Poslovni broj: Us I-812/2025-14

REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U SPLITU

Split, Put Supavla 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Splitu, po sucu Sandri Ćoraš Gega, te Nataši Brajević, zapisničarki, u upravnom sporu tužiteljice: ŠD, OIB: [osobni identifikacijski broj], državljanka Ruske Federacije, zastupana po opunomoćeniku Hrvoju Alajbegu, odvjetniku u Splitu, Bihaćka 2A, protiv tuženika: Ministarstvo unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprava za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektor za strance i međunarodnu zaštitu, Služba za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, zastupanog po opunomoćenici ID, zaposlenici, prema generalnoj punomoći pohranjenoj kod Upravnog suda u Splitu, radi dugotrajnog boravka, nakon javne rasprave zaključene dana 10. prosinca 2025. u prisutnosti opunomoćenika tužiteljice i opunomoćenice tuženika, dana 26. siječnja 2026.,

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži da se poništi rješenje tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance KLASA: UP/I-216-02/23-20/1364, URBROJ: 511-01-204-24-7 od dana 11. rujna 2024.

II Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora kao neosnovan.

Obrazloženje

1. U tužbi, podnesenoj protiv rješenja tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance KLASA: UP/I-216-02/23- 20/1364, URBROJ: 511-01-204-24-7 od dana 11. rujna 2024., tužitelj je, u bitnom, naveo da je navedeno rješenje nezakonito i neosnovano iz razloga što je zajedno sa svojom maloljetnom djecom ostvarila pravo na dugotrajni boravak jer neprekidno živi u [adresa] dovoljan broj godina. Nesporno da je u trenutku podnošenja prvog zahtjeva za privremeni boravak u RH bio na snazi drugi Zakon o strancima koji se protekom godina mijenjao, ali da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti zakon koji je bio na snazi u trenutku kada je tužiteljica prvi put zatražila i ishodila privremeni boravak. Naime, da tužiteljica po zakonu ima pravo na pravnu sigurnost i da je potrebno primijeniti institut stečenih prava kroz niz godina boravka u RH. Tužiteljica da nije mogla niti je morala znati da će dolaziti do izmjena Zakona o strancima te da će doći u situaciju da, unatoč ostvarenim potrebnim godinama za dobivanje dugotrajnog boravka, neće moći ishoditi zbog izmjena zakona pogotovo što je svoj boravak u RH, kao i boravak maloljetne djece, od 2017. pa nadalje bazirala na dozvoli za boravak i rad svog supruga PD nemajući saznanja da će Zakon o strancima biti mijenjan na njenu, suprugovu i štetu djece. Po nalogu tuženika da je ista položila tečaj hrvatskog jezika, djeca da su kontinuirano u hrvatskom školskom sustavu, tako da ista nema više nikakvih veza sa svojom matičnom zemljom i da se cijela obitelj u potpunosti asimilirala životu u Republici Hrvatskoj i Europskoj uniji. Očito je dakle da je obitelj FD od prvog zahtjeva za privremeni boravka težila ishođenju dugotrajnog boravka u RH i u konačnici ishođenju hrvatskog državljanstva te postupala sukladno propisima koji su bili na snazi u vrijeme ishođenja prvog privremenog boravka u Republici Hrvatskoj. Stoga, da predlaže da Upravni sud u Splitu preinači osporeno rješenje tuženika te da usvoji zahtjev za izdavanje odobrenja za dugotrajni boravak u Republici Hrvatskoj ovdje tužiteljice i maloljetne djece, a podredno da Upravni sud u Splitu vrati predmet na ponovno odlučivanje prvostupanjskom tijelu.

