REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-109/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ST iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženog Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6185/2024-15 od 9. listopada 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe stranaka te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6185/2024-15 od 9. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I. Odredba članka 12.3. ZAVRŠNE ODREDBE, Ugovora o kreditu broj 9010583790 od 9. lipnja 2005. godine zaključenog između tužitelja ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 kao kreditora koja glasi „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% (slovima: jedan posto) od iznosa kredita…sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja “, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvodi pravne učinke.

II. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., 10000 Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732 da tužitelju ST, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 131,70 EUR zajedno sa zateznom kamatom tekućom od 14.6.2005. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 316,36 eura sa zateznim kamatama koje teku od 9. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenim i dopuštenim žalbama navedenu presudu pobijaju obje parnične strane.

2.1. Tuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i/ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu te odbaciti tužbu podredno odbiti, odnosno odbiti tužbu i preinačiti odluku o troškovima uz naknadu svih troškova postupka tuženiku kao i troška žalbe, a podredno ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

2.2. Tužiteljica pobija prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka, radi pogrešne primjene materijalnog prava sukladno članku 353. Zakona o parničnom postupku. Ističe kako je vrijednost predmeta spora postavljena sukladno odredbi članka 37. Zakona o parničnom postupku s obzirom da uz kondemnatorni zahtjev postoji i deklaratorni zahtjev te bi vrijednost predmeta spora bila prenisko određena kada bi ista bila postavljena isključivo prema visini kondemnatornog zahtjeva. Naime, odredbom članka 37. Zakona o parničnom postupku propisano je da ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. Slijedom navedenog smatra kako ima pravo na zahtijevani trošak u iznosu od 200,00 eur i PDV za navedene radnje, a što proizlazi iz brojne sudske prakse. Predlaže usvojiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu, na način da se naloži tuženiku naknaditi joj daljnji parnični trošak u iznosu od 750,00 eur.

3. Sa žalbama stranaka postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalba stranaka nisu osnovane.

5. Prvostupanjski sud je utvrdio ništetnom članka 12.3. završne odredbe, Ugovora o kreditu broj 9010583790 od 9. lipnja 2005. zaključenog između tužiteljice i tuženika kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,00% od iznosa kredita, te je naložio tuženiku da plati tužiteljici 131,70 eur, zajedno sa zateznom kamatom od dana plaćanja, 14.6.2005. do isplate, jer se radilo o nepoštenoj odredbi iz članka 81. stavka 1. i 2. te članka 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003., 46/2007. i 79/2007. - dalje: ZZP), o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

6. Suprotno žalbenim navodima žalitelja, prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu parničnog postupka, na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa ni onu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

7. Prvostupanjski sud je na temelju provedenih dokaza utvrdio da stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale o spornoj ugovornoj odredbi, odnosno da se o njoj nije moglo pregovarati, jer je ta odredba bile unaprijed formulirane standardnim ugovorom tuženika.

8. Također je prvostupanjski sud odbio prigovor zastare tuženika pozivom na pravno shvaćanje sa sjednice Građanskopravnog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 1/20 od 30. siječnja 2020., po kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO-a kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Naime, primjena citiranog pravnog shvaćanja na isticanje zahtjeva za povrat obračunate i isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita proizlazi i iz rješenja Vrhovnog suda poslovni broj Revd-1882/2020 od 1. rujna 2020. S obzirom na sve navedeno, u ovome slučaju nije nastupila zastara restitucijskog zahtjeva tužiteljice za povrat isplaćene naknade, budući da je tek u ovome postupku utvrđena ništetnost predmetne odredbe ugovora o kreditu.

9. Tuženik neosnovano u žalbi ističe da predmetna ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna i da je o njoj tužiteljica mogla raspravljati, koji žalbeni navod nije osnovan. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio ništetnim navedenu odredbu ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ocijenivši tu ugovornu odredbu nepoštenim i posljedično ništetnom sukladno odredbama ZZP-a (članak 81. i članak 87.) jer je utvrdio da tuženik nije dokazao da se o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo s tužiteljicom, a tužiteljici nije bilo obrazloženo na što se konkretno odnosi ta naknada te takva ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, a cijeneći pri tome da je tužiteljica platila na ime naknade za korištenje kredita utuženi iznos, a s druge strane tuženik temeljem tih ugovornih odredbi nije imao obvezu prema tužiteljici. Uz to tuženik nije niti obrazložio koji mu je i u kojem iznosu trošak nastao koji bi trebao biti eventualno namiren ugovorenom naknadom.

10. Također je pravilno, suprotno žalbenim navodima tuženika utvrđeno da nije nastupila zastara potraživanja tužiteljice s obzirom na zaključak sa sjednice Građanskopravnog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj 1/20 od 30. siječnja 2020.

11. Među strankama nije bila sporna visina tužbenog zahtjeva koja je sukladna visini plaćene naknade od 131,70 eur.

12. Niti žalba tužiteljice u kojoj navodi da je vrijednost predmeta spora postavljena sukladno odredbi članka 37. ZPP-a, s obzirom da uz kondemnatorni zahtjev postoji i deklaratorni zahtjev, te bi vrijednost predmeta spora bila prenisko određena kada bi ista bila postavljena isključivo prema visini kondemnatornog zahtjeva nije osnovana. Pravilno je prvostupanjski sud kao vrijednost predmeta spora uzeo kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva, a ne i deklaratoran, na utvrđenje, koji treba promatrati kao deklaratorni preambul zahtjevu za isplatu, te se taj nenovčani zahtjev ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora određuje samo prema vrijednosti zahtjeva za isplatu, koji u konkretnom slučaju iznosi 131,70 eur (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev- 349/2020 od 7. prosinca 2021. i Rev-374/2013 od 6. prosinca 2017. i dr., Županijski sud u Zagrebu u odluci poslovni broj Gž-4623/2023 i dr.).

13. Slijedom navedenog, odbijene su žalbe stranaka kao neosnovane te je potvrđena prvostupanjska presuda po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić