REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj Gž-101/2026-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli-Pola, u vijeću sastavljenom od sutkinja Biljane Bojanić, kao predsjednice vijeća, Nataše Babić, kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Kristine Pavičić-Sirotić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GĆ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Višić & Višić d.o.o., Split, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, Zagreb, Martićeva 71, OIB 38922958547, kojeg zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o., Zagreb, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2783/2021-49 od 18. rujna 2025., na sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika te se potvrđuje točka I. i III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-2783/2021-49 od 18. rujna 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

„I Nalaže se tuženiku Hrvatskom uredu za osiguranje isplatiti tužiteljici GĆ iznos od 2.414,33 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 9. ožujka 2021. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.036,47 EUR.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 2.220,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 18. rujna 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženik iz svih žalbenih razloga. Prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi i razlozima presude, ista uopće nema razloga, odnosno nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, čime je povrijeđena odredba članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. Prilikom odlučivanja o činjenicama i dokazima, sud je trebao iste savjesnije ocijeniti, odnosno dužan je stečeno uvjerenje opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. U ovom slučaju navedeno nije učinjeno, iznesena uvjerenja nemaju pravnu i činjeničnu osnovu, a čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno je primijenjeno materijalno pravo. Prvostupanjski je sud pogriješio u primjeni materijalnog prava iz članka 1100. Zakona o obveznim odnosima na način da u konkretnom slučaju nije uvažio materijalnopravne kriterije za određivanje naknade, da bi sud dosudio naknadu višu od kriterija i sudske prakse, odnosno za svoj stav dosuđivanja visine, sud nije ponudio nikakvo obrazloženje koje bi bilo podložno preispitivanju. Ukazuje se kako je neosnovano od strane suda pozivanje na porast troškova života, a bez podrobnijeg obrazloženja i iznošenja konkretnih podataka o istom. Polazeći od cilja i svrhe zakonskih odredbi o naknadi neimovinske štete, a imajući u vidu i statističke podatke, na sjednici Građanskog odjela VSRH donesena je odluka o promjeni Orijentacijskih kriterija na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) po svim osnovama podignu u odnosu na 2002. godinu za 50%, te je odlučeno da se takva izmjena Orijentacijskih kriterija primjenjuje na sve parnične postupke za naknadu neimovinske štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće), tj. od dana prihvaćanja na sjednici Građanskog odjela VSRH 15. 6. 2020. Stoga, obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje shvaćanje je kod odlučivanja o visini neimovinske štete primijenio prvostupanjski sud, neosnovano je dodatno pozivanje suda na porast troškova života i time opravdavajući dosuđenu visinu koja daleko premašuje kriterije. I dio presude koji se odnosi na troškove parničnog postupka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. S obzirom na od strane tuženika nespornu visinu neimovinske i imovinske štete od 964,33 eur, a uzevši u obzir žalbene navode, proizlazi da je tužiteljica uspjela u postupku u omjeru sa 27,94%, a kada se od toga oduzme uspjeh tuženika od 72,06%, proizlazi da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu parničnih troškova, već je naprotiv ista dužna tuženiku naknaditi parnične troškove. Predlaže se pobijanu presudu preinačiti na način da se tužiteljicu odbije sa tužbenim zahtjevom preko nespornog iznosa od 964,33 eur kao i s cjelokupnim zahtjevom za naknadu parničnih troškova, i naložiti tužiteljici da tuženiku plati parnične troškove, kao i troškove sastava žalbe, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3. Sa žalbom tuženika postupljeno je po članku 359. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011. -pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. i 146/2025. - dalje: ZPP).

3.1. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. U ovoj pravnoj stvari nije bila sporna pasivna legitimacija tuženika, njegova odgovornost za štetu, već je po sadržaju žalbe sporna visina dosuđene naknade neimovinske štete i odluka o troškovima postupka.

6. Prvostupanjski je sud utvrdio da tužiteljici pripada pravo na neimovinsku štetu u ukupnom iznosu od 3.900,00 eur (za strah iznos od 1.200,00 eur, za fizičke bolove iznos od 1.500,00 eur i za duševne boli zbog smanjenja životne aktivnosti iznos od 1.200,00 eur), što je umanjeno za po toj osnovi isplaćenih 1.665,67 eur, pa joj je dosuđena daljnja naknada neimovinske štete u iznosu od 2.234,33 eur, dok je odbijen zahtjev za isplatu daljnjeg iznosa od 1.036,47 eur.