2. Opunomoćenik tužiteljice je na ročištu održanom dana 10. prosinca 2025. naveo da izlaže i predlaže kao u tužbi te ustraje u izvođenju svih dokaznih prijedloga kao i u tužbenom zahtjevu.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu naveo da je tijekom postupka utvrđeno kako je FD imao odobren privremeni boravak kao osoba premještena unutar društva u razdoblju od 2. siječnja 2021. do 15. siječnja 2024., sukladno članku 151. stavku 1. točki 6. Zakona o strancima. Boravak u tom razdoblju da se ne uračunava u vrijeme potrebno za odobrenje dugotrajnog boravišta iz čega da proizlazi kako u trenutku podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište dana 18. ožujka 2023. niti tužiteljica niti njezine malodobne kćeri nisu imale neprekidno 5 godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu odnosno da ne ispunjavaju uvjet za odobrenje dugotrajnog boravišta propisan odredbom članka 150. stavka 1. Zakona o strancima, a u svezi s člankom 151. stavkom 1. točkom 6. Zakona o strancima. U cilju donošenja odluke u predmetnom upravnom postupku da je tužiteljica pozvana Zaključkom (KLASA: UP/I-216-02/23-20/1364, URBROJ: 511-01-204-24-4) od dana 10. srpnja 2024. da ovom Ministarstvu dostavi izjavu na okolnost preuranjenog podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište za sebe i svoje malodobne kćeri i poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma te da dostavi dokaz o istom što je tužiteljica i učinila dana 1. kolovoza 2024. U dostavljenoj izjavi da je tužiteljica navela da u Republici Hrvatskoj boravi od 2017. godine zajedno sa suprugom i dvije malodobne kćeri. Djeca da pohađaju osnovnu školu te da imaju osiguranu egzistenciju. Tužiteljica navodi da je vlasnica nekretnine u Republici Hrvatskoj, da se cijela obitelj vrlo uspješno adaptirala na život u Republici Hrvatskoj, da su prihvatili hrvatsku kulturu, jezik i običaje te da svi zajedno imaju želju za trajnim boravkom odnosno nastanjenjem u Republici Hrvatskoj. Netočan da je navod tužiteljice da je u konkretnom slučaju trebalo primijeniti Zakon o strancima koji je bio na snazi u trenutku kada je tužiteljici prvi put odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj 2017. godine budući da se radi o dva zasebna instituta - privremenom boravku i dugotrajnom boravištu. Zahtjev tužiteljice za odobrenje dugotrajnog boravišta da je razmatran sukladno Zakonu o strancima („Narodne novine“, broj: 133/20, 114/22, 151/22) koji da je bio na snazi u trenutku podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta dana 18. ožujka 2023. Tuženik ističe da tužiteljica i njezine malodobne kćeri ne ispunjavaju sve Zakonom o strancima propisane uvjete za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa] jer da trebaju ispunjavati kumulativno sve uvjete propisane odredbama Zakona o strancima. Slijedom navedenog, nakon analize cjelokupnog spisa predmeta i priloženih dokaza da je utvrđeno da tužiteljica i njezine malodobne kćeri ne ispunjavaju uvjete propisane člankom 150. stavkom 1., a u svezi s člankom 151. stavkom 1. točkom 6. Zakona o strancima, te da je odlučeno kao u dispozitivu pobijanog rješenja odnosno da je odlučeno da se njihov zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa] odbije. Tuženik da ističe da se pobijano rješenje temelji na pravilnom zaključku, jer da se tuženik prilikom vođenja upravnog postupka pridržavao načela zakonitosti sukladno odredbi članka 5. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj: 47/09 i 110/21). Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, a imajući u vidu odredbe kojima Zakon o strancima propisuje pretpostavke za odobrenje dugotrajnog boravišta državljaninu treće zemlje, da predlaže da se tužba odbije kao neosnovana.

4. Na ročištu održanom kod ovog Suda dana 10. prosinca 2025. opunomoćenica tuženika navela je da ostaje u cijelosti kod donesenog rješenja te kod navoda iznesenih u odgovoru na tužbu.

5. Osporenim rješenjem tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance KLASA: UP/I-216-02/23-20/1364, URBROJ: 511-01-204-24-7 od dana 11. rujna 2024. odbijen je zahtjev za dugotrajno boravište tužiteljici ŠD i njezinim maloljetnim kćerima ND i ĆD.

