druge ugovorne strane na cijenu što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

12. Međutim valja navesti i da presude donesene u navedenom kolektivnom sporu se odnose na prosječne potrošače, a po prirodi stvari, u tom se sporu nije utvrđivalo kakve su informacije dobili pojedini potrošači tijekom pojedinačnih pregovora o sklapanju ugovora o kreditu što znači da u pojedinačnom sporu banka može dokazivati obaviještenost potrošača, odnosno njegov informirani pristanak na sklapanje takvog ugovora. Tuženica u tom pravcu nije predlagala određene dokaze pa ovaj drugostupanjski sud stoga, uzimajući u obzir odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-548/2021 od 30. lipnja 2022., ocjenjuje kako u konkretnom slučaju tuženici nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje niti je u tom smislu činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno.

13. Stoga a suprotno žalbenim navodima tuženice, sud prvog stupnja je pravilnom primjenom odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u vezi sa čl. 1111. i čl. 1115. ZOO-a ispravno odlučio o zahtjevu tužiteljice za isplatu navedenih novčanih iznosa pravilno zaključujući da je temeljem navedenih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu sklopljenog između tužiteljice i tuženice, tuženica nezakonito ugovorenom valutnom klauzulom od tužiteljice naplatila više od onoga što je stvarno mogla naplatiti, upravo u presuđenim novčanim iznosima i da je posljedično tome te iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od uplate svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa dužan isplatiti tužiteljici, a za što su dati jasni i prihvatljivi razlozi - uvjerljivost kojih nije uspjela umanjiti ni tuženica svojom žalbom.

13.1. Odluka o tijeku zateznih kamata je pravilna jer prema okolnostima konkretnog slučaja proizlazi da je tuženica kao trgovac nepošteni stjecatelj pa je u obvezi isplatiti zateznu kamatu od dana stjecanja, a ne kako to pogrešno navodi tuženica od dana podnošenja zahtjeva.

14. Isto tako, predmet postupka je zahtjev tužiteljice da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 528-50-3094806. kojeg su sklopili tužiteljica kao korisnik kredita i tuženica kao kreditor, u dijelu kojim je ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita te s tim u vezi restitucijski zahtjev tužiteljice da joj tuženica isplati iznos od 360,65 eura kojeg je neosnovano stekla temeljem navedene nepoštene i ništetne odredbe, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja tj. od 30. studenog 2005.

15. U ovom postupku nije sporno da je između tuženice kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita 13. listopada 2005. sklopljen predmetni Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženica kao kreditor stavila na raspolaganje tužiteljici kao korisniku kredita iznos od 17.251,10 CHF u kunskoj protuvrijednosti, te da je u članku čl. 3. tog Ugovora ugovoreno plaćanje jednokratne naknade prilikom prvog korištenja kredita u visini 3,30% od iznosa kredita.

16. Sporno je, je li ova ugovorna odredba, navedenog Ugovora o kreditu ništetna i posljedično tome ima li tužiteljica osnovano pravo zahtijevati isplatu novčanog iznosa koji je tuženica od nje naplatila temeljem navedene odredbe po pravilima o stjecanju bez osnove (čl. 1111. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22. i 156/22. - dalje: ZOO).

17. Prvostupanjski sud je odlučujući o ovim spornim pitanjima i posljedično tome osnovanosti zahtjeva tužiteljice, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući, u bitnome; da je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da tužiteljica nije imala nikakvog utjecaja na sadržaj ugovornih odredbi i da sa tuženicom nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pa tako ni o predmetnoj odredbi, da joj je dan na potpis unaprijed sastavljeni tipski ugovor te se ne sjeća da li je uopće bilo govora u vezi naknade za obradu kredita, da je navedena odredba neodređena jer se njome uopće ne navodi od čega se sastoji predmetna naknada i zbog čega se ona naplaćuje upravo u visini 3,30% od iznosa kredita, a tuženica nije dokazala opravdanost ugovaranja tzv. ulazne naknade u postotku od odobrenog kredita, slijedom čega zaključuje da navedena odredba ugovora o kreditu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i na koju tužiteljica nije mogla utjecati stavlja tužiteljicu u neravnopravan položaj u odnosu na kreditora čime je tuženica postupila protivno čl. 3., čl. 7. i čl. 8. ZOO te da je navedena ugovorna odredba nepoštena sukladno odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj: 96/03. - dalje:ZZP/03) te posljedično, i ništetna (čl. 87. st.1. ZZP/03), pa stoga tužiteljici na temelju odredbe čl. 322. ZOO pripada pravo zahtijevati isplatu onoga što je od nje tuženica naplatila temeljem takve ništetne odredbe sa zakonskim zateznim kamatama od 30. studenog 2005. od kada je taj iznos naplaćen jer je tuženica nepošten stjecatelj budući da su joj kao visoko specijaliziranom privredniku iz financijske oblasti bili poznati financijski mehanizmi koji mogu dovesti do predmetnog očitog nesrazmjera u davanjima. Pritom je prvostupanjski sud otklonio kao neosnovan prigovor zastare zaključujući da se u ovom slučaju radi o restitucijskom zahtjevu temeljem čl.104. st.1. ZOO/91, u kom slučaju zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, pozivajući se na pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., broj: Su-IV-33/2022.

18. Ovakva pravna shvaćanja prvostupanjskog suda i posljedično tome primjenu materijalnog prava, koja su utemeljena na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju (čl. 8. ZPP), u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, obzirom da isto nije dovedeno u ozbiljnu dvojbu ni žalbom tuženice, te je za to prvostupanjski sud dao ovom sudu u svemu jasne i na zakonu osnovane razloge.

