REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-190/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika Vijeća te dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. i dr. sc. Branka Brkića, članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog RO zbog kaznenog djela iz članka 236. stavka 2. i dr. Kaznenoga zakona („Narodne novine“ broj: 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. – ispravak, 101/2017., 118/2018., 126/2019. i 84/2021. - dalje: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Virovitici broj K-275/2022- 43 od 21. ožujka 2024. i presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Kž-313/2024-3 od 9. listopada 2024., u sjednici Vijeća održanoj 27. siječnja 2026.

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog RO za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Virovitici broj K- 275/2022-43 od 21. ožujka 2024. i presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Kž- 313/2024-3 od 9. listopada 2024. proglašen je krivim osuđeni RO da je počinio kazneno djelo prijevare iz članka 236. stavka 2. i kazneno djelo povrede tuđih prava iz članka 241. stavka 2., a kažnjivog po članku 241. stavku 1. KZ/11. Na temelju članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. osuđenik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora jedna godina i dva mjeseca, a potom mu je na temelju članka 57. KZ/11. izrečena djelomična uvjetna osuda s tim da će se izvršiti dio kazne zatvora i to 7 (sedam) mjeseci, a preostali dio kazne od 7 (sedam) mjeseci se neće izvršiti ako osuđenik u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

2. Osuđeni RO je po branitelju, odvjetniku Zlatku Greguriću, podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje presude jer smatra da je „pravomoćno osuđen u postupku na način koji predstavlja kršenje temeljnih ljudskih prava i sloboda zajamčenih Ustavom, međunarodnim pravom ili zakonom“, a „primarno“ smatra „da je došlo do kršenja ustavnog prava zajamčenog člankom 29 Ustava i čl. 6. Europske konvencije o ljudskim pravima“. Osuđenik navodi da „drugostupanjski sud … nije ocijenio žalbene navode i nije iznio povrede zakona koje je trebao uzeti po službenoj dužnosti“. Smatra i da je „prekoračena optužba nedopuštenom izmjenom činjeničnog opisa čime je i drugostupanjskom odlukom prekoračena optužba te je počinjena povreda iz članka 468. st. 9. ZKP-a“. Također osuđenik smatra da je „materijalno pravo … pogrešno primijenjeno jer postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon, jer radnje za koje [je osuđen] ne predstavljaju kazneno djelo i jer je u pogledu kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti“. Predložio je da se zahtjev „uvaži i pobijane presude ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje“.

3. Zahtjev sa spisom je u skladu s člankom 518. stavkom 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. – pročišćeni tekst, 91/2012. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP) bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojemu je predložilo njegovo odbijanje. Taj je odgovor dostavljen osuđeniku i branitelju (podaci iz e-spisa).

4. Zahtjev nije osnovan.

5. Obrazlažući navod u zahtjevu da djela za koja je proglašen krivim „nisu kaznena djela“, osuđenik navodi da ih nije mogao „niti teoretski počiniti“ jer se presuda temelji na „pretpostavci da kroz period od 10 godina [nije] imao mogućnost raspolaganja poljoprivrednim zemljištem, jer je to pravo prema navodima oštećenika (kojim sud bezrezervno vjeruje) bilo propisano i Zakonom … jer [je] prijenosom nekretnine na … suprugu, temeljem valjanog pravnog posla … eventualno počinio građansko-pravni delikt“ te da „niti kasniji upis založnog prava nije na bilo koji način utjecao na pravo namirenja prvo upisanog založnog vjerovnika, ali niti na pravo na raspolaganje pravom vlasništva na nekretnini“.

5.1. Osuđenikovi se navodi odnose na ocjenu vjerodostojnosti i na njegovo tumačenje izvedenih dokaza. Stoga je riječ o prigovorima činjenične naravi, a prema odredbama članka 515. stavka 1. i članka 517. stavka 1. ZKP-a, nije dopušteno pobijanje činjeničnih utvrđenja u okviru ovog izvanrednog pravnog lijeka. Treba dodati da ocjena o tome je li djelo za koje je optuženik proglašen krivim kazneno djelo ovisi o činjeničnom opisu kaznenog djela, odnosno o činjeničnom stanju kako ga je utvrdio prvostupanjski sud, a ne o činjeničnom stanju koje je, prema mišljenju osuđenika, prvostupanjski sud trebao utvrditi.