6. Sud je izveo dokaze pregledom i čitanjem cjelokupne dokumentacije koja se nalazi u spisu kojeg je dostavilo upravno tijelo, u kojem je doneseno osporeno rješenje, te u spisu upravnog spora.

7. U sporu je održana rasprava koja je bila zakazana da bi se strankama dala mogućnost, sukladno članku 6. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, br. 36/24, dalje: ZUS-a), očitovanja o činjenicama i pravnim pitanjima odlučnim za rješenje ove upravne stvari.

8. Temeljem provedenih dokaza tijekom upravnog postupka kao i tijekom ovog spora, nakon održane usmene i javne rasprave, te nakon razmatranja svih pravnih i činjeničnih pitanja sukladno odredbi članka 114. stavka 3. ZUS-a, kao i savjesnom ocjenom svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, Sud je ocijenio da tužbeni zahtjev tužiteljice i njezinih maloljetnih kćeri nije osnovan.

9. Predmet spora je, sukladno odredbi čl. 3. ZUS-a, ocjena zakonitosti osporavanog rješenja tuženika.

10. Uvidom u spis tuženog tijela KLASA: UP/I-216-02/23-20/1364 utvrđeno je: da je uvidom u službene evidencije (u nadležnosti tuženika) utvrđeno kako je ŠD, ovdje tužiteljica, imala odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji temeljem braka s DD, strancem na privremenom boravku u Republici Hrvatskoj, od 2. studenog 2017. kontinuirano do 15. siječnja. 2024.; da je u razdoblju od 26. siječnja 2024. godine do 1. listopada 2024. tužiteljica imala odobren privremeni boravak u druge svrhe; da je od dana 11. ožujka 2025. imala odobren privremeni boravak u druge svrhe; da su njihove malodobne kćeri ND i GD imale odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji s ocem kontinuirano od 24. listopada 2017. do zaključno 15. siječnja 2024.; da su u razdoblju od 26. siječnja 2024. do 1. listopada 2024. iste imale odobren privremeni boravak u druge svrhe, a zatim od 11. ožujka 2025. do 13. rujna 2025. godine da imaju ponovo odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji; da je tužiteljica pozvana Zaključkom (KLASA: UP/L-216-02/23-20/1364, URBROJ: 511-01-204-24-4) od dana 10. srpnja 2024. da tuženiku dostavi izjavu na okolnost preuranjenog podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište za sebe i svoje malodobne kćeri te dokaz o poznavanju hrvatskog jezika i latiničnog pisma; da je tužiteljica dostavila traženu nadopunu i izjavu u kojoj je detaljno obrazložila kako u Republici Hrvatskoj živi zajedno sa suprugom i dvije kćeri od 2017. godine i da su u potpunosti asimilirani u hrvatsko društvo, da govore hrvatski jezik, a djevojčice da pohađaju 7. razred osnovne škole, da je ona vlasnica nekretnine u Sutivanu, da su se, imajući u vidu trajanje ratnog sukoba u Ukrajini, odlučili trajno nastaniti u Republici Hrvatskoj te da izražava želju da se cijeloj obitelji odobri dugotrajno boravište u [adresa].

11. Člankom 150. stavak 1. Zakona o strancima ("Narodne novine", broj: 133/20, 114/22 i 151/22) propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.

12. Nadalje, uz uvjete iz članka 150. Zakona o strancima, za odobrenje dugotrajnog boravišta državljanin treće zemlje mora ispunjavati i uvjete propisane člankom 133. stavak 1. Zakona o strancima i to: 1. imati valjanu putnu ispravu, 2. imati sredstava za uzdržavanje, 3. imati zdravstveno osiguranje, 4. poznavati hrvatski jezik i latinično pismo, te 5. ne predstavljati opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.

13. Odredbom čl. 151. st. 1. toč. 6. Zakona o strancima propisano je da se u vrijeme potrebno za odobrenje dugotrajnog boravišta ne uračunava boravak na temelju izdane dozvole za boravak i rad osobama premještenim unutar društva kao i članovima njihovih obitelji.