7. Suprotno žalbenim navodima tuženika, prvostupanjski sud u donošenju presude nije počinio niti jednu bitnu povredu parničnog postupka, na koju ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti u smislu članka 365. stavka 2. ZPP-a, pa niti onu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju ukazuje, jer presuda ima sve razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati.

8. U vezi s činjeničnim stanjem koje se odnosi na ocjenu visine neimovinske štete dosuđene tužiteljice, isto je pravilno i potpuno utvrđeno, pa je tako po vještaku utvrđeno:

- da je tužiteljica u štetnom događaju zadobila ozljedu u vidu istegnuća vratne paravertebralne muskulature, iza koje je ozljede zaostala napeta paravertebralna muskulatura i trapezijusi, uz povremene bolove i ukočenost u vratnoj kralježnici te bolne i ograničene kretnje vratne kralježnice u slabijem do srednjem stupnju, kao i oslabljena gruba motorna snaga desne šake u slabijem stupnju,

- da je kod tužiteljice zaostalo trajno umanjenje životne aktivnosti od 5%,

- da je tužiteljica trpjela primarni strah, koji se javio u samoj situaciji životne ugroženosti i istovremenog tjelesnog ozljeđivanja, koji je bio vrlo intenzivan i kratkotrajan, nakon čega je uslijedio tzv. sekundarni strah, koji je proistekao iz tjelesnih ozljeda i njihovih posljedica, koji je bio jačeg intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta sedam dana, te slabijeg intenziteta petnaest dana,

- da je trpjela bolove jakog intenziteta dva dana, srednje jakog intenziteta 15 dana, a manjeg intenziteta daljnjih 20 dana. Trpjela je neugodnosti u vezi liječenja zbog obavljanja pretraga i kontrola, mirovanja, uzimanja analgetika, RTG snimanja, obavljanja fizikalne terapije i sl.

9. Na temelju tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.) kada je tužiteljici utvrdio pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti u iznosu od 3.900,00 eur.

10. Tuženik neosnovano osporava tako utvrđenu visinu naknade neimovinske štete smatrajući da je previsoko utvrđena i da nije u skladu s Orijentacijskim kriterijima Vrhovnog suda Republike Hrvatske. To stoga što su se Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne (danas neimovinske) štete, posljednji put mijenjani u lipnju 2020. (pravno shvaćanje zauzeto na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020., izvod iz zapisnika broj Su-IV-47/2020-5) kada su povišeni za 50%, uz obrazloženje Vrhovnog suda Republike Hrvatske da su za izmjenu između ostalog korišteni podaci Državnog zavoda za statistiku o stopi inflacije mjerenoj indeksom promjena potrošačkih cijena u odnosu na početnu 2002. Stoga je pravilno prvostupanjski sud dosudio iznose neimovinske štete više od Orijentacijskih kriterija iz 2020., s obzirom na stopu inflacije koja je uslijedila nakon 2020. i prethodila donošenju ove presude u rujnu 2025., te tako uvažio realan gospodarski kontekst, s posebnim naglaskom na stopu inflacije i rast potrošačkih cijena čime se doprinosi i pravednijoj sudskoj praksi. Naime, stopa inflacije prema javno dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku je od lipnja 2020. do rujna 2025. iznosila 31,8%. (https://web.dzs.hr/calcinfl.htm). Stoga je sud prilikom odmjeravanje visine štete pravilno vodio računa i o inflaciji posljednjih pet godina, kao i povećanju potrošačkih cijena, te je sve to uzeo u obzir prilikom procjene visine štete (isti je stav zauzet i u odlukama Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3137/2024-2 od 25. srpnja 2024. i poslovni broj Gž-2045/2024-2 od 24. rujna 2024.).

11. I odluka o troškovima postupka pravilno je donesena, po članku 154. stavku 2. ZPP-a prema omjeru uspjeha stranaka u postupku i članku 155. ZPP-a, te je pravilno obrazložio za koje je radnje u postupku tužiteljici priznat trošak i u kojem iznosu.

12. Slijedom navedenog, odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda, po članku 368. stavku 1. ZPP-a.

U Puli-Pola 27. siječnja 2026.

Predsjednica vijeća:

Biljana Bojanić