6. Nadalje, osuđenik u najvećem dijelu zahtjeva raščlanjuje provedene dokaze uključujući i iskaze oštećenika, prigovara okolnosti što je osuđen na temelju njihova iskaza za koje smatra da su nevjerodostojni te se ne slaže s ocjenom vjerodostojnosti izvedenih dokaza (odlomak 4. i pretežni dio odlomka 6. zahtjeva). Osuđenik (odlomak 5. zahtjeva) prigovara i drugostupanjskoj odluci navodeći da ne može „prihvatiti stav drugostupanjskog suda da se zadovolji obrazloženjem prvostupanjske presude koja je u očitom neskladu sa sadržajem isprava i čiji sadržaj uopće ne ocjenjuje. Konkretno, i nadalje je nejasno zbog čega je sud poklonio vjeru … svjedocima [njih četvero] iako su njihovi iskazi u direktnoj suprotnosti sa sadržajem dokumenata, sa Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, vremenom kada su sudjelovali u sastavu određenih pravnih poslova … i nalazom i mišljenjem vještaka.“ Smatra da postoji „arbitrarnost i nerazumijevanje suda“ u odnosu na tijek novaca, navodnog onemogućenja raspolaganja zemljištem kao i pravnim posljedicama raspolaganja u odnosu na ovlaštenika prvo upisanog založnog prava“. Osuđenik ističe da „se previđa činjenica da je za pozajmljeni iznos upisano založno pravo“. Prigovara i stavu sud iz kojega, po njegovu mišljenju, slijedi da bi „vratiti iznos kojim je zemljište kupljeno … i platiti kamata … ali i prepisati zemljište … i još platiti štetu u višestruko većem iznosu“. Osuđenik također smatra da je potpuno promašena „teza da [je] ostvarivao poticaj“.

6.1. Sve navedeno su također činjenični prigovori koji nisu zakonska osnova za podnošenje zahtjeva. Prigovor „arbitrarnosti“ također nije osnovan. Samovoljno (arbitrarno) odlučivanje postoji samo ako presuda uopće nema razloga u odnosu na važne činjenične i pravne okolnosti ili ako bi ti razlozi bili potpuno nerazumni. No, nižestupanjski sudovi su dali razloge za svoju odluku, ali se osuđenik s tim razlozima ne slaže. Takvo neslaganje ne znači da su odluke nižestupanjskih sudova samovoljne i također nije osnova za podnošenje ovoga izvanrednog pravnog lijeka.

7. Osuđenik navodi da se „drugostupanjski sud … nije na jasan i argumentiran način očitovao“ o žalbenim navodima koji se odnose na odluku optužnog vijeća na potvrđivanje optužnice ističući da „je već tada trebala biti donesena odluka kojom se ovaj kazneni postupak obustavlja“. U tom smislu iznosi vlastito opširno tumačenje dokaza i koje je zaključke trebalo izvesti.

7.1. Najprije treba navesti da drugostupanjski sud nije dužan odgovoriti na sve žalbene navode, nego samo na one koji su, prema ocjeni suda, važni za pravilno presuđenje. Najčešće je tu riječ o važnim činjeničnim i pravnim okolnostima. Nadalje, drugostupanjski sud u postupku u povodu žalbe na prvostupanjsku presudu nije mjerodavan odlučivati o (ne)pravilnosti odluke optužnog vijeća. Ovlasti drugostupanjskog suda određene su granicama ispitivanja prvostupanjske presude (članak 476. ZKP-a), a ta odredba ne propisuje ovlast drugostupanjskog suda da u žalbenom postupku preispituje odluku optužnog vijeća o potvrđivanju optužnice. Stoga je zahtjev i u tom dijelu neosnovan.

8. Osuđenik smatra da drugostupanjski sud nije odgovorio na sve žalbene navode uključujući činjenične prigovore i one koje se odnose na „postojanje potpunog nesklada između izreke optuženice, izreke presude i dokaza koji su provedeni … i obrazloženja presude“. Pritom detaljno raščlanjuje izvedene dokaze smatrajući da optužnica nije trebala biti potvrđena, a niti je on trebao biti osuđen.

8.1. Osim navedenoga (odlomak 7.1.), treba navesti da se kod ocjene je li pravomoćna odluka donesena u postupku u kojem je prekršeno konvencijsko i ustavno stožerno načelo kaznenog postupka, a to je pravo na pravično suđenje, provedeni postupak gleda u cjelini, a ne samo neki njegov izdvojeni dio. Stoga je, a imajući na umu osuđenikove prigovore u odnosu na prvostupanjsku i na drugostupanjsku presudu, potrebno ocijeniti pravomoćnu presudu kao cjelinu, a nju čine prvostupanjska i drugostupanjska presuda. Osim toga, kod ocjene povrede prava na pravično suđenje treba navesti da je sadržaj ustavnog prava iz članka 29. stavka 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/1990., 135/1997., 8/1998. - pročišćeni tekst, 113/2000., 124/2000., -pročišćeni tekst, 28/2001., 41/2001. - pročišćeni tekst, 55/2001. - ispravak, 76/2010. i 85/2010. - pročišćeni tekst i 5/2014.) i članka 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/1997., 6/1999. – pročišćeni tekst, 8/1999. – ispravak, 14/2002., 13/2003., 9/2005., 1/2006., 2/2010. i 13/2017.) ograničen na postupovna jamstva pravičnog suđenja. Pravo na pravično suđenje stoga obuhvaća postupovnu, a ne materijalnu pravičnost (v. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III- 3779/2022. od 30. studenoga 2022., odlomak 9.). U tom smislu pravo na pravičnost ne obuhvaća pravila o tome kako pojedini dokazi trebaju biti ocijenjeni (v. presudu Europskog suda za ljudska prava De Tommaso protiv Italije (Veliko vijeće) broj: 43395/09., od 23. veljače 2017.).