14. Sporno je među strankama ispunjavaju li tužiteljica i njezine maloljetne kćeri uvjete za odobrenje dugotrajnog boravišta sukladno odredbama Zakona o strancima.

15. Prvenstveno je sporno ispunjavaju li uvjet iz članka 150. stavak 1. Zakona o strancima odnosno ispunjavaju li uvjet odobrenog neprekidnog boravka u Republici Hrvatskoj od 5 godina do dana podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište u [adresa].

16. Nesporno je da je zahtjev za odobrenje dugotrajnog boravišta u [adresa] tužiteljica, za sebe i za svoje maloljetne kćeri, podnijela dana 18. ožujka 2023.

17. Prema stanju spisa proizlazi da je uvidom u službene evidencije, čije je vođenje u nadležnosti tuženika, utvrđeno kako je suprug i otac imenovanih FD imao izdanu dozvolu za boravak i rad u Republici Hrvatskoj kontinuirano od 1. kolovoza 2017. do zaključno 1. siječnja 2021., dok je nakon toga, u razdoblju od 2. siječnja 2021. do 15. siječnja 2024. imao izdanu dozvolu za boravak i rad kao osoba premještena unutar društva. U razdoblju od 6. veljače 2024. do zaključno 1. listopada 2024. da je suprug tužiteljice imao odobren privremeni boravak u druge svrhe.

18. Dakle, iz naprijed navedenog je vidljivo kako je FD imao odobren privremeni boravak kao osoba premještena unutar društva u razdoblju od 2. siječnja 2021. do 15. siječnja 2024., sukladno odredbi čl. 151. st. 1. toč. 6. Zakona o strancima, boravak u tom razdoblju ne uračunava se u vrijeme potrebno za odobrenje dugotrajnog boravišta iz čega proizlazi kako niti FD pa tako niti njegova supruga ŠD, ovdje tužiteljica, niti njihove malodobne kćeri u trenutku podnošenja zahtjeva za dugotrajno boravište dana 18. ožujka 2023. nisu imale neprekidno 5 godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu, radi čega je pravilno postupio tuženik kada je odbio zahtjev tužiteljice i njezinih maloljetnih kćeri dajući za to obrazloženje koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.

19. Slijedom svega naprijed navedenog, po ocjeni ovog Suda, prigovori tužiteljice nisu od utjecaja radi donošenja eventualno drugačije odluke u ovoj upravnoj stvari iz razloga što je u upravnom postupku koji je prethodio ovom upravnom sporu, činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, nisu povrijeđena pravila postupka koja bi bila od utjecaja na rješavanje ove upravne stvari, niti je pogrešno primijenjen pravni propis na štetu tužiteljice niti njezinih maloljetnih kćeri.

20. U izloženim okolnostima, a uzimajući u obzir navedene zakonske odredbe, osporavana odluka tuženika je zakonita. Nisu ostvareni ni razlozi ništavosti pojedinačne odluke iz članka 128. stavka 1. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ br. 47/09 i 110/21, dalje: ZUP-a), a na koje ovaj Sud pazi po službenoj dužnosti.

21. Radi toga je, na temelju odredbe članka 116. stavka 1. ZUS-a, valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice kao neosnovan te odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

22. Kako tužiteljica nije uspjela u predmetnom upravnom sporu to je, temeljem odredbe članka 147. stavak 1. ZUS-a, valjalo odbiti zahtjev iste za naknadom troškova ovog upravnog spora te odlučiti kao u izreci pod točkom II.

U Splitu, 26. siječnja 2026.

S U D A C

Sandra Ćoraš Gega

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 126. ZUS-a).

DN-a:

- opunomoćeniku tužitelja Hrvoju Alajbegu, odvjetniku u Splitu, Bihaćka 2A

- tuženiku Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Upravi za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektoru za strance i međunarodnu zaštitu, Službi za strance, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33

- u spis