19. Među strankama nije sporno da je tužiteljica sa tuženicom predmetni Ugovor o kreditu zaključila kao fizička osoba što joj u odnosu na banku kojoj je davanje kredita, kao jednog od proizvoda bankarske djelatnosti kojom se tuženica bavi, daje status prosječnog potrošača.

20. Iz stanja spisa i iskaza tužiteljice kojeg je sud prvog stupnja pravilno ocijenio proizlazi kako tužiteljica s tuženicom nije pojedinačno pregovarala o navedenoj odredbi Ugovora o kreditu, već je isključivo prihvatila ponudu koja joj se nudila od strane tuženice u formi ugovora, koji je unaprijed bio sastavljen po tuženici, dakle, radi se o tipskom ugovoru koji se ne razlikuje od drugih ugovora koji su zaključivani s drugim korisnicima kredita.

21. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03.- dalje ZZP/03), koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja Ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok odredba st. 2. istoga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, posebno ako je riječ na unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1.

ZZP/03 nepoštena ugovorna odredba je ništetna.

22. Žalbeni navodi žaliteljice kojima ističe da je navedena ugovorna odredba jasna, razumljiva i uočljiva pa da stoga nije dopušteno ocjenjivati je li ta odredba poštena, nisu osnovani. To stoga što nije sporno da je predmetna ugovorna odredba o pogledu visine tužiteljičine obveze jasno i razumljivo sastavljena te da je tužiteljica postupajući s pažnjom prosječnog potrošača mogao precizno procijeniti visinu obveze koja iz toga za njega proizlazi (3,30% od iznosa kredita) čime je ispunjen zahtjev formalne transparentnosti iz članka 85. ZZP/03. Međutim, da bi zahtjev materijalne transparentnosti bio ispunjen, uvjet je da je tužiteljici doista bilo omogućeno da procijeni financijske posljedice koje za njega proizlaze iz toga te da, u okviru toga, shvati prirodu usluga koje se pružaju kao protučinidba za troškove predviđene u navedenoj ugovornoj odredbi. Tužiteljici kao potrošaču nije jasno i nedvosmisleno prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.) radi čega tužiteljica nije bila u mogućnosti provjeriti postoji li eventualno preklapanje različitih troškova koji se predviđaju u ugovoru ili usluga za koje se ti troškovi plaćaju, pa posljedično tome takva ugovorna odredba ne zadovoljava zahtjev transparentnosti. 14.1. Naime, odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. 2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“ 14.2. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti. 14.3. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP/03 (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. 14.4. Prema shvaćanju ovog suda, to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos ugovorene jednokratne naknade. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

22.1. Dakle, nije sporno da je tužiteljica informirana o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogla razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali tužiteljica nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) i njenoj krajnjoj svrsi. Te je informacije tužiteljici bila dužna dati tuženica, a takve su informacije izostale (tuženica suprotno nije dokazala) te njihov izostanak nije otklonjen niti solemnizacijom ugovora jer se njome ne može u tom smislu nerazumljiva ugovorna odredba učiniti razumljivom.

23. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatiti takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije uopće moglo pregovarati (tuženik suprotno nije dokazao), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene jednokratne naknade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

24.1.Prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

24.2.Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i ovdje tuženice), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Na isti je način promjenjiva kamatna stopa ugovorena i u predmetnom ugovoru o kreditu (čl.2. Ugovora). Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (među njima i ovdje tuženika), protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome. I u predmetnom Ugovoru o kreditu ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sklopljen je u vrijeme na koje se odnosi citirana presuda.

25. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno, da se radi o potrošačkom kreditu namijenjenom za kupnju vozila te ostale ugovorne odredbe a posebice one o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnoj naknadi sadržanoj u čl. 3. Ugovora ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve, suprotno shvaćanju tuženice, prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. 18. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Pravilno je stoga, prvostupanjski sud na temelju čl. 1111. ZOO ocijenio osnovanim i zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 360,65 eura, čija visina među strankama nije prijeporna. 19. Kako je pravilno utvrđeno da je tuženica povrijedila interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena jednokratna naknada koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženica, koja je odgovorna za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnula tužiteljici, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade pa je stoga žalba tuženice i u tom dijelu neosnovana.

26. Međutim, kada se tuženica na ročištu od 4. studenog 2024. usprotivila djelomičnom povlačenju tužbe tužiteljice (88) to se onda u tom dijelu nije moglo utvrditi da se tužba tužiteljice u tom dijelu smatra povučenom, pa je u tom dijelu valjalo uvažiti žalbu tuženice i u tom dijelu odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

27. Isto tako valjana je odluka o troškovima postupka jer je prvostupanjski sud istu utemeljio na primjeni odredbe čl. 154. st. 1. ZPP, a to u bitnome ne mijenja ni ova odluka jer, sada, tužiteljičin zahtjev je odbijen u neznatnom dijelu, a zbog tog odbijenog dijela nisu nastali posebni troškovi tako da odluka prvostupanjskog suda u tom dijelu ostaje neizmijenjena (čl. 154. st. 5. ZPP).

28. Odluka o troškovima žalbe tuženice temelji se na odredbi čl. 166. st. 1., a u svezi sa čl. 154. st. 1. ZPP.

U Puli, 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Mirna-Nada Terlević Sebastijan