8.1.1. Za činjenična i pravna utvrđenja, uključujući i ocjenu izvedenih dokaza, prvostupanjski je sud dao razloge u odlomcima 19. – 44. svoje odluke. Drugostupanjski je sud sažeo bitne žalbene prigovore (odlomci 7. i 8. drugostupanjske odluke). Treba dodati da je osuđenik žalbene navode koji u najvećoj mjeri predstavljaju činjenične prigovore ponovio i u zahtjevu. Na žalbene prigovore drugostupanjski je sud odgovorio u odlomcima 12. – 14. uključujući i ocjenu da nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona.

8.1.2. Ocjenjujući pravomoćnu presudu u cjelini, vidljivo je da je prvostupanjski sud u svojoj odluci dao razloge za činjenična i pravna utvrđenja, uključujući i razloge za ocjenu vjerodostojnosti izvedenih dokaza. U povodu žalbe drugostupanjski je sud te razloge prihvatio, dajući razloge za svoju odluku. Pritom je odgovorio na sve bitne žalbene navode krećući se u granicama ispitivanja prvostupanjske presude koje su određene ZKP-om (v. odlomak 7.1.), ne nalazeći ni povrede kaznenog zakona (osuđenik u zahtjevu pobliže ne objašnjava koje je to povrede zakona drugostupanjski sud trebao utvrditi po službenoj dužnosti). Dakle, razlozi pravomoćne presude nisu očito nerazumni pa otpada prigovor samovoljnosti. Okolnost što se osuđenik s tim razlozima ne slaže ne predstavlja kršenje načela pravičnosti u njegovom postupovnom opsegu.

9. Osuđenik smatra i da „postoje okolnosti koje isključuju kazneni progon“ jer radnje za koje je osuđen ne predstavljaju kazneno djelo. Najprije treba navesti da radnje za koje je osuđenik proglašen krivim jesu kaznena djela, a one se, kako je navedeno, procjenjuju prema činjeničnom stanju kako ga je u činjeničnom opisu utvrdio sud, a ne prema činjeničnom stanju koje je, prema osuđeniku, trebalo u postupku utvrditi. Nadalje, ako djelo za koje je optuženik osuđen nije kazneno djelo, onda je to razlog za oslobađajuću presudu (članak 453. točka 1. ZKP-a). To nije razlog za isključenje kaznenog progona kako to pogrešno navodi osuđenik. Razlozi za isključenje kaznenog progona navedeni su u članku 452. ZKP-a, ali osuđenik u zahtjevu ne navodi niti jednu okolnosti koja bi se mogla tumačiti kao okolnost koja isključuje kazneni progon.

10. U odnosu na optuženikov prigovor da je „prekoračena optužba nedopuštenom izmjenom činjeničnog opisa“ treba navesti sljedeće. Optužnicu je podiglo Općinsko državno odvjetništvo u Virovitici, a ovlašteni tužitelj je djelomično izmijenio činjenični opis optužnice na raspravi 26. siječnja 2024. U odnosu na taj izmijenjeni činjenični opis, prvostupanjski je sud donio presudu, a pritom nije mijenjao činjenični opis, pravni opis i pravnu kvalifikaciju kako ih je postavio ovlašteni tužitelj. Već je navedeno da činjenični opisi sadržavaju sastavnice kaznenih djela za koja je osuđenik proglašen krivim.

10.1. Iz navedenoga slijed da izmjena činjeničnog opisa po ovlaštenom tužitelju nije „nedopuštena“ jer ovlašten tužitelj optužnicu može mijenjati kakogod smatra da je to potrebno sve do završetka dokaznog postupka (članak 441. ZKP-a).

10.2. Prekoračenje optužbe na koje se osuđenik poziva (članak 468. stavak 1. točka 9. ZKP-a) postoji ako je povrijeđena odredba članka 449. stavka 1. ZKP-a). Ta odredba određuje subjektivnu istovjetnost optužbe i presude („presuda se može odnositi samo na osobu koja je optužena) te objektivnu istovjetnost optužbe i presude („presuda se može odnositi samo … na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici“). U konkretnoj situaciji pobijana se presuda odnosi na osuđenika koji je i bio optužen i u odnosu na dva djela kako ih je činjenično i pravno odredio državni odvjetnik. Prvostupanjski sud nije mijenjao činjenični i pravni opis kaznenih djela pa nije mogao prekoračiti optužbu. Prekoračenje bi postojalo ako bi sud proglasio krivim osobu koja nije bila optužena ili ako bi optuženu osobu proglasio krivom za drugo djelo od onoga za koje je osoba bila optužena. No, o potonjem ovdje nije riječ jer prvostupanjski sud nije mijenjao činjenični pravni opis. Stoga osuđenikov zahtjev nije osnovan niti u ovom dijelu.

7. Slijedom svega navedenoga, u pravomoćnoj presudi nisu ostvarene povrede koje se ističu u zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, zbog čega je osuđenikov zahtjev trebalo odbiti kao neosnovan i, na temelju članka 519. u svezi s člankom 512. ZKP-a, odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 27. siječnja 2026.

Predsjednik vijeća

Damir Kos